Strana 2 Sto trideset godišnjica pada Dubrovačke republike Trideset prvog siječnja ove godine navršilo se stotinu i trideset godina od onog za Dubrovnik sudbonosnog da- na, kad je Napoleonov general Mar- mot, kasniji izdajnik svog vlastitog dobrotvora i cara, ukinuo slavnu tisu- ćuljetnu Republiku sv. Vlaha. Promatramo li iz perspektive od 130 godina, konac te naše ugledne i slavne državice uvidjeti ćemo da je bio tragičan ali i herojski, Državnici du- brovačke državice, kojima je jedini ideal bio državna nezavisnost i sloboda, čiji su predci uklesali na gordom Lovri- jencu onaj ponositi stih, protrnuše na vijest da su Francuzi prešli njihovu granicu i zaposjeli grad Ston. Situaci- ja je bila strašna. Pukovnik Lauriston približiva se građu. Što da se radi? Megju gragjanstvom pa i megiu vla- stelom ima već veliki broj onih, koji su iz same želje za novotarijom zatro- vani idejama francuske revolucije. Vla- da nastoji da spasi državu ali kako? Ako se odupru Francuzima, mogu o- tjerati Lauristona, jer je grad jaka tvrgjava sa mnogobrojnom i ako di- jelom zapuštenom artilerijom, ali time će navući na Republiku gnjev idola Europe, Napoleona. Korzikanski usur- pator neće im to nikad oprostiti već će ih kroz kratko vrijeme uništiti. U tom slučaju propast je gotova. Pustiti Lauristona u grad da samo, kako on reče, vojnički i provizorno zauzme utvrgjenje, bez da dira u vladu Re- publike, stvar je takogjer opasna, ali barem ima nade da Republika ostane na životu i da se oslobodi. Dubrovnik je bio bez ičije zaštite, potpuno osamljen. U Gružu je dodu- še bio s brodovljem ruski Admiral Senjavin, ali njegova nesposobnost da spriječi okupaciju Dubrovnika dovela je do toga da vladi nije preostalo dru- go nego pustit, Lauristona u grad. Nastaje okupacija. Francuzi traže kontribucije i zajmove, troškove za vojsku i ma sve načine ispražnjuju bla- gajne Republike. Paleći okolicu i pred- gragja Crnogorci i Rusi bombardiraju Ljetonis dubrovačkoga Niti misija dubrovačka, osnovana 1620., nije dugo živjela: radi kupo- vanja kuća za gradilište budućega ko- legija nastali su sporovi s republikom, te je 1638. isusovački general opozvao isusovce iz Dubrovnika. Ponajugledniji član te dubrovačke misije, a neko vri- jeme i njezin superior, bio je Bartol Kašić, poznati pisac prve hrvatske gra- matike, a 1630—1633 je u gramatičkoj školi dubrovačku mladež poučavao Ja- kov Mikalja, najstariji hrvatski leksi- kograf. Skupljali su se dakle u dubro- vačkoj misiji radnici, koji su ostavili vidnih tragova u hrvatskom književ- nom i kulturnom radu. Još prije nego je ukinuta dubrovačka misija, ostavio je O. Marin Gundulić, isusovac iz poznate vlasteoske obitelji, 18.000 rimskih škuda za gradnju ko- legija u Dubrovniku (1634), Kada je dvadeset godina poslije ukinuća misije isusovački general g. 1658. nanovo osnovao u Dubrovniku rezidenciju i otvorio školu, počela se ubrzo graditi i zgrada za kolegij, pa iako je velika trešnja 1667. još nedovršenu zgradu znatno oštetila i dalji rad za neko vri- jeme omela, ipak su priprave za otvo- renje kolegija toliko napredovale, da je 1684. isusovački general dubrovačku rezidenciju proglasio kolegijem, koji je grad. Francuzi stavljaju sve veće i ve- će zahtijeve nadajući se da će vlastela abdicirati. Vlastela sve to herojski sno- se ali se ne odriču vladavine. Napokon dolazi i Gereral Marmont, ne pušta na miru ni državne embleme, spušta se barjak Sv. Vlaha sa Orlanda i sa bro- dova, ali Senat još ne abdicira. Uvi- djevši Marmont da se Senat još žilavo drži a da su kase Republike već pot- puno prazne, dekretom od 31 siječnja 1808 ukida Republiku. Tolikoj ustrajnosti potomaka onih, koji osnovaše ovaj divni grad ma go- lim hridinama, moramo se diviti, ali ne i čuditi. Svima njima kao i poje- dincu bilo bi lakše i udobnije