Br.. 20.
Narod
Poštarina plaćena u gotovu.
s “ DUBROVNIK 1. maja 1923.
God. Y.
na Svijest
PLATIVO 1 UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrv. Tiskare.
=
uzdignuta od iskona na raskrsnici muče-
čtva i uskrsnuća, razmahalo se eto sada ko
ikada sveto pramaljeće duša. a
Je li to u har sporog ozdravljenja Otadžbine
labljene od trudnog porogjaja Slobode — ili
ustresene još od podmukle groznice livada, kad
ona htjede prerano da počine od nadčovječjeg
uda oslobogjenja u medenom mirisu neprosu-
nog snoplja pokošenih ljudskih života?
A nijesu li'možda tu današnju odocnjelu
proljetnu radost izmolila pokoljenja pomorskih
zavjeta, s kojima radnici i putnici naši obrubiše
s Gruž u neutaživoj čežnji za tim dragim
ljencem čempresa, maslina, bora i kućica ?
A da je ne izvojšti i posmrtni blagoslov
jelikog Gruškog paroka-pjesnika Dum Mata
Vodopića, koji ovjekovječi mali a stari Gruž
teprolaznom riječi dražesti i smilovanja za sve
e tužne Jele, pomorce, barkarijole, ženice i
štre na škaru, koji su danomice živjeli od
de i straha za dalekim zadnjim jedrima izne-
glih dubrovačkih brodova ? i
Ali, ne pitajmo odviše Vječnu Pravdu , zašto?“
nam se ona ne otrese onako po našu, gos-
Bon Frani_lvaniševiću — na odgovor!
ee stavak) o š
Kad je dakle naš don Frane vidio, da mu onaj
nakav članak o ćirilici, štampan bez ikakve ograde
njegovom listu, nije prošao išo (a, bome, nije ni
gao, što je inače i sam mogao predvidjeti !), priti-
ešten upitima s raznih strana, našao se prinugjen da
laknadno iskaže svoje. mišljenje o predmetu.
|. »Pitaju nas nekoji — piše on — što mi mislimo
tome pitanju. Potpuno odobravamo što je naš su-
nik napisao u pogled prošlosti i sadanje uporabe
irilice, ali se razilazimo glede njezine uporabe u bu-
lućnosti .:.. / Cirilica je pokazala (u prošlosti) svoju
ipornu snagu (t.j. prema Magjarima i Nijemcima) i
sila ih (Srbe). Danas u slobodnoj Jugoslaviji ta je
igibelj nestala, a tim je i svaki otpor suvišan. S tog
pi nije nam danas to slovo neophodno potrebito.
Mi sa zapada — Hrvati i Slovenci, pišemo latinskim
slovima, koja se danas rabe skoro (osim Rusije) u či-
om - svijetu. -U tu megjunarodnu--svezu kulturnog
eta treba, kad li. tad li, da pristupe i naša braća
bi, te se odluče i na pisanje latinskim slovima. Sada
0 tek ma prelazu, pa o tomu nema govora; hoće
puno godina i mladih pokolenja, da-se to poste-
o izvede“,
"U članku izašlom u »Novo Doba«, kaže jedhako:
loje je potpuno uvjerenje da će ćirilica jednom ustu-
mjesta latinici, ali za sada o tome nema govora“.
»Gr& dobr& 1“ — rekao bi splićanin, samo što je
suvišno, da nas don Frane po dva puta uvjerava“
ečemu što i ćoravi vide, biva: da za sada ne može
ni govora, da će Srbi napustiti ćirilicu. Ali, molim
s, ako o tome ne može biti govora, ili ako ga može
biti tek u neđogledno vrijeme ,nakon puno godina i
tladih pokolenja“ : "kako onda može sad biti govora
|mapuštanju književnog narječja Vuka i Daničića, a
hvatu ekaoštine ?
