str. 2

Zar ne vidiš, Bože, da Smrt kosi sve mlado
dok Antikrst se preobuko plaštem obećanja tvojih
da u ime ginućeg čovječanstva nastavi klanja
Imperatora-Dželata ? — Žao mi je, Hriste,
jadnoga ljudskoga roda !.. jao 1...

— Što se tužiš, pjesniče Sveče, š
zazvoni glas Hrista Boga sa prestolja Svijetova.
Za života bio si zrcalo mog lica i pogibije moje,
pa sad se čudiš da u toku vijekova
čovječanstvo je divlje &O na iskonu svome !

Nije li zar jeka Hozane

još zamrla bila

kad mi ista crna rulja zaurla : propni ga ?
Pa i sad, je li riječ moja,

poslije stradanja i čudesa tolikijeh

postala krv i voda otkupljenog ljudstva ?
OR ! tješi se, Frančesko moj, tičice božja !
Mej si odražaj sa života bio

A bićeš takav i u smrti

u sve vijeke vjekova — Amen !

Sveti prosjak ničice pade
ali suse mu ne prestadoše teći
tolika ga tuga stisnula bješe
za svoj i za Hristov vjekovječni jad.
Ivo Vojnović.

Zašto svijet upire oči u sv. Frana
siromašna i ponizna.

Sv. Frano nekom tajanstvenom silom priteže sebi
duhove. Sve društvene klase bez razlike upiru simpa-
tični svoj pogled, koji se zaustavlja na njemu mirno
i ugodno. I radniku pod pritiskom rada i bogatu u
obilju i raskošju i umniku u razmatranju o sudbini
čovječanstva i asketi u jakim poletima prama Bogu i
intimnijim združenjima s Njim slika sv. Frana daje
hrane, životne hrane.

Asiz, maleno mjesto i neznatno, poznato je svi-
jetu i u prošlosti i sadašnjosti, a to jer je bilo pozo-
tište Franova života: tu svaki kamen govori o Franu,
čitav zrak odiše Franovim duhom. Ne ima tu ni ko-
losalnih zgrada, ni umjetničkih spomenika, ni bogatih
i udobnih pristaništa, gdje su geniji razasuli zrake
svojih umjetničkih koncepcija. Toga u Asizu ne ima
ništa. Ipak Asiz priteže putnike bez, razlike narodnosti,
vjere, stališa... priteže ih duh sv. Frana.

,Le carčeri“, to je mali siromašni samostan. To
je kolijevka Franova reda. Na prigibu dvaju brda, koja
se dižu na umbrijskoj ravnici nekoliko stotina metara,
izmegju tvrdih litica utisnuti su zidovi uskih ćelija
toga siromašnog samostana. Još i danas pridržaju
formu, koju su imali u XIII. vijeku.

Što bi tu moglo biti, što bi putnika privlačilo ?
Samoća, šuma, što no na nizbrdici podno samostana
raste, gole divlje litice, što se nad njim koče, vas je
ures, što ga naokolo resi. I ako nema tu ni prirodnih
ni umjetničkih krasota, i ako je pristup težak, vidi se

 

NARODNA SVIJEST“

gdje iz Asiza jašu moagarčića, penju se uzbrdicom
ugledna gospoda, nježne dame, koje su-iz daleka do-
šle, da posjete ,Carceri“, mjesto siromaštva, pokore,
samoće, odricanja svjetovnih ugodnosti, da u muku
razmatraju povlačeći se ugnute glave kroz uska vra-
tašca ćelija, oćute onaj duh, koji je tu vladao, kadase je
sv. Frano sa svojim drugovima u toj samoći priprav-
ljao na veliku misiju obnove čovječanstva. Dolaze i
ne ostavljaju to mjesto prije, nego će orošenim očima
utisnuti vrući svoj poljubac na hladne te stijene. Ras-
košje svijeta tu se rukuje sa siromaštvom i poniznošću.
Traži se: odakle to oduševljenje za sv. Franom ?

Introspektivni pogled u čin enice, koje su odra-
žaj psihičnog raspoloženja naroda, može nam dati
odgovor. — Dva su razloga tomu oduševljenju : jedan
je psihični, a drugi sociološki.

 

Sv. FRANO :
na malenoj bakrenoj pločici (16 x 12 cm) podsjeća na najstarije
slike svečeve. Čuva se u moćniku sakristije M. B ; po svoj prilici

donio ju je koji redovnik . iz davna vremena iz Italije.

