,NARODNA SVIJEST“
bio ,Rimski Katolik“. I tušse vidi golema energija i
erudicija biskupa Mahnića. Oa se tu bori za iste ideje,
za koje se borio u Sloveniji. Prije mu je bilo geslo
,Več luči“, a sada ,Fiat lux“. Hvata se u koštac
s glavnim predstavnicima liberalizma, panteizma, pe-
simizma, monizma, amaterskoga kršćanstva i drugih
zabluda. Kritikuje Kranjčevića, Tresića-Pavičića, Vjen-
ceslava Novaka, Đalskoga, Hinkovića, Antu i Stjepana
Radića, Jovana Hranilovića, dra Frana Barca, Brani-
mira Livadića itd. Bori se za kršćansku demokraciju i
za kršćansko shvaćanje države i nacionalizma protiv
apsolutizma, centralizma, birokratizma i Masarykova
pokretaštva. Prikazuje u pravom svijetlu pisanje ,Sa-
vremenika“, ,Obzora“, ,Hrvatske Misii“ i izdanja
»Matice Hrvatske“,
Osnivač i vogja katol. pokreta.
Starija hrvatska inteligencija pretežnim dijelom ili
ne vidi, kuda plovi hrvatska kultura, gospodarstvo i
politika, ili je već tako zaražena protukršćanskim na-
zorima, da bez borbe predaje jednu hrvatsku instituciju
za drugom u ruke liberalaca i framasuna. Tada uz
Mahnića pristaje veliki dio hrvatske omladine, koja
najprije suragjuje u prilogu »Hrvatske Straže«, a god.
1905. počinje izdavati i svoie glasilo »Luč«. Kao šte je
Mahnić nekada u Sloveniji očinskim okom pratio raz-
voj slovenskoga djaštva, koje je počelo da jače napre-
duje g. 1894. nakon osnovanja katoličkog akademskog
društva »Danice« u Beču, tako sada u Hrvatskoj stvara
novi djački rod, kojemu namjenjuje tešku i časnu za-
daću, da preporodi hrvatski narod u Kristu. Godine
1903. osniva se katoličko akademsko društvo , Hrvatska“
u Beču a g. 1907. ,Domagoj“ u Zagrebu. Javlja se
Preporod“ u Gracu, ,Dan“ u Pragu i , Antunović“ u
Pešti. Velik broj srednjoškolaca stvara s akademičarima
jedinstvenu organizaciju pristajući uz načela katoličke
kulture, kršćanski shvaćenog nacionalizma i kršćanske
demokracije. Megju djaštvom odlikuju se naročito Lju-
bomir Maraković, Ivan Butković, Markulin, Deželić, Izi-
dor Poljak, Fra Eugen Matić (Narcis Jenko), Rogulja,
Eckert, Barić i drugi.
»Nemojte vući jarma s nevjernicima !“ dovikuje
Mahnić brvatskim katolicima. Njegovi učenici stavljeni
su time pred zadaću, da se dijele od liberalaca i da
stvaraju novo hrvatsko katoličko društvo. Društvo, koje
će se odlikovati sinovskom poslušnošću prema Crkvi,
ali će ujedno imati i svoju prosvjetnu, socijalno-eko-
nomsku, pai nacionalno-obrambenu (kasnije političku)
organizaciju. Širinu i zamašaj hrvatskoga katoličkoga
pokreta označuje Mahnić riječima : ,Katolički obrazo-
vani laikat zapada zadaća, da Krista i Njegovo Evan-
gjelje opet uvede u znanosti umjetnost, u javni moral
i nastavu, u parlamenat i zakonodavstvo, u državnu
upravu, politiku i megjunarodne odnošaje, otkuda ga
je istjerao racionalizam“.
U vrijeme rata dolazi do krize u hrvatskom ka-
toličkom pokretu. Neke organizacije na svoju ruku i
i bez znanja vodstva u Zagrebu podvrgavaju se nakon
sarajevskog atentata utjecaju bečkih vlastodržaca. Biskup
Mahnić i najistaknutiji prvaci pokreta šalju već g. 1915.
memorandum Sv. Stolici, u kojemu se traži oslobo-
gienje Hrvata ispod austrougarske vlasti. Godine 1916.
i 1917. dolazi borba u našim redovima u akutan stadij,
Roguljina brošura ,Pred zoru“ jasno crta dva tabora,
koji su nastavili borbu sve do svršetka rata, kada je
austrofilska struja definitivno pobijegjena.
