str. 2 Zar ne vidiš, Bože, da Smrt kosi sve mlado dok Antikrst se preobuko plaštem obećanja tvojih da u ime ginućeg čovječanstva nastavi klanja Imperatora-Dželata ? — Žao mi je, Hriste, jadnoga ljudskoga roda !.. jao 1... — Što se tužiš, pjesniče Sveče, š zazvoni glas Hrista Boga sa prestolja Svijetova. Za života bio si zrcalo mog lica i pogibije moje, pa sad se čudiš da u toku vijekova čovječanstvo je divlje &O na iskonu svome ! Nije li zar jeka Hozane još zamrla bila kad mi ista crna rulja zaurla : propni ga ? Pa i sad, je li riječ moja, poslije stradanja i čudesa tolikijeh postala krv i voda otkupljenog ljudstva ? OR ! tješi se, Frančesko moj, tičice božja ! Mej si odražaj sa života bio A bićeš takav i u smrti u sve vijeke vjekova — Amen ! Sveti prosjak ničice pade ali suse mu ne prestadoše teći tolika ga tuga stisnula bješe za svoj i za Hristov vjekovječni jad. Ivo Vojnović. Zašto svijet upire oči u sv. Frana siromašna i ponizna. Sv. Frano nekom tajanstvenom silom priteže sebi duhove. Sve društvene klase bez razlike upiru simpa- tični svoj pogled, koji se zaustavlja na njemu mirno i ugodno. I radniku pod pritiskom rada i bogatu u obilju i raskošju i umniku u razmatranju o sudbini čovječanstva i asketi u jakim poletima prama Bogu i intimnijim združenjima s Njim slika sv. Frana daje hrane, životne hrane. Asiz, maleno mjesto i neznatno, poznato je svi- jetu i u prošlosti i sadašnjosti, a to jer je bilo pozo- tište Franova života: tu svaki kamen govori o Franu, čitav zrak odiše Franovim duhom. Ne ima tu ni ko- losalnih zgrada, ni umjetničkih spomenika, ni bogatih i udobnih pristaništa, gdje su geniji razasuli zrake svojih umjetničkih koncepcija. Toga u Asizu ne ima ništa. Ipak Asiz priteže putnike bez, razlike narodnosti, vjere, stališa... priteže ih duh sv. Frana. ,Le carčeri“, to je mali siromašni samostan. To je kolijevka Franova reda. Na prigibu dvaju brda, koja se dižu na umbrijskoj ravnici nekoliko stotina metara, izmegju tvrdih litica utisnuti su zidovi uskih ćelija toga siromašnog samostana. Još i danas pridržaju formu, koju su imali u XIII. vijeku. Što bi tu moglo biti, što bi putnika privlačilo ? Samoća, šuma, što no na nizbrdici podno samostana raste, gole divlje litice, što se nad njim koče, vas je ures, što ga naokolo resi. I ako nema tu ni prirodnih ni umjetničkih krasota, i ako je pristup težak, vidi se NARODNA SVIJEST“ gdje iz Asiza jašu moagarčića, penju se uzbrdicom ugledna gospoda, nježne dame, koje su-iz daleka do- šle, da posjete ,Carceri“, mjesto siromaštva, pokore, samoće, odricanja svjetovnih ugodnosti, da u muku razmatraju povlačeći se ugnute glave kroz uska vra- tašca ćelija, oćute onaj duh, koji je tu vladao, kadase je sv. Frano sa svojim drugovima u toj samoći priprav- ljao na veliku misiju obnove čovječanstva. Dolaze i ne ostavljaju to mjesto prije, nego će orošenim očima utisnuti vrući svoj poljubac na hladne te stijene. Ras- košje svijeta tu se rukuje sa siromaštvom i poniznošću. Traži se: odakle to oduševljenje za sv. Franom ? Introspektivni pogled u čin enice, koje su odra- žaj psihičnog raspoloženja naroda, može nam dati odgovor. — Dva su razloga tomu oduševljenju : jedan je psihični, a drugi sociološki. Sv. FRANO : na malenoj bakrenoj pločici (16 x 12 cm) podsjeća na najstarije slike svečeve. Čuva se u moćniku sakristije M. B ; po svoj prilici donio ju je koji redovnik . iz davna vremena iz Italije. Imade u čovječjem duhu tajinstveni neki glas. Ovaj glas i ako pod pritiskom briga, što nam nosi podržavanje života; izmegju ugodnosti, koje nam _za- blistaju, ali samo časovito, u čarima ovoga svijeta, bude ugušen, gotovo rekao bih, mrtav; ipak