=

.i opraštanja i

TAKSA PLAĆENA U GOTOVU
ZEA AL NN MA LANI

Narodna Svijest

 

GOD. XIX — BR. 46

DUBROVNIK, 27. Listopada 1937

CIJENA Din. 150

 

»aMlećemo da Ovaj
vlada nad nami...

Refleksije o Svetkovini
Krista Kralja.

Ova sotonska vika protivnika
Božjih kao da se s dana u dan
neprestano ponavlja. Kušaju da
istjeraju Propetoga iz škola, iz
sudnica, iz društva, iz javnog i
privatnog života, ali ga iz srdaca
Njemu vjernih istjerati ne mogu.
Isukrst ostaje znak, komu se
svijet protivi.

A stara je ovo dioba duhova
kao' što je star ovaj svijet. S
jedne strane sinovi Božji, s druge
sinovi svijeta, s jedne poklik Lu-
cifera: ,Neću da služim“ ; s
druge Mihaela: ,,Ko kako BogP“
1 ta borba izmegju Krista i Be-
lijala ponavlja se kroz sve vije-
kove i ponavljat će se dok bude
vijeka i svijeta, jer je borba ži-
vot čovječji na zemlji.

U današnjem našem modernom
životu zahvatila su velikog maha
načela i teorije protivne nauci
božanskog Učitelja Isukrsta i za
to ljudsko društvo srće iz pro-
pasti u propast, ne nalazi sreće
ni mira. Na dnevnom su redu
krize i opet krize: moralne, so-
cijalne, gospodarske, novčane.
Jedna izazivlje drugu.

Zabačena su kršćanska na-
čela pravde i ljubavi, milosrgja
eto nesreće
u ljudskom društvu. Što radimo
u ovom kritičnom času, kad su
i najveći ljudski umovi izgubili
ravnovjesje i neznadu, kako da
izidu iz ovog ćor-sokaka ? Tre-
ba da vapimo s apostolima
kad su ginuli u oluji: ,,Spasi
nas, Gospode, izgibosmo“ ; treba
da zaufanije vapimo ,,Dogji kra-
ljevstvo Tvoje“ i da u tom smislu
i radimo svaki u svom djelokrugu.

Ako je Bog s nami, ko da
bude proti nami ? O konačnoj
pobjedi moramo biti uvjereni :
Vrata paklena neće predobiti dje-
lo Isukrstovo, jer Isukrst je Kralj
kraljeva i Vladar vladara. On je
Kralj vijekova. Neka dakle On
vlada i kraljuje u srcima našim
u obiteljima našim, u društvima
našim i njegova nauka preporodit
će svijet i dat će lijeka svim
socijalnim, društvenim krizama,
mir sreću nemitnom ljudskom
Srcu.

 

Hrvatska katolička obitelj kupuje i
troši poštanske dopisnice Duvanjsk,
bazilike. U svakoj pošti samo 1 dinar.

 

 

 

Jesensko je doba, sve se sprema na
zimski počinak, Priroda zamire, da
početkom pramaljetnog sunca opet ožive
i obuče se u raskošno ruho sa stotinu
boja, niansa i oblika. Na groblju —
tu je zamro tisućama život, da na dan
toplog žara Svemoguće Ljubavi i po-
tresne angjeoske tiublje opet ožive u
divnom sjaju čistih i nevinih duša,

Niže se povorka živih, da posjete
carstvo mrtvih, jer je dan posvećen
onima, koji nekada, kao i mi sada,
stupzhu veselo i ponosno, ne misleći
ili sasvim rijetko, da će i oni sigurno
prispjeti u stan mrtvih, odakle nema
povratka do općeg ustanka.

Pietet prama milim i dragim pokoj-
nicima vodi povorku živih sa cviećem,
svijećama i krunicom u rukama, da
svojim preseljenim u drugi život, is.
kažu ljubav i prekogrobnu odanost,
da za njih mole,

Ima ih svakcg doba i svakcg stališa,
svak osjeća nešto tegobna ma srcu i
razna čuvstva obuzimaju ove posjeticce
groblja. Tuga je kod nekih još svježa,
kod mekih otupila, a kod nekih posve
isčezla i valjda ih tamo vodi samo
običaj.

Ali ljudsko srce koliko gcd bilo tvr-
do, ipak ima neku zeru samilosti i
sućuti i nehotice se pridružuje općem

., NA MRTVI DAN

raspoloženju bolnih osjećaja, da mne
kvare onu mirnu harmoniju tuge i boli,
koja općenito danas lebdi nad počin-
kom mrtvih.

