DUBROVNIK 20. februara 1923.
"Narodna Svijest
Nosilac liste : p
Dr. Ante Dulibić, sud. savjetnik u m. (Šibenik).
Sreski kandidati :
Za Dubrovnik: Dr. Tripo Ciko, zadružni činov-
k (Split); zamjenik V/ahko Fortunić, učit. (Dubrovnik).
Za Hvar: Dr. Petar Baturić, liječnik (Pučišće);
mjenik Zuka Hure Nikolin, težak (Brusje).
Za Imotski: Stanko Banić, urednik »Jadrana«
plit) ; zamjenik Jozo Zaradić, Ivanov, težak (Lovreč).
Za Korčulu : Niko Batistić, profesor, (Žrnovo);
mjenik Ivo Bijelić, pom. kapetan (Kučište).
Za Kotor: Dr. Tripo Ciko, zadružni činovnik
plit); zamjenik Vlako Fortunić, učitelj (Dubrovnik).
Za Makarsku: Josip Stipančić, advokatski kan-
dat (Sarajevo); zamjenik Ante Bušelić, posi. (Tučepi).
Za Metković: Josip Stipančić, advokatski kandi-
t (Sarajevo); zamjenik Ante Bušelić, posj. (Tučepi).
Za Sinj: Stjepan Barić, urednik »Seljačkih No-
na« (Zagreb); zamjenik Dr. Janko Šimrak, urednik
Narodne Politike« (Zagreb).
Za Split: Ivo Juras, profesor (Split); zamjenik
ragutin Bartulica, industrijalac (Split). i
Za Supetar: Dr. Petar Baturić, liječnik (Pušiće);
mjenik Luka Hure Nikolin, težak (Brusje).
Ova je lista predana okružnom Sudu u Splitu u
tijedu dne 14 o. mj. te je sutridan potvrgjena kao
Candidatska lista HPS. za okrug Kotor-Dubrovnik-Split.
prva u našem okrugu. Tako će na svim biralištima u
našem okrugu biti prva žara Hrvatske Pučke Stranke.
To najbolje pokazuje, kako je Hrvat. Pučka Stranka
organizovana i disciplinovana stranka, dokse druge
stranke sve bez iznimke cijepaju radi nesloge vogja,
koji gramze za mandatima. :
Jednako je potvrgjena kao prva kandidatska lista
u sjevernoj Dalmaciji i opet lista Hrv. Pučke Stranke.
U koliko je dosad poznato, lista Hrv. Puč. Stranke je
takogjer prva u Požeškoj županiji i u cijeloj Sloveniji.
Oduševljenje megju narodom za Hrv. Pučku
Stranku po sjevernoj i srednjoj Dalmaciji je silno, jer
je narod uvjeren, da su jedino poslanici Hrv. Pučke
Stranke nesebično i požrtvovno radili za Dalmaciju.
Poslanici su Hrv. Pučke Stranke prvi počeli raditi, da
dogje do izborne sloge svih Hrvata, osobito u Dal-
maciji, ali do nje nije došlo najviše krivnjom Radića,
a onda i ostalih dalmatiaskih političara.
Hrv. Pučkoj Stranci, koja je djelom pokazala, da
je kadra uspješno se boriti za narodna prava Hrvata
katolika, dužni su svi Hrvati kalolici dati pri izborima
svoj glas, i tako joj omogućiti, da svoju borbu na-
stavi do potpunog uspjeha |
Hrvati Dalmacije ! Okupite se oko najjače pred-
stavnice dalmatinskih Hrvata, koja u današnju mutnu
atmosferu unaša zdravo i realno shvaćanje političkih,
socijalnih i kulturnih problema!
M Ekavština.
1. — Propaganda: za ekavštinu nastavlja se ,na
paru“, i, kako me prijatelj upozoruje, jedan ta-
Iv propagator ušuljao se čak i u redakciju onog ma-
og lista, što je tu skoro počeo da izlazi ovdje svako
tnaest dana, pod imenom »Zadružna misao«, a na-
jenjen je seljacima iz naše okolice.
Tu taj gospodin pjeva istu već staru pjesmu: u
e pjedinstva naroda od Jadranskoga do Crnoga mora“
ba da Srbi i Bugari sasvim napuste ćirilicu, a pri-
te latinicu; a ostali, kao na uzvrat, imadu batalit
sadašnju književnu ijekavštinu, a prihvatit u knji-
nosti istočnu ekavštinu (t. j. namjesto bijelo, vjera,
jeko i t. d. počet pisati belo, vera, mleko i t. d.),
onda je, po njemu, gotovo jedinstvo i u pismu i u
zžiku, jer on piše ovako :
»Naš Dubrovčanin don V. Medini u svojoj raspravi
predišnje književno narječje i njegovi protivnici« op-
tno je razložio, kako ijekavski govori većina Srba i
tvata, i kako su ekavštinu Srbi prihvatili od Bugara.
