POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVU
Br. 5
Narodna S
DUBROVNIK 31 Siječnja 1934.
O
V
Broj Čekovnog računa našeg lista
jest 4153 Podružnice Sarajevo.
jest
God. XVI.
&ljena je listu 5 Din. mjesečno; za inozemstvo 10 Din. mjesečno
PLATIVO i UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
Wredništvo i liprava kod Dubrovačke Hrvatske Tiskare.
|
M
EaltraNA INDEJA ca
Sveti Vlaho — moćna zaštita.
q More šušti — valovi se bijesni dižu;
| Vjetar huji — u stogove pijesak sipa,
\Uža kida — popucaće svi konopi;
_ Lagje škripe — mornarima nema nade
\ Ljudske sile — već u nebu tamo gore,
\ Zavjet zato — sagiba ih na koljena ;
\Silan vapaj — iz grudi se njima vije;
'Dah života — do zadnje im snage dogje ;
»Bože spasi — duše naše!“ Još izuste:
n»Sveti Vlaho, — Ti štitniče Dubrovčana !
Moli Višnjeg — vjerna da sačuva, spasi !“
Višnji to usliša
I more utiša!
Potres zemlje — satanama krv raspali,
i Paklom, ratom — na slobodu udar dignu :
| Građa ruše — bojovnici, beskućnici, —
: Zadnja ura — zakucaće Dubrovniku ;
! Na bedeme — saletilo štoje jako,
U hram Vlahov — na molitvu sve nejako,
Crnom gladi — oskudica narod mori;
Ljudskog spasa — nema sada zemlja ova!
»Bože spasi — puk svoj vjerni!“ narod vapi:
»Sveti Vlaho — nado grada Ti jedina #
Pomoć pruži — uništenje od nas odbi!“
Tad se Višnji gane,
Smrti na vrat stane.
Kuga bolest — na cvatući grad udari,
'Ni brat bratu — ne nalazi pomoć, lijeka ;
'B'jeda, žalost — gradom raširila krila,
\Spas jedini — utočište svetom Vlahu :
Je I pomorac — da se rve, bori, topi,
"Je 1' bolesnik — da podnosi bolest grla,
Je U nemoćnik — da mu duša teško pati,
Je | sirota — bez zaštite i bez skrbi,
Zavist, mržnja — zavlada li ovim svijetom,
Koru kruha — jedan drugom kada ne da,
Luka spasa — hram je našeg svetog Vlaha
\Moč zaštite — Njegov zagovor pred Bogom!
n Sveti Vlaho, molimo Te,
i Svrni k nama svoje oči,
Tad sigurno od Višnjega
g Svako će nam dobro doći!
Milić.
koi
Gadravniku: t
_Dubrovniče, ti si hram gdje sjaje
ižak djetinstva mi, puna priče nujne.
tebi priroda suncu gozbu daje
I sve mu ljepote otkriva. bujne,
Plavi Jadran, div, čipkaste rubove
Tvoje ,mirisave, gladi i cjeliva,..
Njemu ti otkrivaš svoje tajne,
8 A on ih u dubine svoje skriva.
| Duša mi je prepuna vedrine tvoje,
& bogišine čaše od kobalta**
Sto na rubovima strmim stoje
reljevajuć se od sunčeva zlata...
Ko što more u grudima zvjezda sjaj
Nosi i postostručeno im zrake odbi ija
'Tako tebe, srce moje krije i raj
Ti u pjesmi vječito izliva...
»Kad Suton čempresa: vrhove zapali _.
ajno i stane da ti lice ljubi nježn'je, /
Na mekanom uzglavlju nose mi vali :
Uspomene daleke ...., duša drhće od čežnje...
u. i 4
»Spjevala Dubrovkinja u inozemstvu 1933.
.. Svijetla kovina.“ o gi
| izlazi svake Srijede
| Pojedini broj Din. 1.50
Simbol prave slave
»Ovo je dan ki dohodi jednom namalna godište“.
Blagdan sv. Vlaha jest dan, na čiju pomisao zatrepta
od veselja svačije srce i duša se opaja mirisom drevnih
tradicija vjekovne slave i veličine starog Dubrovnika.
Sveti Vlaho je simbol Dubrovnika i njegove slave.
No taj simbol imađe svoje značenje i sadržaj u činje-
nici, da je plemeniti Kapadočanin herojskom odvaž-
nošću posvjedočio krvlju i životom svojim ispravnost
kršćanske religije. Kršćanstvo je onaj faktor, koji je od
sebatskog liječnika stvorio Sveca - Mučenika, čija se
slava vjekovima pronosi.