_ Jer naš vrli don Frane ove dvije stvari: ćirilicu
avštinu, jednu s drugom spaja, dok piše : ,Mi ćemo
tpskoj braći doći u susret drugom uslugom, prihvatit
tmo njihov način pisanja ekavštinom, i tim ćemo
renuti velikim korakom ...“< — kamo ? On kaže: ,za
še ujedinjenje“, a mi kažemo : Smokve! Tim kora-
mi bismo samo izdali sebi vrlo slabu svjedodžbu
Ine i nacionalne zrelosti, desavuirajući Vuka, Da-
ića, | Miklošića, Gaja, Mažuranića i druge velikane
eg narodnog i književnog preporoda, kao da tobož
ljesu znali, koje književno narječje najbolje odgo-
duhu našeg narodnog jedinstva, kako ono reče
roslavljeni. NNenić g. Ivo Vojnović u svome
hi č m O A +
"
la pok. Skeri
lego, uzmirtio da ni
baš hametom potu
e tako; uzmimo da je pok.
ametom potukao Vuka, jače i gore nego
Ć g ntjerala“ bila poznata ,baba
da za naše književno jedinstvo
jena je listu 4. Din. mjesečno; za inozemstvo 80 Din. godišnje. i
moći da posp ke i uo; gući op prihv
ie osti? Ako se ćirilica širi i učvršćuje
“u sadašnjosti, i ako ta pojava može da nagje :
M - Izlazi svakog Utornika.
Pojedini broj 1 Dinar.
Okolo Krsta
podsku: — ,A ko si ti da pitaš ,zašto“!?“ —
Već šutimo, da ne urečemo onaj jedinstveni tren
svijesne tišine u pogled gorućeg duba, koji
će eto da usplamti u slavu: proljetne pobjede, —
jer kako se Bog uvijek služio ljudima, da
ljudima objavi tajnu svog vrhovnog Sugjenja,
tako je ovaj put dao tu čarobnu moć
. Kraljici Mladosti i Ljepote
da iskrom spasonosnog zanosa upali starodavnu
Krstovu luč, e da ognjem uznesenja raskuži
proljeće dubrovačko od močvarnih isparivanja
rastočene prošlosti.
U slavu dakle Krstov-dana veselimo se, što
se povratiše sunčani dnevi preporoda, užežimo
imi svi vatrom gorućeg duba utrnute svijećice
naših srdaca i zahvalno poljubimo ruku Kra/jev-
skoj Ćarobnici što nam, od Boga poslana, upali
ovu Krstovu luč, pa je zamolimo, da nam do-
skora, u novom, velikom Gružu, blagostivom
rukom na Krstov-dan porine prvi Veliki brod
naše obnovljene, obranbene stare pomorske sile
rodu na čast, svijetu na znamenje.
U Gružu za Krstov-dan 1923.
Ivo Vojnović.
s.
nije najbolje i najpodesnije narječje bosansko-herce-
govačko, narječje srčike srpsko-hrvastkoga naroda, već
da je najljepše i najbolje i za jedinstvo najzgodnije
ono neko drugo, koje su Bugari s jednog, a Slovenci
s drugog kraja nametli krajnjem istočnom i krajnjem
zapadnom dijelu našega naroda; uzmimo da bi na
tako ,lijepu“ stvar pristali i oni mnogi Srbi, koji go-
vore i još uvijek pišu Vukovim i Daničićevim narječ-
jem, koje narječje oni smatraju srpskim, pa čak i
predbacuju Hrvatima, da su im, ako ne ,ukrali“, a
to svakako od njih uzeli jezik i narječje kojim pišu;
uzmimo velim, da sve to bude tako: — to bi onda u
svakome slučaju bila od strane Hrvata jedna ,protu-
usluga“, ma izvjesnu od strane Srba iskazanu , uslugu“.
A gdje je ta usluga ? Gdje je sa srpske strane ta usluga,
da može biti govora od , protu-usluzi“ od strane Hrvata ?
