Br. 10.
Poštarina plaćena u gotovu.
God. VII.
Narodna
DUBROVNIK, 9. marta 1926.
vi
jena je listu 5. Din. mjesečno ;
PLATIVO | UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrv. Tiskare.
<
Još cdjekuje po novinstvu afera, što ju je iza-
ao g. Stjepan Radić nap: dcm na apostolskog nuncija
sgra Pellegrinelti. G. ministar vanjskih posala morao
da u skupštini odgovori na interpelacije katoličkih
venskih zastupnika i tom je prigodom g. Ninčić dao
sgru Pellegrineiti sjajnu svjedodžbu, da se je uvijek
adao korektno, da nije izašao iz granica svoga dje-
kruga. Izmegju ostaloga rekao je g. Ninčić o Nunciju
0, »da on (nuncij) nije samo diplomatski predstav-
k sv. Stolice kod nas, no da kumiilira s tim i funkciju
oštolskog delegata. Kao takav ima pravo i dužnost
obilazi crkve katoličke i diži propovedi u granicama
oje religiozne misije“.
Izjava g. Ninčića nije dala spavati »Trgovinskom
lasniku«; koji je u svomu 43. broju od 25. II. donio
odnik o tom, Uvodničar naglasuje razliku izmegju
ncija i legata a latere, Kaže: ,Nunciji su u rangu
nbasadora i u diplomatskom (elu u državi, gde su
reditovani; oni pored opšiih povlastica i imuniteta,
je uživaju diplomatski agenti stranih država, imaju
š i dvojensko pravo, t. j. predstavničko predvodništvo
plomatskog tela pri svim prilikama njihova zajed-
ičkoga poslupanja i delovanja“. Apostolski delegati
nemaju diplomatskih prava, jer mahom imaju mi-
onarski: karakter in partibus infidelium, te prema
mu u svemu potpadaju pod vlasti i zakone ore države,
koju se šalju iz Rima. Stoga da uloga nuncija ne
ože biti spojena sa ulogom apostolskog delegata ili
sijonara, jer bi se na taj način diplomatske povla-
ce nuncija proširile i na djelovanje apostolskih iza-
tika i misijonara, a to bi značilo, da bi se širom
orila vrata upletanju Vatikana u sva vjerska pitanja
ve vjerske odnose izmegju gragjana u državi. To
anje ima da se tek regulira sporazumom izmegju
žave i sv. Stolice, a gdje toga nema, nunciju ne pri-
da nikakvo izuzetno pravo nadzora ni uticanja- na
kupe, ni ma svećenstvo ni na megjuvjerske odnose
ržavi. Iz toga vidika ,treba ispitati po kom se
vu dubrovački biskup smatrao ovlašten na pozi-
je Papina Nuncija iz Beograda, da sudeluje pri
noj narodnoj (l) svečanosti, a koje je sudelovanje
da izazvalo“ utisak jedne jednostrane verske ma-
stacije, u kojoj ima i političke. primese, jer su
kao takovu protumačile za lo najnadležnije stranke
ržavi“,
za inozemstvo 10 Din. mjesečno,
Izlazi svakog Utornika.
Pojedini broj 1:50 Din.
za odbor ,NARODNE SVIJESTI“
Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare (z
Djelokrug Papinog nuncija.
Nadalje izmegju ostaloga uvodničar naglašuje, da
»ne treba u našoj državi nipošto dopustiti nikakve pro-
selitske radnje ni ustanove, a najmanje kakvo bilo
delovanje sa strane u korist ili protiv koje bilo vere i
crkve“, Ovo naglašuje ,tim jače, što se u javnosti čuje,
da se radi sprečavanja verskih prelaza, na katoličkoj
strani sprema zamenjivanje sveštenika naših gregjana,
Jezuitima na svim onim mestima u Dalmaciji, gde se
kakav verski pokret pojavio. Takovo misijonarsko de-
lovanje treba odmah najodsudnije zabraniti“.
Toko »Trgovinski Glasnik«, a mi ćemo se samo
u kratko na to osvrnuti:
Temeljna je pogreška pisca onog članka u tomu,
što ue zna, da nunčij ima osim svojih prava i pravo,
što ga ima apostol. delegat, naime, da nadzire crkvene
odnošaje u državi, za koju je poslan. Vlast apcst, de-
legata je samo dio nuncijeve vlasti. Ta je vlast nuncija
u cijelom svijetu jednaka, a »Trgovinski Glasnik« daje
sebi lošu svjedodžbu, kad to nezna, a hoće da s vi-
soka dijeli lekcije.
Još je pak smješniji »Trg. Gl.« kad stavlja re-
guliranje tog ,vrlo škakljivog“ pitanja megju glavne
zadatke ugovora izmegju države i sv. Stelice, Sigurno
je, da Vatikan neće jedino za našu državu mijenjati
djelokrug nuncija, koji je priznat i od drugih država
po cijelom svijetu svuda jednako !
