Strana 2

 

Sto trideset godišnjica
pada Dubrovačke republike

Trideset prvog siječnja ove godine
navršilo se stotinu i trideset godina od
onog za Dubrovnik sudbonosnog da-
na, kad je Napoleonov general Mar-
mot, kasniji izdajnik svog vlastitog
dobrotvora i cara, ukinuo slavnu tisu-
ćuljetnu Republiku sv. Vlaha.

Promatramo li iz perspektive od
130 godina, konac te naše ugledne i
slavne državice uvidjeti ćemo da je bio
tragičan ali i herojski, Državnici du-
brovačke državice, kojima je jedini ideal
bio državna nezavisnost i sloboda, čiji
su predci uklesali na gordom Lovri-
jencu onaj ponositi stih, protrnuše na
vijest da su Francuzi prešli njihovu
granicu i zaposjeli grad Ston. Situaci-
ja je bila strašna. Pukovnik Lauriston
približiva se građu. Što da se radi?
Megju gragjanstvom pa i megiu vla-
stelom ima već veliki broj onih, koji
su iz same želje za novotarijom zatro-
vani idejama francuske revolucije. Vla-
da nastoji da spasi državu ali kako?
Ako se odupru Francuzima, mogu o-
tjerati Lauristona, jer je grad jaka
tvrgjava sa mnogobrojnom i ako di-
jelom zapuštenom artilerijom, ali time
će navući na Republiku gnjev idola
Europe, Napoleona. Korzikanski usur-
pator neće im to nikad oprostiti već
će ih kroz kratko vrijeme uništiti. U
tom slučaju propast je gotova. Pustiti
Lauristona u grad da samo, kako on
reče, vojnički i provizorno zauzme
utvrgjenje, bez da dira u vladu Re-
publike, stvar je takogjer opasna, ali
barem ima nade da Republika ostane
na životu i da se oslobodi.

Dubrovnik je bio bez ičije zaštite,
potpuno osamljen. U Gružu je dodu-
še bio s brodovljem ruski Admiral
Senjavin, ali njegova nesposobnost da
spriječi okupaciju Dubrovnika dovela
je do toga da vladi nije preostalo dru-
go nego pustit, Lauristona u grad.

Nastaje okupacija. Francuzi traže
kontribucije i zajmove, troškove za
vojsku i ma sve načine ispražnjuju bla-
gajne Republike. Paleći okolicu i pred-
gragja Crnogorci i Rusi bombardiraju

Ljetonis dubrovačkoga

Niti misija dubrovačka, osnovana
1620., nije dugo živjela: radi kupo-
vanja kuća za gradilište budućega ko-
legija nastali su sporovi s republikom,
te je 1638. isusovački general opozvao
isusovce iz Dubrovnika. Ponajugledniji
član te dubrovačke misije, a neko vri-
jeme i njezin superior, bio je Bartol
Kašić, poznati pisac prve hrvatske gra-
matike, a 1630—1633 je u gramatičkoj
školi dubrovačku mladež poučavao Ja-
kov Mikalja, najstariji hrvatski leksi-
kograf. Skupljali su se dakle u dubro-
vačkoj misiji radnici, koji su ostavili
vidnih tragova u hrvatskom književ-
nom i kulturnom radu.

Još prije nego je ukinuta dubrovačka
misija, ostavio je O. Marin Gundulić,
isusovac iz poznate vlasteoske obitelji,
18.000 rimskih škuda za gradnju ko-
legija u Dubrovniku (1634), Kada je
dvadeset godina poslije ukinuća misije
isusovački general g. 1658. nanovo
osnovao u Dubrovniku rezidenciju i
otvorio školu, počela se ubrzo graditi
i zgrada za kolegij, pa iako je velika
trešnja 1667. još nedovršenu zgradu
znatno oštetila i dalji rad za neko vri-
jeme omela, ipak su priprave za otvo-
renje kolegija toliko napredovale, da
je 1684. isusovački general dubrovačku
rezidenciju proglasio kolegijem, koji je

grad. Francuzi stavljaju sve veće i ve-
će zahtijeve nadajući se da će vlastela
abdicirati. Vlastela sve to herojski sno-
se ali se ne odriču vladavine. Napokon
dolazi i Gereral Marmont, ne pušta na
miru ni državne embleme, spušta se
barjak Sv. Vlaha sa Orlanda i sa bro-
dova, ali Senat još ne abdicira. Uvi-
djevši Marmont da se Senat još žilavo
drži a da su kase Republike već pot-
puno prazne, dekretom od 31 siječnja
1808 ukida Republiku.

