Strana 2

 

Pisma iz naroda

ZATON. Zadovoljština obeščašćenoj
Gospinoj slici. U nedjelju 6. o. mj. naše
je mjesto svečano proslavilo . blagoslov
i prenos obnovljene slike naše Gospe
Anuncijate. U 9 sati uz slavljenje zvona
i pucanje trombuna krenula je iz Cr-
kve Matice procesija sa Gospinom sli-
kom, koju su nosili naši mladići, Pro-
cesiji su učestvovali Mali križari sa
svojom glazbom iz Dubrovnika, te dje-
vojačko društvo Srca Is. sa svojim bar-
jakom, školska djeca koja su ispred
Gospe posipala cvijeće i mnoštvo po-
božnog maroda. A gore na brežuljku
okićena zelenilom i zastavama Gospi-
ma Crkvica čekala je, da opet primi
pod svoj krov Onu koju joj je nemila
ruka bezbožnog oskvrnitelja bila otela.
U crkvici pred Gospinom slikom sli-
jedila je sv. misa preko koje je mjesni
župnik izrekao prigodnu propovijed za-
hvalivši svim darovateljima, koji su po-
mogli da se ova slika obnovi, moleći
dragu Gospu, da im ona stostruko od-
vrati u njihovim potrebama i da ne bi
psovkama više vrijegjali ovu dobru na-
šu Majku, jer bi tada oni bili gori ne-
go li oskvrnitelj njezine slike, koga
svi osugjuju. Treba pak istaknuti, da
su se svi Zatonjani odazvali najpri-
pravnije milodarima za troškove po-
pravka slike, a g.gja Katica Svilokos,
dala se je na kupljenje milodara po
Gružu i Dubrovniku kod nekih pozna-
tih, pak je sakupila lijepu svotu od
Din. 1235. Ovim putem i gospogji i
darovateljima Zatonjani harao zahva-

ljuju. Sa sakupljenim milodarima mo-
gli su se namiriti svi troškovi i još se
je nabavilo za crkvicu potrebito misno
ruho. Tako su Zatomjani dali doličnu
zadovoljštinu nebeskoj svojoj Majci za
nanesenu uvredu. Rad na obnovljenju
slike izvršio je na opće zadovoljstvo
akad. slikar g. Kazimir Cikowski iz
Varšave, koji već 9 godina dolazi u
naše mjesto gdje se sada stalno nala-
zi. On nam je spasio ovu našu milu
uspomenu jer je bila skoro upropaš-
tena, a uz vrlo malu nagradu za ona-
kav umjetnički rad, pa mu mi za uvi-
jek zahvalni ostajemo.

MAJKOVI. Osnutak dviju pelinar-
skih zadruga. Kako što je bilo pisano
u br. 37 ,Nar. Svijesti“ o osnutku pe-
linarske zadruge u Majkovima t. ij.
u Donjim, može se još nadodati, da je
istoga dana bio sastanak i u Gornjim

. Majkovima, gdje je takogjer zaključen

osnutak Pelinarske zadruge i izabran
Odbor. Veseli nas, da su se naši se-
ljani: počeli ozbiljno zanimati za za-
drugarsku ideju, te da budu unaprijed
svoj trud sami iskorišćavati bez posre-
dnika, koji se njihovim trudom i mu-
kom više okoriste nego li oni, ali ipak
želimo staviti — u majboljoj namjeri
— jednu opasku: premda je selo ve-
liko i premda je veliko područje seo-
sko na kojemu raste pelin (kadulja) te
postoji cpravdana nada za uspijeh i
opstanak i dviju zadruga, ipak mislim
da bi bilo bolje — da su se sve sna-
ge složile i da se to sve uokvirilo u
jednu zadrugu.

