| | TAKSA PLAĆENA U GOTOVU Narodna Svijest GOD. XXI — BR. 3 DUBROVNIK, 18. Siječnja 1939 CIJENA Din. 1:50 KATOLIČKE POLITIČKE STRANKE Iznosimo pred naše cijenjene čitate- lje — zbog skučenosti prostora naža- lost samo u izvatku — ovaj magistralni članak ,dra Ins-a“: objelodanjen u jednom od najnovijih brojeva sarajev- skog ,Katoličkog Tjednika“. Članku doista svaka riječ zlata vri- jedi: sve je u njem na mjestu: točno, vjerno, istinito, od prve do posljednje slovke. Čitatelj će se uostalom o tom i sam osvjedočiti. Katolici — piše dr. Ins. — kao po- jedinci imaju bez sumnje i pravo i dužnost da se, svatko na svom mjestu i po svom položaju, bave politikom u koliko ona znači skup gragjanskih dužnosti i u koliko o njoj ovise inte- resi domovine i opće narodno i gra- gjansko blagostanje. Katolici pojedinci mogu to raditi i aktivno, i na stranač- koj bazi; — mogu osnivati stranke, i u njih stupati; mogu agitirati, kandi- dirati, birati i biti birani. A ta njihova politika može, a, u pravom smislu, i mora biti katolička. Moraju je voditi po savjesti, respektirajući moralne za- kone i socijalnu pravdu, sa sviješću odgovornosti pred Bogom, pred narc- dom i pred historijom, u duhu vjere, s dobrom, vrhunaravnom nakanom ; tako, da po njoj, što je više moguće, realiziraju kulturno-socijalne ideale kr- čanstva; poštujući i zašlićujući zako- nita prava Boga i Crkve. No oni tu politiku vode u svoje ime; slobodno, u granicama općih moralnih zakona; na svoju odgovornost. Mogu sami iza- brati formu svoje političke djelatnosti; mogu se udruživati u stranke i sku- pine, kako hoće; mogu politički sura- gjivati samo s katolicima, ali mogu, gdje je to potrebno ili korisno, poli- tički suragjivati i s mekatoličima, po poznatim moralnim normama o koope- raciji na profano prirodnim područjima, No zato Crkva kao takva ne ulazi direktno ni u politiku ni u političke, stranke i skupine. Katolici, kao orga- nizovani članovi Crkve, a u prvom redu hijerarhija i svećenstvo, niti obrazuju posebnih političkih stranaka, niti se miješaju u politički život zemlje, niti dobivaju od Crkve kakvih političkih direktiva. Nijedna političkih direktiva, nijedna politička stranka ne smije sebe identificirati sa Crkvom, ne smije se gerirati kao auktorizovana ili jedina braniteljica crkveno-vjerskih interesa, ne smije se kititi katoličkim imenom, gdje bi to moglo značiti bilo kakvu organiziranu povezanost sa Crkvom. A svećenici i istaknuti katolički radnici moraju se i u privatnom svom politič- kom djelovanju pomno čuvati svega, što bi ih moglo unijeti u vrtlog poli- tičkih strasti, na štetu Crkvi i njihovu pastoralno crkvenom auktoritetu i radu. Crkva ulazi u politiku, kao i u svaku drugu moralnu ljudsku djelatnost, samo indirektno: — u koliko sebi pridržaje sud o moralnom karakteru političkih čina i u koliko, prema državi, narodu i strankama, nastupa kao čuvarica ob- jave, morala i: crkvenih prava. No i ta njezina aktivnost kreće se uvijek na crkvenom terenu; ona je provodi ne preko političkih stranaka, nego preko vlastitih organa: svoje hijerarhije i svoje Katoličke Akcije. Najdubliji načelni razlog ovom sta- novištu Crkve bez sumnje je njezin vrhumaravni karakter, Crkva nije po- slana u svijet, da uregjuje zemaljske stvari, nego da spasava duše. Zemalj- ske stvari spadaju na slobodni djelo- krug prirodnih svjetovnih faktora: na- roda, države, gragjana-svjetovnjaka, To je njihovo suvereno područje, Kad bi se Crkva u to stavljala, prešla bi gra- nice svoga djelokruga, a sebi bi odu- zela auktoritet božanstvenosti, vječno- sti, vrhunaravnosti. Smatrali bi je po- litičkom skupinom, strankom, kojoj je samo do svjetske vlasti; bacali