Tolikoj ustrajnosti potomaka onih,
koji osnovaše ovaj divni grad ma go-
lim hridinama, moramo se diviti, ali
ne i čuditi. Svima njima kao i poje-
dincu bilo bi lakše i udobnije da su,
po ugledu ma svoju staru suparnicu
Veneciju, abdicirali i odrekli se silne
odgovornosti vladanja. U ovakovom
njihovom držanju vidimo samo ljubav
prema domovini i odanost prema svom
največem idealu — slobodi. Rodolju-
blje Ilije Sarake, Marojice Kaboge, Ni-
kolica Bone i ostalih nije ni sa njiho-
vih nasljednika isčezlo u kobnom po-
četku XIX vijeka.

Ali ni gragiani ne zaostaju za svo-
jom velikom gospodom, njihovo ro-
doljublje dostojno je rodoljublja onog
Miha Pracata koji Republici zavješta
svoja velika imanja i onog Tome Kri-
vonosića koji na samrti ostavlja u a-
manet nasljednicima da slušaju svoju
dubrovačku gospodu radi općeg dobra.
Baš u ovom momentu kad je ukinuće
Republike tako blizu ima dokaza ro-
doljublja mnogih kapetana koji su
svojima u Dubrovnik pisali pisma u
kojima se vesele vjestima da će Du-
brovnik ostati ,status quo ante“ pri-
jašnje stanje. Jako Kristić n. p. piše
svojoj majci da je Dubrovnik bio sva-
kom koristan, a nikome štetan.

Megju mnogobrojnim rodoljubima
najviše se ističu ivo i Jero Natali, Fra-
no i Pijerko Bona i Miho Božović.

Francuska je vladavina megjutim
rastrijeznila veliki dio onih koji su bili
zaneseni idejama Francuske revolucije
pa se prilikom tjeranja Francuza 1813

kolegija (1339-1764)
postojao sve do ukinuća isusovačkoga
reda (1773).

Kad god je u Dubrovniku postojala
misija ili rezidencija, a pogotovu kad
je osnovan kolegij, nastojali su isu-
sovci oko višega obrazovanja dubro-
vačke mladeži. Redovno je postojala
latinska gramatička škola (otprilike da-
našnja niža gimnazija), a iz nje se pre-
lazilo u t. zv. humaniora, gdje se na
osnovi djela latinskih klasičnih pisaca
učila poezija i retorika. Nekoliko puta
su isusovci pokušali uvesti u Dubrov-
niku i filozofski studij, u kojem su se
isprva učili i klerici dubrovačke nađ-
biskupije i svjetovni mladići. Spominje
se pače u dubrovačkom kolegiju i teo-
loška škola, t. zv. scuola de' casi, gdje
su prema isusovačkom školskom redu
klerici stjecali teološko obrazovanje
potrebno za praktični svećenički rad.
No te više škole, što su prelazile gra-
nice poezije i retorike, nijesu se mogle
dugo održati. Za domaćega sina Vlaha
Bolića (; 1756), kojega su starješine
poslale u Dubrovnik, da predaje filo-
zofiju, veli Ljetopis kolegija, da se i
njemu dogodilo što i drugima prije
njega: iznevjerili su mu se djaci, jer
nijesu imali volje za više nauke. I tako
je O. Vlaho morao prestati predavati
filozofiju svojim mladim zemljacima.

,NARODNA SVIJEST“ 16 Veljače 1938.

 

Broj 7

 

 

i Ja zaštićujem

Vašu kožu!

Crvena, oporai ispucana koža
je dokaz da nije dosta ot-
porna, dakle preslaba. Zato
je potrebno da ju jačate i to
sa NIVEA. NIVEA sadržaje
,Eucerit“ koji prodire dube-
ko u pore, hrani i jača kožno
staničje i podiže time otpornu
snagu vašoj koži. Rabite re-
dovito NIVEA i koža će vam
biti nježna, mekanai podatna,
unatoč vlažnog i hladnog
vremena.

 

i 1814 razbuktilo dubrovačko rodoljub-
lje u svakom, bez razlike staleža. Bore
se vlastela, bore se gragjani, bore se
kmetovi i svi za ideju da se oživi
stara Republika. Kod pobune u gradu
93. 1. 1814 rodoljubi na čelu sa Mar-
kom  Marinovićem, Gjurom Selakom,
Viahom Zglavom i Koprivicom zauzi-
maju vrata i tvrgjave i podižu barjak
sv. Vlaha. Ništa tog časa nebijaše u
Dubrovniku popularnije od stare Re-
publike. Da nije bilo izdaje Vlaha Ka-
boge a da je bilo malo više sporazu-
ma megju vogjama, te da su Iva Na-
tali pustili da sa svojim seljacima za-
posjedne Ravelin, koji je mostom i
vratima odijeljen od grada, dubrova-
čko bi rodoljublje bilo tog dana uspo-
stavilo staru republiku i stavilo austri-
janskog generala Todora Milutinovića
pred gotov čin.