NARODNA SVIJEST 16 Listopada 1940

 

Broj 42

 

Gostovanje Hrv. Nar. Haza-
lišta iz Splita u Dubrovniku

Kroz cijelu prošlu sedmicu gosto-
vala je splitska drama u našem gradu.
To je prvi početak rada iste, dotično
prva turneja gostovanja prije početka
redovitog rada na vlastitoj pozornici u
Splitu.*

Pošto je ovo novoosnovani teatar,
koji za prvi put gostuje u našem gra-
du, red je da se na to malo pobliže
osvrnemo.

Pročitali smo i prvi broj glasila o-
vog teatra ,Kazalište“, koje je nami-
jenjeno ovom prvom gostovanju, ali
iskreno govoreći, malo se je odviše tu
sve nacifralo. Nešto skromnosti, obzi-
rom na tek započeti rad, bilo je u-
putnije, jer je preuzetao prosugjivati
nešto još prije nego izvršiš zadaću.

Mislimo, da ono uporegjenje o na-
rodnim kazalištima za narodne mase,
koja sad postoje u Rusiji, italiji i Nje-
mačkoj, nemože da se izjednači sa
splitskim teatrom, barem ne za sada.
Izgleda čak kao da se je nastojalo u-
skladiti repertoar sa onim naših glav-
nih kazališ. centara, a to ne bi bila
baš zadaća ovog teatra.

Mi smo takogjer mišljenja da je bi-
lo uputnije izostaviti ova gostovanja,
do uregjenja splitske pozornice, i ta-
mo se ozbiljno pripravljati za daljni
rad, nego priredbe u provincij. grado-

* Ovaj osvrt donio nam je jedan prijatelj
kazališta i zamolio nas da ga donesemo za
dobro kazališta uopće. — Op. Ur.

vima uzeti kao generalne probe, koje
još ne znače pravi rad,

Ovom novom teatru fali i dovoljan
broj pravih i sposobnih glumaca, pak
su uprava i redatelji morali posvetiti
tome osobitu brigu da se izjednače
razlike izmegju starijih i mlagjih i po-
stigne što viša uigranost, da te razlike
budu što manje upadne.

Da teatar služi za školu odgoja i
jezika, to je stara stvar, ali vidjeli smo
da i u tome nije sve tako. U hrv. ka-
zalištu mora da se govori pravim knji-
ževnim hrvat. jezikom, izim slučajeva
gdje je auktor komada drugčije to
napisao ili zaželio. Pojedini dijalekti i
jezične natruhe moraju svakako izostati,

Nećemo analizirati pojedine izvedbe
za ovaj put, jer bi predugo to išlo i
ne bi željeli da nas se zlo shvati, Sva-
kako uprava splitske drame može biti
prezadovoljna materijalnim uspjehom
koji je postigla u Dubrovniku, ali to
još ne znači da će biti uvijek tako. I
naš grad ima svoju kazališnu publiku,
kao što je imade i Split, ali naša pu-
blika imade i profinjeni ukus, kazališnu
tradiciju i odgoj, te nije sklona da iz
nekih drugih motiva uvijek plješće.

Dubrovnik imade i svoje vrlo dobre
kazališ. dobrovoljce, koji bez ičije po-
moći toliko toga dobro rade kako su
im to priznali i u drugim većim cen-
trima, ali i prema njima nijesmo o-
bazrivi u ocjenama i ako bi morali
biti. Onaj koji se prestavlja javno u
kazalištu, mora da se prikaže dovoljno
spreman i popravljen u svemu.

Ovoliko u dobroj namjeri i poduci za
budući rad, želeći najbolje uspjehe. T.

 

FRANCIS JAMMES S:

ROZARIJ na SUNC

Roman 27

— Jesmo... Striče!

— Što, drago dijete?

— lsukrstu su proboli srce kopljem. Je li Vaše
srce bilo probodeno kopljem? A što treba činiti, da
se izvadi koplje iz srca Gospodinova ?

— Da mu prikažemo ranu svoga srca.

— Vi ste mu dakle prikazali tu ranu...?

