Poštarina plaćena

u gotovu,

 

DUBROVNIK, 16. marta 1926.

nal A SESAR ari ADD IŽ

 

God. VIU.

 

 

 

"€

  

dd

 

 

 

sha je listu 5. Din. mjesečno;

za inozemstvo 10 Din, mjesečno,

Izlazi svakog Utornika.

 

Vlasnik - izdavač - urednik:

 

i PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. MAN ž : za odbor ,NARODNE SVIJESTI“ Antun FIe& — Dubrovnik.
l Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrv. Tiskare. Pojedini broj 1:50 Din. Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare (zast. I. Birimiša) — Dubrovnik
8 i GEO ž ži SI REDA = PE A

u
N pr
ŠDINI TEMELJ SPORAZUMA.
i Ne poznajemo naroda u povijesti, koji bi sebi
ljenuo više imena kao dekoraciju. Narodno ime je
, koja spaja jedan narod sa njegovom prošlošću ;
iz je njegove svijesti, njegove individualnosti. Gdje
postoji jedno ime, ne postoji ni jedna narodna svi-
a po tome ni jedan narod.
Hrvat, Srbin i Slovenac nijesu ukrasna imena,
su produkt povijesti. Svako od tih imena ozna-
| jednu vrlo blisku, ali ipak posebnu zajednicu.
|ednicu tvori svijest, da su svi koji se tim imenom
aju jedno, različito cd druge zajednice, koja nosi
o ime, Ta je svijest vladala u hrvatstvu, srpstvu
venstvu kroz cijelu histoiiju, a vlada i danas, Te
tničke zajednice imale i svoje posebne državne
nizacije neodvisno jedna od druge. Težnje nekih
om _ hrvatskih širokogrudnih i idealnih velmoža,
e slvori jedna ravnopravna zajednica za sve
nijesu uspjele, jer je svaka zajednica htjela da
a svoju individualnost i da jedna drugoj što
oduzme i da tome pripojenome dijelu udahne svoj
4 nametne svoje ime. Da ne bi bilo bolje da smo
ošlosti bili jedno, neće niko zenijekati, a da smo
1es jedno, neće niko pametan usivrditi.
ibi, Hrvati i Slovenci nijeso u prošlosti bili jedno jer
sjećali da to nijesu. Mi nijesmo ni danas jedno, iako
10 jednu državnost, jer osjećamo da to nijesmo.
Cinjenica što imamo jednu državu znak je, da o-
mo da smo vrlo blizu i ća osjećamo potrebu da
mo skupe, da se teko sičivamo cd onili, koji su
vakoga od nas vilo daleko, Težnja za jedrom
nosti izraz je našeg csvjedečenja, da smo za po-
e državnosti slabi i da ćemo lekar u jednoj skup-
dižavi osigorati slebe dan razvitak našim narodnim,
rnim i ekonomskim snagame. To je osvjedočenje
ljno, da ovu zajednicu odiži i učini je čvrstom i
idnom. Čim se svaki od nas brde u nioj slobodni-
losjećao, tim će «na biti čvršća i solidnija.
er mi u prošlosti nijesmo imali jednu državnu
dnicu,, morali smo cvu zajednicu stvoriti ne brojem
va, jer ih srpstvo ima većinu, već sporazumom
te, hrvatske i slovenske einičke skupine. Uprav
jer to nijesmo učinili, degedilo se cno što se i
ošlosti dogagjalo : da jača skvpina nastoji da druge
pripoji nameinvvši im svoj duh i sputavajući nji-
M pod 122n'm imenima i parolama. U tome je uzrok
m ned:ćama, koje našu zajednicu do danas prate.
Ko hoće“bratski sporazum mora ga početi sa je-
O ispravncg temelja, da su Srbi, Hrvati i Slovenci
\Skupine, koji žele jednu državu. U toj državi žele
zati i Slovenci slobodan razvitak, koji će im se o-
Bućiti samo na taj način, ako se država uredi au-
istički, u kome će slučaju isčeznuti svaka mo-
ost nedvlade jednih nad drugima.
Oni, koji su zapustili taj temelj, kao i oni, koji
e svoga imena odrekli, još više kompliciraju ne-
enost naše zajedničke kuće i zaprječuju njenu
Solidaciju. — Mi ne moramo biti jedan narod, da
Hognemo imati jednu državu, ali ako se u buduć-
ili od Triglava do Egejskoga mora stanovnici rav-
ptavne Jugoslavije budu nazivali jugoslavenskim
om i osjećali se pripadnicima jednog jugoslaven-
naroda, duh onih, koji danas za hrvatstvo vojuju
proplakati, Neće proplakati zato, jer će taj novi
Od biti sinteza duha hrvatskoga, srpskoga i slo-
iskoga, nastala u slobodnoj zajednici zajedničkim
Otom, zajedničkim borbama i zajedničkim fizičkim
liševnim pregnućima oko uzdržanja i usavršavanja.
goslavenski duh može nastati samo iz duha srpskoga,
fatskoga i slovenskoga. Ko ubija hrvatski i sloven-
(duh mogao bi stvoriti srpski duh kod ropskih ti-
, ali kod hrvatskog i slovenskog naroda nikada.

