Strana 2 Nevolje naših Konavljana Pod ovim naslovom štampan je članak u ,Hrvatskom Jugu“ od 3 ve- ljače 1939 godine. U ovom članku je kazano: ,Prihod je seljaka u Ko- navlima rijetko dovoljan, da namiri kućne i poljske potrebe. Godine sla- bo su rodne, cijene vina niske, javni su nameti veliki, 15 kilometara če- tvornih polja leži ponajviše pod vo- dom, obuća i odjeća dosta su skupe, trgovačka kamata je visoka, osim zemljoradnje druge zarade nema. Pri svim ovim jadima ipak treba živjeti“. Sve ovo, što je navedeno, živa je istina. Ako se ovome doda, da je 10 hiljada Konavljana dužno oko 12 mi- liona dinara, tada će slika sigurno bi- ti jasnija. Glavni prihod Konavljana sastoji se u vinu i rakiji. U najboljem slučaju vino je po selima prodavano po 250 dinara za hektolitar, a rakija 600 dinara po hektolitru. Tko pozna kulturu loze, taj će lako potvrditi, da ova kultura zahtijeva mnogo rada i mnogo troška. Ako se odbije uloženi kapital, seljaku od prodatog vina o- staje samo mizerna nadnica. Ovo isto vrijedi i za rakiju. Još bi bilo neka- ko, da žiloždera nije mnogim lozu uništila, da su godine plodnije i da ima kupaca. Konavosko vino i rakiju kupuju seljaci iz Hercegovine, Crne- gore i Boke Kotorske, a nešto malo se proda u Župi i Dubrovniku. Ovi seljaci potrošači osobito oni iz Her- cegovine rijetko plaćaju novcem kup- ljeno vino i rakiju, već mješte novca daju određeni broj sitne stoke. Ova- ko se međusobno krpe, a da nekako život olakšaju. Početkom ove godine udarena je osjetljiva trošarina na vino i raki- ju. Seljaka proizvađača i potrošača ova je trošarina teško pogodila. Biti će, da su ovu trošarinu izazvali razni državni razlozi. Biti će, da je u da- našnjim mutnim vremenima tako mo- ralo biti. Biti će možda i to, da ova trošarina neće biti vječna. Sve se ovo može dozvoliti, ali seljak je tu i s njim treba računati. Pri njegovu grobu svi i opravdani razlozi padaju. Glas naroda, glas je božiji. Gdje je narod zadovoljan, tu sreća vlada. U općem interesu letimice ćemo se do- taći nekih činjenica, koje jasno go- vore, da ovu trošarinu treba ukinuti ili znatno ublažiti. Uzmimo realni pri- mjer! Konavljanin ima u konobi 50 hektolitara vina. Vrijednost je ovoga oko 10 hiljada dinara. On željno vre- ba zgodu, da ovo vino proda i da okrpi kućnu potrebu, ali se sa puta vraća tarući glavu, jer kupca nije na- šao. Kad bi se kupac našao za vino uz cijenu od 2 dinara po litri, nema kupca, koji bi to isto vino platio 3 dinara po litri, a ta mu je cijena ne- izbježiva sa današnjom trošarinom. Vino u konobi ne može da ostane vječno, jer će se pokvariti. Poslije- dica slijedi: vino se nije prodalo, pa ga treba u kući popiti ili blutu pro- liti. Ako prisilimo seljaka,' da mješte kruha pije vino, tada ćemo stvoriti degenerisanu seosku masu. Ako se vino blutavo mora proliti, tada seljak je ostao bez najnužnijeg. Ovo bi sve stvorilo našu socijalnu propast. Tko- god će reći, da ne treba piti vino i rakiju, jer životu nijesu potrebiti. Ta- čno je ovo, ali kad seljak Konavala nema drugog prihoda, zar mu ga tre- ba uništiti trošarinom ? Mnogo se go- vori o socijalnoj pravdi, a u praksi nje oskudijevamo. Prvo je biti, a onda živjeti. Konavljanin je tu i on ima pravo na skromno življenje. Tko mu vino i rakiju tjera iz prometa, taj mora, da _mu dade drugi materijal življenja. On bi se latio i ovoga i o- noga, ali konavoska zemlja nije za svaku kulturu. Konavljani se bune radi trošarine. Konavljanin se buni, kad ga nevolja stisne. To znamo iz povijesti dubro- vačke republike, to vidimo iz običnog konavoskog života. Teška su vreme- na i to vrlo dobro razumijemo, ali čuvajmo se narodne bune, jer će nam i ono malo dobra brzo nestati. Epidauritanus. NARODNA _ SVIJEST 24 Siječnja 1940 Broj 4 1 0. Alfonzo Markvitzka Na 18 ov. mj. blago je smrtnim snom usnuo u Dubrovačkom franje- vačkom Samostanu P. O. Alfonzo Markvitzka, nakon duge i teške bo- lesti, koju je snosio Jobovim ustrp- ljenstvom punih pet godina. O. Alfonzo bio je u pravom smislu riječi pravi redovnik ; on je u teoriji i u praksi ispravno shvatao redovni- čko zvanje. Bio je mišljenja da, kao što se matematika može