DUBROVNIK 24 februara 1923.

 

God. Vo

"Narodna Svijest

 

ma je listu 4. Din. mjesečno; za MEDO 80 Din.
Plativo i utuživo u Dubrovniku -
Uredništvo i Uprava kod Mi Hrvat. ekoce:

 

 

godišnje

 

Izlazi svakog utornika.
Pojedini broj 1 Din.

Oglasi,
urednik A. Fič. —
Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. —-

zahvale. i priopćena po posebnom cijeniku. — Odgovorni
Vlasništvo Odbora Narodne  Svijesti. —
Rukopisi se ne vraćaju

 

odovi Radićeve politike.

Radićevi se agitatori pomno čuvaju, da ne bi pred
rnicima zadrli u pitanje, kakvu je korist donijela
pdu njihova politika apstinencije. Za njih to pitanje
da uopće ne postoji. Oni računaju, da u ovo
ozno i užurbano vrijeme neće nikomu pasti na
et da se sjeća Radićevih obećanja i da ih podvr-
ozbiljnoj kritici. Izbornici ne smiju imati prilike,
e saberu, misle radićevci. Treba zato i'dalje sipati
pdu pepeo u oči. Treba izaći pred hrvatske seljake
ovim obećanjima i proročanstvima i izvesti u širo-
slojevima takvo sugestivno Oe, da svaka
na kritika bude nemoguća.

Kad neće radićevci da govore o plodovima svoje
vne politike, govorit ćemo mi, To je veoma op-
a tema, o kojoj bi se dalo napisati čitave knjige.
ćemo se povratili na nju, a sada ćemo se zado-
ti time, da istaknemo samo četiri stvari.

Prvi plod Radićeve politike apstinencije jest cen-
zam. Da su svi Radićevi poslanici došli u konsti-
tu, stvorena bi bila lijepa protucentralistička većina.
Ioadića su čekale mnoge grupe, a kad njega nije
, klonule su i pristale uz Pašića. To naročito vri-
,za bosansko-hercegovačke muslimane, koji su
onda odlučili, da će glasati za centralizam, kad
se uvjerili, da većina hrvatskih zastupnika nema
akve ozbiljne volje da dogje u parlamenat.

Drugi plod politike apstinencije jest učvršćivanje
tralista. U parlamentarnoj borbi, koja bi obuhvaćala
amo parlamentarne govore, nego i agitaciju u
mpi, bili bi centralisti već sada hametom poraženi.
anjskom svijetu bili .bi oni prikazani upravom:
tlu kao smutljivci i hegemonisti, koji svojom ne-
kistljivošću prema Hrvatima i Slovencima daju po-
a za nove zapletaje na Balkanu, a u unutarnjoj
ici već bi se sada vidjele jasne konture snažnog
centralističkog-revizionističkog bloka, koji bi se
rostirao preko čitave države od Triglava do Stru-
e. Radićeva pasivna politika dovela ie Hrvate u
ožaj izolacije. On je doduše pokušao da predobije
sebe i Sloverice, ali njegov eksperimenat s d.rom
tinom Novačanom, kojemu je »Slobodni Dom« ne-
a pjevao čitave himne, svršio je potpunim fijaskom.
lić i dalje nastavlja svoju politiku, koja je samo
Itilog centralističkim antirevizionistima. Nikola Pašić
že već sada računati, da je svaki uspjeh Stjepana
lića ujedno i njegov uspjeh. Radićevci nemaju ni
as ozbiljne volje da pogju u budući  parlamenat,
će Pašić trebati za svoju vladu onoliko glasova
je, koliko Radić dobije mandata.

reći plod Radićeve nesrećne politike apstinencije

 

 
    
   
   
 
   
  
   
  
   
    
   
  
    
  
 
  
  
   
  
  
 
   
    
   

\\provogjenja agrarne reforme i unutarnje koloniza-
, Pod firmom dobrovoljaca naseljavali su centralisti
izvlašćenie posjede u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj,
latu i Baranji samo pripadnike srpskoga plemena,
vatski seljaci, koji u Medjumurju, Primorju, sred-
Podravini i u drugim nekim krajevima jedva dišu
svojim malenim posjedima, ostali su kratkih rukava.
ibodni Dom« posvećivao je ovomu pitanju premalo
je, premda je baš tu učinjena hrvatskim seljacima
\eća nepravda.