da su, po ugledu ma svoju staru suparnicu Veneciju, abdicirali i odrekli se silne odgovornosti vladanja. U ovakovom njihovom držanju vidimo samo ljubav prema domovini i odanost prema svom največem idealu — slobodi. Rodolju- blje Ilije Sarake, Marojice Kaboge, Ni- kolica Bone i ostalih nije ni sa njiho- vih nasljednika isčezlo u kobnom po- četku XIX vijeka. Ali ni gragiani ne zaostaju za svo- jom velikom gospodom, njihovo ro- doljublje dostojno je rodoljublja onog Miha Pracata koji Republici zavješta svoja velika imanja i onog Tome Kri- vonosića koji na samrti ostavlja u a- manet nasljednicima da slušaju svoju dubrovačku gospodu radi općeg dobra. Baš u ovom momentu kad je ukinuće Republike tako blizu ima dokaza ro- doljublja mnogih kapetana koji su svojima u Dubrovnik pisali pisma u kojima se vesele vjestima da će Du- brovnik ostati ,status quo ante“ pri- jašnje stanje. Jako Kristić n. p. piše svojoj majci da je Dubrovnik bio sva- kom koristan, a nikome štetan. Megju mnogobrojnim rodoljubima najviše se ističu ivo i Jero Natali, Fra- no i Pijerko Bona i Miho Božović. Francuska je vladavina megjutim rastrijeznila veliki dio onih koji su bili zaneseni idejama Francuske revolucije pa se prilikom tjeranja Francuza 1813 kolegija (1339-1764) postojao sve do ukinuća isusovačkoga reda (1773). Kad god je u Dubrovniku postojala misija ili rezidencija, a pogotovu kad je osnovan kolegij, nastojali su isu- sovci oko višega obrazovanja dubro- vačke mladeži. Redovno je postojala latinska gramatička škola (otprilike da- našnja niža gimnazija), a iz nje se pre- lazilo u t. zv. humaniora, gdje se na osnovi djela latinskih klasičnih pisaca učila poezija i retorika. Nekoliko puta su isusovci pokušali uvesti u Dubrov- niku i filozofski studij, u kojem su se isprva učili i klerici dubrovačke nađ- biskupije i svjetovni mladići. Spominje se pače u dubrovačkom kolegiju i teo- loška škola, t. zv. scuola de' casi, gdje su prema isusovačkom školskom redu klerici stjecali teološko obrazovanje potrebno za praktični svećenički rad. No te više škole, što su prelazile gra- nice poezije i retorike, nijesu se mogle dugo održati. Za domaćega sina Vlaha Bolića (; 1756), kojega su starješine poslale u Dubrovnik, da predaje filo- zofiju, veli Ljetopis kolegija, da se i njemu dogodilo što i drugima prije njega: iznevjerili su mu se djaci, jer nijesu imali volje za više nauke. I tako je O. Vlaho morao prestati predavati filozofiju svojim mladim zemljacima. ,NARODNA SVIJEST“ 16 Veljače 1938. Broj 7 i Ja zaštićujem Vašu kožu! Crvena, oporai ispucana koža je dokaz da nije dosta ot- porna, dakle preslaba. Zato je potrebno da ju jačate i to sa NIVEA. NIVEA sadržaje ,Eucerit“ koji prodire dube- ko u pore, hrani i jača kožno staničje i podiže time otpornu snagu vašoj koži. Rabite re- dovito NIVEA i koža će vam biti nježna, mekanai podatna, unatoč vlažnog i hladnog vremena. i 1814 razbuktilo dubrovačko rodoljub- lje u svakom, bez razlike staleža. Bore se vlastela, bore se gragjani, bore se kmetovi i svi za ideju da se oživi stara Republika. Kod pobune u gradu 93. 1. 1814 rodoljubi na čelu sa Mar- kom Marinovićem, Gjurom Selakom, Viahom Zglavom i Koprivicom zauzi- maju vrata i tvrgjave i podižu barjak sv. Vlaha. Ništa tog časa nebijaše u Dubrovniku popularnije od stare Re- publike. Da nije bilo izdaje Vlaha Ka- boge a da je bilo malo više sporazu- ma megju vogjama, te da su Iva Na- tali pustili da sa svojim seljacima za- posjedne Ravelin, koji je mostom i vratima odijeljen od grada, dubrova- čko bi rodoljublje bilo tog dana uspo- stavilo staru republiku i stavilo austri- janskog generala Todora Milutinovića pred gotov čin. Nakon neuspjelog pokušaja i nakon neuspjelih protesta, vlastela postadoše apatićna. Bečkim kongresom koji je, kako jedan pisac kaže najgore