Nema je! Ona je naprosto — u oblacima, i po
riječi samog don Frane, treba da se iskoli cijeli niz
»mladih pokoljenja“, dok ta usluga dogje. A kad jednom
dogje, mislite li, da će baš biti i da će se moći na+-
zvati uslugom ? Ni u snu! Jer je izvan svake sumnje,
da ako Srbi budu igda napustiti ćirilsko pismo, napustit
će ga tek od nevolje, to jest kad bi spoljašne prilike
nadošle takove, te ne budu mogli inače. A onda,
molimo vas: kakva je to usluga, koju ko drugomu
čini od nevolje? Zar se to samo onako za rug i
sprdnju može nazvati usluga? A onaj koji bi taku
vrstu usluge ozbiljno uzeo, te i nečekajuć na nju,
dapače ne mareći ni kada će, ni hoće li uopće ta
usluga doći, išao da već unaprijed odvraća protu-
uslugam, zar ne bi zaslužio, da ga se ubroji megju
one, kojim glava nije na mjestu ?
Ali ima tu još nešto zanimivo, na što treba
upozoriti! Oni kod nas, koji žele i nastoje, da se
naše narodno i književno jedinstvo ne odlaže ad
calendas graecas, već da se što prije ostvari, i koji
drže da bi za tu svrhu dosta pomogao prilivat latinice,
kao zajedničkog pisma, — trebalo bi, hoće li da se
prekažu dosljedni, da ne rade niti pišu ništa, što bi
prihvat latinice, moglo zapriječiti ili otegnuti: buduć
da je očevidno, da sve što se više učvršćuje upotreba
ćirilice u sadašnjosti, sve se to više odmiče prihvat
latinice u budućnosti.
Megjutim, što mi vidimo ? Don Frane Ivanišević
daje štampati u svome listu članak, u kome se živo
zagovara upotreba ćirilice ne samo u sadašnjosti, nego
i u budućnosti; on sam pak naknadno izjavljuje da
»potpuno odobrava što je njegov suradnik napisao u
pogledu upotrebe čirilice u sadašnjosti, a da se s njim
ne slaže tek ,glede uporabe tog pisma u budućnosti“.
Sad, neka nam ko protumači: kako će ljubomorno
čuvanje i njegovanje“ čirilice u sadašnjosti (jer je
to ono 'što preporuča ,vele cijenjeni suradnik“) igda
će omogući općeniti prihvat
latinice u budu;
pohvalu.
Oglasi, zahvale i priopćena po posebnom cijeniku. — Odgovorni
urednik A. FiI&,
Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. — Rukopisi se ne vraćaju, —
— Vlasništvo Odbora ,,Narodne Svijesti“,
i opravdanje i u don Franinoj »Prosvjeti«, kako će
se onda moći tražiti od pravoslavnih Srba, da se
»Odluče na pisanje latinskim slovima, pa bilo to i
nkad li tad li“ — u budućnosti ?
I napokon, ako se Srbe uvjerava, da je alfabet,
kojim pišu, ,najsavršeniji na svijetu“, i najsavršeniji
lih za to što ima za svaki pojedini glas posebno slovo
(kako da bi savršenost kojeg alfabeta samo u tome
sastojala!); i ako don Frane u »Novo Doba« tvrdi,
da je ,istina koja se me da pobiti“, da je alfabet u
ćirilici savršeniji nego onaj u latinici sa svim Dani-
čićevim pravopisom“ : — lasno bi se moglo dogoditi,
da Srbi zbilja u to i povjeruju; pa onda kako ćeš,
kume, da oni igda batale ono nešto, što je ,najsa-
vršenije na svijetu“, a prihvate tobož ,nesavršenu“
latinicu ? 1
Ostaje još da u jednom drugom članku vidimo,
koliko su temeljite i ispravne neke druge tvidnje i
»tazlozi“, koje veleč. Ivanišević navodi u svoju obranu.
Jugoslovenski svijetionici.