4 dobro, prihvatit čemo je i mi ; Slovenci takogjer
še nego ijekavštinu, a Bugari kao svoje najlakše.
a0 Bog da se to što prije zbude, da jedan narod
1 Jadranskoga do Crnoga mora bude imao jedno
Smo i jedan jezik !“
Poche ma buone — što ne? Srbi i Hrvati veći-
m | govore ijekavski, a Srbi su ekavštinu , , prihva-
i“ od Bugara; logično bi dakle bilo da ,Srbi“ na-
iste ono što su ,prihvatili“ od Bugara, a poprime u
ljiževnosti narječje, koje govori većina Srba-i Hrvata.
li nč, veli on, već naprotiv: većina Srba i Hrvata
a napustiti svoje, a poprimit ono što su ,Srbi pri-
“ od Bugara : od onijeh Bugara, kojijeh jezik naj-
reniji je megju svim slavenskim jezicima. Lijepo
i magnifiko, i što ćeš više zvoni i S
obi bili uvidjeli i uvjerili se, da je bugarski
ljepši i bolji od njihova starog izgovora, već
ekao i utvrdio da je ekavski izgovor naprosto *
rska: natruha, koja. se tijekom vremena do-
tatila 'samo istočnog dijela srpskog plemena, što se
(nalazio u neposrednoj. bugarskoj blizini, koju su
! : natruhu Srbi. Kosovopoljci prigodom selidaba so-
karakteristika bugarskoga i, djelomice, slovenskoga je-
zika, a ne niposto jezika srpskoga iliti hrvatskoga.
,Štokavsko-ekavski dijalekat svojim ekavizmom približa
se starosrbijanskim narječjima, kao što na drugoj strani
sjevernija čakavska narječja svojim ekavizmom pribli-
žaju se kajkavštini — kaže g. prof. Rešetar. (Archiv,
XXX, 4). Što je u zapadnim stranama našega naroda
proizvela slovenština, to je isto bugarština proizvela
na istoku, jer po riječi prof. Maretića , govor današnje
južne kraljevine Srbije... bliže: stoji bugarskomu je-
ziku, jer u njemu ima znatan broj osebina, koje su
zajedničke s bugarskijem, a kojih inače u srpskijem
govorima nigdje nema“ (Život i knj. rad Fr. Miklošića,
Rad, knj. 112; XXXVI).
Nu i bez toga, dosta je baciti oko na geografsku
kartu, da se odmah vidi, kako stojimo s tim blaženim
ekavizmom. Njega ima samo na dvama krajima, on-
dje gdje se naš jezik miješa s jezikom slovenskim i
bugarskim, dok posrijedi nema mu u narodu baš nigdje
ni traga. Sredina naroda, srčika njegova, dijelom je
ikavska, a većinom ijekavska. Napose, što se tiče
Srba pravoslavnijeh, oni, koliko god ih ima tamo od
kosovske Mitrovice pa do Zagreba, svi govore onako
kao što se govori u zapadnoj Srbiji, Crnojgori i ov-
dje kod nas u južnoj Dalmaciji. Pitam ja dakle, s ko-
jom se pravdom može zahtjevati, da jedan' izgovor,
uzet, ne iz srčike, već iz jednog krajnjeg dijela naroda,
a koji srpsko-hrvatskomu jeziku nije prirogjen, već je
jednom dijelu naroda odizvana bio ucijepljen, bude
kod nas prihvaćen u književnosti ?
Braneći se od centralizma Beograda, pisao je
preklani u »Obzoru« odličan Srbin Crnogorac g. Dr.
Sekula Drljević, megju ostalim, i ovo:
»Po Bogu brate!... zar nije naš kulturni pre-
porod bio pobjeda jičnoga narječja — jezika Karsta
— nad istočnim? Zar nije za tu pobjedu bila odlučna
činjenica »što su gotovo sve narodne pjesme u njemu
ispjevane“, kako reče niko manji nego onaj ,kroz
čija je usta prošao poljubac, što stare svoje njime cje-
luje, poštovalački mladi naraštaj ? Ž i
»lli će možda »Trg. Glasnik«, da dokaže pro-
tivno Vuka Karadžića, pridružiti se Jovanu Skerliću, i
pozivati se na maćedonske narodne pjesme kao na
\predstavnika naših narodnih umotvorina? Karadžić i
.s njime zajedno svi oci našega kulturnoga preporoda,
smatrao je jugo-zapadne krajeve za etnički svježije i
čistije od istočnih, kao što priznaje i sam Jovan Sker-
lić, koji je inače skoro gotov metnuti na optuženičku
klupu Karadžića zato što je Crnogorac (iz Drobnjaka),
jena je listu 4. Din. mjesečno; za inozemstvo 80. Din. godišnje. zoi LE svakog JENI Oglasi, zahvale i priopćena po posebnom lcijenika. — Odgovomi
HRRENANNRNNI Plativo i utuživo u Dubrovniku urednik A. Fi. — Vlasništvo Odbora Narodne Svijesti, —
Uredništvo i Uprava kod Dubr, Hrvat; Tiskare. Pojedini broj 1 Din. Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. —- Rukopisi se ne vraćaju
a ne Srbijanac ? Na posljetku, zar nijesu : Ivan Kuku-
ljević, Ivan Mažuranić, Vuk Karadžić, Franjo Miklošić,
Gjuro Daničić i drugi, u Beću god. 1850. uglavili, da
jezik Karsta bude književni jezik našega naroda ?
