Strana 2
Važno gradsko
Prema stanju škola i školskih zgrada
ocjenjuje se i kulturni uivo jedne
države, naroda, gruda i sela. Gradovi
s razvijenom kulturom i tradicijom o-
bično imaju lijepo uregjene školske
zgrade. Pitanje školskih zgrada važno
je osobito za one gradove u koje če-
sto dolaze stranci iz različitih država i
zemalja, jer mnoge osim starih spo-
menika privlači i suvremeno kulturno
stanje, razvoj školstva, socijalnih i e-
konomskih institucija i t, d.
Pitanje zgrada za osnovne i gra-
gjanske škole jest rak-rana Dubrovnika
koja postoji nekoliko decenija. Zgrade
osnovnih i gragjanske škole u takovu
su stanju da u njih ne možemo odve-
sti nijednoga stranca, a da nam se ne
zaciveni lice od stida i sramote, Do-
voljno je ući u prizemlje zgrade mn-
ške osnovne škole, pa da čovjek osjeti
da ulazi u tamnicu a ne u školu. I to
u tamnicu staroga tipa! Imalo uregje-
nije tamnice i svojim vanjskim izgle-
dom i unutarnjim uregjenjem, obzirom
na veličinu soba, svjetlost i higijenske
prilike, daleko nadilaze u svemu i ne
mogu se uopće poregjivati sa zgrada-
ma nekih škola u Dubrovniku kao
kulturnom centru, gradu prošlosti, kul-
turnih i umjetničkih spomenika i t, d,
Zgrada muške osnovne škole, a to
vrijedi i za žensku i mušku gragjam-
sku školu, nesamo što me odgovara
kulturnoj .razini Dubrovnika, nego je
ona opasna i po zdravstveno stanje
učenika. Nehigijenske prostorije s po-
manjkanjem zraka vrlo su opasne za
zdravlje malene djece, pa postoji opa-
snost zaraze tuberkulozom i drugim
opasnim bolestima. Na samom ulazu
u zgradu čovjek osjeća neprijatan uti-
sak: vlaga, tama i kamen upravo od-
vraćaju čovjeka da u nju ugje. U po-
pločanom prizemlju zgrade nalazi se
bunar, a u neposrednoj blizini bunara
nalaze se zahodi iz kojih izbija stra-
šan zadah, da se upravo nemoguće
zadržati u tim prostorijama i malo vre-
mena pogotovo u danima žege ili ju-
žnog vremena. A djeca od šest do
Cavtatske fotografije
U Cavtatu postoji galerija Bukovče-
vih slika. U ovoj galeriji upada u oči
jedna velika slika, koja prestavlja tam-
buraše i plesače. Za stranca su ova
lica manje interesantna, jer se gube u
harmoniji boja i svijetla, ali za mas
Cavtaćane ova slika ima posebnu vri-
jednost, jer su u toj slici prikazani
Cavtaćani. Glave su im prirodne, a o-
dijela i kretnje prema zamisli slikara,
koji im je dao posebni bon-ton. Sam
Bukovac savio je svojim tijelom svi-
rajući tamburicu, e da njegovi Cavta-
ćani sa kapetanom Gjorgji na čelu budu
zanositiji u zagrljaju svoje balarine,
Ljubo Medini digao je dirigentsku pa-
licu kao da dirigira koju Vagnerovu
operu, a kad tamo radi se od običnom
valceru ili polki saltin, I sam Dr Bo-
gišić došao je u ovo kolo, pa se po
parišku klanja gospogjama. Svi prisu-
tni sa ;posmijehom su na ustima, a
lampe sa dekorisanih zidova malu cav-
tatsku dvoranu pozlaćuju svojim ma-
rančastim svijetlom. Ova slika je živi
spomenik Cavtata i po želji našeg ne-
zaboravnog gospara Vlaha vječno će
ostati u Cavtatu. Pošto u ovoj slici
nijesu zahvaćeni svi Cavtaćani, pošto
ih ima vrlo interesantoih tipova, koje
zaboravivši prošlosti Cavtata manijeli
bi veliku ranu, laćam se pera, da ih
sa nekim njihovim brtama oživim. Je-
dnom Luko Hore dogje u kavanu i
kulturno pitanje
deset godina dnevno po nekoliko sati
moraju stajuti u školi u takovoj atmo-
sferi.
U ovoj školi preko ljetnih mjeseci
ima svoje svratište i prenoćište Feri-
jalni savez. U ovo svratište dolaze kao
gosti po više dana nesamo gjaci sred-
njih i visokih škola iz naših krajeva,
nego i iz drugih stranih i kulturnih
država. Tako su u zadnje vrijeme bili
ovdje studenti i studentice iz Francuske
studenti iz Njemačke, Slovačke i t. d.
Trebalo je samo čuti njihove komen-
tare o samoj zgradi i o njezinim hi-
gijenskim prilikama. Što će oni pričati
o zgradama nekih dubrovačkih škola
kad se vrate svojim kućama ?
