|
|

 

TAKSA PLAĆENA U GOTOVU

Narodna Svijest

 

GOD. XXI — BR. 3

DUBROVNIK,

18. Siječnja 1939

CIJENA Din. 1:50

 

KATOLIČKE POLITIČKE STRANKE

Iznosimo pred naše cijenjene čitate-
lje — zbog skučenosti prostora naža-
lost samo u izvatku — ovaj magistralni
članak ,dra Ins-a“: objelodanjen u
jednom od najnovijih brojeva sarajev-
skog ,Katoličkog Tjednika“.

Članku doista svaka riječ zlata vri-
jedi: sve je u njem na mjestu: točno,
vjerno, istinito, od prve do posljednje
slovke. Čitatelj će se uostalom o tom
i sam osvjedočiti.

Katolici — piše dr. Ins. — kao po-
jedinci imaju bez sumnje i pravo i
dužnost da se, svatko na svom mjestu
i po svom položaju, bave politikom u
koliko ona znači skup gragjanskih
dužnosti i u koliko o njoj ovise inte-
resi domovine i opće narodno i gra-
gjansko blagostanje. Katolici pojedinci
mogu to raditi i aktivno, i na stranač-
koj bazi; — mogu osnivati stranke, i
u njih stupati; mogu agitirati, kandi-
dirati, birati i biti birani. A ta njihova
politika može, a, u pravom smislu, i
mora biti katolička. Moraju je voditi
po savjesti, respektirajući moralne za-
kone i socijalnu pravdu, sa sviješću
odgovornosti pred Bogom, pred narc-
dom i pred historijom, u duhu vjere,
s dobrom, vrhunaravnom nakanom ;
tako, da po njoj, što je više moguće,
realiziraju kulturno-socijalne ideale kr-
čanstva; poštujući i zašlićujući zako-
nita prava Boga i Crkve. No oni tu
politiku vode u svoje ime; slobodno,
u granicama općih moralnih zakona;
na svoju odgovornost. Mogu sami iza-
brati formu svoje političke djelatnosti;
mogu se udruživati u stranke i sku-
pine, kako hoće; mogu politički sura-
gjivati samo s katolicima, ali mogu,
gdje je to potrebno ili korisno, poli-
tički suragjivati i s mekatoličima, po
poznatim moralnim normama o koope-
raciji na profano prirodnim područjima,

No zato Crkva kao takva ne ulazi
direktno ni u politiku ni u političke,
stranke i skupine. Katolici, kao orga-
nizovani članovi Crkve, a u prvom redu
hijerarhija i svećenstvo, niti obrazuju
posebnih političkih stranaka, niti se
miješaju u politički život zemlje, niti
dobivaju od Crkve kakvih političkih
direktiva. Nijedna političkih direktiva,
nijedna politička stranka ne smije sebe
identificirati sa Crkvom, ne smije se
gerirati kao auktorizovana ili jedina
braniteljica  crkveno-vjerskih interesa,
ne smije se kititi katoličkim imenom,
gdje bi to moglo značiti bilo kakvu
organiziranu povezanost sa Crkvom. A
svećenici i istaknuti katolički radnici
moraju se i u privatnom svom politič-
kom djelovanju pomno čuvati svega,
što bi ih moglo unijeti u vrtlog poli-
tičkih strasti, na štetu Crkvi i njihovu
pastoralno crkvenom auktoritetu i radu.
Crkva ulazi u politiku, kao i u svaku
drugu moralnu ljudsku djelatnost, samo
indirektno: — u koliko sebi pridržaje
sud o moralnom karakteru političkih
čina i u koliko, prema državi, narodu
i strankama, nastupa kao čuvarica ob-
jave, morala i: crkvenih prava. No i ta
njezina aktivnost kreće se uvijek na
crkvenom terenu; ona je provodi ne
preko političkih stranaka, nego preko

vlastitih organa: svoje hijerarhije i
svoje Katoličke Akcije.

Najdubliji načelni razlog ovom sta-
novištu Crkve bez sumnje je njezin
vrhumaravni karakter, Crkva nije po-
slana u svijet, da uregjuje zemaljske
stvari, nego da spasava duše. Zemalj-
ske stvari spadaju na slobodni djelo-
krug prirodnih svjetovnih faktora: na-
roda, države, gragjana-svjetovnjaka, To
je njihovo suvereno područje, Kad bi
se Crkva u to stavljala, prešla bi gra-
nice svoga djelokruga, a sebi bi odu-
zela auktoritet božanstvenosti, vječno-
sti, vrhunaravnosti. Smatrali bi je po-
litičkom skupinom, strankom, kojoj je
samo do svjetske vlasti; bacali bi na
nju odium i odgovornost za sve po-
litičke i ekonomske krive poteze i ne-
uspjehe, koje bi mapravila, odnosno
doživiela katolička stranka.

