Strana 2

 

Nevolje naših Konavljana

Pod ovim naslovom štampan je
članak u ,Hrvatskom Jugu“ od 3 ve-
ljače 1939 godine. U ovom članku je
kazano: ,Prihod je seljaka u Ko-
navlima rijetko dovoljan, da namiri
kućne i poljske potrebe. Godine sla-
bo su rodne, cijene vina niske, javni
su nameti veliki, 15 kilometara če-
tvornih polja leži ponajviše pod vo-
dom, obuća i odjeća dosta su skupe,
trgovačka kamata je visoka, osim
zemljoradnje druge zarade nema. Pri
svim ovim jadima ipak treba živjeti“.

Sve ovo, što je navedeno, živa je
istina. Ako se ovome doda, da je 10
hiljada Konavljana dužno oko 12 mi-
liona dinara, tada će slika sigurno bi-
ti jasnija. Glavni prihod Konavljana
sastoji se u vinu i rakiji. U najboljem
slučaju vino je po selima prodavano
po 250 dinara za hektolitar, a rakija
600 dinara po hektolitru. Tko pozna
kulturu loze, taj će lako potvrditi, da
ova kultura zahtijeva mnogo rada i
mnogo troška. Ako se odbije uloženi
kapital, seljaku od prodatog vina o-
staje samo mizerna nadnica. Ovo isto
vrijedi i za rakiju. Još bi bilo neka-
ko, da žiloždera nije mnogim lozu
uništila, da su godine plodnije i da
ima kupaca. Konavosko vino i rakiju
kupuju seljaci iz Hercegovine, Crne-
gore i Boke Kotorske, a nešto malo
se proda u Župi i Dubrovniku. Ovi
seljaci potrošači osobito oni iz Her-
cegovine rijetko plaćaju novcem kup-
ljeno vino i rakiju, već mješte novca
daju određeni broj sitne stoke. Ova-
ko se međusobno krpe, a da nekako
život olakšaju.

Početkom ove godine udarena
je osjetljiva trošarina na vino i raki-
ju. Seljaka proizvađača i potrošača
ova je trošarina teško pogodila. Biti
će, da su ovu trošarinu izazvali razni
državni razlozi. Biti će, da je u da-
našnjim mutnim vremenima tako mo-
ralo biti. Biti će možda i to, da ova
trošarina neće biti vječna. Sve se

ovo može dozvoliti, ali seljak je tu i
s njim treba računati. Pri njegovu
grobu svi i opravdani razlozi padaju.
Glas naroda, glas je božiji. Gdje je
narod zadovoljan, tu sreća vlada. U
općem interesu letimice ćemo se do-
taći nekih činjenica, koje jasno go-
vore, da ovu trošarinu treba ukinuti
ili znatno ublažiti. Uzmimo realni pri-
mjer! Konavljanin ima u konobi 50
hektolitara vina. Vrijednost je ovoga
oko 10 hiljada dinara. On željno vre-
ba zgodu, da ovo vino proda i da
okrpi kućnu potrebu, ali se sa puta
vraća tarući glavu, jer kupca nije na-
šao. Kad bi se kupac našao za vino
uz cijenu od 2 dinara po litri, nema
kupca, koji bi to isto vino platio 3
dinara po litri, a ta mu je cijena ne-
izbježiva sa današnjom  trošarinom.
Vino u konobi ne može da ostane
vječno, jer će se pokvariti. Poslije-
dica slijedi: vino se nije prodalo, pa
ga treba u kući popiti ili blutu pro-
liti. Ako prisilimo seljaka,' da mješte
kruha pije vino, tada ćemo stvoriti
degenerisanu seosku masu. Ako se
vino blutavo mora proliti, tada seljak
je ostao bez najnužnijeg. Ovo bi sve
stvorilo našu socijalnu propast. Tko-
god će reći, da ne treba piti vino i
rakiju, jer životu nijesu potrebiti. Ta-
čno je ovo, ali kad seljak Konavala
nema drugog prihoda, zar mu ga tre-
ba uništiti trošarinom ? Mnogo se go-
vori o socijalnoj pravdi, a u praksi
nje oskudijevamo. Prvo je biti, a
onda živjeti. Konavljanin je tu i on
ima pravo na skromno življenje. Tko
mu vino i rakiju tjera iz prometa, taj
mora, da _mu dade drugi materijal
življenja. On bi se latio i ovoga i o-
noga, ali konavoska zemlja nije za
svaku kulturu.