Preko dvadeset godina mudruje sei
raspravlja o pitanju ovih zgrada, a još
nema konkretnog rješenja. A riješiti
ovaj problem nije tako teško. Treba u
nj ući odmah in medias res: treba
volje, ljubavi za rodni grad, brige za
zdravlje djece, inicijative i energičnog
zamaha. Ako ovakova pitanja mogu
rješavati i drugi neznatniji gradovi,
onda to može učiniti i Dubrovnik.
Dubrovnik bi morao imati još dvije
tri reprezentativne zgrade za svoje ško-
le. Djeca bi se tako odgajala u zdra-
vim i higijenskim prilikama. Ako baš
ne može da ih sagradi općina, zašto
ne bi banovina ili država pribavile
Dubrovniku zgrade za osnovne škole?
Dubrovnik daje banovini prilične su-
me, pa bi bilo pravo da i banovina
dade gradu barem jedan dio onoga
što od njega dobiva. Gradila ih opći-
na, banovina ili država, Dubrovnik
mora da dobije pristojne zgrade za
svoje škole. Tu ne smije biti nikakva
odlaganja. Ako Hvar ima reprezenta-
tivnu modernu zgradu za svoje škole,
zašto to ne bi mogao imati i Dubrov-
nik? Ovoj kulturnoj sramoti treba je-
dnom naći rješenje. Ove zgrade zaista
su prava kulturna sramota grada s o-
vako časnom prošlošću, kulturom, tra-
dicijom i grada s današnjom turisti-
čkom važnošću. —n-—
ozbiljnim tonom počme pripovijedati
ovi svoj doživljaj: ,Doma imam skri-
njicu, u kojoj držim svoje stvari. Iz ove
skrinjice nešto sam trebovao i uzmem
ključ, da je otvorim. Brava je štukla,
ali pokriv skrinjice ne da se otvoriti,
jer nešto iz nutra poteže. Potežem ja,
poteže ono iz nutra i mene oblio znoj.
Vidio sam, da tu nema drugog lijeka
već zdrucnuti. Zdrucnem svom snagom
i pokriv se podigae, a iz skrinjice iz-
leti miš“, Prisutni se počnu smijati i
kao u horu zavikaše: Lapata Hore,
lapata miš, jači miš nego Hore! Ovaj
uzvik se i danas po Cavtatu spominje.
Ovaj isti Hore imao je guc i bavio
se je ribanjem. Jednog dana urani, da
pogije na ribanje. Kad je došao ma o-
balu, da se ukrca u guc, nagje u gucu
nešto pokriveno. Misleći, da je to koji
ribar pri spavanju, zaviče mu: ,Dig'
se, moj guc nije hotel!“ Zaludu je vi-
kao, ali ono pokriveno niti da se ma-
kne. Rasrgjen Hore izaspe najpogrdnije
iz svoga riječnika, ali ipak ono u gucu
ne ustaje. Zgrabi jednu sošicu i sa
njome prijeti, ali opet ni pomakaja u
gucu. Kad mu je ovo dojadilo, skoči
u guc i zdrucne harar, a pod hararom
nagje krepanog jarca. Od jeda je ču-
pao svoju kosu, a iz ulica čuo se je
jaki: Bu-Bul
Ivo Lujo bio je u velikoj siromaštini.
Kad bi mu bura puhala po žepovima,
bio je vrlo dobar i miran. Kad bi pak
što zaradio, rado bi pogledao u dno
NARODNA SVIJEST 16 kolovoza 1939
»Raskošno je le-
žati na toplom sun-
cu ovako dokono i
bez straha, da ću
se opeći. Moja ko-
ža nije još nikada
ovako lijepo pocr-
njela.«
»... POUZDAJTE
SE U MENE:
NIVEA JE NAJ.
BOLJA ZA VA-
ŠU KOŽU !« :
POPISI
DOLI. Odlazak prečasnog Don
Maša Krstelja. Nakon više od 26 go-
dina župnikovanja u ovoj župi otišao
je naš prečasni Don Mašo Krstelj u
svoje rodno mjesto Viganj, da stare
svoje dane — kao penzioner — pro-
boravi u rodnome mjestu. Već dana
30. VII. o. god. u crkvi Matici, pre-
punoj pobožnih hrvatskih župljana,
održao je oproštajni govor i dao svoj
blagoslov. — Govor, koji je sa suz-
nim očima izrekao naš dobri Don
Mašo, prouzrokovao je u crkvi sve-
opći plač. Čas njegovog odlaska, da-
na 4. VIII. poslije podne, najavila su
zvona, pa su se svi župljani i žup-
ljanke odmah sakupili kraj župnog
stana, da reknu ,zbogom“ svome omi-
ljelom župniku. Svrstala se je velika
puvorka sa crkvenim barjakom i hr-
vstskim zastavama te je otpratila ne-
zaboravnog župnika do morske obale,
odakle je imao da otplovi put Vignja.