Imade u čovječjem duhu tajinstveni neki glas.
Ovaj glas i ako pod pritiskom briga, što nam nosi
podržavanje života; izmegju ugodnosti, koje nam _za-
blistaju, ali samo časovito, u čarima ovoga svijeta,
bude ugušen, gotovo rekao bih, mrtav; ipak on se na
mahove pojavlja, sad jače, sad slabije, govori nam :
neugodnosti me ozlovoljuju, čari mi ne udovoljavaju,
imade neka praznina, koja hoće da se ispuni; meni
ovaj svijet ne dostaje, ja težim beskonačnom, ab-
solutnom. i

Ovaj glas osjeća svaki čovjek. Može biti u tala-
buci svjetskoj, u napetosti sensitivnih ugodnosti oslab-
ljen, ugušen, zatrpan; ali imade momenata, kada iz
dubokih zakutaka duše odjekne. To je težnja mistič-
noga udruženja s Bogom. Stari je filozof kazao:
.Uništite Boga, a čovjek će ga opet stvoriti“. Svi
ljudi trebaju Boga.

Sv. Frano svojim životom, svojom riječi, svojim

 
   

 

pjesničkim poletima, kojim govori Bogu, najizrazitiji je
odraz mističnoga udruženja s Bogom. Ovo je razlog
za što i ne katolici simpatičnim okom gledaju u s
Frana i posjećuju koljevku njegova reda. | oni osje«
ćaju u duhu svomu tajinstveni glas mističnoga udru-
ženja. Sve što bi im tomu osjećaju pogodovalo, njega
gajilo, pojačavalo, ne može, a da im ne bude ugodno,
Pošto oni u svojoj religiji ne nalaze nikakovih pri.
mjera svetosti i intimnog udruženja s Bogom, jer re.
ligije izvan katoličke sterilne su u tomu, okreću se
sv. Franu. Sv. Frano udovoljava duševnoj njihovoj
potrebi. — Ovo je psihični momenat,

Drugi je sociološki. Čovječanstvo trpi. Pod teš
kom morom fizičkih: i moralnih zala stenjalo je čo.
vječanstvo, pa i sada stenje, bolno prosilo je pomoći,
pa i sada prosi, Odakle i zašto zlo istraživali su mi.
slioci i o tomu dugo umovali; ali poslije svih umnih

napora njihovih, čvor je ostao meriješen. Kršćanstvo

je riješilo taj problem. Čovječja je volja po grijehu
in deterius commutata i ako nije njena sloboda spu
tana. Uzrok je zlu sv. Jakov lapidarnim riječima is
kazao: ,concupiscentia carnis, concupiscentia oculo-
rum et superbia vitae“. Ovo se može ovako iskazati:
živolinjske strasti gone čovjeka da se utopi u tjelesne
ugodnosti koje ga poživinčuju, egoistične težnje tiskaju
ga, da se nad drugim digne, drugim zagospodari, ne
sloga, da drugoga pridigne, već da ga skučii u svoje
svrhe izrabi. A zato trebaju sredstva; a to su: novac
dobra zemaljska bilo kako bilo stečena, prijevara, pre:
predena lukavština. S a
Ova sredstva realizovana izazivlju sa druge strane
reakciju, jaku reakciju, a ova nužno sobom vodi neza-
dovoljstvo, sukobe, bol, jecanje, koje se opaža u društvu,
Tko želi dobro i sebi i čovječanstvu, ne može |

da ne zavoli onoga, koji bi lijeka pružio ovim ranama
čovječanstva, koje krvare.
Slika sv. Frana svojim primjerom pokazala je i

jek čovječanstvu. Neugasivoj čelji za novcem suprot:
stavio je sv. Frano duboko siromaštvo ; ugodnostima
i slastima ovoga svijeta suprostavio je privaciju i odti-
canje ovoga svijeta; egoističnim težnjama da se drt
goga skuči, suprotstavio je poniznost. i
Sv. Frano svojim primjerom oživio je i oživljuje
evangjelsku savršenost, savršenost, koja se odrazuj
u čistoj i nesebičnoj ljubavi, a tim je pritezao u svak
doba pa i sada priteže duhove izmorene i ozlovoljene
tim je postao jednim izmegju najobljubljenijih svet
Š U. Talija.

Asiški je samostan povraćen iranjevcima

Napokon je fašistička talijanska vlada pristala ni
to, da prodade franjevačkom minoritskomu redu glaso
viti samostan ,Sacro Convento“, što mu ga je gol
1870. ondašnja garibaldinska vlada bila protuprav
uzurpirala. U tomu je samostanu grob velikoga osnt
vača .reda, sv. Franje Asiškoga. Svečana će predaja!
historične i svečevim djelovanjem posvećene zgral
biti na dan svečeve slave, 4. Oktobra o. g. dakak
pošto franjevci minoriti, koji je primaju u posi
budu vladi isplatili visoku zatraženu novčanu svoli
kao otkupninu, sabranu teškom mukom dobrovoljnit
prinosima. Zgrada će se upotrebljavati kao interne
cijonalni misijonski zavod. i