Budući se naš list rado čita u primorju, a osobito
izmegju ribara i pomoraca, donosimo iz »Večernje
Pošte« br. 542. od 24. aprila o. g. člančić, koji glasi
»Primorski Novi List« donosi ovu dražesnu sličicu :
Pomorska oblast u Bakru zatražila je od ministarstva
saobraćaja potrebne svote, da se poprave morski svje-
tionici, koji se nalaze na Jadranu. Ministarstvo sao-
braćaja odbilo je tu molbu s primjedbom, da svjetio-
nici nisu uopće potrebni, nego neka. svaki brod na-
bavi po jednu svjetiljku, kakvu imadu automobili, pa
neka je postavi ma provi. Divnog li pomorstva ! Pre-
krasna li zaključka! I mi se još brojimo kao neka
pomorska država. Riješava li se poinorsko pitanje u
nas i nadalje na ovakav način, od našeg će pomorstva
ostali samo.— poilor |“ 3 HAŠK
Nemojte se čuditi, naši ribari, što su na vaše lagje
stavili lance i katance, kad se ovoliko razumije mini-
starstvo. saobraćaja u važnost pomorskih svijetionika.
Punim je pravom govorio blagopokojni kapetan Pero
Tomašević: ,Povero mare quando montagna comanda.“
Pisma iz naroda.
PERAST. U Nedjelju 22. o. mj. iza deset sati
bilo je na prolasku kroz Perast Nj. Vel. naša Kraljica
Marija sa svojom majkom, Nj. Vel. kraljicom Rumunj-
skom-i sa pratnjom. Grad bijaše vas iskićen, a na
cesti pred glavnom plokatom, bio je podignut slavoluk.
Na istom mjestu, već za rana, bilo je sakupljeno i
željno je čekalo cijelo gragjanstvo, na čelu općinsko
upraviteljstvo sa načelnikom, opat-nadžupnik i pravo-
slavni paroh, školska djeca sa svojim učiteljem, cvijećem
u rukama pravila su dvored. Čim se je kraljevski auto
opazio, zaslaviše zvona, a mužari zagrmješe. Pred
plokatom auto je polagano vozio, narod je oduševljeno
klicao, a djeca su posipala auto cvijećem. Kad je ovaj
prispio kod ulice, koja vodi u >Biskupiju« Nadbiskupa
Zmajevića, zaustavio se je, a Nj. se Veličanstva sa
pratnjom iskrcaše i izagjoše, da obagju starodrevne razva-
line nadbiskupove palaće, kapelicu sa krasnim zvonikom
i okolinu, te se uspeše na brdo nad palačom, da se
nauživaju divnog pogleda na more. Nakon pola sata,
sišli su i ukrcaše se na auta uz klicanje uzhićenog
naroda, koji se bijaše zgrnuo, da bliže promatra svoju
milu Kraljicu, koja je bila očevidno ganuta. Proslijedila
je preko Risna u Ercegnovi, odakle se je na torpiljarki
"prevezla u Tivat, gdje joj se spravljao sjajni doček.
— Iza podne u tri sata, Nj. Veličanstvo sa Majkom
i sa cijelom jutrašnjom pratnjom, na povratku iz Tivta, -
opet nas posjeti. Iskrca se sa torpiljarke i pohodi
katoličku nadžupnu crkvu i pregleda sve umjetne i
povjesne spomenike, što se u njoj nalaze. Zatim se
na jednom tenderu preveze na otočić BI. Gospe od
krpjela, da tu pohodi i pregleda naše glasovito
svetište. Njihova se Veličanstva nijesu mogla dosta
nadiviti remek-djelu ovog bisera naše :čarobne Boke,
te su se udostojala staviti svoje časne potpise u knjigu.
posjetioca. Nj. Veličanstvo, maša Kraljica, izrazila je
želju, da se na uspomenu Njezinog posjeta, na ovom
(otočiću, na mjestu od Nje odregjenom, posadi jedan
'čempres. Vrativši se na torpiljarku proslijedi put Kotora
u 5 sati, pozdravljena od naroda, koji se je na slavljenje
zvona opet sakupio, da Ika jednom vidi svoju milostivu
Kraljicu. Klicao je narod i pozdravljao, a Ona posmje-
hom i rukom. milo je odzdravljala. — Ova dva posjeta
:kojima se je Nj. Veličanstvo, Premilostiva naša Kraljica
htjela udostojiti, da počasti ovaj starodrevni grad, koji
svojom slavnom prošlošću ima odlično mjesto u povi-
jesti Boke, ostati će u vječnoj uspomeni. Peraštani,