POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVU Br. 32. DUBROVNIK 9. Kolovoza 1983. Broj Čekovnog računa našeg lista jest 4153 Podružnice Sarajevo. — God. XV. Narodna Svijest Cijena je listu 5 Din. mjesečno; za inozemstvo 10 Din. mjesečno PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. ue sništvo i Uprava kod KG PE ARA DG Izlazi svake Srijede Pojedini broj Din. 1.50 Vlasnik — izdavač — Urednik: Aniun FI& — Dubrovnik Tisak Dubrov. Hrvatske Tiskare (zast. Ivo Birimiša) — Dubrovnik Rukopisi se ne povraćaju. Msgr. Antun Matffioli * 21, II. 1845 — + 5. VIII. 1933. Na osvit Subote 5. VIII. o, g. usnuo je blago u Gospodinu, pravim snom pravednika Nestor dubrov. biskupije Msgr. Antun Maffioli u 89. godini života. Po- kojnik je markantna ličnost, pravi dubrovački gospar, čovjek reda i rada, tih, vedar, uvijek dobro raspoložen, svećenik sveta uzorna života, pun duha Božjega, pot- puno odan volji Božjoj; malena, slaba tijela, ali jaka duha. Pokoinik je izučio sve škole u svom Dubrovniku, gimnaziju u isusovačkom javnom zavodu (samostan sv. Katarina), (od 1859—1867), te je do svoje smrti ostao odan redu Isusovaca i crkvi sv. Ignacija. Nije bilo sve- čanosti a da ne bi otišao na pobožnost u crkvi Jezu- vita te je i zadnja njegova šetnja bila, da je pohodio baš tu crkvu 26. pr. mj. Uvijek se je rado sjećao svojih učitelja P. Fenili; P. Dionizija i drugih. Prvi svoj uzgoj primio je u svojoj kući od svoje majke (iz stare dubrov. obitelji Dolci) i svoje none, koje je uvijek sa najvećom zahvalom sve do svoje smrti spominjao. Nije onda bilo sjemeništa, ali njegova kuća, kao i ostale kuće starog Dubrovnika, bile su prava sjemeništa. Ovaj obiteljski uzgoj bio je usavršen od pedagoga Isusovaca, koji su ga još više privikli redu i radu. Bogosloviju je izučio kod Male Braće u Dubrov- niku (1867—70) a IV. tečaj u bisk. sjemeništu jer je tada opstojao privilegij za IV. tečaj bogoslovija da ga izuče u dubrovačkom sjemeništu, Bio je zaregjen za svećenika u katedrali od biskupa Zubranića 1, V. 1871. te je položio malo kasnije i župrički ispit. Kao mladi svećenik preuzeo je službu na Popov- skom Zboru i kao mansijonar zborne crkve sv, Vlaha služio je sve do 1880. Kao pravi Dubrovčanin uvijek je gojio posebnu ljubav i prema toj crkvi i prema ne- beskom zaštitniku sv. Vlahu, te je za više godina bio i crkovinar crkve sv. Vlaha, a uvijek revno sakupljao sve što se odnosi na Dubrovnik, Zatim je bio imenovan vjeroučiteljem prve pučke i gragjanske škole u Dubrovniku 1878 god. Tu je službu vršio na opće zadovoljstvo za punih 30 godina, dok zapriječen drugim službama nije svojevoljno za- iražio mirovinu god. 1908. U školi je znao držati ta- kav red i disciplinu, da se je tomu svak divio, Svoja predavanja znao je uvijek začiniti zgodnim pričama, izgledima, da su ga djeca milo slušala. Odgojio je či- tave generacije. Njegovi ga se učenici još uvijek rado sjećaju i prema njemu gojili su osobitu čast i pošto- vanje te mu u raznim zgodama iskazivali ljubav i za- hvalnost. Uz to je dugi niz godina bio ceremonijarom u slolnoj crkvi, Tu je službu vršio revno za biskupa Zubranića, Zaffrona, Vodopića i Marčelića. U tančine je poznavao sve crkvene propise i dubrovačke običaje te je bio živa knjiga i zadnja instancija u pitanjima ceremonija. Proučio je sve auktore o tim pitanjima, a često se je obraćao ravno u Rim na sv. kongregaciju obreda za koja zakučasta razjašnjenja, jer je htio da se ti svemu strogo drži crkvenih propisa. Ne manju djelatnost kao u školi i Crkvi razvio je u biskupskom sjemeništu, kad je iza odlaska blagopok. Dn Vicka Palunka, kasnijeg biskupa, preuzeo god. 1899. upravu ovog zavoda. Tad se je baš bila započela re- stauracija i proširenje ovog zavoda prema nacrtima arhitekta Vancaša. U zavodu je znao držati uzoran red i disciplinu. Samo njegov glas svakoga je automatično pozivao ma red. Uvijek je držao pod okom svoje