Ta je njihova odluka i danas na snazi. Činjenica što
Srbijanci i još neki za njima, južni dijalekat, služeći
se njim, propuštaju kroz purgatorium ekavštine, ne
dokazuje protivno.
»Dakle, ako počnemo tražiti. naš nacionalni cen-
tar putem, koji nam preporučuje »Trg. Gl.«, mi ga
moramo tražiti na Karstu. Tamo je naša Moskva, kao
što bi reko g. Jovan Cvijić“.
Ovako, od prilike, kako u maše doba gosp.
Dr. Drljević branio se je u Vukovo doba čuve-
ni Sava Merkalj, pišući megju ostalim: ,A što
se tiče Hrvatskoga, Dalmatinskoga, Ercegovačko-
ga i Crnogorskoga jezika (ili dijalekta), mi ne
kažemo, da je on ljepši od sremačkoga ili bačvan-
skoga, ali ne damo reći ni da je ružniji; a i gosp.
je Vidaković sam kazao, da se u Slavoniji, u Rvat-
skoj, u Bosni i u Ercegovini govori pravilnije, nego
u Sriemu i u Bačkoj, i ,da je ono pravi naš i stari
jezik srbski, kojim govore naši ot pol Serbie k Ma-
kedoniji, u cieloj Bosni, Hercegovini, u Albaniji, Crnoj
Gori, a i u Dalmaciji“. Sad ne znamo ili g. Vida-
ković onda nije znao šta je govorio, ili sad ne zna
šta govori“, — (Nastavak u drugom broju.) V. Medini
Kulturne vijesti.
Euharistički kongres za svu Jugoslaviju u
Zagrebu. Uži odbor katoličkoga episkopata odlučio
je da će se ove godine odižati u Zagrebu veliki euha-
ristički kongres za sve katolike u našoj državi. Kon-
gres će se održati na 18. i 19. kolovoza. U Zagrebu
se več osnovao ceriiralni, te širi i uži priregjivački
odbor, koji će voditi sve pripreme za taj — ako Bog
da — veličanstveni kongres. U svim biskupijama osno-
vat će se posebni diecezanski odbori, koji će u spo-
razumu sa centralnim odborom u Zagrebu raditi u
pojedinim biskupijama za što veće i dostojnije uče-
stvovanje na kongresu. Ovaj će kongres biti bez su-
mnje veličajna proslava euharistijskog Spasitelja i naj-
ljepša manifestacija žive vjere hrvatskih i slov. katolika.
350-godišnjica smrti Matije Gubeca. Pred 350
godina, a na 15. veljače 1572. godine okrunjen je u
Zagrebu na Markovu trgu usijanom željeznom krunom
seljak. Matija Gubec, vogja pobunjenih hrvatskih se-
ljaka za svoja prava, koja im je uzurpiralo tadašnje
hrvatsko plemstvo. O tom je dogogjaju napisao August
Šenoa svoj roman »Seljačka buna«, a u ljetošnjoj
»Danici« ima o tom vrlo lijep članak iz pera Dr. Fr.
Biničkoga.
Religiozna obnova grada Praga. Kako javljaju
česke katol. novine, kroz ovo korizimmeno vrijeme odr-
žat će se misije u 22 crkve velikoga Praga.
Sveti Franjo Saleški — zaštitnik katoličkih
pisaca i novinara. Sveti Otac izdao je povodom 300-
godišnjice sv. Franje Saleškoga encikliku, u kojoj
ovoga velikoga sveca, naučitelja Crkve i pisca sve-
čano proglašuje zaštitnikom katoličkih književnika i
novinara,
Pisma iz naroda.
BLATO. Tako prolazi slava... — Čitatelji »N.S.«
sjećat će se možda, što je lanjske godine pisano o
našim političkim i gospodarskim prilikama. Glavna os,
oko koje se tada vrtio naš život uopće, bio je učitelj
Nikola Raško. Najprije je za sobom bio poveo našu
inteligenciju, pa kad ga je ista ostavila uvidivši, da je
taj čovjek samo umišljena veličina, onda se je bacio
megju naše težake kao njihov vogja i spasitelj. I taj
je čovjek doživio, da ga nose na ramenima po mjestu,
da ga uzvisuju kao novog spasitelja Blata. Nezna se,
koga je više bio zanio: da li muško ili žensko! —
Na njegovu zapovijed davalo se je nepovjerenje i op-
ćinskoj upravi i skoro svemu učiteljstvu i mjesnom
školskom vijeću i kotarskom itd., pa se je slavljao u
pozu svemožnog diktatora, na čigov: je mig moralo
sve padati nice, ali padalo mje — Ipak mu se dogod