Suvišno je pitati za pravo dubrovačkog biskupa
radi pozivanja nunciia, jer je jasno, da nuncij može i
mora obilaziti biskupije, koje mora nadzirati, radi tač-
nog obaviještenja sv.-Oca. A svečanost sv. Vlaha nije
samo narodna svečanost, već je k tomu skroz vjerska
— katolička svečanost!, a ,političku primesu“, koju
ona nema, daju joj jedino zagrižljivi strančari,
Veliko nepoznavanje naših daim. biskupija po-
kazuje pisac, kad na onakav način piše o misi/onarstvu
kod nas. Tu ne treba ništa zabranjivati na katoličkoj
strani, jer se nema što zabraniti, ako se neće staviti
možda pod obznanu katoličko dušobrižništvo t. j. sami
katolicizam. Na katoličkoj strani nema proselitizraa,
ali činjenice u Skoplju i na Visu dokazuju, da ga ima
na drugoj, iiu se slažemo s »T. Gl.« da se to zabrani
radi vjerskog mira. ;
»Trg. Glasnik« bolje bi učinio, da se bavi svo-
jim trgovačkim poslom, a ne da se ovakovim člancima
bruči kod ozbiljnih ljudi.
Vlasnik - izdavač - urednik:
Antun File —
st. I. Birimiša) — Dubrovnik
Službenici bez plate!
Izgleda da nikomu nije stalo, što toliki broj sve-
ćenika-službenika siuži u našoj državi bez ikakve plaće.
Kadikad se čuje koji glas u rijetkim katoličkim novi-
nama o tim nevoljnicima i dalje nitko ne mari. Svak
poteže redovitu svoju platu, pa za drugoga nije ga
briga. Liberalne bi novine pisale duge stupce, da bi
se ticalo bilo kojeg drugog staleža, ali kad su po sri-
jedi gladni svećenici, onda neće da otvore nili jedan
redak u svomu listu, da pišu o tome. Neke radi toga,
jer bi i onako željele da sasvim nestade sa svijeta
svećenika (tih ,crnih mantijaša“), a druge, da ih tko
ne bi nazvao crnim i užasnim imenom klerikalci, te
idu braniti popove! Da se je ovo dogodilo drugom
staležu i samo za mjesec dana, koja bi halabuka bila
sa svih strana. A za nas svak muči.
A zar i svećenik nije čovjek ? Zar:i on nije dr-
žavljanin ? Zar i njemu ne pripada pravo po našem
vslavu, da ga država uzdržava ? Zar za njega nema brat-
ske samilosil? Zar i on ne pomaže državu sa svojim
radom? Zar je pojedinac kriv, ako u njegovoj župi
nema 200 domova ? itd. itd.
Bilo kako bilo, ima nas prilični broj, koji nijesmo
primili nikakvu platu već je 8 mjeseca, osim samih
90—60 Din. mjesećao ili 2 Din, dnevno. |I hoćeš li
belaja još gorega, mi svi ispod — dvjesta domaši
nemamo niti nikskve redovine od župljana.
Umiruju nas obećanjima, da ćemo dobiti platu.
[ uspavljuju nss s tim obećanjima, a naši se dugovi
silno povećavaju, jer bez duga živjeti se ne može.
S druge strane poslije toliko mjeseca uspavljivanja
čuju se glesovi, da možda ne dobijemo ništa. Je li i
to moguće?! /A što mije moguće u našoj državi?
Dokle će \nas ovako varati? Dalje se ne može,
jer moramo bar biti na čistu, hoćemo li dobiti platu
za prošle mjesece ili ne; i onda kad ćemo početi da
primamo platu. Jer ako s jedne strane nemilosrdno,
nepravedno, nezakonito i bezdušno što nas puštaju
bez plate, još bi bilo nemilosrdnije, nepravednije, ne-
zakonitije i bezdušnije, kad bi nas varali, da ćemo platu
primali i na račun toga mi se uduživali, pa da na
koncu budemo bačeni kao prosjaci na ulicu. Treba
već jednom brzo i odmah svršiti račun, da znamo na
čemu smo. U našoj državi sve pisanije, sve molbe i
svi brzojavi ne vrijede ništa. — Zar mi svećenici ne-
mamo nikoga, koji bi se za nas zauzeo i koji bi nas
barem riješio ove tjeskobe, te nas izvijestio o pravoj
istini, da se znamo barem drukčije okrenuti? Inače
tko će za nas plaćati dugove ?
Neumrlost čovječje duše u povijesti
i umovanju čovječanstva.
Osvrt na djelo U. Talije,
vršetak) Niko Štuk.
Dalje autor obrazlaže tezu, da ljudski duh ne
pada tijelom, jer duševne operaclje (umne i voljne)
dvisne su od materije; i zato navodi snažne dokaze
moći apstrahovanja, iz universalnih pojmova, iz
Jeksije misli, i iz nekih čežnja u čovjeku, koje ni-
u tek sensitivne ili organske, već i volitivne, te im
izvor nema tražiti u materiji, pak treba zaglaviti,
u valja da bude neki drugi princip, odakle potječu
želje, Ovdje se auktor hvata u koštac sa Berke-
om i Stuart Millom, i pobija njihove izvode i
izme u predmetu; pak sa Bilchnerom, koji tvrdi,
i životinje misle i vole, a da je razlika samo kvan-
tivna a ne kvalitativna izmegju njih i čovjeka.