Naš Mercier.
Nedavno je jedan hrvatski list pitao, zašto Hrvati
i Slovenci nijesu imali u ratu svojega Merciera. Odgo-
voreno mu je, da je naš Mercier bio Mahnić. Šta više,
može se mirne duše ustvrditi, da je Mahnić u mno-
gom pogledu bio veći od heroja belgijskih katolika.
Austrijske vojničke vlasti, koje odmah na početku
rata ukidaju »Riječke Novine«, traže, da Mahnić bude
konfiniran. Imao je da bude odveden s Krka zajedno
s cijelim svojim kaptolom i s petnaest svojih svećenika,
Ministarski predsjednik prijeti mu u jednom pismu iz
Beča, da će ga znati ,mit ganzer Staatsgewalt zer-
driicken“. No Mahnić ne prigiba šiju, nego piše u
zagrebačkim »Novinama« svoje glasovite članke, koji
se komentiraju u cijeloj Evropi. Mahnićevo držanje u
vrijeme rata omogućilo je hrvatskomu katoličkomu po-
kretu da se održi i u ono kritično doba, kad su pro-
padale sve hrvatske struje, koje su kušale da sudbinu
hrvatskoga naroda privežu uz Austriju. Mi možemo
danas smjelo reći, da ne bismo imali nijedne grane
hrvatskoga katoličkoga pokreta, da nije bilo toga dr-
žanja. Svoj sadašnji opstanak imademo zahvaliti Mah-
niću, Kreku, Rogulji, Šimraku, Dru. Franu Biničkomu
i drugim protivnicima austrijske državne ideje.
Nakon svršetka rata Mahnićevi učenici u Zagrebu,
Splitu, Sarajevu, Mostaru, Osijeku, Djakovu, Šibeniku,
Dubrovniku i u drugim hrvatskim gradovima i selima
nastavljaju i proširuju svoj rad na svim područjima
javnoga života stvarajući hrvatsko katoličko društvo
provogjenjem prosvjetne, socijalno-ekonomske i poli-
tičke organizacije, a dotle njihov vogja i učitelj vodi
junačku borbu s talijanskim okupatorskim vlastima
braneći glagolicu u crkvama, zauzimajući se za utam-
ničene svećenike i vjernike i šaljući na mirovnu koa-
ferenciju u Pariz memorandum, u kojem naviješta
»proklestvo svim silnicima, koji se usugjuju u hram
Gospodnji s mačem u ruci“ te protestira protiv ,no-
voga tlačitelja, koji se nametnuo silom“.
Talijani ga 4. travnja 1919. na prevaru vode na
svoj parobrod govoreći mu, da će ga prevesti u Senj,
a kad se parobrod nalazi na otvorenom moru, oni ga
voze u Jakin, odakle ga šalju u samostan Fraskati
kraj Rima. Istom 10. ožujka 1920. vraća se Mahnić
iz progonstva u svoju rezidenciju, i to kao čovjek tje-
lesno skršen i bolestan na smrt. Prvoga srpnja 1920.
dolazi u Zagreb kao gost zagrebačkoga nadbiskupa
Bauera. Polazi u Varaždinske Toplice, odakle se opet
Nedjeljko Subotić :
Jedan Vitez ,Luči“.
Uspomeni D.ra Stijepa Šimunovića.
E
Ne samo jedan, nego jedan megju prvima, ove
mlade družine, koja se zakie Urbi et Orbi, da će na-
pajati svoju dušu na izvoru Života i donijeti našem
trulom društvu svježine i zdravlja — bio je on dobri
Stijepo Šimunović.
Spravljao sam se više puta, da sastavim sa me-
koliko poteza njegov duševni portret, a nijesam mo-
gao. Misao na njega svaki put me napunjala žalošću
ispred nemile praznine, koja mas je teško pogodila u
času kada nam promjeni zemaljsko sa Vječnim.
Kao da te opet gledam, nezaboravni Stijepo !