Na groblju smo... prizor, koji sva-
koga potresa, pa bio i srca od kamena.
Grobni spomenici kao da plamte u
vatri voštanica, kandila i žižaka,  Je-
sensko svježe cvijeće, savijeno u vijen-
cima i kitama, resi grobne studene ploče,

Taj mrtvi prizor oživljuje tihi šapat
molitve, jecaja, suza i bolnih uzdaha,
mnogobrojnih posjeticca svojih milih
pokojnika.

Neko kleči uronjen u duboke misli
ako već ne moli tiho, neko upiljio svoj
tupi pogled u leđenu ploču, ko da
prebire prošle uspomene, neko stao pa
gleda i ne dade mu se maknuti s mje-
sta, kao da ga je neka sila prikovala
uz grobni spomenik, neki obilsze od
groba do groba, ali sve tiho, pobožno...
od sto glasa, glasa čuti nije.

Svelo je mjesto, počivalište mrtvih,
tu prestaje ljudska zloba, kao da se
navlaš ispunja ona latinska poslovica :
»de mortuis nihil nisi bene“.

Ako još bolje promotrimo pojedine
posjetioce groblja, tu će nam opet ot-
skočiti razni dirljivi prizori, koji diraju
do suza.

Majka - udovica, ijuć gorke suze,

oplakuje svoga jedinca sina. Mlada
dama, sva u dubokoj crnini, držeći za
ručicu nejaku kćerkicu, oborila glavu
i plače, Tamo jedan gospodin kleči,
duboka mu tuga obujmi srce, ne plače
doista, ali bol mu para grudi, jer unu-
trašnja boiba otsjeva mu na marova-
mom licu, Na jednom grobu vide se,
sigurno dvoje siročadi, nejaki u crnini,
vogjeni od služavke, kleče, mole se za
majku svoju. Oh, kako su sabrani,
pognutih glava, valjda očekuju rano
preminulu majku svoju, koju su izgu-
bili u najvećoj potrebi života svoga.
Svijet se počeo razilaziti ostavljajući
grobove svojih pokojnika, a u duši još
prebiru mile uspomene na drage svoje,
Sumrak je već, ostah još malo ma
groblju. U duši mi se ragjaju razne
misli i bude svakojaki osjećaji, Dogje
mi na pamet i ono pričanje moje po-
kojne babe: kako duše, osobito subo-
tom, čine procesiju oko groblja, svaka
noseći u ruci goruću svijeću. [I učini
mi se kao da vidim tu mnepreglednu
povorku pokojnika, koji, osobito eto
danas, obilaze, na dan ujihove uspo-
mene, grobljem, motreći svoje mile,
koji su ih došli pohoditi, sa pogledom
molećim, da im pomognu, da se čim
prije izbavu iz muka čistilišta. U toj
viziji pomolih se vruće za sve tu po-
kopane mrtve i osjetih neko olakšanje
u srcu svome, jer vjerujem, da je spa-
sonosno moliti se za duše čistilišta,

O RODNOJ KUĆI O, RUĐE BOŠKOVIĆA

Dana 7 novembra o. g. izvišiće
se svečano otkriće spomen - ploče u
n»Ulici Boškovićevoj“ na kući br. 3
(sada vlasnosti gosp. Nikole i Katice
pok. Andrije Miloš) a to ma rodnoj
kući velikog astronoma i fizičara, slav-
nog mam svećenika- redovnika Dub-
rovčanina O. Ruđe Boškovića. Ovu
vilo značajnu spomen-ploču postavlja
naš rodoljubni ogranak Braće Hrvat.
skog Zmaja u Dubrovniku.

Dok je još teško govoriti o rezul.
tatima trudnog i pomnog kopanja od-
nosno traženja mrtvih ostanaka O, Ru-
đe Boškovića u kojem grobu počivaju
u milanskoj crkvi ,S. Maria Podone“,
pitanje o ubikaciji rodne kuće Ruđine
u hrvatskoj Ateni posve je i neosporno
riješeno. To nam za onu kuću jamči
tradicija u našem gradu održana ne-
prekidno kroz tolike decenije; to nam
jasno kazuje i koje značajno mjesto u
pismima Ruđine sestre Anice bratu
joj, Ređi.