   
 
 
  
 
   
  
  
 
  
 
    
  
   
   
   
   
   
   
   
 
  
 
   
  
 
 
  
 
 
   
 
 
  
 
  
   
   
  
  
   
  
 
   
   
  
  

\ine stvara jedno, već i ono vrlo blisko rastavlja.
atstvo i Slovenstvo danas jasno osjeća ono, što se
štatko može izreći izrazom : Hrvat danas, Jugosla-
Wsutra — Srbin nikada.

Ko hoće sporazum s time mora računati, jer je to
i temelj, koji je ispravan i kojega ne ćemo mijenjati,

(Qzdene kuglice, raspisi, nepravilno državno uregje-

Radićev napadaj na Nuncija. .

Odjek u stranoj štampi.

Eugleški ,The Universe“ od 19. februara o. g.
donosi ovaj članak:

,Vršak kriticizma Stjepana Radića prema stranim
državama ili njihovim zastupnicima postignut je nje-
govim otvorenim napadajem u Beogradskoj Skupštini
na dojena Diplomatskog Kore, Mgr. Pellegrinetli, Pa-
piuskog Nuncija. Radić tuži Nj. Preuzvišenost radi
političke propagande a to jedino s razloga njegovog
iriumfelnog putovanja kao Papinskog Legata u Du-
brovnik prigodom svečanosti Sv. Vlaha.

Svečanost se je ove godine sudarila sa 900-obljet-
nicom donosa glave Sv. Vlaha iz Armenije u Dubrov-
nik i proglašenjem Mučenika Biskupa  Parcem ovo-
ga grada.

Radić je slijedio Nuncija u Dalmaciji kao ubla-
žujuće sredstvo i kušao je da pretvori katoličku sve-
čauost u političko stranačku demonstraciju u svoju
vlastitu korist. On je, mjesto toga, bio prisiljen da
nosi svijeću u procesiji za moćima svetacu, koje je
nosio Mgr. Pellegrinetti, ili da bude zviždanjem istje-
ran iz Dubrovnika.

Vretivši se u Becgrad izlio je svoju zlovolju
najdivljim provalama, stavljajući Vladu u najneugod-
niju nepriliku. Pitat će se, zašto je ovaj čovjek toleri-
ran u Kabinetu ? Odgovor bi se mogao naći u ,Ka-
toličkom Listu“, nadbiskupskom zagrebačkom organu,
koji u svojem izdanju od 11. februara o ovomu ne-
pravilnomu vogji Hrvatske Katoličke Države kaže:
,Naš narod neće vazda ostati slijep; ali megjutim mi
se moramo. sliditi pred  izabraženim svietom radi
ponašanja zastupnika Hrvatske,  Sijepana Radića,
ministra Prosviete“.