Tvoj vitki struk, odlučno držanje, iskren i jednostavan
nastup, profil mlade glave smagnute u našoj žarkoj
primorskoj krši, široko čelo, ona dva crna, duboka,
pronicava oka, iz kojih govori pokoji čistoća savjesti,
to si ti, prijatelju! Te tvoje značajne crte vješam o
duvar naše galerije, kao u svečanoj dvorani kojeg
vlastelinskog dvorca, mrtvima na čast, živima na utjehu
kao sjajan izgled.....
Eto da uzmem ono parče hartiie, gdje no ti vla-
storučno i lakonično napisa svoj Curriculum Vitae.
»Rodio sam se u Ošljemu (blizu Stona) dne 23.
studenoga 1887. Budući da u mom rodnom mjestu
nije bilo pučke škole, naučio sam čitati i pisati kod
privatnika.
Školske godine 1901-2 stupio sam kao redoviti
javni učenik u prvi razred velike gimnazije u Dubrov-
niku, na kojoj sam kao pitomac biskupskog sjemeništa
svršio redovito svih osam razreda. Šk. g. 1908-9 po-
ložio sam s odlikom ispit zrelosli u Dubrovniku. Iste
sam godine stupio u bogoslovno sjemenište u Zadru,
ali uvidjevši da to zvanje nije za mene, prešao sam
već početkom slijedeće godine 1910-11 na sveučilište
u Zagreb. U Zagrebu sam dva semestra slušao filo-
zofske nauke. Početkom šk. g. 1911-12 prešao sam na
bečko sveučilište, gdje sam ostao do svišetka svojih
sveučilišnih nauka. U ljetnom semestru 1914. na 25.
lipnja položio sam na bečkom sveučilištu s odličnim
uspjehom dvosatni strogi ispit iz filozofije a na 7.
srpnja jednosatni strogi ispit iz slavenske filologije sa
dovoljnim uspjehom. Na 22. srpnja bio sam na beč-
kom sveučilištu promoviran na čast doktora filozofije.
Istinitost navedenog životopisa jamčim svojom po-
štenom riječi.
U Ošljemu dne 22. rujna 1914.
Dr. Stjepan Šimunović.“
IM,
Kao vitez »Luči« i gorljivi pristaša omladinskog
pokreta za etično-kulturni preporod društva na osnovi
katoličke ideologije Šimunović se našao vazda ongje,
gdje ga je mladi pokret zvao. Vjeran učenik Krekov i
neumoran drug velikog Eckerta, stupao je odvažno u
prvim redovima mlade idealne četice u borbi proti zlim
duhovima vremena. Njegovi drugovi su svjedoci, da je
on i kao Domagojac u Zagrebu i zatim kao član i.
presjednik ,Hrvatske“ u Beču, revno i rado vršio
svoje dužnosti.
Šimunović je prvi u Dubrovniku kao gimnazijalac
osnovao gjački pokret. Za taj mladi pokret mnogo je
trpio. Neprestano zabavljen knjigom i duhovnim vjež-
bama sjemeništa, premda boležljiv i vazda tanka zdravlja,
trsio se svakako da nagje i našao je vremena za or-
ganizaciju svojih drugova i gajenje pjesme. Imao je
fije. U tom pravcu bili mi u čestoj prepisci. Čvrsto
njegovih čuvenih učitelja Jodla i Jerusalema, os
koliko radi načina u ani
vraća u nadbiskupski zagrebački dvor i tu umire 14.
prosinca u 7 ipo sati izjutra. Do posljednih dana drži
žive veze sa svojim učenicima šaljući im usmene i
pismene poruke i primajući njihove posjete.
Književni, organizatorni i vjersko-prosvjetni rad
biskupa Mahnića tako je opsežan, tako herojski nese-
bičan i tako plemenit, da se na njem može osnivati
jedan velik pokret, koji ima pravo da se održi i više
vijekova, Njegove knjige »Več Luči«, »Knjiga života«,
»Na raskršću dvaju doba«, njegovi religiozni članci u
»Svećeničkoj Zajednici«, njegove rasprave u »Rimskom
Kotoliku«, »Hrvatskoj Straži«, »Luči« i drugim hrvat- /
skim i slovenskim katoličkim listovima ostat će trajno
poticalo i putokaz za sve hrvatske organizovane kato-
like, a u prvom redu za hrvatsko katoličko djaštvo. |
Petar Grgec.
