DUBROVNIK 24 februara 1923. God. Vo "Narodna Svijest ma je listu 4. Din. mjesečno; za MEDO 80 Din. Plativo i utuživo u Dubrovniku - Uredništvo i Uprava kod Mi Hrvat. ekoce: godišnje Izlazi svakog utornika. Pojedini broj 1 Din. Oglasi, urednik A. Fič. — Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. —- zahvale. i priopćena po posebnom cijeniku. — Odgovorni Vlasništvo Odbora Narodne Svijesti. — Rukopisi se ne vraćaju odovi Radićeve politike. Radićevi se agitatori pomno čuvaju, da ne bi pred rnicima zadrli u pitanje, kakvu je korist donijela pdu njihova politika apstinencije. Za njih to pitanje da uopće ne postoji. Oni računaju, da u ovo ozno i užurbano vrijeme neće nikomu pasti na et da se sjeća Radićevih obećanja i da ih podvr- ozbiljnoj kritici. Izbornici ne smiju imati prilike, e saberu, misle radićevci. Treba zato i'dalje sipati pdu pepeo u oči. Treba izaći pred hrvatske seljake ovim obećanjima i proročanstvima i izvesti u širo- slojevima takvo sugestivno Oe, da svaka na kritika bude nemoguća. Kad neće radićevci da govore o plodovima svoje vne politike, govorit ćemo mi, To je veoma op- a tema, o kojoj bi se dalo napisati čitave knjige. ćemo se povratili na nju, a sada ćemo se zado- ti time, da istaknemo samo četiri stvari. Prvi plod Radićeve politike apstinencije jest cen- zam. Da su svi Radićevi poslanici došli u konsti- tu, stvorena bi bila lijepa protucentralistička većina. Ioadića su čekale mnoge grupe, a kad njega nije , klonule su i pristale uz Pašića. To naročito vri- ,za bosansko-hercegovačke muslimane, koji su onda odlučili, da će glasati za centralizam, kad se uvjerili, da većina hrvatskih zastupnika nema akve ozbiljne volje da dogje u parlamenat. Drugi plod politike apstinencije jest učvršćivanje tralista. U parlamentarnoj borbi, koja bi obuhvaćala amo parlamentarne govore, nego i agitaciju u mpi, bili bi centralisti već sada hametom poraženi. anjskom svijetu bili .bi oni prikazani upravom: tlu kao smutljivci i hegemonisti, koji svojom ne- kistljivošću prema Hrvatima i Slovencima daju po- a za nove zapletaje na Balkanu, a u unutarnjoj ici već bi se sada vidjele jasne konture snažnog centralističkog-revizionističkog bloka, koji bi se rostirao preko čitave države od Triglava do Stru- e. Radićeva pasivna politika dovela ie Hrvate u ožaj izolacije. On je doduše pokušao da predobije sebe i Sloverice, ali njegov eksperimenat s d.rom tinom Novačanom, kojemu je »Slobodni Dom« ne- a pjevao čitave himne, svršio je potpunim fijaskom. lić i dalje nastavlja svoju politiku, koja je samo Itilog centralističkim antirevizionistima. Nikola Pašić že već sada računati, da je svaki uspjeh Stjepana lića ujedno i njegov uspjeh. Radićevci nemaju ni as ozbiljne volje da pogju u budući parlamenat, će Pašić trebati za svoju vladu onoliko glasova je, koliko Radić dobije mandata. reći plod Radićeve nesrećne politike apstinencije \\provogjenja agrarne reforme i unutarnje koloniza- , Pod firmom dobrovoljaca naseljavali su centralisti izvlašćenie posjede u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj, latu i Baranji samo pripadnike srpskoga plemena, vatski seljaci, koji u Medjumurju, Primorju, sred- Podravini i u drugim nekim krajevima jedva dišu svojim malenim posjedima, ostali su kratkih rukava. ibodni Dom« posvećivao je ovomu pitanju premalo je, premda je baš tu učinjena hrvatskim seljacima \eća nepravda. (Četvrti plod Radićeve politike apstinencije jest ra i politička zaostalost naše inteligencije. Hrvati ju! snažnih parlamentaraca i snažnih političkih jaka. Takvi se ljudi mogu odgojiti jediuo u par- &ntarnoj borbi. Radićeva zapećarska politika potis- lu pozadinu baš najjače političke talente,, a koje- tm vikačima i demagozima daje priliku da zajaše rat narodu. Udaljeni od državnih posala, ne [li |Radićevi poslanici da razviju svoje političke obnosti, već moraju da KOČE politiku maštanja lapanja. : |Da.nam Radićeva politika apstinencije nije doni- ništa drugo nego samo ova četiri zla, i to bi bilo jno da je svi: hrvatski izbornici osude, Do te će e doći prije. ili poslije, a interes Hrvata zahtijeva, na bude izrečena već u ovim izborima. ogromna šteta, koju su hrvatski seljaci pretrpili : (Svršetak.) X