Konavljani se bune radi trošarine.
Konavljanin se buni, kad ga nevolja
stisne. To znamo iz povijesti dubro-
vačke republike, to vidimo iz običnog
konavoskog života. Teška su vreme-
na i to vrlo dobro razumijemo, ali
čuvajmo se narodne bune, jer će nam
i ono malo dobra brzo nestati.

Epidauritanus.

NARODNA _ SVIJEST 24 Siječnja 1940

 

 

 

Broj 4

 

1 0. Alfonzo Markvitzka

Na 18 ov. mj. blago je smrtnim
snom usnuo u Dubrovačkom franje-
vačkom Samostanu P. O. Alfonzo
Markvitzka, nakon duge i teške bo-
lesti, koju je snosio Jobovim ustrp-
ljenstvom punih pet godina.

O. Alfonzo bio je u pravom smislu
riječi pravi redovnik ; on je u teoriji
i u praksi ispravno shvatao redovni-
čko zvanje. Bio je mišljenja da, kao
što se matematika može usavršavati,
ali se ne može izmijeniti, ako se ne-
će da se uništi sama matematika ;
tako da se može, što više i mora re-
dovnički život primijeniti sadašnjim
socijalnim potrebama; ali da se taj
život ne dade izmijeniti; bio je mi-
šljenja da duhovni život, sveti zavi-
jeti, nijesu tiranija zakukuljenih  sre-
dovječnih monaha, što se ne dade
sljubiti sa modernom kulturom; već
da je to sredstvo, koje može da po-
digne tužno čovječanstvo i da ga od-
vrati od posrtaja u bezdan anarhije
misli i u zvijersko klanje.

O. Alfonzo bio je po naravi mu-
čaljiv; ali dosta inteligenat; gledao
je stvari i rasuđivao ih kako su one
uistinu bile, osim nekih slučajeva. U
njemu je prevladavao  flegmatični
temperamenat, stoga nije se mogao
lako na što odlučiti i zagrijati; ali
kada bi se odlučio, ustrajao bi.

Različite je službe obnašao u svo-
joj Provinciji. Bio je starešinom na
Kuni, na Orebiću, pretsjednikom Se-
rafinskog malog kolegija u Rijeci i
istodobno tu lektor; gvardijan u Du-
brovačkomu Samostanu; i za kraće
vrijeme lektor filozofije i Moralne te-
ologije u filozofsko-teološkom franje-
vačkom Studiju u Dubrovniku. Sa
preporukom Prepoštovanog O. Ge-
nerala bio je pošao sa bratom vo-
štarnikom fr. Lujom Rivom u Pader-
born (Njemačka) da bi se uvježbao,
kako se kemikacijom bijeli pčelinji
vosak, i način kako se prave svijeće.

Pisma iz naroda

Muo kod Kotora. U nedjelju dne
14 ov. mj. proslavila se je na Mulu
130 godišnjica prenosa Tijela Blaže-
nog Gracija iz Mletaka u rodni Muo.
Poznato je da su zemni ostanci BI.
Gracije počivali na oltaru u Mlecima
za punih 300 godina. Za vrijeme Na-
poleonskih ratova nastupiše političke
i ekonomske promjene sa padom mle-
tačke republike, pa su samostanci
augustinci morali napustiti otočić, na
kome su boravili kroz 4 stoljeća. U
tom političkom previranju monasi su
cijenili najshodnijim, da Tijelo Bl.
Gracije poklone, njegovim sumješta-
nima, gdje se je rodio, te Anton Jan-
ković pok. Vida, pomorac iz Mula,
koji je obavljao saobraćaj između
Mletaka i naših krajeva, preuze Ti-
jelo Svečevo, te ga svojim brodom
doveze, i dana 10 siječnja godine
1810 sretno prispije u Muo. Tako se
dana 10 ov. mj. ispunilo 130 godina
od toga dogođaja.