Nakon neuspjelog pokušaja i nakon
neuspjelih protesta, vlastela postadoše
apatićna. Bečkim kongresom koji je,
kako jedan pisac kaže najgore povri-
jedio autonomiju naroda, a najmanje
se držao principa zbog kojih je sazvat,
dodijeljen je Dubrovnik Austriji. Iza te
kobne stranice naže povijesti vlastela
nemajuči svog tisućljetnog zaposlenja,
smatrahu se nepotrebnim te počeše
izumirati.

Nastavni jezik bio je u tim školama
dakako latinski, kao i u drugim za-
padnim zemljama. Upravo ta veza la-
tinskoga kao kulturnoga jezika zapadne
Europe stvorila je mogućnost, da uči-
telji viših škola prelaze bez zapreke iz
jedne zemlje u drugu, od jednoga na-
roda k drugom. Dok su isusovci Du-
brovčani predavali gramatiku, poeziju
i retoriku u talijanskim krajevima, bili
su učitelji u dubrovačkim latinskim
školama najvećim dijelom stranci, u
prvom redu Talijani (jer je dubrovački
kolegij pripadao rimskoj isusovačkoj
provinciji), no dosta se često spominju
u Ljetopisu kolegija takogjer učitelji
iz drugih europskih zemalja (Belgije,
Engleske, Njemačke, Poljske). Kroz te
škole prošle su stotine mladih Dubrov-
čana, od kojih su mnogi ostavili vid-
noga traga u javnom Životu rodnoga
grada, a neki su iz škole dubrovačkoga
kolegija našli put u visoke škole za-
padne Europe i zaorali duboku brazdu
u razvoju savremene nauke. Ljetopis
kolegija izrijekom spominje, kako je
Gjuro Armeno, četrnaestogodišnji uče-
nik Dellabellin, siroče bez roditelja,
ali duševno osobito nadarea, upravo
zauzimanjem isusovaca pošao u Lecce,
gdje ga je pod svoje uzeo uzeo liječ-
nik Baglivi, pa je mladi Dubrovčanin,
primivši prezime poočima svojega, po-
stao glasovit liječnik i profesor medi-

+

Svršila je Republika, nestala su vla-
stela, ali je ostala. u srcima svih Du-
brovčana od Kleka do Sutorine ona
ljubav za svoj grad koju su vlastela
svojim poštenim i pravednim vladanjem
usadili u srce puka.

Prilikom ove sto i trideset godišnji-
ce, moramo se i nehotice sjetiti one
,bezimene ploče“ u Tri Crkve pod
kojom trunu kosti zadnjeg velikog si-
na starog slobodnog Dubrovnika, zad-
njeg pukovnika dubrovačke vojske Iva
pl. Natali. Čudno je i Dubrovnika ne-
dostojno da zadnjem borcu za slobo-
du našeg grada do danas nije posta-
vio spomen-ploču, po kojoj bi potom-
stvo znalo gdje počivaju kosti jednog
uzor-rodoljuba. L. B.

 

Novi. pretsjednik bis-
kupskih konferencija

Budući je smrću blagopokojnog
nadbiskupa Dra Antuna Bauera, ostalo
ispražnjeno mjesto predsjednika  Bi-
skupskih konferencija, Sv. Otac ime-
novao je na to mjesto preuzv. Dra
Mojzija Stepinca, nadbiskupa zagre-
bačkog i Metropolitu hrvatske crkvene
provincije.

cine. A pod godinom 1725. zabilježeno
je, da je otišao u isusovački novicijat
u Rim Rugjer Bošković ,giovane di
grandi speranze“.

U drugu ruku su opet isusovci tugje
narodnosti, što su dolazili na rad u
dubrovački kolegij, umjeli steći ugledno
ime u povijesti hrvatske knjige. Pro-
pisi reda tražili su od isusovaca, kao
što je i posve prirodno, da nauče je-
zik naroda, megju kojim žive i rade,
pa su dakako talentiraniji i revniji isu-
sovci nastojali, da tome utru puteve
pišući priručnike za učenje hrvatskoga
jezika. | tako uz najstariju gramatiku
hrvatskoga jezika (1604), napisanu. od
Hrvata Bartola Kašića, imamo prvi hr-
vatski rječnik (1649) od talijanskoga
isusovca Jakova Mikalje, rodom iz Pes-
cie u Apuliji, koji je neko vrijeme bio
učitelj gramatike u Dubrovniku, a iza
poznatoga hrvatskoga leksikografa Ar-
delija Dellabellu, Talijana iz Foggie,
spominje Ljetopis kolegija, da je kao
mlad isusovac došao 1681. za učitelja
u dubrovačku latinsku školu s ozbili-
nom nakanom da nauči hrvatski jezik.

Ako se još uzme u obzir, da Ljeto-
pis ima i obilje rasutih bilježaka, koje
uopće osvjetljuju suvremene prilike i
običaje Dubrovnika i njegova teritorija,
nema sumnje, da je profi. Vanino iz-
danjem Ljetopisa kolegija učinio lijep:
uslugu ispitivanju dubrovačke prošlosti.

(Svršetak). Dr. T. Matić