Ekavština. I onda bih htio upitati onoga, koji je u »Zadr. Misli«, ono onako mudro upisao, da mi kaže: ili zar misli, da je ekavština jezik ? Jer on govori samo o zaprekama pisma i književnog narječja (bolje reći izgovora), a sasvim premučava ono što je najveće, biva: zapreku u jeziku, pogotovu kao da ne bi ni postojala, i kao da bi jezično jedinstvo Slovenca, Srba Hrvata i Bugara ončas iskočilo kao kakav deus ex machina, netom bi ga se dotakla magična šibika ekavštine ! Jer treba reći i to, da je konvencionalna laž kad se kaže du su bugarski jezik i slovenački tek dva dijalekta mašega srpsko-hrvatskoga jezika. Bugar- ski jezik, slovenački i naš razvili su se sasvim odije ljeno jedan .od drugoga iz jednog prastarog ,zajednič- kog jezika, koji nije ni jezik ,stari slovjenski“, kojim su pisali sv. Ćiril i Metod, niti je drugi koji izmegju poznatih jezika slovjenskih. On se je pocijepao u de- set raznih jezika slovjenskih što ih danas poznajemo, a to se dogodilo prije nego je mogao ostaviti o sebi pisanijeh spomenika. (Broz, Crtice... knj. I, 97). Ako pak nije ludo, a to je svakako isprazno govoriti o zajedničkom pismu /afinici“ za narode ,od Jadranskoga do Crnoga mora“, dok postoji či- njenica, da se, uz ekavštinu, ne širi u ovoj našoj državi latinica, nego ćirilica, što inače vide svojim zdravim okom i oni seljaci, za koje »Zadružna Misao« piše. A što se Bugari na srijedu izvode, nije to uči- njeno za drugo nego da se s Bugarima pojača broj ekavaca, pa makar od toga i štetovalo ,zajedničko pismo latinica od Jadranskoga do Crnoga mora“. Jer su kakvih 6 milijuna Srba i drugih kakvih 5 milijuna Bugara, koji svi pišu ćirilicom, ne znam kako bi se našla latinica u budućemu bugarsko- slovenačkom-srpsko-hrvatskom carstvu ! Nego ja sam o svijem ovim stvarima i mnogim drugim, što su s ovim u svezi, opširno razložio u pomenutoj svojoj knjizi, pošto sam predmet prije dobro proučio, pa neću da ponavljam ono, što sam već iska- zao. Jednu stvar ipak držim da je zgodno, da ovdje ponovno iznesem, da naš narod, mnavlaš naši seljaci, bolje shvate što je, i u čemu sastoji ta ekavština za nas, koji govorimo i pišemo Gundulićevim, Njegoše- vim i Preradovićevim jezikom i narječjem. U svojoj raspravi ja sam, megju ostalim, rekao i ovo: ,Južno ili ti središnje narječje, uz ostale pred- nosti, imađe, prema drugim dvjema narječjima (ikav- skom-i ekavskom), i tu prednost, da u njemu ima najmanje riječi, koje se jednako pišu, a različito zna- čenje imadu“. I pošto sam naveo razlog zašto je tako, nastavio sam: ,Ako se pak pita, u kome narječju, istočnom (ekavskom) ili zapadnom (ikavskom) ima više takvih riječi, odgovoriti je, da u tome pogledu svakako bolje stoji i zapadno nego istočno; iako da, i kad ne bi bilo drugih razloga, već bi ovaj sami razlog dosta- tan bio, da južno narječje bude uzeto kao književno“. Da potvrdim ovo što rekoh, naveo sam mnogo primjera ; ali za čestiti naš narod na selu bit će dosta, da ovdje navedem samo neke, da ne idem u dugo. Kad mi po našemu južnomu izgovoru pišemo riječi: sveć, svijet, svjet, znamo da su to tri različite riječi koje označuju tri različite stvari. Isto tako kad pišemo: selo, sijelo, sjelo, nije moguće da značenje tijeh riječi pomiješamo, jer razabiremo jednu od druge već po samomu načinu kako su napisane i kako ih naš narod uprav i izgovara. Ekavac naprotiv piše prve tri riječi po svomu izgovoru jednako: svet, svet, svet, a druge tri riječi takogjer jednako: selo, selo, selo. Tako je, na primjer, nazad vremena, u jednom ovdješ- njem listu bio izašao članak, koji je nosio napis: , Cvi- jićevo sijelo“. Kad bi htjeli bili da upišu po ekavsku, trebalo je da upišu: Coijićevo selo, ali onda bi ti tre- balo bilo, da prije pročitaš članak, ako hoćeš da razumiješ o čemu se radi. Naši seljaci znadu dobro što je ljetina, a što je letina ; oni znadu što to znači, kad se reče ili piše ljeti, ljeto, a što kad se reče ili piše Zeti, leto. Isto tako, jedno je gjedro a drugo je vedro ; jedno je fri- jem, a drugo frem ; jedno je stijenje, a drugo stenje; jedno je vijeće, a drugo veće ; jedno slijediti, a drugo slediti ; jedno je klijet, a drugo klet. "Popijevati nije isto što i popjevati; razrijediti nije isto što i razre- diti, kao što ni rijedak nije isto što redak. A opetlje uujerati se“ sve drugo nego ,mverati se“ ; ,pretio“ sve drugo nego , prijetio“, ja ,svijetac“ nema što da čini sa svetac, niti ,djeva“ sa deva.