Čini se nerazjašnjivo, da je narod koji sam sebe

* zove katoličkim, mogao izabrali ogromnom većinom

glasova jedrog demagoga poznatog sa njegovih na-
padaja na papinstvo i njegovo zagovaranje za ocije-
pljenjem od Rima. Crkvi se u istinu opiru poteškoće
u Jugoslaviji, bilo od nevjernih sinova bilo od Sle-
bodnih zidara.“ Tako ,The Universe“.

A engleski poluslužbeni list »Times« donio je
nedavno uvodnik o g. Stjepanu Radiću. Pod naslovom
,lspadi g. Radića“ sa dva podnaslova u tekstu ,Kor-
teški govori“ i ,Vazda neuračunljiv“. Taj u svijetu
veoma uvaženi list piše, da je očito već predstojala
opasnost, da će radi temperamenta g. Radića sporazum
Jugoslovena biti pokopan, pa nastavlja: ,Dogogiaji
su se brzo odigravali, koalicija je uzdrmana, a mišlje-
nje većine stranih posmatrača, da je duševno stanje
hrvatskog vogje jednostavno neuračunljivo, pokazalo se
potpuno opravdanim“.

»Times« nastavlja prikazivanjem Radićevih metoda
u političkom radu, kojim se diskvalificira pred ozbilj-
nom javnosti. Izmegju osatoga o Radićevom zadnjem
putu po Bosni i Dalmaciji, taj svjetski list piše i ovo :
»Njegove izjave o inostranoj politici bile su bez takta
kao i obično“. ,Ou je momentano odlučio da poreče
sve, jer on bi porekao i istinitost diktafona, kad bi
mu ovaj bio na nepriliku, kao što je sada porekao
naprijed spomenute nepromišljene izjave. No nitko od
njega ne očekuje, da bi možda mogao promijeniti svoj
politički ili govornički način“.

Ovako porazan sud o g. Stjepanu Radiću izriče
poluslužbeni list engleske vlade, od koje se je nedavno
Radić nadao najviše pomoći, Ovaj članak »Times-a«
dokazuje, da je Stjepan Radić u inostranstvu doigrao
svoju ulogu. Strašno je to za jedan narod, kad se nje-
gov vogja kod ozbiljne inostrane javnosti smatra ne-
uračunljivim ! Više smo puta u našem listu naglasili,
da g. Stjepan Radić ne zaslužuje povjerenje Hrvata.
Svojim kapitulacijonim ,sporazumom“ za provedenje
cenitralističkog vidovdanskog ustava, koji učvršćuje ve-
likosrpsku hegemoniju u našoj državi, on je najbolje
dokazao našu tvrdnju. Sada ga i vanjski svijet pro-
glasuje neuračunljivim ! To ie preozbiljna stvar, u koju
Hrvati ireba da se ozbiljno zamisle ! Hrvati, zar Vam
je časno imati neuračunljivog vogju ? Nama se čini,
kao da nam zbiljni i hladni Englezi, taj odlučujući

faktor u svjeiskoj politici, dovikuju : Hrvati, ili odba-
cite neuračanoljivog vogju ili ćete i Vi kao narod po-
stati neuračunliivi !

Hoće li Hrvati shvatiti svu zamašitost ovog suda
o svome vogji sa strane nepristrane i razborite engle-
ske javnosti? Hoće li Hrvati svoju sudbinu slijepo
predati u ruke neuračunljiva čovjeka ? Kad će se već
jednom Hrvati otrijezniti i napustiti vogju, koji ih je
doveo do ruba propasti, te se na vrijeme reorganizo-
vati u stranku, koja će povesti trijeznu ali odlučnu
borbu, na obezbijegjenje svojih hrvatskih, kulturnih i
socijalnih interesa ?

Što kašnje, to gore!

 

Ne više ,državno odvjetništvo“ nego
državno tužioštvo“ !