(Četvrti plod Radićeve politike apstinencije jest
ra i politička zaostalost naše inteligencije. Hrvati
ju! snažnih parlamentaraca i snažnih političkih
jaka. Takvi se ljudi mogu odgojiti jediuo u par-
&ntarnoj borbi. Radićeva zapećarska politika potis-
lu pozadinu baš najjače političke talente,, a koje-
tm vikačima i demagozima daje priliku da zajaše
rat narodu. Udaljeni od državnih posala, ne
[li |Radićevi poslanici da razviju svoje političke
obnosti, već moraju da KOČE politiku maštanja

lapanja. :

|Da.nam Radićeva politika apstinencije nije doni-
ništa drugo nego samo ova četiri zla, i to bi bilo
jno da je svi: hrvatski izbornici osude, Do te će
e doći prije. ili poslije, a interes Hrvata zahtijeva,
na bude izrečena već u ovim izborima.

ogromna šteta, koju su hrvatski seljaci pretrpili :

(Svršetak.)

X Ekavština.

I onda bih htio upitati onoga, koji je u »Zadr.
Misli«, ono onako mudro upisao, da mi kaže: ili zar
misli, da je ekavština jezik ? Jer on govori samo o
zaprekama pisma i književnog narječja (bolje reći
izgovora), a sasvim premučava ono što je najveće,
biva: zapreku u jeziku, pogotovu kao da ne bi ni
postojala, i kao da bi jezično jedinstvo Slovenca, Srba
Hrvata i Bugara ončas iskočilo kao kakav deus ex
machina, netom bi ga se dotakla magična šibika
ekavštine !

Jer treba reći i to, da je konvencionalna laž
kad se kaže du su bugarski jezik i slovenački tek
dva dijalekta mašega srpsko-hrvatskoga jezika. Bugar-
ski jezik, slovenački i naš razvili su se sasvim odije
ljeno jedan .od drugoga iz jednog prastarog ,zajednič-
kog jezika, koji nije ni jezik ,stari slovjenski“, kojim
su pisali sv. Ćiril i Metod, niti je drugi koji izmegju
poznatih jezika slovjenskih. On se je pocijepao u de-
set raznih jezika slovjenskih što ih danas poznajemo,
a to se dogodilo prije nego je mogao ostaviti o sebi
pisanijeh spomenika. (Broz, Crtice... knj. I, 97).

Ako pak nije ludo, a to je svakako isprazno
govoriti o zajedničkom pismu /afinici“ za narode
,od Jadranskoga do Crnoga mora“, dok postoji či-
njenica, da se, uz ekavštinu, ne širi u ovoj našoj
državi latinica, nego ćirilica, što inače vide svojim
zdravim okom i oni seljaci, za koje »Zadružna
Misao« piše.

A što se Bugari na srijedu izvode, nije to uči-
njeno za drugo nego da se s Bugarima pojača broj
ekavaca, pa makar od toga i štetovalo ,zajedničko
pismo latinica od Jadranskoga do Crnoga mora“.
Jer su kakvih 6 milijuna Srba i drugih kakvih 5
milijuna Bugara, koji svi pišu ćirilicom, ne znam
kako bi se našla latinica u budućemu  bugarsko-
slovenačkom-srpsko-hrvatskom carstvu !

Nego ja sam o svijem ovim stvarima i mnogim
drugim, što su s ovim u svezi, opširno razložio u
pomenutoj svojoj knjizi, pošto sam predmet prije dobro
proučio, pa neću da ponavljam ono, što sam već iska-
zao. Jednu stvar ipak držim da je zgodno, da ovdje
ponovno iznesem, da naš narod, mnavlaš naši seljaci,
bolje shvate što je, i u čemu sastoji ta ekavština za
nas, koji govorimo i pišemo Gundulićevim, Njegoše-
vim i Preradovićevim jezikom i narječjem.