bi na nju odium i odgovornost za sve po- litičke i ekonomske krive poteze i ne- uspjehe, koje bi mapravila, odnosno doživiela katolička stranka. Nije, uostalom, ovo crkveno shva- ćanje ostalo samo pri teoriji. Katoličke političke stranke pripadaju danas pro- šlosti, osim u par država gdje se one drže, — stvarno kao tolerirani anahro- nizam. Anglosaske zemlje nijesu uopće ni- kad ni imale katoličkih stranaka, a nije ih imala ni većina starih kato- ličkih zemalja: Francuska, Španjolska, Portugal, Polska, Irska, južnoameričke države. Katoličke su stranke bile spe- cijalitet Srednje Evrope, gdje su malo pomalo nastale kao kopija njemačkog »Katoličkog centruma“. Odatle su pre- šle u Belgiju, Holandiju i još gdje- gdje pa i megju Slovence i Hrvate. Ali svagdje su bile relativno vrlo kra- tka vijeka. Pučka stranka u Hrvatskoj, pokre- nuta iza rata kao kopija slovenske ljudske stranke i njezin prikrpak, bila je od početka mrtvorogjenče; narod je nije htio, a doskora ju je diktatura i formalno pokopala. Zanimljivo je megjutim upozoriti na činjenicu, da ,katoličke stranke“, i gdje ih je bilo, nijesu nigdje niti polučile kakvih značajnih uspjeha, bilo za Crkvu, bilo za narod, niti pokazale političke vitalnosti, dalekovidnosti i konstruktivnosti, Crkva i politika ne idu, skupa; — to su dva svijeta i dva kraljevstva, koja mogu ići paralelno, ali se ne mogu izmiješati bez štete i po jedno i po drugo. Vjera je nad politikom; spusti li se u politiku pokvarila je i nju i sebe. Zbog toga nama Hrvatima ne treba ni ,katoličkih stranaka“, ni zatvorenih katoličkih političkih skupina u stran- kama. U koliko je potrebno, da Crkva nešto kaže političkim faktorima ili s nečim stupi pred njih, ona će to učiniti preko svojih legitimnih predstavnika ili preko organizacija Katoličke Akcije. Ostalo će učiniti svijesni katolički po- jedinci, svaki na svom mjestu. Svako odvojeno grupiranje katolika kao kato- lika u politici vraća se logično na strančarstvo i boluje od strančarstva|“ Širite Marodnu Svijest Nemoć parlamentarne demokracije Napomena. Slušatelji dubrovačkog do- minikanskog višeg filozofsko-teološkog uči- lišta izdaju već sedmu godinu almanah Akvinac, koji ove kao i ranijih godina, obiluje zanimljivom sadržinom beletristič- kom i naučnom. Megju naučnim raspravi- cama naigjosmo na članak pod gornjim na- slovom iz pera mladog fra A. Deškovića. Upravo naumismo da u više članaka čita- telje upozorimo na varku današnje demo- kracije. Donijećemo, megju ostalim; uz izvjesne dodatke i objašnjenja; i glasoviti Tardieu-ov članak ,lLažna demokracija.“ Stoga nam je ovaj: bistro i temeljito pisani članak mladog dominikanca baš u zgodan čas dolazi pak ćemo ga čitava prenijeti u naš list, kao uvodu predmet, koji kanismo raspraviti. Oblik državne vladavine treba da ima temelj u samim naravnim zako- nima narodne duše, Drukčije, nema svog pravog ,raison d' &ire“, bilo ma koji način ostvaren, nametnutje i zato nestalan, te se mora sam od sebe prije ili poslije uništiti. Josip de Maistre piše, da u biranju državnog sistema najviše utiče na na- rodnu dušu sam narodni genij — pri- rodne sposobnosti i težnje — historijski razvoj i stepen kulture, ma kojem se narod nalazi. Prema tome bi se meglo reći, da svaki marod uvjetuje i svoj specifični oblik državne vladavine. Tako uglavno, trgovačkim narcdima odgovara oligarhija — plutokracija ratničkim fe- udalizam, monarhija; mirnim seljačkim i pastirskim narodima demokracija, fe- deracija narodima koji su izloženi na- padima neprijatelja autokracija, dikta- tura — prvotnom značenju riječi. Time ipak nije rečeno, da ne može biti drugih oblika državne vladavine, Moguće su, i veoma