Ovdješnje HPD , Zvonimir“ pjeva-
lo je u tri glasa Misu od Bosiljevca,
a blagoslov i Pjesan Svečevu od O.
Konrada Ebert, franjevca, svog prvog
učitelja.

 

 

 

 

 

Što je bilo uvedeno u franjevačku
Voštarnicu. Najdelikatniji posao sve-
ćeničkoga zvanja ispovijedanje O.
Alfonzo obavljao sve dokle je mo-
gao, savijesno, konstantno, neumorno
u Crkvi Malebraće, gdje se sv. Ispo-
vijedi redaju na tisuće i tisuće pre-
ko godine.

* *
*

Rodio se je u Oroslavlju Hrvatske,
28 veljače 1862. Gimnaziju je izučio
na Senjskoj Rijeci. Stupio je u Fra-
njevački red i profesirao 28 oktobra
1880. Teologiju je i Filozofiju izučio
u domaćem Franjevačkom teološkom
studiju u Dubrovniku. Bio je zaređen
svećenikom 24 augusta 1884. — Po-
čivao u miru! Ur

 

FRANCIS JAMMES

ROZA IJNa SUNG: U

Roman

Sladila se ovim božanstvenim riječima i zaro-
nivši do dna svog srca, zazivala je u njemu Boga,
koga je primila baš tog jutra, toga Kralja, na koga
cilja onaj tekst i premalkome se kreće povlaštena
pratnja djevica. Plaču očevi, majke, braća, sestre vi-
deći, gdje se zatvaraju vrata od vrata, u kojem su
im iskazali toliko ljubavi i njege. No one sileći se
odgovaraju na toliku tugu samo jednim tajanstvenim
smiješkom, ali ni tu milostinju oni ne primaju, jer se
one više ne okreću.

Po svršetku večernje djevojka pođe k onima,
koji su je čekali i uvijek s osobitim zadovoljstvom
pozdravljali njezin dolazak, jer njen razmišljanju sklo-
ni karakter nipošto nije smetao, da je sva cvala od
radosti i zračila kao boja i miris jedne velike ruže.
Sto više baš je Dominica bila najveselija na kraju
toga popodneva i za večerom ne pazeći dosta pri-
tom, da je dugi i bučni smijeh okrutan za one, koji
nas ljube i koji sumnjaju u našu ljubav. Tako je to
bilo i s tim mladićem, koji bi bio dao svoj život
za nju.

Prije spavanja, oko devet sati, ona pođe sama
do špilje. Klekne prema željeznoj ogradi, koja je u
taj čas bila zatvorena. Okolina bijaše pusta. Kita
voštanica sa crvenožutim plamenom neprestano je
iza ovog željeznog klaustra prikazivala ovom nježnom
ljiljanu, čiji pupoljak bijaše probio stijenu, nakane,
koje su joj bile povjerene.

Dominica opet prihvati rozarij. Željela je vratiti
se još jednom toga dana na Navještenje.

Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin je
s Tobom, blagoslovljena Ti među ženama, i blago-

Ona je sebi dozivala u pamet ove najviše za-
ruke Boga sa svojim stvorom u skromnoj sobi na-
zaretskoj; sveti užas, zatim duboki razboriti mir u
li buduće Kalvarije; zatim one umiljate riječi,
3lkoje su pozivale Djevicu, kao što lahor podstiče vrh
jedra; zatim možda desnu ruku, koja se diže polako
nad tijelo nagnuto kao paoma, i lijevu ruku, koja
susteže srce; zatim onaj poklik i padanje u prah či-
tavog bića zanesenog vizijom muka i blaženstva:

»Bvo službenice Gospodinove ; neka mi buđe
po riječi tvojoj

I Dominica je oživljavala u svojoj duši sve te
faze neizrecive svadbe, koja je rodila spas svijeta.
I njezina pobožna i divna mašta punila je anđelima
ovu pećinu. Zar oni u ovaj čas, kad je sve bilo tiho,
nijesu tamo silazili, da igraju naivna kola kao pastiri
čiji je gospodar odveo u svadbenu kuću onu, koju
ljubi, Gdjekad bi jedan od njih zažuborio na nekom
jeziku, koji ljudi ne poznaju, kao ptica, što leti, ali
unjenom glasu čovjek bi rekao, da čuje onu tako
ljupku riječ: Navještenje. Neki od njih lijepo pore-
dani, sklopljenih ruku, sastavljenih nogu, smješili su
se svojoj Kraljici, a drugi su brali čudesno cvijeće
po kamenu, što se sja od poljubaca i suza i koji se
ganuo i zavio u tugu. Svaki dakle poljubac zaliven
suzama razvijao se tu sakriven.

Ali Dominica je pogađala, njezino je srce raspozna-
valo ove cvjetne krunice, što ih serafinska četa nudi
zvijezdi jutarnjoj. Bila je to današnja kita, između
koje je njezina pjesnička mašta oživljena molitvom
prepoznala nekoliko vrsta. Ona pomisli na crkvenog
kneza, koji bijaše položio na stijenu svoje usne na-
mirisane sokom Evanđelja, i rodila se ruža crvena
kao Glava pod trnovom krunom; pomisli na jadnog
kolonijalnog vojnika: njegovim poljupcem rascvjetao
se vodeni cvijet, cvijet od kojega prečesto dobivaju
groznicu vojnici i misijonari. Pomisli .na tipografa i

 

slovljen plod utrobe Tvoje, Isus....

na njegova sina: iz poljupca jednoga rodio se sa-

 

motni vrijes, a iz poljupca drugoga zumbul sličan o-
nome, što joj bijaše dao mladić, koji ju je ljubio, a
ona ga namijenila ovom djetetu. Dođe joj mala gri-
žnja savjesti, ali jedan anđeo odvojivši ovaj zumbul
ponudi ga zasebno Imakulati uz zanosni osmjeh. Nije
nipošto zaboravila ni onu tužnu bolesnicu, koja je
molila s rukama kao na križu, pošto je samu sebe
držala odviše odurnom, a da bi sišla s kola i stavila
svoja usta, koja rak izjedaše, tamo, gdje su drugi
dugo držali svoje usne. Ali poljubac je na daljinu
taknuo kamen, odakle je izbio neznatan klas žita.

Okrenuvši se malo Dominica upravi pogled pre-
ma zvjezdanoj noći, koja joj se pričini kao veltko
vezivo razvijeno na koljenima naše Majke u naza-
retskoj radionici. Kad se pomaljalo novo sunce, to
je uzvišena Radnica ponovno ubadala svoju iglu u
platno. Ona na ovaj način rado prati tijek naših
sudbina i bilježi na nebu sva naša zemaljska djela.
Ali bismo se veoma začudili, kad bismo već na ovo-
me svijetu mogli odgonetati ove šare.

Tolika znamenita djela, tolike odlične osobe,
koje su se računale na svijetu, ne bi se tamo nala-
zile! Možda, govorila je u sebi djevojka, da takva
junaštva, koja je neki vladar sav okružen sjajem
poduzeo makar i u ime neke svete stvari, nijesu pri-
mamile božansku umjetnost kćeri svete Ane, već ra-
dije oni u našim očima osrednji motivi: neki slabo
odjeveni hodočasnici, što sjede šutke kod nekog
zdenca ili za čednim objedom u nekoj gostionici.

I Dominica se pomoli za Stjepana Duranda i za
Pericu želeći, da im Gospa isposluje da dobiju u
nebeskom planu, što ga ona veze, jedan mali pro-
stor, gdje više ne će biti korote i gdje se više ne
će kašljati. Ona svrši svoju molitvu ovom molbom u
toj lijepoj večeri Blagovijesti. Učini joj se, da joj je
pala jedna kaplja na lice. Međutim nije kišilo.

Slijedi.

N