TAKSA PLAĆENA U GOTOVU PLAĆENA U GOTOVU Narodna GOD. XIX — BR. 31. vijest CIJENA DIN. 2— DUBROVNIK, 18 srpnja 1937 Sviesti moja, tko sva stvori, poj mu otajstva zlamenita, krepka vjera ter govori, što tva slabos ne dohita. Bez uzroka uzrok jedan, nerazdiono jedinstvo j je, + početak, komu ni edan jur početak vik bio je. Prvi oni, ki u sebi vazda krepak vrti svime: svrha, kojoj moglo ne bi naći svrhe ni edno vrime. Oganj koji duh uzdrži i bez mjesta mjesta ima, koji sve, što zgara i prži, resi darim blaženima. Dobro, koje neizmjerno, u sve sebe čim razmeće, sve pričudno, sve zamjerno, ALE sve izvrsno čini odveće, Znanje, koga vlas kriposna sama gleda se, u sebi je, ter čim sebe istu pozna, sve u sebi razumije. Ljubav, koja sve djeluje, i sve hrani, ter ljubljena lubovnika namiruje u ljubavi svoj blažena. On pristolje svomu stanju bude u sebi sam staviti; on u vječnom djelovanju ima pokoj vjekoviti; on nevidjen od slabosti sviesti umrle kratka zgleda, skroven svojoj u svitlosti u djelih se svojih gleda, ter nebeskoj u vedrini i na zemlji još ovuda od zabiti i u tmini svud on svieti, Bog je on svuda. Neizmernim znanjem svime od sebe se poznan čuje: kako hoće, pak druzime na brieme se objavljuje. Ter u vječnoj svoj pameti sve, što može brieme odkriti, E bremena sve vidjeti ude i poznat i ljubiti. Nu, u sebi zasve er znamo, da sve gleda, rieti triebi: drugu svitlos, izvan samo sebe istoga, nema u sebi. On nebesko polje resi pridrazijem kamenima, zlatno cvitje s kojiem smiesi, neka ljepšu sliku ima- : On koprene tamne noći svietlim zracim zviezda veze; on je sunce, s koga je doći svjetlos suncu, kad izlijeze. On je, koji zore mile, kad najdraža jes ob liti, zlate prame, prsi bile sved rumenom ružom kiti. Od čestitih njegovijeh ljubovnika ljubav čista, slatka pjesan blaženijeh, koji višnja pune mista; od obrtnieh nebes paka viku plodna obraćanja: tiha, plaha, brza, laka, E i bez promjene, bez pristanja; i razlici druzi plodi, koji izhode od naravi, navještenja jesu odi njegovojzi mnogoj slavi RAFFAELO. DI SFUTA Gjivo Fr. Gundulić: ,Od veličanstva Božijeh“ Svjetlos, koja tmine kraća, i duh vazda užeženi; zemlju u nebo on obraća, smrt u život prežuđeni; ter u svoj dvor, svetao viku ki od zraka jer blaženih, na istinu, na veliku slavu zove razvedrenih- Ponosito on na nebi sam sobom se narešuje ter ujedno sam je sebi stan, i u stanu ki stanuje. On razgleda lipos svoju, ka je svitlos svih liposti, tere sja vas u pokoju od ljuvenih požudnosti, (previšnjega sred istoka od ljuvenih slacieh čuda drazi uzroci bez uzroka i požude bez požuda). Tako sebe sam uživa, i u sili svoj ognjeni vječna ljubav sam pribiva i ljubovnik i ljubljeni. Ovdi, sviesti priklonita, tvoj zaveži jezik sade, ter mučeći toj počita, što nie rieti moć nikade. Zašto ono, k6 ti svieti dobro u tminah priiveliko, ne mož razumjeti, ik, oi je svekoliko: On je ono, što zaman je iskat, da se vik izriće, tere slabo ljudsko znanje zna, da ne zna, znav najveće.