on se na mahove pojavlja, sad jače, sad slabije, govori nam : neugodnosti me ozlovoljuju, čari mi ne udovoljavaju, imade neka praznina, koja hoće da se ispuni; meni ovaj svijet ne dostaje, ja težim beskonačnom, ab- solutnom. i Ovaj glas osjeća svaki čovjek. Može biti u tala- buci svjetskoj, u napetosti sensitivnih ugodnosti oslab- ljen, ugušen, zatrpan; ali imade momenata, kada iz dubokih zakutaka duše odjekne. To je težnja mistič- noga udruženja s Bogom. Stari je filozof kazao: .Uništite Boga, a čovjek će ga opet stvoriti“. Svi ljudi trebaju Boga. Sv. Frano svojim životom, svojom riječi, svojim pjesničkim poletima, kojim govori Bogu, najizrazitiji je odraz mističnoga udruženja s Bogom. Ovo je razlog za što i ne katolici simpatičnim okom gledaju u s Frana i posjećuju koljevku njegova reda. | oni osje« ćaju u duhu svomu tajinstveni glas mističnoga udru- ženja. Sve što bi im tomu osjećaju pogodovalo, njega gajilo, pojačavalo, ne može, a da im ne bude ugodno, Pošto oni u svojoj religiji ne nalaze nikakovih pri. mjera svetosti i intimnog udruženja s Bogom, jer re. ligije izvan katoličke sterilne su u tomu, okreću se sv. Franu. Sv. Frano udovoljava duševnoj njihovoj potrebi. — Ovo je psihični momenat, Drugi je sociološki. Čovječanstvo trpi. Pod teš kom morom fizičkih: i moralnih zala stenjalo je čo. vječanstvo, pa i sada stenje, bolno prosilo je pomoći, pa i sada prosi, Odakle i zašto zlo istraživali su mi. slioci i o tomu dugo umovali; ali poslije svih umnih napora njihovih, čvor je ostao meriješen. Kršćanstvo je riješilo taj problem. Čovječja je volja po grijehu in deterius commutata i ako nije njena sloboda spu tana. Uzrok je zlu sv. Jakov lapidarnim riječima is kazao: ,concupiscentia carnis, concupiscentia oculo- rum et superbia vitae“. Ovo se može ovako iskazati: živolinjske strasti gone čovjeka da se utopi u tjelesne ugodnosti koje ga poživinčuju, egoistične težnje tiskaju ga, da se nad drugim digne, drugim zagospodari, ne sloga, da drugoga pridigne, već da ga skučii u svoje svrhe izrabi. A zato trebaju sredstva; a to su: novac dobra zemaljska bilo kako bilo stečena, prijevara, pre: predena lukavština. S a Ova sredstva realizovana izazivlju sa druge strane reakciju, jaku reakciju, a ova nužno sobom vodi neza- dovoljstvo, sukobe, bol, jecanje, koje se opaža u društvu, Tko želi dobro i sebi i čovječanstvu, ne može | da ne zavoli onoga, koji bi lijeka pružio ovim ranama čovječanstva, koje krvare. Slika sv. Frana svojim primjerom pokazala je i jek čovječanstvu. Neugasivoj čelji za novcem suprot: stavio je sv. Frano duboko siromaštvo ; ugodnostima i slastima ovoga svijeta suprostavio je privaciju i odti- canje ovoga svijeta; egoističnim težnjama da se drt goga skuči, suprotstavio je poniznost. i Sv. Frano svojim primjerom oživio je i oživljuje evangjelsku savršenost, savršenost, koja se odrazuj u čistoj i nesebičnoj ljubavi, a tim je pritezao u svak doba pa i sada priteže duhove izmorene i ozlovoljene tim je postao jednim izmegju najobljubljenijih svet Š U. Talija. Asiški je samostan povraćen iranjevcima Napokon je fašistička talijanska vlada pristala ni to, da prodade franjevačkom minoritskomu redu glaso viti samostan ,Sacro Convento“, što mu ga je gol 1870. ondašnja garibaldinska vlada bila protuprav uzurpirala. U tomu je samostanu grob velikoga osnt vača .reda, sv. Franje Asiškoga. Svečana će predaja! historične i svečevim djelovanjem posvećene zgral biti na dan svečeve slave, 4. Oktobra o. g. dakak pošto franjevci minoriti, koji je primaju u posi budu vladi isplatili visoku zatraženu novčanu svoli kao otkupninu, sabranu teškom mukom dobrovoljnit prinosima. Zgrada