zgodne kombina- cije od dva ili više oblika. Bilo kako bilo, glavno, je samo to, da državni oblik vladavine potpuno odgovara na- rodnoj duši, osim u izvanrednim slu- čajevima, t j. samo privremeno. Tipičan oblik državne vladavine, što potpuno odgovara psihi naroda je en- gleska demokracija; ta je ujedno po- vijest engleskog naroda i povijest nje- gove demokracije, Od prvih preteča francuske revolu- cije pa gotovo sve do danas ovaj je engleski sistem vladavine bio ideal za čitavu Evropu. Ali sada, eto nepregvigjene sudbo- nosne neprilike! Engleski se sistem vladavine prak- som kroz vijekove pa se sve više i više identificirao s težnjama i zahtjevima čitavog naroda, te se konačno čini da je sama personifikacija čitave engleske nacije. Dok, naprotiv demokratsko: par- lamentarni sistemi država evropskog kopna nijesu ništa drugo do zamršeni i komplicirani elaborati učenih, ali, slo- bodno možemo kazati, nepratičnih i bez empirijskog duha, doktora i pro- fesora državnog prvaka, kojima je ideal tipični engleski parlamentarno-demo- kratski sistem. I tu je baš golema razlika izmedju engleskog parlamentarno- demokratskog sistema i ostalih evropskih, Zato ni- kakvo čudo, što su svi evropski par- lamentarno-demokratski sistemi polučili potpuno protivan uspjeh od onog en- gleskog, dok se nijesu na koncu pot- puno izrodili. Naravno, neodgojena i nepripravljena narodna masa, u mnogo slučajeva, nije mogla pravedno ili bolje nikako da tu promjenu asimilira i to s uzroka, što se prenaglo provodila, a ne imajući možda nikakvu historijsku podlogu ni opravdanje, Sada je jasno, da su odatle nužno slijedili, kao što još i danas slijede, svi zastoji, preturbacije i anomalije par- lamentarno-demokratskog sistema. Danas je pojam demokracije obično vezan s pojmom krivog, t. j. izmož- denog, zastarjelog i nemoćnog parla- mentarizma., ( u tome se baš i skriva smrtonosna bolest savremene parla- mentarne demokracije. Krivo shvaćeni parlamentarizam, kao što je to u da- našnjoj formi, jest nametnik koji siše sve zdrave sokove demokracije, ne zna- jući da prije sebi pripravlja grob što više izmoždava demokraciju. Možda će i demokraciju sa sobom povući u grob, ako li i ne zauvijek, a ono barem za neko vrijeme, dok se ne preporodi i ne oslobodi svih namelnika, koji su na njezin račun živjeli, da tako uskrsne u punoj moći i ljepoti, koja sama po sebi imade. I doista, parlamentarizam je i ako nesvjesno, prvi put zarjnuo lopatu u zemlju da iskopa sebi grob još onda, kada je u ime demokracije, jednakosti, bratstva i slobode naglasio kao temeljni zakon svega općeg prava glasa bez zira na društvene i moralne odlike, na zasluge pojedinaca i staleža državi i narodu. Opće pravo glasa to je ideel! Ne smeta ništa što se radi toga ideala izjednačio u odlučivanju u najvažnijim narodnim pitanjima prvi sin domovine s najgorim, donekle samo prikrivenim, narodnim izdajicom i lupežem. Ne smeta ništa, što se u rješavanju mno- gih zamršenih narodnih i megjunarod- nih problema potpuno izjednačio struč- njak i učenjak s najvećim idiotom i neznalicom; najveći altruista s najve- ćim egoistom, koji ne vidi ništa drugo do svoje koristi, Glavno je dostići ideal. Jednakost, i sloboda nad svim. Ali što se dogodilo? Malobrojna gradska ulična masa po- stala je bogom, koji vedri i oblači, Sav ostali narod mora da slijepo iza nje tapka. Ona izvikuje šefove stranaka i demagoge, a čitav narod mora to po- korno odobriti. Inače barikade, nemiri, bune prolijevanje krvi, a sve pod lo- zinkom slobode, jednakosti i bratstva. (Svršiće se) Nevenka ud. Filičić koncesinirana po- srednica za pro- daju kuća i osta- lih nekretnina. — Smokvina br. 6 DUBROVNIK 1