Autor dokazuje, da sve šlo neki prirodoslovci iz-
e, da bi dokazali neki 'stepen inteligencije kod ži-
nja, ne dokazuje inteligenciju u njima, već samo
inkt, kojega im niko me poriče; ali instinkt mije
isto, što inteligencija“ (abstrahovanje ideja, ra-
jivanje, doumak). Instinkt je, veli pisac, neka ,sli-
i determinacija“, koja najljepše odskače u tomu,
životinja, ako smo njezin rad pokvarili, dok radi,
tavit će ga; ali ako joj ga pokvarimo, kada je ovaj
dovršila, ne zna ga popraviti. Ovdje autor donosi
imljivo opažanje prirodoslovca H. Fabre-a, koji je
probušio u ulištu stanicu pčela, koja je imala već
o meda u sebi. Med je curio nadvor, ali se pčele
nijesu mogle dosjetiti da začepe. šupljotinu na dnu
celule, kroz koju se je med gubio, već su poduzimale
sve isti rad, podižući nove naslage na okrajku celule.
Potom dokazuje opširnim i zanimljivim izvodima, da
nijedna radnja u životinjama ne kaže nam inteligenciju
u smislu ,umovanja“ i ,rasugjivanja“.
Dalje raspravlja autor o samosvijesti sopstvenoga
Ja u čovjeku, koja obara materijalistično pojimanje o
duši i dokazuje njezinu neumrlost, i pobija cdnosne
prigovore. Zatim razlaže, kako čovjekova fežnja k ne-
umrlosti valja da nešto znači, i da znači: meumrlost.
Dalje dokazuje protiv Wund-a, Paulsen-a i Ebbing-
haus-a, da duša nije skup nekih operacija, koje ne
imadu svoga subjekta, ili, što je isto, dokazuje sub-
stancijalnost duše, i tu pokazuje svoju poznatu oštro-
umnost i skolastičnu vještinu u razglabanju. Razloge
za dokaz substancijalnosti duše podupire autor i no-
vim psihološkim argumentom iz felepatijskih i telefo-
nijskih činjenica, dokazujući, da prikaza nekoga su-
bjekta nije prolazna pojava bez vlastite substancije ;
već neka subsiancija, koja kao što stvara energije du-
ševne u svomu subjektu, tako te energije može pro-
jektovati na druge. Ako se :ne pripusti, da je duša
substancija, koja tvori duševne energije, pojave tele-
patije i telefonije ne bi se mogle rastumačiti, ako ne
jedino svrstavajući ih megju utvare (halucinacije) : što
se ne da ustvrditi, jer se tome protive momenti kauzal-
nosti i koincidencije. Autor navodi ovdje više ujamčenih .
primjera iz telepatije i telefonije, i razglaba im poje-
"dine momente, Prikazuje nakon toga panteistično shva-
s
ćanje svijeta i duše od strane starih filozofa i novijih:
Spinoze, Ficht-a, Schelling-a, Hegela i Shcopenhauera,
kao i ideje spiritualističnog monizma, i nauku Lei-
bnitz-ovz o monadologiji.
Pri koncu g. pisac opširno dokazuje argumen-
lima ex ratione, zgodnim primjerima iz života i svje-
dočanstvima starih filozofa i pisaca, da u čovječjemu “
duhu imade prirogjeni, a ne ,poprimljeni“ moralni
zakon i vrlo uspješno pobija pristalice pozitivistične
iilozefije, koji tvrde, da je taj zakon nešto, što se iz
raznih konvencionalnih, najveće utilitarnih motiva, na-
dodaje prirodi, te joj se to može i oduzeti, a da ona
ne izgubi ništa, što joj je prirodno.
Ovim autor utvrgjuje da postoji moralni zakon u
ljudskoj duši njoj prirogjen; i zato taj zakon treba da
ima svoju sankciju, naime, priznanje i nagradu, ili kaznu.
Odmjerene nagrade i kazne ne ima u ovomu životu,
što nam svjedoči svagdanje iskustvo; i stoga valja da
bude drugi život, gdje će biti sankcija za dobra i zla
moralna djela. Kod ove tačke pisac obara tvrdnju
Strausa i Spinoze, da moralno djelo nije moralno,
ako je učinjeno radi sankcije“ naime, radi koristi; a
to stoga, što se to čini ne od ljubavi prama moralu,
već od ljubavi prama vlastitoj koristi.
Dalje pretresa i ispravlja Pauseln-a, koji veli:
»Sve ako je ovaj život priprava za drugi, opet ne
znamo, što da radimo obzirom na drugi život“. Dalje
pobija prigovor, da je sama krepost sebi najbolja na-
grada, i da stoga ne treba sankcije u drugomu životu;
_pak pokazuje, ,da ljudski duh osjeća u sebi jaku
Dubrovnik.
S na SĆ2
|
\
i
i
i
na
|
i
1