On se pokoleba, a zatim odgovori:

— Da, teški ubod, o kojem sam ti govorio čas

prije.

— Striče, ja želim moliti za one, koji su ranjeni
u srce... Striče! Hoću da molim za Vas... Striče!
Recite mi...

— Slušam te.

— Što ste učinili, da oslobodite noge Isukrstove ?

— Vidiš i sama, da sam ih slabo otkovao. Pre-
više sajm upoznao sjaj slave, a premalo bijedne o-
bične staze zakona.

Dominica je bila uhvatila starčeve ruke. Tada
reče gledajući ga s beskrajnom nježnošću:

— Ja hoću da pođem bijednim običnim staza-
ma zakona.

Shvatio je i zajecao. Jedna mu suza poteče po
djevojčinoj kosi kao kaplja olujne kiše u noći, što
pritišče ružu.

— Ti si moja jedina veza sa svijetom, meni je
osamdeset i pet godina, šapne on.

Ona oćuti, da joj se oštrica koplja zarila mnogo
dublje u srce, nego li onda, kad je u Bordeauxu
odbila mladića, što ju je ljubio.

On brzo svlada svoje uzbuđenje i upita gotovo
veselo:

— A tvoje dojenče ? Što misliš s njim učiniti ?
Jučer mi se je tvoja majka opet potužila... Ta draga
žena! Ipak će biti potrebno, da se donekle s njom
složimo, kad se ona tako malo slaže s nama.

Snaga volje tih dvaju bića tako različite dobi,
ali srodnih, bila je tolika, da u tom času čovjek ne
bi bio ni slutio, da je nebeska bura upravo prohujala
kroz njihove duše.

— Mali Januarije ? odvrati ona. Što smeta!
Sobarica ga hrani u mojoj odsutnosti. Istina, njemu
je već mjesec i po dana; uza sve to je manje tego-
tan, nego li kakav mali konj. Smeta me da ga po-

šaljem u nahodište, već hoću da mu pribavim dobro
mjesto.

 

— A kako ja sumnjam, da će mu u početku
davati dobru plaću, sjeti se, da ti je kineski kovčeg
uvijek na raspolaganju.

Zatim doda sjetno :

— Taj kineski kovčeg... Kome da namijenim
sad sve blago, što je u njemu? Eto, čuvao sam
unutra za tvoj imendan ogrlicu s biserjem krupnim
kao lješnjaci... Ali ako se budeš posvetila skloništi-
ma, što će ti biti stalo do tih dragocjenosti tako raz-
ličitih od onih, što ih je sestra Anđelija u Sebasto-
polu zvala ukrasima Sestara Milosrdnica ?

Dominica se nasmiješi. Znala je, na koje do-
sadne nametnike, neprijatelje redovničkih koprena i
do kože ošišanih kosa, cilja šala ovih svetih Žena,
koje su uvijek spremne uzeti s dobre strane poni-
ženja svoga poziva.

Opet je obukla svoju krznenu kabanicu i spre-
mila se da napusti staroga strica Hektora. Nije bilo
daleko podne.

— Gledaš li tu kartu?

— Kakve li krasote!

To bijaše velik pravokutnik od kineske svile u
jednoj boji, boji noćnog, beskrajnog plavetnila, koji
je bio razastrt na radnom stolu izrađenom od sku-
pocjenog drva. Nikada Dominica nije u svojoj ću-
dljivoj profinjenosti zamislila te boje poput vode du-
bokoga mora. Ta tko je zamislio takav sklad, tako
savršen, da su materija i boja postale jedno, te se
činilo, da svaka žica tkanine u isto vrijeme daje i
dobiva svijetlo ?