pitomce i u crkvi i za vrijeme učenja i odmora, u blagovalištu i u spavalištu znao je uvijek da se nagje. Je li koji od drugih starešina bio zapriječen, on je bio tu da ga najpripravnije zamjeni. Uživao je potpuno povjerenje biskupa Marčelića u pitanju primanja i otpuštanja kle- rika, a to je bio prvi uslov kad je pristao da primi upravu ovog zavoda. Znali su se stalni dani u sedmici kad bi pratio na šetnju biskupa Marčelića sve do smrti biskupove. Osobitu je brigu posvećivao odgoju klerika, bu- dućih svećenika, Najprije je nastojao, da im ulije u srce duh pobožnosti, Sve do svoje smrti sam je osobno upravljao kapelicom sjemeništa, te je mnogo žrtava doprinio, da Dom gospodnji bnde što dostojanstvenije narešen, Uveo je razne pobožnosti te uskrisio Marijinu Korgregaciju klerika, koji &4 bili osnovali Isusovci, kad su upravljali ovim zavodom. Iz petnih je žila nastojao, da svakoga privikne na red i čistoću. »Serva ordinem et ordo servabit et« neprestano je dovikivao. Redi najmanjeg nereda znao je da svakoga strogo ukori, Da se svaki priuči redu i pristojnosti zaveo je u sjemeništu posebna predavanja iz Galatea o lijepom ponašanju. Ta je predavanja znao začiniti takovim anegdotama, da su još svima bivšim pitomcima u živoj uspomeni. Da bi sjemeništarci imali i ugodne zabave na- stojao je oko pjevanja i tamburanja te našao posebnog učitelja glazbe. Dobavio je pozornicu i tražio na sve strane zgodnih kazališnih komada, te se mnogi još sjećaju lijepih zabava i akademija u sjemeništu. U nje- govo vrijeme zavedena je i književna organizacija, te su klerici izdavali za više godina svoj list »Ljiljan«, gdje su vježbali svoja mlada pera, a upravitelj im u svemu bio pri ruci i pomagao svaki njihov plemeniti pothvat. Tako je znao voditi i zabavljati svoje pitomce, da se nezna koji su ga više štovali ili oni, koji su sretno dovršili svoje mauke i postali svećenici ili oni, koje je morao odalečiti iz zavoda bilo s kojeg uzroka. I baš ovi, koji su bili odalečeni iz sjemeništa, ne bi propu- stili prigode, kad bi došli u Dubrovnik a da ne po- hode i svog direktora i da obnove svoje uspomene. A u ajegovo vrijeme bilo je naše sjemenište puno djaka ko šipak do 80 ih na broju. Dolazili su klerici ne samo iz dubrovačke već iz hvarske a često i kotor- ske biskupije. Uza sve ove teške i naporne službe sve do svoje smrli bio je povjerenikom »Djela sv. Djetinstva«, te je sakupljao na hiljade doprinosa za ovo uzvišeno djelo i tačno vodio popis svih župa biskupije, te bi koncem godine u listu biskupije znao dati i svoju poslanicu za to djelo. Pomno je uz to pratio i katoličku štampu. Redo- vito bi pregledao kroz cijeli svoj vijek svaki broj stare ugledne revije »La Civilta Cattolica«. U mlagjim go- dinama saragjivao je u česopisu »La Dalmazia Catto- lica« te je ispjevao i neke prigodne pjesme ma tali- janskom jeziku kojim je potpunoma vladao. Zadnjih godina preveo je s talijanskoga dvije ašetične knjižice »Mjesec lipanj ma čast Srca Isusova« i »Mjesec ožujak na čast sv. Josipa«. Te je knjižice dao štampati na svoj trošak i cijela je naklada brzo razgrabljena. I našu domaću katoličku štampn pomno je pratio i pomagao koliko je samo mogao. U sjemeništu je zaveo kronaku zavoda, koju je vjerno ispunjao, te posebnu knjigu o vladanju klerika, gdje je bilježio svaku opomenu i opasku o pojedinim gjacima. Godine 1923. radi starosti odrekao se je u- prave ovog zavoda, sli je želio da i dalje žive u sebi milom sjemeništu, pak da tu dočeka i svoj »Nunc di- mittis (sad otpusti slugu svoga Gne). U cijelom je svom životu bio potpunoma odan volji Božjoj. Mnogo je pretrpio, ali se nikome nije tužio, Svoje jade i nevolje izjadao bi pred Svetohra- ništem u kapelici, a ako nije bio u sobi, na vratima je visjela ceduljica ,U kapeli“, Sjemenište bi obilazio i renim jutrom i kasno uveče uvijek sa krunicom u ruci. A kadgod je našao slobodna vremena išao bi na