“ Tako je u nas, i niko neće reći da mi dobro ne pišemo i da dobro ne izgovaramo. A kako je u ekav- štini? Tu ii se piše sve jednako; pa »/etina« vrijedi i za težakovu ljetinu i za djetetovu Zetinu ; »leti« i za ljeti i za leti; vedro i za puno vjedro i za jutro ve- dro, i tako dalje po redu za sve one riječi što sam ih nabrojio, a ima ih još do mile volje. — Elle, ele, reći će koji seljak ovo štijući, — znao sam da je naopako, ali opet nijesam znao da je tako ! — Jest, seljače moj, ovo ti je ovako ! Nu reći ću ti još nešto, ako si željan znati, biva, da onaj koji hoće da piše. po ekavsku, ireba da piše: vejača na- mjesto vijača; beleg namjesto »biljeg«, peše namj. »pješe«, pega namj. pjega ; pena namj. pjena ; greje namj. grije... i još više takova šta. — Ma duše ti! — Ovako ti je kako ti ja govorim! I onda, ekav- ština zapovijeda da se piše: serak namjesto sijerak, serast, namj. sjerast, ser namj. sijer, sera namj. sjera i seri nami. sijeri (opsjena). — Valajtti ga, vjere mi, ja tako nigda ne upisah ! - — Imat ćeš ne jedan, već stotinu razloga! Drž' se ti vazda onoga pravoga našega hercegovačkoga jezika i izgovora, kojijem su pisali naši najveći ljudi i pjesnici, i neboj mi se! V. Medini. a U prošlom članku štamparskom pogreškom stoji na jednom mjestu ,dvama* mjesto dvjema. Kulturne vijesti. Jedan sjajan primjer katoličke svijesti. Iza patnje od više vijekova, iza duge i preteške borbe s Englezima, postignuše napokon nedavno katolički Irci toliku slobodu, o kakvoj se njihovi djedovi ne bi usudili ni sanjati. Godine 1828. htjedoše Irci da izaberu 'u engleski sabor odličnoga svoga čovjeka O' Connela, da se ondje bori za katoličku vjeru i slobodu. Nastala je strašna izborna borba. Kako su vlasnici zemlje u Irskoj bili samo Englezi, a jadni su Irci bili samo zakupnici, to je mnogi zastrašeni Irac glasovao, kako su mu nalagali engleski gospodari. — Jedan je takav * siromah imenom Pruenty bio odveden upravo tada u zatvor, jer nije mogao okrutnomu Englezu platiti za- kupine. Nato dogje taj gazda k njemu u zatvor i reče mu: ,Glasuj kako ti ja reknem, pa si slobodan“. U duši se siromašnoga lrca započe teška borba. Napokon se on odluči radi “ljubavi k ženi i djeci, koji glado- vahu, da će glasovati protiv svoga uvjerenja i pogje sa gospodarom da glasuje protiv O? Connela. Na putu se susrete sa svojom ženom Brigitom. Čim je ona razabrala, što joj muž kani, poviče mu: ,Ne čini toga. Misli na svoju dušu ina slobodu ! Mi ćemo radije gladovati i dalje“. Te riječi učiniše svoje : Irac se smjesta povrati u zatvor. Riječi pak uboge irske žene odoše od usta do usta po cijeloj Irskoj, biše upisane na katoličke zastave, urezane na spomenike. Ta je vrijedna žena razumjela, koliko često vrijedi kod izbora i jedan jedincati glas, pa je radije s dje- com gladovala, nego da joj muž glasuje za krvnike vjere i slobode njezina naroda. Pitanje sjedinjenja crkava i sudbina patrijarhe Tihona. Kod ruske inteligencije dobiva sve više pri- staša ideja zbližavanja i izmirenja Crkava, ali na mnogo drukčiji i dublji način nego li su tu nedavno pisale mnoge novine, koje. su čak javljale, da ruski patrijarha Tihon ide u tu svrhu u Vatikan. Patrijarha Tihon nalazi se još uvijek u zaivoru u Donskome samostanu. Jako je bolestan .na srcu i očima. Nema prava na dopisivanje. Sovjetske vlasti ne dopuštaju k njemu nikoga. Znao je često kazati, da ni na kakav načia, i ako bi mogao, da neće napustiti Rusiju i Rusku crkvu. Na patrijarhu Tihona izvanredno je dobro djelo- vao izvještaj, da je Sv. Otac Pijo XI. kao brat izvršio sve moguće u njegovu obranu i obranu ruske crkve. Tim izvještajem bio je on duboko ganut. Or odbacuje svaki pokušaj ruskih crkvenih reformista, da dogju š njime udodir, premda nastoje sovjetske vlasti oko toga. Na- rod drži Tihona za mučenika i sveca. Zato je sovjet- ska vlada odustala od sudbene rasprave protiv njega. Vlada je to prepustila budućem crkvenom saboru, u nadi da će ga osuditi i uništiti njegov i (»Ruskulta«.) --