usavršavati, ali se ne može izmijeniti, ako se ne- će da se uništi sama matematika ; tako da se može, što više i mora re- dovnički život primijeniti sadašnjim socijalnim potrebama; ali da se taj život ne dade izmijeniti; bio je mi- šljenja da duhovni život, sveti zavi- jeti, nijesu tiranija zakukuljenih sre- dovječnih monaha, što se ne dade sljubiti sa modernom kulturom; već da je to sredstvo, koje može da po- digne tužno čovječanstvo i da ga od- vrati od posrtaja u bezdan anarhije misli i u zvijersko klanje. O. Alfonzo bio je po naravi mu- čaljiv; ali dosta inteligenat; gledao je stvari i rasuđivao ih kako su one uistinu bile, osim nekih slučajeva. U njemu je prevladavao flegmatični temperamenat, stoga nije se mogao lako na što odlučiti i zagrijati; ali kada bi se odlučio, ustrajao bi. Različite je službe obnašao u svo- joj Provinciji. Bio je starešinom na Kuni, na Orebiću, pretsjednikom Se- rafinskog malog kolegija u Rijeci i istodobno tu lektor; gvardijan u Du- brovačkomu Samostanu; i za kraće vrijeme lektor filozofije i Moralne te- ologije u filozofsko-teološkom franje- vačkom Studiju u Dubrovniku. Sa preporukom Prepoštovanog O. Ge- nerala bio je pošao sa bratom vo- štarnikom fr. Lujom Rivom u Pader- born (Njemačka) da bi se uvježbao, kako se kemikacijom bijeli pčelinji vosak, i način kako se prave svijeće. Pisma iz naroda Muo kod Kotora. U nedjelju dne 14 ov. mj. proslavila se je na Mulu 130 godišnjica prenosa Tijela Blaže- nog Gracija iz Mletaka u rodni Muo. Poznato je da su zemni ostanci BI. Gracije počivali na oltaru u Mlecima za punih 300 godina. Za vrijeme Na- poleonskih ratova nastupiše političke i ekonomske promjene sa padom mle- tačke republike, pa su samostanci augustinci morali napustiti otočić, na kome su boravili kroz 4 stoljeća. U tom političkom previranju monasi su cijenili najshodnijim, da Tijelo Bl. Gracije poklone, njegovim sumješta- nima, gdje se je rodio, te Anton Jan- ković pok. Vida, pomorac iz Mula, koji je obavljao saobraćaj između Mletaka i naših krajeva, preuze Ti- jelo Svečevo, te ga svojim brodom doveze, i dana 10 siječnja godine 1810 sretno prispije u Muo. Tako se dana 10 ov. mj. ispunilo 130 godina od toga dogođaja. Ovdješnje HPD , Zvonimir“ pjeva- lo je u tri glasa Misu od Bosiljevca, a blagoslov i Pjesan Svečevu od O. Konrada Ebert, franjevca, svog prvog učitelja. Što je bilo uvedeno u franjevačku Voštarnicu. Najdelikatniji posao sve- ćeničkoga zvanja ispovijedanje O. Alfonzo obavljao sve dokle je mo- gao, savijesno, konstantno, neumorno u Crkvi Malebraće, gdje se sv. Ispo- vijedi redaju na tisuće i tisuće pre- ko godine. * * * Rodio se je u Oroslavlju Hrvatske, 28 veljače 1862. Gimnaziju je izučio na Senjskoj Rijeci. Stupio je u Fra- njevački red i profesirao 28 oktobra 1880. Teologiju je i Filozofiju izučio u domaćem Franjevačkom teološkom studiju u Dubrovniku. Bio je zaređen svećenikom 24 augusta 1884. — Po- čivao u miru! Ur FRANCIS JAMMES ROZA IJNa SUNG: U Roman Sladila se ovim božanstvenim riječima i zaro- nivši do dna svog srca, zazivala je u njemu Boga, koga je primila baš tog jutra, toga Kralja, na koga cilja onaj tekst i premalkome se kreće povlaštena pratnja djevica. Plaču očevi, majke, braća, sestre vi- deći, gdje se zatvaraju vrata od vrata, u kojem su im iskazali toliko ljubavi i njege. No one sileći se odgovaraju na toliku tugu samo jednim tajanstvenim smiješkom, ali ni tu milostinju oni ne primaju, jer se one više ne okreću. Po svršetku večernje djevojka pođe k onima, koji su je čekali i uvijek s osobitim zadovoljstvom pozdravljali njezin dolazak, jer njen razmišljanju sklo- ni karakter nipošto nije smetao, da je sva cvala od radosti i zračila kao boja i miris jedne velike ruže. Sto više baš je Dominica bila najveselija na kraju toga popodneva i za večerom ne pazeći dosta pri- tom, da je dugi i bučni smijeh okrutan za one, koji nas ljube i koji sumnjaju u našu ljubav. Tako je to bilo i s tim mladićem, koji bi bio dao svoj život za nju. Prije spavanja, oko devet sati, ona pođe sama do špilje. Klekne prema željeznoj ogradi, koja je u taj čas bila zatvorena. Okolina bijaše pusta. Kita voštanica sa crvenožutim plamenom neprestano je iza ovog željeznog klaustra prikazivala ovom nježnom ljiljanu, čiji pupoljak bijaše probio stijenu, nakane, koje su joj bile povjerene. Dominica opet prihvati rozarij. Željela je vratiti se još jednom toga dana na Navještenje. Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin je s Tobom, blagoslovljena Ti među ženama, i blago- Ona je sebi dozivala u pamet ove najviše za- ruke Boga sa svojim stvorom u skromnoj sobi na- zaretskoj; sveti užas, zatim duboki razboriti mir u li buduće Kalvarije; zatim one umiljate riječi, 3lkoje su pozivale Djevicu, kao što lahor podstiče vrh jedra; zatim možda desnu ruku, koja se diže polako nad tijelo nagnuto kao paoma, i lijevu ruku, koja susteže srce; zatim onaj poklik i padanje u prah či- tavog bića zanesenog vizijom muka i blaženstva: »Bvo službenice Gospodinove ; neka mi buđe po riječi tvojoj I Dominica je oživljavala u svojoj duši sve te faze neizrecive svadbe, koja je rodila spas svijeta. I njezina pobožna i divna mašta punila je anđelima ovu pećinu. Zar oni u ovaj čas, kad je sve bilo tiho, nijesu tamo silazili, da igraju naivna kola kao pastiri čiji je gospodar odveo u svadbenu kuću onu, koju ljubi, Gdjekad bi jedan od njih zažuborio na nekom jeziku, koji ljudi ne poznaju, kao ptica, što leti, ali unjenom glasu čovjek bi rekao, da čuje onu tako ljupku riječ: Navještenje. Neki od njih lijepo pore- dani, sklopljenih ruku, sastavljenih nogu, smješili su se svojoj Kraljici, a drugi su brali čudesno cvijeće po kamenu, što se sja od poljubaca i suza i koji se ganuo i zavio u tugu. Svaki dakle poljubac zaliven suzama razvijao se tu sakriven. Ali Dominica je pogađala, njezino je srce raspozna- valo ove cvjetne krunice, što ih serafinska četa nudi zvijezdi jutarnjoj. Bila je to današnja kita, između koje je njezina pjesnička mašta oživljena molitvom prepoznala nekoliko vrsta. Ona pomisli na crkvenog kneza, koji bijaše položio na stijenu svoje usne na- mirisane sokom Evanđelja, i rodila se ruža crvena kao Glava pod trnovom krunom; pomisli na jadnog kolonijalnog vojnika: njegovim poljupcem rascvjetao se vodeni cvijet, cvijet od kojega prečesto dobivaju groznicu vojnici i misijonari. Pomisli .na tipografa i slovljen plod utrobe Tvoje, Isus.... na njegova sina: iz poljupca jednoga rodio se sa- motni vrijes, a iz poljupca drugoga zumbul sličan o- nome, što joj bijaše dao mladić, koji ju je ljubio, a ona ga namijenila ovom djetetu. Dođe joj mala gri- žnja savjesti, ali jedan anđeo odvojivši ovaj zumbul ponudi ga zasebno Imakulati uz zanosni osmjeh. Nije nipošto zaboravila ni onu tužnu bolesnicu, koja je molila s rukama kao na križu, pošto je samu sebe držala odviše odurnom, a da bi sišla s kola i stavila svoja usta, koja rak izjedaše, tamo, gdje su drugi dugo držali svoje usne. Ali poljubac je na daljinu taknuo kamen, odakle je izbio neznatan klas žita. Okrenuvši se malo Dominica upravi pogled pre- ma zvjezdanoj noći, koja joj se pričini kao veltko vezivo razvijeno na koljenima naše Majke u naza- retskoj radionici. Kad se pomaljalo novo sunce, to je uzvišena Radnica ponovno ubadala svoju iglu u platno. Ona na ovaj način rado prati tijek naših sudbina i bilježi na nebu sva naša zemaljska djela. Ali bismo se veoma začudili, kad bismo već na ovo- me svijetu mogli odgonetati ove šare. Tolika znamenita djela, tolike odlične osobe, koje su se računale na svijetu, ne bi se tamo nala- zile! Možda, govorila je u sebi djevojka, da takva junaštva, koja je neki vladar sav okružen sjajem poduzeo makar i u ime neke svete stvari, nijesu pri- mamile božansku umjetnost kćeri svete Ane, već ra- dije oni u našim očima osrednji motivi: neki slabo odjeveni hodočasnici, što sjede šutke kod nekog zdenca ili za čednim objedom u nekoj gostionici. I Dominica se pomoli za Stjepana Duranda i za Pericu želeći, da im Gospa isposluje da dobiju u nebeskom planu, što ga ona veze, jedan mali pro- stor, gdje više ne će biti korote i gdje se više ne će kašljati. Ona svrši svoju molitvu ovom molbom u toj lijepoj večeri Blagovijesti. Učini joj se, da joj je pala jedna kaplja na lice. Međutim nije kišilo. Slijedi. N