pobožnosti po raznim crkvama. Do zadnjih svojih dana čitao bi komentare sv. Pisma, csobito sebi omiljelog Škarića i dnevna duhovna razmatranja. Rado je zalazio i u ispovjedaonicu osobito kad bi bile šk. ispovijedi ili kakove svečanosti, a do zad njih dana išli bi do njega na ispovijed ne samo kle- rici sjemeništa već i razne pobežne duše, kojima je bio i duhovni vogja. Sam je pak svaki Petak zalazio k Isusovcima da obavi svoju ispovijed. Za mnogo godina ranio je svako jutro u ,Domus Christi“ da NE POLAZI NA DOPUST A DA NE UZMEŠ o ODIUNCANIA UA > Neisih e z Cream; o e siromasima čita sv. Misu, Zadnjih pak dvadesetak go- dina redovito je svaki dan išao u Dječje Zaklonište, gdje bi čitao sv. Misu, ispovjedao malu dječicu, a nedjeljom bi im protumačio evangjelje, te je bio pra- vim duhovnikom tog zavoda. Njegova darežljivost nije poznavala granica, Nije bilo plemenite akcije, a da on nije pružio obilni svoj obol. Toliki su redovito dolazili na njegova vrata, a u nekim slučajevima znao je da žrtvuje i veće svote za prave siromahe, koji se stide prositi. Bio je članom svih karitativnih i kulturnih ustanova, te je svoje do- prinose redovito slao. U vanrednim zgodama znao je da se uvijek pokaže kao gospar, osobito kad se je radilo za siromahe, za dubrovačke ustanove, a napose za Biserje sv. Terezije, za odgoj mladih svećenika, te je u tu svrhu još za života darovao sve svoje nepo- kretnine, što je posjedovao. Kao zadtiji potomak svoje obitelji izvršio je volju svojih starih, koji su se bili dogovorili da njihova kuća na Prijekome bude zadužbina za njihove.duše u katedrali. On je taj dogovor izvršio još davno prije smrti i tako na vrijeme uredio bio sve svoje, da jena času smrti bio sasma miran i pokojan. U društvu je uvijek nastupao kao tipični dubro- vački gospar, te je svak sa pravim uživanjem slušao njegove anegdote iz starog Dubrovnika, koje je za- pamtio od starih Dubrovčana, a osobito od svog dunda Don Paše Narači, poznatog rektora crkve sv. Vlaha, Da je sakupiti sve te anegdote bolje bi ilustrovale povijest stareg Dubrovnika nego kakovo učeno djelo. Njegov uzorni život i revnost za službu Božju potaknulo je njegove starešine da ga bilo kako na- grade i ako je on bio tako čedan i skroman, da nije nigdje htio, da se u javnost iznosi njegovo ime, Tako nije potpisao svoja prevedena dva djela, niti je dopuš- tao, da se javno samo spomene ni njegov zlatni ni diamantni jubilej misništva, niti 80 godišnjlca života. Za blagpk. Vodopića bio je imenovan 5. II. 1888. taj- nim komornikom Ni. Svetosti Pape Leona XIII., a za biskupa Marčeliča 3. IV. 1904. začasnim kanonikom kaptola Dubrovačkog. Ko bi ga vidio onako svježa, uprav mladenačkog lica, a znao da je prevalio 80 godinu, ostao bi za- panjen. Svak se je pravom čudio kako on onako slaba ustroja ide u susret krajnim granicama života. Tomu je bio uzrok njegov metodični način življenja. Redovito je svaki dan rano ustajao, a u 10 s. v. išao na počinak. Ovaj red u svemu a osobito neporočnost života davala mu jeonu mladenačku svježinu. Sprovod simpatičnog ovog starca-svečenika obav- ljen je u Ponedjeljak u jutro uprav dostojanstveno, a vodio ga je preč. kanonik Don Dušan Mičić, Kaptol i brojni kler ne samo iz grada, već gotovo svi svećenici od Stona do Konavala, pak veliki broj gradskih re- dovnika i mnoštvo gragjansiva sakupilo se je oko 8 s. j. pred Biskup. Sjemeništem. Netom je lijes, prema izričitoj želji pokojnika od četiri neoplanjane daske, iznesen ispred vrata sjemeništa oprostio se je s po- kojnikom preč. Don Frano Vučetić, kanonik i upravitelj sjemeništa, te je nanizao sve dobro, koje je pokojnik sjemeništu učinio kao dugogodišnji upravitelj. Zatim je sprovod krenuo put katedrale koja se je napunila po- božnog svijeta. Dok je svečane zadušnice služio preč. Don Ivo Božić, generalni vikar, na svim su pobočnim oltarima razni svećenici služili tihe Mise. Crkveni Pje-