U ime svih župljana, te svoje, opro-
stio se je zanosnim govorom župnik
Lisca vič. Don [vo Dragičević, a vič,
Don Mašo je lijepo i ganutljivo od-
govorio. U svome je govoru rekao,
da će ga ljubav vezati i nadalje s na-
ma tim više, što kraj maše crkve o-
žmula. Pri ovom raspoloženju došao
bi ua obalu i gladeći svoju bradu sam
bi sobom glasno razgovarao, Ove svoje
razgovore obično bi svršavao sa rije-
čima: Cićiri-ćaćiri, reko je — rekla je,
pomoći će blagi Bog! Za jednu ,go-
spogju“ čuo je nešto nelijepo i kad bi
ona kraj njega prošla, uvijek bi joj nešto
predbacio. Jednom ova ,gospogja“ sko-
či na njega uvrijedljivim riječima. On
joj na to odgovori: Ne govorim Vama,
ne.... ne.,,. poštena gospogjo!
Marianna je rogjena u Cavtatu, a
potomak je plemićke obitelji iz Du-
brovnika. Živjela je veoma oskudno. Po
boljim cavtatskim kućama zabavljala je
djecu svojim izmišljenim pripovjetkama
i pjevala im je razne arije iz opera
svojim ,tremolo“, koji je naličio zvuku
prosulje. Svoje sijede kose mastila je
čagjom ostruganom sa lonca i zamu-
ćenom ulju. Kad bi išla u crkvu, obu-
kla bi neko svoje staromodno odijelo,
koje je imalo tako dugu kudu, da bi
s njom naprosto mela placu. Vrlo se
je rijetko umivala, ali je gospodski duh
nije izdao sve do smrti u Minćunovoj
kapelici.
Meštar Lang nije rogjeni Cavtaćanin,
ali je gotovo cijeli svoj život proveo u
Cavtatu. Tu se je oženio i našao svoj
zadnji počinak. Bio je malenog stasa,
a da veći izgleda, sebi je pravio cipele
sa visokim petama. Naš jezik slabo je
poznavao, a bio je sretan, kad bi mu
se pružila prigoda, da govori njemački,
stavlja mrtve kosti nezaboravne majke
i dobrog brata Frana, Preporučio se
je našim molitvama, a i sam će se
sjećati nas u dnevnoj sv. misi.
Radišan je, dobar i precizan u vr-
šenju dušobrižničke službe bio, pa ga
dobri Bog neka još dugo poživi, te
za sve obdari vječnom nagradom u
lijepom raju! Doljanin.
Kretanje vlakova. Po najnovijemu
voznomu redu odlaze vlakovi sa že-
ljezničke stanice (kolodvora) u Gružu
u smjeru prama Sarajevu ua 6.00 ura
u jutro, u 12.05 u podne i u 19.45 u
večer (ovaj je zadnji brzi). Osim toga
mješoviti vlak samo do Hutova odla-
zi u 16.00 ura po podne, a rapidni
motorni vlak preko Sarajeva do Beo-
grada u 5.46 u jutro. — Vlakovi do-
laze na kolodvor u Gruž u 5.45 u
jutro, u 9.40 u jutro (brzi) i u 18.45
po podne. Motorni vlak iz Beograda
stiže u Gruž tačno u ponoći. — Osim
ovih direktnih veza ima još i noćni o-
sobni vlak na pruzi Zelenika-Sarajevo,
na koji ima priključak iz Gruža s od-
laskom u ponoći i 10 minuta, a s do-
laskom u Gruž u 2.23 u noći.
Širite Narodnu Svijest
Jednom dogje k njemu Konavljanin,
da mu napravi par cipela. Konavljanin
mu tumači, kakovu formu i veličinu
želi. Meštar Lang ga sluša i kaže: , Ja!“
Konavljanin izbeči oči, pa mu reče:
Nemam ja učiniti cipele, već ti! Lang
mu odgovori: ,Ja wohl!“ Konavljanin
skoči i ode iz dućana, te sa vrata do-
vikne meštru Langu: Ja vo, a ti kraval
Meštar Lang pogladi svoju žutu bra-
dicu i reče: Das ist interesant|!
Antun mali bio je spičar. Kako Cav-
tat inače puca od zdravlja, prodaja lje-
kova bila je mala. Naš spičar imao je
veliku polironu, u kojoj bi češće slatko
drijemao. Jednog dama jedan vrlo ner-
vozni Cavtaćanin na konju ugje u a-
poteku. Spičar čuvši udarce kopita o-
tvori oči i na mah izusti: Što izvolite,
gospodo! Konjanik zapita malo rinje
metlice. Spičar na to upita: A za va-
šeg druga? Konj puhne kroz nozdrve.
Spičar ouda reče: Razumio sam, ali ste
obojica pogriješili adresu, jer ja ne li-
ječim lude. Dok je konj izvlačio svoje
tijelo iz apoteke, Antun mali sebe za-
štiti poltronom. Od ovoga dana poltrona
mu je bila najmilije u apoteci.
Ovu galeriju cavtatskih tipova mo-
gao bi opširnije dopuniti, ali ne smi- _
jem izrabiti dobrotu uredništva i pro-
stor cijenjene ,Narodne Svijesti“, pa
prikaz završavam lijepom uspomenom
na one, koji svojom originalnošću Cav-
tatu daju obilni materijal učenja i u-
živanja. Notar Ivo Stanoš.