Strana 2 Još o prenosu pošte u Mokošici U ,Nar. Svijesti“ od 13 prošlog mje- seca, izašao je odavle dopis, u kome se stvarnim argumentima dokazuje, kako bi nepodesno i po narod štetno bilo, kada bi ono nekoliko bližnjih i daljnih sela, koja se sada služe po- štansko-telegrafskim uredom u Moko- šici, ostalo lišeno dotičnog ureda us- lijed njegovog eventualnog premje- štaja na suprotnu obalu Rijeke u Sustjepan. Nadodati je, da je na sam glas o mogućnosti tog premještaja narod o- buzelo pravo ogorčenje ; narodni pred- stavnici zatražili su, među ostalim, intervenciju Gradskog Poglavarstva u Dubrovniku; mjesne organizacije HSS također su poduzele potrebite korake, da do premještaja ne dođe; kao što doista ne će ni doći. Nego sad se neko javio dopisom iz Sustje- pana u broju od 4 tek., splitskog Hrvatskog Glasnika“, pokušavajući obeskrijepiti navode onog dopisa u ,Narodnoj Svijesti“. lako se jedan onakav napis uopće ne može uzeti za ozbiljno, osvrnućemo se na nj ipak, da kompetentni faktori ne bi možda krivo protumačili izosta- tak odgovora. Ovom prilikom red je naročito istaknuti, da svak živ u Mo- košici iskreno želi napredak i dobro- stanje dragom i bratskom Sustjepanu. Ako dakle doista — kao što se u dopisu. Ki GG tvrdi = Sustjepanu treba posebni poštanski ured, neka mu to bude, makar sutra; ali ne na uštrb Mokošice i drugih zainteresira- nih sela. Nećemo se sad ovdje potanje upu- štati u ispitivanje razloga, koje do- pisnik navodi u prilog premještaju pošte iz Mokošice u Sustjepan. Reći ćemo tek ovo: bez straha da će nas kogod opovrći: Dokle god nijesu od- kazane sadanje prostorije pošt. telegr. ureda u Mokošici, nije nikome u Su- stjepanu ni na um padalo da ide za svoje selo tražiti posebni pošt. ured već su se ljudi služili pošt. uredom pokadkada pak i onim u Gružu (Du- brovnik 2) do kog je iz Sustjepana put kratak i lagodan. U Sustjepanu su se dapače čudili, kada se je po- čelo govorkati o premještaju pošt. ureda k njima. U ostalom, kako rekosmo, nemamo mi u Mokošici ništa protiv toga da i Sustjepan, ako mu zbilja treba, do- bije svoju poštu. Mi samo tražimo da se pošt. ured u Mokošici ne dokida. Intrigantima na znanje Na upit ,Ko je prisilio preč. g. Dr. Bučića da 1935 glasuje za Jeftića?*, što ga je ,Dubrovnik“ u br. 2 od 14 siječnja ove godine pogrešno u- pravio ,Narodnoj Svijesti“, odgova- ram : Neposredno prije izbora održanih 5 svibnja 1935. svi su nastavnici Držav- ne realne gimnazije u gradu bili po- zvani da, uz vlastoručni potpis, uzmu na znanje specijalni akt, iz čijeg je sadržaja izbijala odlučna volja tadaš- njeg režima, da se glasuje za listu Bogoljuba Jeftića. Dotični sam akt i ja pročitao i potpisao. Ipak dana 5 svibnja nijesam dao svoj glas Jeftiću, niti sam iz grada kuda otišao, nego sam se od glaso- vanja uopće ustegao. Premaštome je jasno ovo: premda su silili, ipak me nijesu prisilili da gla- sujem za Jeftića. Dr [vo Bučić NARODNA SVIJEST 17 siječnja 1940 Kad će se ukloniti klaonica ? Poznato je dubrovačkoj javnosti, da se je održala ,anketa“, na kojoj su doneseni vrlo interesantni zaključci. Jedan od najkarakterističnijih je kon- statacija, da su se svi složili u tome, da klaonicu treba ukloniti. Iskreno budi rečeno, stvar zvuči vrlo čudno kad se zna, da i vrapci na krovu shvaćaju i uviđaju, da ono, gdje se danas klaonica nalazi, pretstavlja pravu sramotu za grad Dubrovnik. Jer osim što je proti svim pravilima higijene, klaonica se nalazi ispod na- šeg najvećeg kulturnog i odgojnog zavoda, gimnazije. I molim Vas, tre- balo je, da se održi anketa svih me- sara i pretstavnika raznih institucija, koja se nije složila u ničemu drugom osim u konstataciji, da je klaonicu potrebno ukloniti. Iza toga su slijedila naličja, nakon što su pozvana lica sa lspostave Banske vlasti u Splitu. Oni su otpu- tovali, a