U svojoj raspravi ja sam, megju ostalim, rekao i
ovo: ,Južno ili ti središnje narječje, uz ostale pred-
nosti, imađe, prema drugim dvjema narječjima (ikav-
skom-i ekavskom), i tu prednost, da u njemu ima
najmanje riječi, koje se jednako pišu, a različito zna-
čenje imadu“. I pošto sam naveo razlog zašto je tako,
nastavio sam: ,Ako se pak pita, u kome narječju,
istočnom (ekavskom) ili zapadnom (ikavskom) ima više
takvih riječi, odgovoriti je, da u tome pogledu svakako
bolje stoji i zapadno nego istočno; iako da, i kad ne
bi bilo drugih razloga, već bi ovaj sami razlog dosta-
tan bio, da južno narječje bude uzeto kao književno“.

Da potvrdim ovo što rekoh, naveo sam mnogo
primjera ; ali za čestiti naš narod na selu bit će dosta, da
ovdje navedem samo neke, da ne idem u dugo.

Kad mi po našemu južnomu izgovoru pišemo
riječi: sveć, svijet, svjet, znamo da su to tri različite
riječi koje označuju tri različite stvari. Isto tako kad
pišemo: selo, sijelo, sjelo, nije moguće da značenje
tijeh riječi pomiješamo, jer razabiremo jednu od druge
već po samomu načinu kako su napisane i kako ih
naš narod uprav i izgovara. Ekavac naprotiv piše prve
tri riječi po svomu izgovoru jednako: svet, svet, svet,
a druge tri riječi takogjer jednako: selo, selo, selo.
Tako je, na primjer, nazad vremena, u jednom ovdješ-
njem listu bio izašao članak, koji je nosio napis: , Cvi-
jićevo sijelo“. Kad bi htjeli bili da upišu po ekavsku,
trebalo je da upišu: Coijićevo selo, ali onda bi ti tre-
balo bilo, da prije pročitaš članak, ako hoćeš da
razumiješ o čemu se radi.

Naši seljaci znadu dobro što je ljetina, a što je
letina ; oni znadu što to znači, kad se reče ili piše
ljeti, ljeto, a što kad se reče ili piše Zeti, leto. Isto

tako, jedno je gjedro a drugo je vedro ; jedno je fri-
jem, a drugo frem ; jedno je stijenje, a drugo stenje;
jedno je vijeće, a drugo veće ; jedno slijediti, a drugo
slediti ; jedno je klijet, a drugo klet. "Popijevati nije
isto što i popjevati; razrijediti nije isto što i razre-
diti, kao što ni rijedak nije isto što redak. A opetlje
uujerati se“ sve drugo nego ,mverati se“ ; ,pretio“
sve drugo nego , prijetio“, ja ,svijetac“ nema što da
čini sa svetac, niti ,djeva“ sa deva.“

Tako je u nas, i niko neće reći da mi dobro ne
pišemo i da dobro ne izgovaramo. A kako je u ekav-
štini? Tu ii se piše sve jednako; pa »/etina« vrijedi
i za težakovu ljetinu i za djetetovu Zetinu ; »leti« i za
ljeti i za leti; vedro i za puno vjedro i za jutro ve-
dro, i tako dalje po redu za sve one riječi što sam
ih nabrojio, a ima ih još do mile volje.

— Elle, ele, reći će koji seljak ovo štijući, — znao
sam da je naopako, ali opet nijesam znao da je tako !

— Jest, seljače moj, ovo ti je ovako ! Nu reći ću
ti još nešto, ako si željan znati, biva, da onaj koji
hoće da piše. po ekavsku, ireba da piše: vejača na-
mjesto vijača; beleg namjesto »biljeg«, peše namj.
»pješe«, pega namj. pjega ; pena namj. pjena ; greje
namj. grije... i još više takova šta.

— Ma duše ti!