će se upotrebljavati kao interne cijonalni misijonski zavod. i Na grobu Asiškog Siromaha. Largo Dugo sam čeznuo i molio dok sam mogao da jutros ugledam grob Asiškog Siromaha. Ovaj se ,collis inferni“ nakon sahrane zemaljskih ostataka sv. Frana pretvorio u ,rajski brežuljak“ blizu bedema grada Asiza. To je spiralski dvor sa tri svoda, Danteov prototip pakla, čistilišta i raja — trostruka bazilika sv. Frana uz veličajni ,sacro convento*. =“ Da sam prije ove vizije umro, ne bih bio sahranio u svojoj duši poseban svijet u nacrtu velikih trećore- daca Cimabua, Giotta i Danta i genijalnog fra Ilije Bombarona. Taj fra Ilija, čigov stari portret nosi napis: Jesu Christe pie — miserere precantis Eliae |“ prvi je počeo da stvara kompromise u beskompromisnom siromaštvu Velikog Siromaha kao čovjek koji je stvoren da — vlada i kroz razne luknje postigne svrhu: da podigne nad grobom svog duhovnog Oca i Brata Frana mistični i veličajni mauzolej, dostojan najmoć- nijih kraljeva. Preda mnom silazi niz stepenice stari franjevac, Dok se primičem svetoj raci velikog buditelja franje- vačkog pokreta, zasja mi neodoljivim svijetlom u duši krasna slika sv. Brata Frana iz pera Tome da Celano: »To je bio čovjek uzvišene riječitosti, otvorenih poteza lica, sa prijaznim nastupom, bez razmaženosti i mađutosti. Budući veoma ponizan bio je prama svakomu sama blagost i znao je da se prilagodi sva- čijem temperamentu. Nježne pojave i tihe naravi oči- 1 Iz studije ,U Dubravi Božjeg Slavuja“, — tovaše svoju prijaznost prama svakomu u svojim riječima, vjerno čuvaše povjerenu tajnu, uvigjavan u savjetovanju, okretan u djelima, drag u svemu. Bijaše vedra duha, duše mekane, bistre pameti. Sregjen u kontemplaciji, revan u molitvi, vazda pun oduševljenja. Stalan u svojim odlukama, prokušan u krepostima, ustrajan u Božjoj milosti bijaše vazda dosljedan — sebi. Spravan da prašta, spor na srdžbu, živahan, dobra pamćenja, oštrouman u raspravi, sasvim razborit u odlučivanju i svegi naravan. Proti sebi strog, prama drugomu milostiv, a uvijek širokih pogleda...“ (,Vita Prima“). Je li moguće da putnik, koji pozna taj grm što gori i ne može se ugasiti, koji pozna taj mač dvorezac što probadaše ljucke otvrde duše, je li moguće da ne pane kao ja maločas i potresen ne poljubi ovo sveto tlo podno jednostavnog sarkofaga što čuva evo Njegov zemaljski prah? Spokojna srca naslanjam čelo na oltarsku menzu ispod gvozdene rešetke, koja brani raku Onoga, koji prvi osjeti slast u cjelovu jednog gubavca. Pitam u djetinjskoj vjeri Hrista, hoće li još jednom da probudi iz praha brata Frana, koji je živio samo za to, da u potpunoj čistoći izvrši evangjelje ,ad litteram“ i »Sine. glossa“. Pitam, hoćemo li opet vidjeti njega, brata Frana, koji spava, da opet čujemo njegovu propovijed bez riječi, kao najljepšu serafinsku pjesmu. Pitam, dali će opet snaga njegove džinovske vjere kao neumoljivi dinamizam duha da potrese ljuckim dušama u vihru zlokohnih furija savremenog materijalizma, dali će opet da obori sa oltara zlatnu telad u svijetlu opet ispi- o sanih ploča Novoga Zakona. U sjenama romanskih svodova oko Tvog praha, brate Frano, od svetoga straha drhtaju zavjetna kandila. U sjaju mističnih tonova svaki je žižak — truba, žto priča o besmrtnoj Luči malog Asiza. š : 3 Kao u hladu posvećenog duba u ruka Duccia, Giotta i Martinia ; piše u Tvojoj posmrtnoj kući divotom prečistih linija _. simbole serafskih runa. Sa mnom sa nebeskog čuna u kriptu silazi ; i jato drhtavih zvijezda : glasnica mojih stobojnih nada: _ z kao šiprazi : : g : puni zlatnog inja : grle sveti sarkofag. RIE Jutros mi poput žerave tinja srce. Širi se miris blag.