klaonica je još na Pločama. Znamo, da se klaonica nije mogla odmah drugi dan ukloniti, jer treba sagraditi nešto drugo mjesto dana- šnje klaonice; ali — ako se ne wva- ramo — pored ostalih i javnosti ne- vidljivih razloga izgleda, da se još uvijek operira sa razlozima financi- jalne naravi. Međutim mi smo u pro- šlome broju naglasili, da je g. Božo Banac, jedan od rijetkih dobrotvora i ljudi, koji shvaćaju probleme grada, dao i obećao još dati novca za grad- nju nove klaonice. K ovome treba nadodati, da je i g. Tomo Glavić, u ime Dubrov. Plovidbe, spreman dati Općini u zajam cijelu svotu, koja je potrebna za podizanje nove i moder- ne klaonice. Pitamo: Kad će se dakle početi graditi nova klaonica ? Broj 3 JEDNA 40-GODIŠNJICA Saopćili su nam, da se ove godine i to baš ovih dana (20 ov. mj.) na- vršava 40-godišnjica naučno-književne djetatnosti g. Sergija Vladimirovića Štejna, koji već nekoliko godina bo- ravi u našem gradu i uspješno ra- zvija svoj obilati naučno - književni rad. Profesor Sergije Vladimirović Štejn rođen je 16 svibnja 1882 u Petro- gradu. Klasičnu gimnaziju i pravni fakultet svršio je u Petrogradu, a stu- dirao je na petrogradskom Arheolo- škom Institutu te na historijsko-filo- loškom fakultetu u Petrogradu. Od god. 1904 do 1912 bio je tajnik Dr- žavnog Rusko Dunavskog Parobro- darstva. Za svo ovo vrijeme bavio se je prevađanjem hrvatskih, srpskih i slovenskih pjesnika na ruski jezik. God. 1919 morao je nakon ruske revolucije otići u Estoniju. God. 1928. prešao je u Letoniju. God. 1931. pre- šao je u Jugoslaviju, a pred nekoliko godina nastanio se je u Dubrovniku. Njegov boravak u Dubrovniku ispunjen je religijoznim književnim radovima, koji su objelodanjeni u katoličkoj štampi kod nas, osobito u ,Duhovnom životu“ (Zagreb), , Živo- tu“ (Zagreb), ,Novoj Reviji“ (Makar- ska), ,Kalendaru Gospine Krunice“ (Zagreb) i ,Gospinoj Krunici“ (Za- greb). U tim raznim člancima i ra- spravama prof. g. Štejn iznio je mno- go važnog gradiva. Piše uvjerljivo, toplo i sa mnogo zanosa, koji kako se iz njih može razabrati, počiva na solidnom vjerskom osvjedočenju. Od osobite je zanimljivosti ,Od profe- sorske stolice do samostanske ćelije“ (Vidi ,Duhovni život 1938“), Prof. g. Štejnu srdačno čestitamo ! — Moja me služba zove k basenima. — Doviđenja, reče ona, pružajući mu ruku. Ga. — Ja stanujem u Marsilji i zovem se Domini- Perice! Hoćeš li mi dati svoju adresu, da ti pošaljem dopisnica, kad se vratim u Provensu ? ROZARIJ na SUNCU, ius Zaustaviše je ispred prečiste Majke. Tada ot- krije svoje lice, koje je izjedao rak, raširi ruke kao na križu, kao da traži od Djevice odjevene nebes- kom haljinom, od tog cvijeta modrih gorskih potoka moje rodne Bigorre, da je prikuje. I ovu je bijednicu on privukao. Zrak je bio pun neizrecive miline oko špilje. Revolt je zamuknuo. Bol se pretvarala u ljubav. Bio je to dojam jedinstven na svijetu, koji treba nazvati: lurdski mir. Privući ću sve k sebi...“ ponavljala je Domi- nica u svojoj duši. Ta tko bi nego Ti bio mogao iz- govoriti jednu takovu riječ, kojoj ti daješ i kojoj si Ti dokaz? Kakav bismo mi praktičniji čin vjere is- kazali? Tko goni tolika bića tako različita na Tvoj put, ako ne Ti, koji ih na nj privlačiš? Dominica se vrati u hotel u jedanaest sati, a poslije objeda ona stane na jedan prozor u prizemlju. Bijaše nasuprot jedna skromna gostionica, a pred vratima na pločniku bijahu postavljeni stolovi, jer je dan bio dosta blag, te se moglo jesti vani. Djevojka prepozna onog čovjeka i onog dječarca, koji su se spremali da jedu, obučeni u crno i pokriveni odviše širokim klobucima, a koje bijaše opazila u špilji. Otac prisloni na srce veliki hljeb i odreže dva okrugla komada. Bijahu vezali ubruse, da se ne zaprljaju, a na glavi zadržaše klobuk. Sunce je silazilo s neba poput zlatnih ljestava, i