Vlaho Sveti, dosljedan i nepokolebiv u vjeri, vodio
je energičnu i nepopustljivu borbu sa svim što je htjelo
da u njemu oslabi vjersko osvjedočenje. I kad su silni
neprijatelji htjeli da mu isčupaju iz srca vjeru u Boga,
ljubav prema Kristu i sinovsku odanost sv. Crkvi, onda
je postao pravi div- junak, koji je dozvolio, da mu i
tijelo razmrcvare i zemaljski život otmu, e da ma taj
način može iriumfalno proslaviti pobjedu duha mad
materijom, vječnoga nad vremenitim, istine mad laži.
Vlasina je vjera bila kušana, ali ne svladana. Tijelo
su mu smrvili, ali je duh ostao nepobijegjen. Vlaho
je Sveti zapjevao pjesmu slobode duha.
Sloboda duha jest ono, za čim treba da teži svaki
čovjek. Do te slobode dovodi jedino dosljedno i us-
trajno provagjanje kršćanskih načela u privatnom i
javnom životu.
Kršćanstvo oslobagja ljudski um najveće neizvjes-
nosti jer najjasnije riješava velevažna pitanja o cilju
ljudskoga života, što ne mogu učiniti ni učenjaci svi-
jeta-ni.razni sistemi krivih religija. Kršćanstvo dalje
krijepi čovječju volju, da se riješi svega što je nisko;
milošću božjom: pomaže, da svlada sve poteškoće i
kušnje; omogućuje duhu da se nesmetano vine u više
duhovne sfere, i da stvaralačkom moći genija
ragja djela znanosti i umjetnosti.
Kršćanstvo je oslobodilo čovjeka, jer je skinulo
s njega okove ropstva; podiglo je i odgojilo narode,
obnovilo je svijet. O tome mogu da svjedoče historije
pojedinih naroda; to nam svjedoči povijest Hrvata
i ostalih katolika Jugoslavije uopće i Dubrovnika napose.
Dubrovnik je držao iznad svega vjeru svoga Parca.
Glavnu je važnost polagao na duhovnu veličinu, nvje-
ren da je to uvjet i za svjetovnu, političku moć. Kr-
šćanstvo, katolicizam jest ono žarište, ma kojemu se
je nadahnuo Genij Grada Sv. Vlaha. Neka nam o
tome svjedoče stvaralačke sile neumrlog Boškovića,
biskupa Vodopića, pisca ,Tužne Jele“, bogodanog
Dživa, pjesnika ,Osmana“ i ,Suza sina razmetnoga“.
O stvaralačkoj sposobnosti Dubrovačkog katoličkog
Genija, neka govore oni velebni hramovi, divne crkve
kojima je posijana pitoma Dubrava, skupocjeni reli-
kvijari, udivljenja vrijedni samostani kao takogjer brojni
spomenici arhitektonske i slikarske umjetnosti. Bit i
veličina Dubrovnika je njegova nepokolebiva vjera,
Sveti Vlaho je simbol duhovne veličine Dubrov-
nika, koja je zasnovana, hranjena i brižno čuvana na
bogatom izvoru kršćanske vjere i toplom žarištu Ka-
toličke Crkve, te jedine promicateljke prave kulture,
“znanosti i umjetnosti,
Ovi momenti treba da iskoče na površinu kad
slavimo dan Nebeskog Parca, ako nećemo da se izne-
vjerimo sv. Vlahu i starom pravom Dubrovniku.
Potomci treba da budu vjerni čuvari tradicija
svojih pradjedova. A jer su tradicije Dubrovnika tra-
dicije kršćanstva, čvrstog katolicizma, zato je potrebno
da i potomci drže visoko razvijen barjak onoga što je
Svetom Vlahu dalo palmu mučeničke pobjede a Du-
brovniku pravi razlog njegove veličine i slave.
Neka stoga svetkovanje ovoga, za Dubrovnik
velikog i svetoga dana, bude prigoda kada će se u
srcu svakoga stanovnika, od Rata do Sutorine, učvr-
stiti katolička vjera sv. Vlaha, koju su pradjedovi brižno
čuvali i energično pred svakim branili.
Pozdravljamo sve hodočasnike iz bliza kao i iz
daleka, osobito sinove kršne Bosne i Hercegovine, koji
vogjeni od svojih Natpastira dolaze posebno ove go-
dine da počaste uspomenu svojih pregja, koji su pred
500 godina bili došli_da se poklone Svetačkom Liku
našega mogućnog Parca.
Beate Christi Martyi! Isprosi nam od Boga da
kao tvoji štićenici, budemo uvijek slavili ovaj Tvoj i
naš dan u Tvom duhu.
Viasnik — izdavać — Urednik: Aniun Fić Oubrovnik
Tisak Ouorov. Hrvat. Tiskare izast. Gjuro Ružier)
Rukopisi se ne povraćaju.