U tome nam je jasnim, neobjelo-
danjenim do sada dokumentima mnogo
pomogao bogati Arhiv stare dubro-
vačke republike, da se i ovo važno
pitanje prikaže riješeno u svjeilosti is-
tine i dogogjaja koji su se zbili oko
osoba iz obitelji i svojte našega Rvđe,

Kad je god. 1880—1883 dubro-
vačko Općinsko Vijeće odredilo nazi-
vanje ulica, koje do onih godina ne-
mahu natpisa, i dok se tada povratiše
na vidjelo mnoga zaboravljena imena,
nekojim. ulicama mnadjenuta su imena
naših velikih ljudi ili porodica, kao za
ulice: Kabožina, Pucićeva a i Boško-

ičeva. Ova zadnja, četvrta ulica na
Prijekom (od crkve Sv. Nikole) zvala
se je za dubrovačke republike nakon

velikog potresa i u 18 vijeku ,Nikolić-
ulica“, a to valjda po obitelji jednog
trgovca posjednika kuća u onoj ulici
i u njeaoj blizini,

Rodna ona kuća Ruđina nije bila
vlasnost njegovog cca: Nikole Boško-
vića, imućnog trgovca, onda kad je on
u god, 1691 sklopio bračnu vezu sa
pučankom Pavlom, kćeri Bara Petrova
Betere, već je to postala neke godine
kasnije, u god. 1705., dakle iza kako
su se ovim supruzima porodili sinovi
i kćeri: Marija Roza, Marija, Božo,
Baro, Ivan Dominik i Petar, a prije
rogjenja sinova im: Marka Antuna i
Rude i zadnjeg im djeteta Anice Marije.

Kuća ova bila je barem od 11,
XII 1686 do 11. IV 1692 god. vlasnost
Ivana Gelovića (Chielovich) Petrovića
(sina Petrova) rodom Rišnjanina, bo-
gatog trgovca i posjednika nekretnica
u Dubrovniku a i u okolici, a on se
je oženio pučankom Pavlom, kćerju
Antuna Petrova Betere, pa, jer su Baro
i Antun Betera bili braća, njihove su
pomenute kćeri, dvije Pavle, bile me-
gjusobno bratučede (,prve rodice“), a
muževi ovih Pavla: Nikola Bošković
i Ivan Ćelović bili su muževi dviju
bratučeda.

Ivan Ćelović preminu u Dubrov-
niku nenadno dana 11 aprila 1692 god.
u dobi od 46 (?) godina, pošto je bio
toga dana napadnut i teško ranjen od
dvojice vlastele. Iza zločina pravda se
vodila protiv napadača, a i protiv Pavle
udove Ivana Rišnjanina. Napadači su
bili osugjeni na izvršenje teže kazne
i oštete, a udovica na lišenje zakoni-
nitog nasljedstva i na jednu oštetu.

Već zaključkom Vijeća Umoljenih
dana 12 aprila 1692 bilo je izabrano

za upravljanje dobara, a i za podmiru
dugova pok. Ivana Rišnjamina pet lica
iz gragjanstva. Nakon 13 godina po
tom, dana 27 novembra 1705 kuća, o
kojoj govorimo, u ,Nikolić-ulici“, bila
je, — pošto je od Kurije za civilne
parnice uvažen zahtjev vjerovnika (upi-
sanih vrhu bića pk. Ivana) za namirenje
njihovih tražbina, —  prodata na jav-
noj dražbi. Kao kupac, koji je obećao
da će prijaviti pravoga kupca, prikazao
se na toj dražbi vlastelin Marin Ma-
rinov Kabožić, koji je odmah prijavio
kupca, ondje prisutnoga Nikolu Boš-
kovića, Ruđinoga oca. Iza kupnje ove
kuće on je sa obitelji prešao stanovati
u tu kuću, i tu mu se je rodio sin
Ruđe, a baš na drugom katu u jednoj
od dviju sobica pred kojima je velika
dubrovačka ,saloča“ sa onim dugim
aSolarom“ nad onom ulicom. U toj
kući Boškovića stanovala je do svoje
smrti starica Anica, Ruđina sestra, sa-
ma sa dvije sluškinje. Ona je odred-
bom u svojoj oporuci dana 19 juna
1803 ostavila tu svoju nekretninu Riz-
ničarima Gospe Velike, maredivši im
da se, osim nekih manjih pobožnih
legata, dohoci od glavnice koja će se
primiti javnim dražbovanjem one nje-
zine kuće, budu dijeliti jednako: za
bolesnike siromašnih obitelji, za uboge
obitelji od gragjanske ruke i za siro-
mašne djevojčice sigjelice i sramežljive.
Na koncu ovdje vrijedi još spo-
menuti; da se je u istoj onoj ,Boško-
vićevoj ulici“ u kući koja ostaje uz ovu
kuću Boškovića (sa sjever. strane) rodio
dana 28 oktobra 1835 god. naš veliki
jezikoslovac prof. Pero Budmani, u

kući svoga oca Vlaha Budmani.
Niko Gjivanović