Koja ie to osamljena duša mogla odraziti sve-
mir do onih granica, dokle, kako se činilo, dopiru
prve stepenice blaženstva ? Očito, ta je pozadina bila
samo boja, ali zašto je Dominica osjećala, da se
nigdje, ni na jednoj svečanosti ne bi mogla naći
slična ni na šalovima carica, ni na turbanima ba-
gdadskih kalifa ? Ona se nijemo nagne nad tu kartu.
I zaista, to bijaše karta neba. Djevojka je vidjela,
kako na lijevoj strani gotovo iznenada iskrsava sku-
pina nepoznatih zvijezda, te se činilo, da se one di-
žu; zatim druge skupine lijevo; opet druge desno
pa u sredini.

— Ova karta, objasni admiral, je dar, što mi
ga je poklonio onaj Isusovac, kome sam predao ma-
loga divljaka nađenog na hridini kod Tonga-Tabou.
Naslikao ju je neki mladi pokršteni Mongol, koji je
umro mučeničkom smrću na križu. On je ovo umjet-
ničko djelo poslao nekoliko sedmica prije svog mu-
čenja časnom Ocu, koji mi ga je dao... Gledaj,
dijete moje.

I stari je stric Hektor pokazivao Dominiki vr-
hom kažiprsta na rubu napise, koje je postepeno
prevodio :

Siang-ju, po milosti Krštenja sin katoličke Cr-
kve, izradio je na slavu blažene Djevice ovaj nacrt
našega neba. :

Promatrajmo te zvijezde. U niihovom putu od ob-
zorja do zenita zapisani su tvoje rođenje i tvoja smrt.

Jedne donose lijepo vrijeme, a druge gustu
maglu, tajfune, kišu, snijeg, tuču i grom.

Ali dovoljno je najmanje djelo milosrđa, što
ga učiniš u ime Isukrstovo, dovoljna je čaša vode
pružena tvomu iskrnjemu, da Bog odvrati od tebe
strijelu, grad, snijeg, kišu, tajfune i maglu.

Ne će proći dugo vremena, i Dominica će se
osvjedočiti na neobičan način o istinitosti ovog po-
božnog spjeva: pače toga istoga dana. Tako je mo-
gla temeljito spoznati ono, na što mi obično dovoljno
ne pazimo: onaj odjek naših na oko najneznatnijih
slobodnih čina na tragičnost našeg udesa.

Tek je bilo odbilo podne, kad je Dominica vra-
tivši se kući-dala sobarici ovaj nalog:

— Donesite mi, molim Vas, ovamo na verandu
moje ogrlice od irske čipke i vruće glačalo, jer hoću
da ih ja sama izglačam na ovom stolu. j

Ta tko bi u tome vidio nešto drugo osim naj-
običnijeg čina, s kojim, čini se, nije ništa povezano?

Sobarica učini, što se od nje tražilo i povuče se.

Baš u tom času, kad je Dominica htjela polo-
žiti glačalo na čipku, mali Januarije, koji se nalazio
u spremištu za rublje, a ono je bilo sasvim blizu,
jako zakriči.

Dominica ostavi svoj posao i jednim skokom
bila je kraj njega. Ustanovila je, da djetetu nema
nikakova zla, i da se jamačno jednostavno probudio.

Čim se djevojka umirena lokrenula, da se vrati
pod verandu, sijevne strijela bijela i slična tekućini
te smrvi stakla i okvire pa zasuče kao kakovu tricu
veliko glačalo, što ga je držala prije dvije minute
na stolu, koji je bio pretvoren u ugljen.

Čulo se nekakvo jecanje i pojavila se Domini-
kina majka:

— Kćeri moja, kćeri moja!

Kratak čas zacvokotaše zubi djevojke, koja je
s praga spremišta promatrala nesreću. U ušima joj
je još šumilo od trijeska.

— Nema mi nikakva zla, majko! Bila sam ta-
mo, kod malog Januarija upravo. kad se to dogodilo.

Klekne i postavši opet vidovita odmah pomisli
na mudre kršćanske izreke napisane na karti neba,
što ju je izradio jedan Božji učenik, koji je bio ra-

 

spet na križ. — Nastavit će se —