Dubrovnik 2,
flbertus Fortius Rhacusa discedens:
Terrarum decus & quotquot maris alluit unda
Illyrici eximium, dia Rhacusa, vale!
Invitum hinc fati vis me rapit aspera; at intra
Moenia sacra Urbis cor manet atque anima.
Qua Sanctae antiquum referunt Lacedaemona leges,
Qua degunt Charites Aiticae, et ingenium.
O atinam amplexes reducem me olim ac mea demum
Ossa tio condas, libera terra, sinu!
U prevodu Dra Balda Bogišića glasi; ,Diko zemalja,
»najizvrsnija od koliko ih god oblijeva val ilirskog mora,
»božanstveni Dubrovniče, zbogom ! Opora sila sudbine pre-
nkovoljna me trže odavde; ali megju svetim zidinama grada
»ostaje mi duša i srce, gdje sveti zakoni podsjećnju na
»drevni Lacedemon, gdje borave atičke Harite i umstvenost.
»O da bi me kadgod na povratku mome zagrlila, i napokon
»kosti moje sahranila u svome krilu, slobodna zemljo !*
(Vidi: V. Bogišić: Dva neizdana pisma A. Fortisa —
Dubrovnik g. 1905, odakle prenosimo i original i prevod).
Alberto Fortis.
Donosimo ovu divnu pjesmu ispjevanu Dubrovniku od
opata Alberta Fortisa (rogj. u Padovi 11.XI. 1741 — pre-
minula u Bolonji 21. X. 1803), glasovitog prirodoslovca ili
bolje filozofa-putnika, koji svoja putovanja posveti našim
primorskim zemljama, o čemu njegova poznata djela: O
otocima Čresu i Osoru“, te »Putovanje kroz Dalmaciju“, a
koja se smatraju najbolja od svega što je Fortis napisao.
Njegova je najviša zasluga u tome, što je Zapadu saopćio
ljepotu našeg narodnog pjesništva, a i način kojim je u
glavnom to izvršio. On je iznio maticu i prijevod glasovite
pjesme ,Hasanaginice,, koju saopći i Goerhe-u. U Dubrovnik
dogje Fortis u decembru 1779, a dubrovačko društvo zado-
bije njegovo srce na plesu u noći stare i nove godine 1780,
kad u 7 sata jutrom piše pismo Radošu Michieli Vitturi u
Kaštel Lukšiću: ,Pozdravljam Vas iz ovog grada, koji me
opčarao (incantato)“. I onda, pa do smrti ostaje srce Forti-
sovo uznemireno, te mu pri prvom rastanku sa Dubrovnikom
nakon 20 godina zamrla muza diktuje u pero gornju savr-
šenu pjesmu, u kojoj vapi Dubrovnik, da mu dade milost,
da njegove kosti legnu u njegovoj slobodnoj zemlji. U Du-
brovniku su njegovi prijatelji Gjuro Ferić, kasniji gen. vikar,
Miho Sorgo, mladi Antun Sorgo, Tomo Basegli, najodličnije
vladike, koji poznaju savršeno Davidove psalme na latinskom
jeziku kao i Moliera i Racina, Anica Bošković i nezaboravni
Dr. Julije Bajamonti, stric autonomaškog načelnika grada
Splita Dra Antuna Bajamonti. Julije Bajamonti ispjeva pje+
smu: ,Lode di Ragusa“, u kojoj prekori ostalu _ Dalmaciju
što poput Dubrovnika.ne goji ilirsku muzu, a zatim sastavi
i izda Elogije“ (pohvalno slovo) na uspomenu Rugjera Bo-
škovića i uglazbi misu sa rekvijem sa istoga (god. 1787).
U pismu iz god. 1780 istom upravljenu iz Padove piše
abate Fortis: ,Otkad sam bio u Dubrovniku, sve mi je
hladno, sve zlo što ne osjeća na. slavenstvo“, a u pismu
6. VI. 1781, kad se rastao s Tomon Bassegli, piše mu:
»Volim ga, jer mi priča o milom Dubrovniku, slavnom gradu
u kome sam živio blaženo i ostavio dušu svoju. Ako pogješ
onamo uvjerit ćeš se iskustvom da je to kraj, koji ili ne
trebaš pohoditi ili ga ne smiješ ostaviti. Ja hodam vičući :
Dubrovnik, Dubrovnik! Otputovao sam iz Dubrovnika dva
puta i dva_puta sam umro kao Lazar (Vidi Milčetić Rad Jug.
Akad. K. 192).“ Gornju pjesmu čovjeka, koji je toliko volio
Dubrovnik, da je priznao da bez slavenstva ne može živiti,
morala bi naučiti na pamet cijela klasično izobražena mla-
dost u Dubrovniku.