 
  
 
  
 
  
 

 

Na grobu Asiškog Siromaha.
Largo

Dugo sam čeznuo i molio dok sam mogao da
jutros ugledam grob Asiškog Siromaha. Ovaj se ,collis
inferni“ nakon sahrane zemaljskih ostataka sv. Frana
pretvorio u ,rajski brežuljak“ blizu bedema grada
Asiza. To je spiralski dvor sa tri svoda, Danteov
prototip pakla, čistilišta i raja — trostruka bazilika
sv. Frana uz veličajni ,sacro convento*. =“

Da sam prije ove vizije umro, ne bih bio sahranio
u svojoj duši poseban svijet u nacrtu velikih trećore-
daca Cimabua, Giotta i Danta i genijalnog fra Ilije
Bombarona. Taj fra Ilija, čigov stari portret nosi napis:
Jesu Christe pie — miserere precantis Eliae |“ prvi
je počeo da stvara kompromise u beskompromisnom
siromaštvu Velikog Siromaha kao čovjek koji je stvoren
da — vlada i kroz razne luknje postigne svrhu: da
podigne nad grobom svog duhovnog Oca i Brata
Frana mistični i veličajni mauzolej, dostojan najmoć-
nijih kraljeva.

Preda mnom silazi niz stepenice stari franjevac,
Dok se primičem svetoj raci velikog buditelja franje-
vačkog pokreta, zasja mi neodoljivim svijetlom u duši
krasna slika sv. Brata Frana iz pera Tome da Celano:

»To je bio čovjek uzvišene riječitosti, otvorenih
poteza lica, sa prijaznim nastupom, bez razmaženosti
i mađutosti. Budući veoma ponizan bio je prama
svakomu sama blagost i znao je da se prilagodi sva-
čijem temperamentu. Nježne pojave i tihe naravi oči-

1 Iz studije ,U Dubravi Božjeg Slavuja“, —

tovaše svoju prijaznost prama svakomu u svojim
riječima, vjerno čuvaše povjerenu tajnu, uvigjavan u
savjetovanju, okretan u djelima, drag u svemu.

Bijaše vedra duha, duše mekane, bistre pameti.
Sregjen u kontemplaciji, revan u molitvi, vazda pun
oduševljenja. Stalan u svojim odlukama, prokušan u
krepostima, ustrajan u Božjoj milosti bijaše vazda
dosljedan — sebi. Spravan da prašta, spor na srdžbu,
živahan, dobra pamćenja, oštrouman u raspravi, sasvim
razborit u odlučivanju i svegi naravan. Proti sebi strog,
prama drugomu milostiv, a uvijek širokih pogleda...“

(,Vita Prima“).

Je li moguće da putnik, koji pozna taj grm što
gori i ne može se ugasiti, koji pozna taj mač dvorezac
što probadaše ljucke otvrde duše, je li moguće da ne
pane kao ja maločas i potresen ne poljubi ovo sveto
tlo podno jednostavnog sarkofaga što čuva evo Njegov
zemaljski prah?

Spokojna srca naslanjam čelo na oltarsku menzu
ispod gvozdene rešetke, koja brani raku Onoga, koji
prvi osjeti slast u cjelovu jednog gubavca. Pitam u

djetinjskoj vjeri Hrista, hoće li još jednom da probudi

iz praha brata Frana, koji je živio samo za to, da u

potpunoj čistoći izvrši evangjelje ,ad litteram“ i »Sine.

glossa“. Pitam, hoćemo li opet vidjeti njega, brata

Frana, koji spava, da opet čujemo njegovu propovijed

bez riječi, kao najljepšu serafinsku pjesmu. Pitam, dali
će opet snaga njegove džinovske vjere kao neumoljivi
dinamizam duha da potrese ljuckim dušama u vihru
zlokohnih furija savremenog materijalizma, dali će opet

da obori sa oltara zlatnu telad u svijetlu opet ispi- o

 

sanih ploča Novoga Zakona.

 

U sjenama romanskih svodova
oko Tvog praha,
brate Frano,
od svetoga straha
drhtaju zavjetna kandila.
U sjaju mističnih tonova
svaki je žižak — truba,
žto priča o besmrtnoj Luči
malog Asiza. š : 3
Kao u hladu posvećenog duba u
ruka Duccia, Giotta i Martinia ;
piše u Tvojoj posmrtnoj kući
divotom prečistih linija
_. simbole serafskih runa.
Sa mnom sa nebeskog čuna
u kriptu silazi ; i
jato drhtavih zvijezda :
glasnica mojih stobojnih nada: _ z
kao šiprazi : : g :
puni zlatnog inja :
grle sveti sarkofag. RIE
Jutros mi poput žerave tinja
srce. Širi se miris blag.