O tome sam imao prilike čitati u novinama ovo :
Beograd, 11. maja 1925. Danas u 4 sata pos. p.
sastala se je sekcija zakonodavnog odbora za prouča-
vanje zakonskog prijedloga o državnom  tužioštvu.
Najprije je povedena rasprava o samom nazivu ove
zakonske osnove. Zakonska se osnova zove , prijedlog
zakona o državnom tužioštvu“. Kćd naziva ,tužioštvo“
poveli su debatu Dr. Kulenović i Dr. Hodžić, te istakli
da tužioštvo nije zgodan maziv, jer on ne obulivaća
cio pojam i sav rad državnog odvjetništva, te su pred-
ložili, da se uzme naziv državni odvjetnik. Dr. Lu-
kinić i radikali vele, da taj naziv nije popularan, te su
ostali kod maziva državni tužilac. Većinom glasova
radikalskih usvojea je taj naziv stom primjedbom,
da se ostavi ministru pravde da nakon konsultiranja
stručnjaka, taj naziv izmijeni u ,državno tužilaštvo“.

Držim da je tilo-ne samo -zgodno, nego baš i
potrebno ovo riavesti, jer ovdje imamo klasičan primjer,
kako se i skojim se kriterijima kod mas postupa,
i kako će se, po svoj prilici, i u buduće postupati pri
tako zvanom ,izjednačivanju terminologije“ uopće,
a napose one, koja je upotrijebljena u školskim ,ud-
žbenicima“.

Dva ugledna člana sekcije gori pomenutog zako-
nodavnog odbora ustaju protiv naziva ,državno tuži-
oštvo“ s razloga što taj naziv ne obuhvaća cio pojam
i sav rad državnog odvjetništva. Razlog je sasvijem
temeljit. Državnom odvjetniku pripada zadaća ne samo
da žuži onoga, koji radi direktno protiv države ili po-
činjava kojekakva zločinačka djela, kojim je ugrožen

*moralni i društveni poredak u državi, već da uopće

brani čast i ugled države i zagovara sve ono što smatra
da je u interesu države. On je tu ne da bude uvijek
samo fužilac već do potrebe i čranilac, kao na primjer,
ako je ko bio nepravedno osugjen, državnom odvjet-
niku pripada dužnost da ustane na njegovu odranu
i da od tužioca postane branilac, jer to ište čast i
ugled države. Ovako je shvaćeno zvanje državnog
odvjetnika kod svih kulturnih naroda. Talijanac kaže:
,Procuratore del re“ ; Francuz: ,Procureur de la Re-
publique“ ; Nijemac ima za isti pojam riječ: ,Staats-
anwalt“, što odgovara našoj: državni odojetnik, a ne
državni žužilac, koji izražaj može se upotrijebiti samo
u posebnim slučajevima, kad se radi ic ef nume o
kakvom procesu, gdje državni odvjetnik zastupa javnu
optužbu (la pubblica accusa) u opreci sa javnom
obranom (la pubblica difesa), ali nipošto ne može taj
izražaj: ,tužilac“ nadomjestiti onaj pojam što se uopće
ima u svijetu o pozivu i radu državnog odvjetnika.

Nego, što vrijede svi razlozi, kad ih nemaš kome
dati | U rečenom odboru našla se je ,većina“, pred-
vogjena od Dr. Lukinića, toga velikog pravničkog kapa-
citeta, koja je zaključila, da ima ostati onako, kako je
u predloženoj zakonskoj osnovi, a zašto? — Zato,
što naziv ,državni odvjetnik“ — nije popularan“,
s drugim riječima zato, što iako je taj naziv uistinu
dobro poznat i sasvim popularan u našemu narodu
sovu stranu Drine, nije ipak popularan“ (premda
inače razumljiv) u Srbiji, čiji su državotvorci, pravnici
finansijeri, trgovci i t. d. stvorili posebnu nekakvu
srbijansku ferminolegiju, .od koje ne samo neće da
odustanu, već bi htjeli da je per fas wel nefas na-
metnu cijeloj Jugoslaviji, pa sve.da se i dokaže, jasno
kao sunce, da je ona dobrim dijelom nevaljala.

38 4. PELENU e

Ma EI SRASLI