— Ovako ti je kako ti ja govorim! I onda, ekav-
ština zapovijeda da se piše: serak namjesto sijerak,
serast, namj. sjerast, ser namj. sijer, sera namj. sjera
i seri nami. sijeri (opsjena).

— Valajtti ga, vjere mi, ja tako nigda ne upisah !

- — Imat ćeš ne jedan, već stotinu razloga! Drž'
se ti vazda onoga pravoga našega hercegovačkoga
jezika i izgovora, kojijem su pisali naši najveći ljudi
i pjesnici, i neboj mi se! V. Medini.

a U prošlom članku štamparskom pogreškom stoji na jednom
mjestu ,dvama* mjesto dvjema.

 

Kulturne vijesti.

Jedan sjajan primjer katoličke svijesti. Iza
patnje od više vijekova, iza duge i preteške borbe
s Englezima, postignuše napokon nedavno katolički
Irci toliku slobodu, o kakvoj se njihovi djedovi ne bi
usudili ni sanjati. Godine 1828. htjedoše Irci da izaberu

'u engleski sabor odličnoga svoga čovjeka O' Connela,

da se ondje bori za katoličku vjeru i slobodu. Nastala
je strašna izborna borba. Kako su vlasnici zemlje u
Irskoj bili samo Englezi, a jadni su Irci bili samo
zakupnici, to je mnogi zastrašeni Irac glasovao, kako
su mu nalagali engleski gospodari. — Jedan je takav *
siromah imenom Pruenty bio odveden upravo tada u
zatvor, jer nije mogao okrutnomu Englezu platiti za-
kupine. Nato dogje taj gazda k njemu u zatvor i reče
mu: ,Glasuj kako ti ja reknem, pa si slobodan“.
U duši se siromašnoga lrca započe teška borba. Napokon
se on odluči radi “ljubavi k ženi i djeci, koji glado-
vahu, da će glasovati protiv svoga uvjerenja i pogje
sa gospodarom da glasuje protiv O? Connela. Na putu
se susrete sa svojom ženom  Brigitom. Čim je
ona razabrala, što joj muž kani, poviče mu: ,Ne
čini toga. Misli na svoju dušu ina slobodu ! Mi ćemo
radije gladovati i dalje“. Te riječi učiniše svoje : Irac
se smjesta povrati u zatvor. Riječi pak uboge irske
žene odoše od usta do usta po cijeloj Irskoj, biše
upisane na katoličke zastave, urezane na spomenike.
Ta je vrijedna žena razumjela, koliko često vrijedi
kod izbora i jedan jedincati glas, pa je radije s dje-
com gladovala, nego da joj muž glasuje za krvnike
vjere i slobode njezina naroda.

Pitanje sjedinjenja crkava i sudbina patrijarhe
Tihona. Kod ruske inteligencije dobiva sve više pri-
staša ideja zbližavanja i izmirenja Crkava, ali na
mnogo drukčiji i dublji način nego li su tu nedavno
pisale mnoge novine, koje. su čak javljale, da ruski
patrijarha Tihon ide u tu svrhu u Vatikan. Patrijarha
Tihon nalazi se još uvijek u zaivoru u Donskome
samostanu. Jako je bolestan .na srcu i očima. Nema
prava na dopisivanje. Sovjetske vlasti ne dopuštaju
k njemu nikoga. Znao je često kazati, da ni na kakav
načia, i ako bi mogao, da neće napustiti Rusiju i Rusku
crkvu. Na patrijarhu Tihona izvanredno je dobro djelo-
vao izvještaj, da je Sv. Otac Pijo XI. kao brat izvršio sve
moguće u njegovu obranu i obranu ruske crkve. Tim
izvještajem bio je on duboko ganut. Or odbacuje svaki
pokušaj ruskih crkvenih reformista, da dogju š njime
udodir, premda nastoje sovjetske vlasti oko toga. Na-
rod drži Tihona za mučenika i sveca. Zato je sovjet-
ska vlada odustala od sudbene rasprave protiv njega.
Vlada je to prepustila budućem crkvenom saboru, u nadi
da će ga osuditi i uništiti njegov i (»Ruskulta«.) --