povri- jedio autonomiju naroda, a najmanje se držao principa zbog kojih je sazvat, dodijeljen je Dubrovnik Austriji. Iza te kobne stranice naže povijesti vlastela nemajuči svog tisućljetnog zaposlenja, smatrahu se nepotrebnim te počeše izumirati. Nastavni jezik bio je u tim školama dakako latinski, kao i u drugim za- padnim zemljama. Upravo ta veza la- tinskoga kao kulturnoga jezika zapadne Europe stvorila je mogućnost, da uči- telji viših škola prelaze bez zapreke iz jedne zemlje u drugu, od jednoga na- roda k drugom. Dok su isusovci Du- brovčani predavali gramatiku, poeziju i retoriku u talijanskim krajevima, bili su učitelji u dubrovačkim latinskim školama najvećim dijelom stranci, u prvom redu Talijani (jer je dubrovački kolegij pripadao rimskoj isusovačkoj provinciji), no dosta se često spominju u Ljetopisu kolegija takogjer učitelji iz drugih europskih zemalja (Belgije, Engleske, Njemačke, Poljske). Kroz te škole prošle su stotine mladih Dubrov- čana, od kojih su mnogi ostavili vid- noga traga u javnom Životu rodnoga grada, a neki su iz škole dubrovačkoga kolegija našli put u visoke škole za- padne Europe i zaorali duboku brazdu u razvoju savremene nauke. Ljetopis kolegija izrijekom spominje, kako je Gjuro Armeno, četrnaestogodišnji uče- nik Dellabellin, siroče bez roditelja, ali duševno osobito nadarea, upravo zauzimanjem isusovaca pošao u Lecce, gdje ga je pod svoje uzeo uzeo liječ- nik Baglivi, pa je mladi Dubrovčanin, primivši prezime poočima svojega, po- stao glasovit liječnik i profesor medi- + Svršila je Republika, nestala su vla- stela, ali je ostala. u srcima svih Du- brovčana od Kleka do Sutorine ona ljubav za svoj grad koju su vlastela svojim poštenim i pravednim vladanjem usadili u srce puka. Prilikom ove sto i trideset godišnji- ce, moramo se i nehotice sjetiti one ,bezimene ploče“ u Tri Crkve pod kojom trunu kosti zadnjeg velikog si- na starog slobodnog Dubrovnika, zad- njeg pukovnika dubrovačke vojske Iva pl. Natali. Čudno je i Dubrovnika ne- dostojno da zadnjem borcu za slobo- du našeg grada do danas nije posta- vio spomen-ploču, po kojoj bi potom- stvo znalo gdje počivaju kosti jednog uzor-rodoljuba. L. B. Novi. pretsjednik bis- kupskih konferencija Budući je smrću blagopokojnog nadbiskupa Dra Antuna Bauera, ostalo ispražnjeno mjesto predsjednika Bi- skupskih konferencija, Sv. Otac ime- novao je na to mjesto preuzv. Dra Mojzija Stepinca, nadbiskupa zagre- bačkog i Metropolitu hrvatske crkvene provincije. cine. A pod godinom 1725. zabilježeno je, da je otišao u isusovački novicijat u Rim Rugjer Bošković ,giovane di grandi speranze“. U drugu ruku su opet isusovci tugje narodnosti, što su dolazili na rad u dubrovački kolegij, umjeli steći ugledno ime u povijesti hrvatske knjige. Pro- pisi reda tražili su od isusovaca, kao što je i posve prirodno, da nauče je- zik naroda, megju kojim žive i rade, pa su dakako talentiraniji i revniji isu- sovci nastojali, da tome utru puteve pišući priručnike za učenje hrvatskoga jezika. | tako uz najstariju gramatiku hrvatskoga jezika (1604), napisanu. od Hrvata Bartola Kašića, imamo prvi hr- vatski rječnik (1649) od talijanskoga isusovca Jakova Mikalje, rodom iz Pes- cie u Apuliji, koji je neko vrijeme bio učitelj gramatike u Dubrovniku, a iza poznatoga hrvatskoga leksikografa Ar- delija Dellabellu, Talijana iz Foggie, spominje Ljetopis kolegija, da je kao mlad isusovac došao 1681. za učitelja u dubrovačku latinsku školu s ozbili- nom nakanom da nauči hrvatski jezik. Ako se još uzme u obzir, da Ljeto- pis ima i obilje rasutih bilježaka, koje uopće osvjetljuju suvremene prilike i običaje Dubrovnika i njegova teritorija, nema sumnje, da je profi. Vanino iz- danjem Ljetopisa kolegija učinio lijep: uslugu ispitivanju dubrovačke prošlosti. (Svršetak). Dr. T. Matić