TAKSA PLAĆENA U GOTOVU PLAĆENA U GOTOVU

Narodna

GOD. XIX — BR. 31.

vijest

CIJENA DIN. 2—

 

DUBROVNIK, 18 srpnja 1937

 

 

Sviesti moja, tko sva stvori,
poj mu otajstva zlamenita,
krepka vjera ter govori,
što tva slabos ne dohita.

Bez uzroka uzrok jedan,
nerazdiono jedinstvo j je,
+ početak, komu ni edan
jur početak vik bio je.

Prvi oni, ki u sebi
vazda krepak vrti svime:
svrha, kojoj moglo ne bi
naći svrhe ni edno vrime.

Oganj koji duh uzdrži
i bez mjesta mjesta ima,
koji sve, što zgara i prži,
resi darim blaženima.

Dobro, koje neizmjerno,
u sve sebe čim razmeće,
sve pričudno, sve zamjerno,

ALE

sve izvrsno čini odveće,
Znanje, koga vlas kriposna
sama gleda se, u sebi je,
ter čim sebe istu pozna,
sve u sebi razumije.
Ljubav, koja sve djeluje,
i sve hrani, ter ljubljena
lubovnika namiruje
u ljubavi svoj blažena.
On pristolje svomu stanju
bude u sebi sam staviti;
on u vječnom djelovanju
ima pokoj vjekoviti;
on nevidjen od slabosti
sviesti umrle kratka zgleda,
skroven svojoj u svitlosti
u djelih se svojih gleda,
ter nebeskoj u vedrini
i na zemlji još ovuda

od zabiti i u tmini

svud on svieti, Bog je on svuda.

Neizmernim znanjem svime
od sebe se poznan čuje:
kako hoće, pak druzime
na brieme se objavljuje.

Ter u vječnoj svoj pameti
sve, što može brieme odkriti,
E bremena sve vidjeti

ude i poznat i ljubiti.

Nu, u sebi zasve er znamo,
da sve gleda, rieti triebi:
drugu svitlos, izvan samo
sebe istoga, nema u sebi.

On nebesko polje resi
pridrazijem kamenima,
zlatno cvitje s kojiem smiesi,
neka ljepšu sliku ima- :

On koprene tamne noći
svietlim zracim zviezda veze;
on je sunce, s koga je doći
svjetlos suncu, kad izlijeze.

On je, koji zore mile,
kad najdraža jes ob liti,
zlate prame, prsi bile
sved rumenom ružom kiti.

Od čestitih njegovijeh
ljubovnika ljubav čista,
slatka pjesan blaženijeh,
koji višnja pune mista;

od obrtnieh nebes paka
viku plodna obraćanja:
tiha, plaha, brza, laka, E i
bez promjene, bez pristanja;

i razlici druzi plodi,
koji izhode od naravi,
navještenja jesu odi
njegovojzi mnogoj slavi

RAFFAELO. DI SFUTA

Gjivo Fr. Gundulić: ,Od veličanstva Božijeh“

Svjetlos, koja tmine kraća,
i duh vazda užeženi;
zemlju u nebo on obraća,
smrt u život prežuđeni;

ter u svoj dvor, svetao viku
ki od zraka jer blaženih,
na istinu, na veliku
slavu zove razvedrenih-

Ponosito on na nebi
sam sobom se narešuje
ter ujedno sam je sebi
stan, i u stanu ki stanuje.

On razgleda lipos svoju,
ka je svitlos svih liposti,
tere sja vas u pokoju
od ljuvenih požudnosti,

(previšnjega sred istoka
od ljuvenih slacieh čuda
drazi uzroci bez uzroka
i požude bez požuda).

Tako sebe sam uživa,

i u sili svoj ognjeni
vječna ljubav sam pribiva
i ljubovnik i ljubljeni.

Ovdi, sviesti priklonita,
tvoj zaveži jezik sade,
ter mučeći toj počita,
što nie rieti moć nikade.

Zašto ono, k6 ti svieti
dobro u tminah priiveliko,

ne mož razumjeti,
ik, oi je svekoliko:
On je ono, što zaman je
iskat, da se vik izriće,

tere slabo ljudsko znanje
zna, da ne zna, znav najveće.