Nije, uostalom, ovo crkveno shva-
ćanje ostalo samo pri teoriji. Katoličke
političke stranke pripadaju danas pro-
šlosti, osim u par država gdje se one
drže, — stvarno kao tolerirani anahro-
nizam.

Anglosaske zemlje nijesu uopće ni-
kad ni imale katoličkih stranaka, a
nije ih imala ni većina starih kato-
ličkih zemalja: Francuska, Španjolska,
Portugal, Polska, Irska, južnoameričke
države. Katoličke su stranke bile spe-
cijalitet Srednje Evrope, gdje su malo
pomalo nastale kao kopija njemačkog
»Katoličkog centruma“. Odatle su pre-
šle u Belgiju, Holandiju i još gdje-
gdje pa i megju Slovence i Hrvate.
Ali svagdje su bile relativno vrlo kra-
tka vijeka.

Pučka stranka u Hrvatskoj, pokre-
nuta iza rata kao kopija slovenske
ljudske stranke i njezin prikrpak, bila
je od početka mrtvorogjenče; narod
je nije htio, a doskora ju je diktatura
i formalno pokopala.

Zanimljivo je megjutim upozoriti na
činjenicu, da ,katoličke stranke“, i gdje
ih je bilo, nijesu nigdje niti polučile
kakvih značajnih uspjeha, bilo za
Crkvu, bilo za narod, niti pokazale
političke vitalnosti, dalekovidnosti i
konstruktivnosti,

Crkva i politika ne idu, skupa; —
to su dva svijeta i dva kraljevstva, koja
mogu ići paralelno, ali se ne mogu
izmiješati bez štete i po jedno i po drugo.
Vjera je nad politikom; spusti li se u
politiku pokvarila je i nju i sebe.

Zbog toga nama Hrvatima ne treba
ni ,katoličkih stranaka“, ni zatvorenih
katoličkih političkih skupina u stran-
kama. U koliko je potrebno, da Crkva
nešto kaže političkim faktorima ili s
nečim stupi pred njih, ona će to učiniti
preko svojih legitimnih predstavnika ili
preko organizacija Katoličke Akcije.
Ostalo će učiniti svijesni katolički po-
jedinci, svaki na svom mjestu. Svako
odvojeno grupiranje katolika kao kato-
lika u politici vraća se logično na
strančarstvo i boluje od strančarstva|“

Širite Marodnu Svijest

Nemoć parlamentarne demokracije

Napomena. Slušatelji dubrovačkog do-
minikanskog višeg filozofsko-teološkog uči-
lišta izdaju već sedmu godinu almanah
Akvinac, koji ove kao i ranijih godina,
obiluje zanimljivom sadržinom  beletristič-
kom i naučnom. Megju naučnim raspravi-
cama naigjosmo na članak pod gornjim na-
slovom iz pera mladog fra A. Deškovića.
Upravo naumismo da u više članaka čita-
telje upozorimo na varku današnje demo-
kracije. Donijećemo, megju ostalim; uz
izvjesne dodatke i objašnjenja; i glasoviti
Tardieu-ov članak ,lLažna demokracija.“
Stoga nam je ovaj: bistro i temeljito pisani
članak mladog dominikanca baš u zgodan
čas dolazi pak ćemo ga čitava prenijeti u
naš list, kao uvodu predmet, koji kanismo
raspraviti.

Oblik državne vladavine treba da
ima temelj u samim naravnim zako-
nima narodne duše, Drukčije, nema
svog pravog ,raison d' &ire“, bilo ma
koji način ostvaren, nametnutje i zato
nestalan, te se mora sam od sebe prije
ili poslije uništiti.

Josip de Maistre piše, da u biranju
državnog sistema najviše utiče na na-
rodnu dušu sam narodni genij — pri-
rodne sposobnosti i težnje — historijski
razvoj i stepen kulture, ma kojem se
narod nalazi. Prema tome bi se meglo
reći, da svaki marod uvjetuje i svoj
specifični oblik državne vladavine. Tako
uglavno, trgovačkim narcdima odgovara
oligarhija — plutokracija ratničkim fe-
udalizam, monarhija; mirnim seljačkim
i pastirskim narodima demokracija, fe-
deracija narodima koji su izloženi na-
padima neprijatelja autokracija, dikta-
tura — prvotnom značenju riječi.