nijedan pjesnik koji je opjevao djevojku, ne bi se bio dosta nahvalio silnog čara Dominikinog. Držaše neki teški modri cvijet, mislim da je to bio zumbul, što joj ga upravo bio dao mladić, koji ju je ljubio, a bijaše također došao zbog ovog hodočašća i odsio u istom hotelu. — Što gledate ? upita je približivši se njoj. — Ovog čovjeka i ovog dječarca. On ih po- Ona je polako prislanjala svoj dražesni nos na kovrčav cvijet, dok mu je stabljiku valjala među prsti- ma i nastavila gledati jadne bogce. Bili su im doni- jeli na stol tanjur mesa, i oni su močili komade kru- ha u umaku, koja im je bila u tanjurima. Donesoše im drugo, što pojedoše s istom pažnjom. Šutjeli su, a ta šutnja je bila kao slavljenje Boga. Oni koji ne- maju baštine na ovom svijetu, imaju neki poseban način mučanja. Dijete bijaše stavilo na stol svoju malu limenu posudu s lurdskom vodom. Na časove bi je pogladilo. U jednom trenutku on se nasmiješi anđeoskom bezazlenošću i gledajući svoga oca re- če mu: — Voda je sasvim svježa, osjeća se skroz... Dominica promatraše krajnju mršavost i zabri- nuto lice oca. Mogao je imati četrdeset godina. Gle- žanj, koji mu se vidio iznad zelene vrpce njegove cipele na gumelastiku, pokazivao je fizičku slabost. Dok je on, nakon objeda, plaćao račun u unu- trašnjosti gostionice, dječarac je ostao sam na pločniku. On opazi Dominiku. Ona mu se nasmiješi i pruži mu svoj cvijet, koji on pođe uzeti. — Zašto si ti ovdje? upita ona. — Majka je umrla. Zato da tata ne umre. — Kako se zoveš? — Petar Durand, ali mi kažu i Perica. — Vi ste odviše dobri, gospođice, reče otkrivši se otac, koji je izlazio iz krčmice. Vi ste dali ovaj lijepi cvijet mome djetetu. Jesi li zahvalio ? — Hvala, gospođice. Kako je čovjek kašljao, Dominica će reći: — Pokrijte glavu, gospodine. I ti Perica. — Moja je žena umrla, gospođice. Mi smo iz Bordeauxo-a. Ja sam bio tiskarski radnik. On to reče kao da je čuo pitanje, koje je dje- vojka ovaj put postavila za se i koja se očevidno zanimala za njih. gleda rasteseno, a nju ispitivački i malo tužno pa će: Ona razmisli časak pa reče: O, da, gospođice. Otac pretraži džep i pruži Dominiki posjetnicu, gdje se moglo čitati : Stjepan Durand, tipograf, Bor- deaux, Tarridova ul. 23. On reče: — Morao sam prekinuti rad... Moje zdravlje... Klanjam se, gospođice... Dominica ih je gledala kako odlaze. Njezine oči, kojih su divan, ali gotovo uvijek miran pogled, . vrebali toliki mladići i zanosili se njim, pratile su s izrazom neizmjerne ljubavi ovu dvojicu parija sre- će, koji se izgubiše. Tek tada pade joj na pamet, i to predbaci se- bi, da je onaj zumbul, što ga je upravo bila dala Perici, bio ubrao čovjek, koji je živio jedino u nadi da će se s njom vjenčati. Ali njena misao nije se nipošto dulje zadržala na ovoj nesmotrenosti ili ne- zahvalnosti. Ona pođe da se sastane sa svojom maj- kom i sa svojim dvjema sestrama u onom banalnom salonu hotela, kcji joj se nije nimalo sviđao, osobito u časovima, kada su udarali neki ljudi, što su no- sili bolesnike, više gledajući lijepe baštinice nego svoje bolesnike. Na bazilici — bio je to dan Blagovijesti — zvo- nilo je na večernju, i srce je Dominikino osjećalo najmanju od tih nota, koje je usporedivala s onim kristalnim slogovima, koji su bez sumnje padali s u- sana Anđela Gospodinova, dok je klečao pred Ma- rijom. Odlazeći na službu Božju, djevojei se činilo da joj se čisti tamjan isparuje u srcu. Izabra naj- najtamniji kut kapele od rozarija, gdje klekne i prije nego je započeo obred, ona stane razmišljati o Introitu, koji ju je ujutro bio toliko očarao: ,Svi mogućnici zemlje zazivat će tvoj pogled; on će dovesti Kralju djevice; njegove pratilice bit će ti prikazane u radosti i veselju. Moje se srce razbukta- lo u vanrednu pjesmu; svoje djelo posvećujem slavi Kraljevoj“. Slijedi.