Time ipak nije rečeno, da ne može
biti drugih oblika državne vladavine,
Moguće su, i veoma zgodne kombina-
cije od dva ili više oblika. Bilo kako
bilo, glavno, je samo to, da državni
oblik vladavine potpuno odgovara na-
rodnoj duši, osim u izvanrednim  slu-
čajevima, t j. samo privremeno.

Tipičan oblik državne vladavine, što
potpuno odgovara psihi naroda je en-
gleska demokracija; ta je ujedno po-
vijest engleskog naroda i povijest nje-
gove demokracije,

Od prvih preteča francuske revolu-
cije pa gotovo sve do danas ovaj je
engleski sistem vladavine bio ideal za
čitavu Evropu.

Ali sada, eto nepregvigjene sudbo-
nosne neprilike!

Engleski se sistem vladavine prak-
som kroz vijekove pa se sve više i više
identificirao s težnjama i zahtjevima
čitavog naroda, te se konačno čini da
je sama personifikacija čitave engleske
nacije. Dok, naprotiv demokratsko: par-
lamentarni sistemi država evropskog
kopna nijesu ništa drugo do zamršeni
i komplicirani elaborati učenih, ali, slo-
bodno možemo kazati, nepratičnih i
bez empirijskog duha, doktora i pro-
fesora državnog prvaka, kojima je ideal
tipični engleski parlamentarno-demo-
kratski sistem.

I tu je baš golema razlika izmedju
engleskog parlamentarno- demokratskog
sistema i ostalih evropskih, Zato ni-
kakvo čudo, što su svi evropski par-

lamentarno-demokratski sistemi polučili
potpuno protivan uspjeh od onog en-
gleskog, dok se nijesu na koncu pot-
puno izrodili. Naravno, neodgojena i
nepripravljena narodna masa, u mnogo
slučajeva, nije mogla pravedno ili bolje
nikako da tu promjenu asimilira i to
s uzroka, što se prenaglo provodila, a
ne imajući možda nikakvu historijsku
podlogu ni opravdanje,

Sada je jasno, da su odatle nužno
slijedili, kao što još i danas slijede,
svi zastoji, preturbacije i anomalije par-
lamentarno-demokratskog sistema.

Danas je pojam demokracije obično
vezan s pojmom krivog, t. j. izmož-
denog, zastarjelog i nemoćnog parla-
mentarizma., ( u tome se baš i skriva
smrtonosna bolest savremene parla-
mentarne demokracije. Krivo shvaćeni
parlamentarizam, kao što je to u da-
našnjoj formi, jest nametnik koji siše
sve zdrave sokove demokracije, ne zna-
jući da prije sebi pripravlja grob što
više izmoždava demokraciju. Možda će
i demokraciju sa sobom povući u grob,
ako li i ne zauvijek, a ono barem za
neko vrijeme, dok se ne preporodi i
ne oslobodi svih namelnika, koji su na
njezin račun živjeli, da tako uskrsne u
punoj moći i ljepoti, koja sama po
sebi imade.

I doista, parlamentarizam je i ako
nesvjesno, prvi put zarjnuo lopatu u
zemlju da iskopa sebi grob još onda,
kada je u ime demokracije, jednakosti,
bratstva i slobode naglasio kao temeljni
zakon svega općeg prava glasa bez
zira na društvene i moralne odlike, na
zasluge pojedinaca i staleža državi i
narodu. Opće pravo glasa to je ideel!
Ne smeta ništa što se radi toga ideala
izjednačio u odlučivanju u najvažnijim
narodnim pitanjima prvi sin domovine
s najgorim, donekle samo prikrivenim,
narodnim izdajicom i lupežem. Ne
smeta ništa, što se u rješavanju mno-
gih zamršenih narodnih i megjunarod-
nih problema potpuno izjednačio struč-
njak i učenjak s najvećim idiotom i
neznalicom; najveći altruista s najve-
ćim egoistom, koji ne vidi ništa drugo
do svoje koristi, Glavno je dostići ideal.
Jednakost, i sloboda nad svim.

Ali što se dogodilo?

Malobrojna gradska ulična masa po-
stala je bogom, koji vedri i oblači,
Sav ostali narod mora da slijepo iza
nje tapka. Ona izvikuje šefove stranaka
i demagoge, a čitav narod mora to po-
korno odobriti. Inače barikade, nemiri,
bune prolijevanje krvi, a sve pod lo-
zinkom slobode, jednakosti i bratstva.

(Svršiće se)

 

 

Nevenka ud.
Filičić

koncesinirana po-

srednica za pro-

daju kuća i osta-

lih nekretnina. —
Smokvina br. 6
DUBROVNIK 1