Jugoslavenska Katolička Djačka Liga.
Do velikoga rata bilo je Hrvatsko katoličko dja- |
štvo organizovano u ,Savezu Hrvatskoga Katoličkoga i
Narodnoga Daštva“. Bujan život te organizacije dosti- “
gao je svoj vrhunac upravo pred sam svjetski rat. Za.
vrijeme rata činilo se kao da je taj silni pokret zaspao. _
No ipak život je i dalje ključao i ako prigušeno, Sta-
riji članovi pokreta i akademičari podržavali su i dalje _
žive lične veze. Nekako se i »Domagoj« uzdržao, a.
pojedine srednješkolske crganizacije radile su kroz či- /
tavo vrijeme rata, i
Oko tih ostataka organizacije brzo su se okupile.
rastrkane sile odmah poslije preokreta. Najinteresan--.
tnija pojava je tada svakako bila, što su opet uskrs-
nule srednješkolske organizacije u gotovo svim onim .
injestima, gdje su i prije rata postojale.
Već prije rata bile su podržavane žive veze hr-
hrvatskoga katoličkoga djaštva sa katoličkim djaštvom /
Slovenije organizovanim u Slovenskoj Djačkoj Zvezi..
Odmah poslije prevrata pod utjecajem onda vrlo žive |
jugoslavenske ideologije išlo se je zatim, da se uje-
dine obje organizacije katoličkoga djaštva i sloven- |
skoga i hrvatskoga u jednu jedinstvenu organizaciju.
I tako je bila stvorena ljeti g. 1919 Jugoslovenska.
Katolička Djačka Liga. d
Brojem članstva dostigla je ta organizacija do-.
skora predratnu visinu slovenskoga i hrvatskoga ka.
toličkoga djačkog pokreta. Tako se je na sastanku
uz orlovski slet u Mariboru moglo sakupiti oko ZO
djaka i učenica. \
Djelatnost J. K. D. Lige od osnutka do danas.
A sada ogledajmo u kratkim potezima rad te je
dinstvene organizacije od osnutka (g. 1919.) do danas.“
Prvo ćemo istaknuti dva negativna momenta. Jedno.
je to, da se je zarana opazilo, s obzirom na jako ve-:
liki broj toga djaštva, da se s njim ne da raditi ona.
kim zamahom kao prije rata. Obično se razlozi svo-.
dili ma jednu kratku konstataciju, da je to ,ratni ma-
terijal“. Donekle je i postojao taj razlog, ali je drugi
nesumnjiv dar za poeziju, on onako nježne i mekane
duše, te je već u gimnaziji načeo da piše stihove.
Kasnije kao akademičar, kad se bješe posvetio
izričito filozofiji, bavio se našom i stranom e
Na tom polju je bio dobro upućen.
One dvije godine, kad se ma praznike vraćaše
kući iz Zagreba i Beča, lutah s njime kao alpinski
»Wildjager“ po kršnoj i romantičnoj okolici njegova
očinskog zavičaja. Umorni i zapjehani, radosni nakon
tolike amateurske tjelovježbe i udisanja zdravog pla-
ninskog zraka slavjasmo iutimnu ,sieslu“ blizu jednog
studenca ispod brda ,Okladnika“. Na tim našim do-
mjencima govorili smo o Pascoliu, Verlaine-u i Coppć-u
i ja bih se nakon tih razgovora osvjedočio o njegovoj
bogatoj književnoj spremi. Sabirao je i narodne pjesme
po Stonskoj okolici: kod mene je jedna njegova mala
zbirka narodnih ženskih pjesama iz Ošljega.
Njegov poetski rad bijaše još u povoju. Nel
pjesme pjegove ugledaše svijetlo u »Luči« i almanak !
»Kolu«. Pored slabijih pjesama njegovih ima i kompe-
zicija trajnije vrijednosti kao na pr. Križ“, ,Isuso:
slika“ i ,Crkvica“ sa mnogo vedrine, duboka čus
i kolorita.
Njegovu dušu najviše je obuzimao studij silozo-
“se
držaše onoga stanca kamena u filozofiji, koji se zo
skolastika. Uprkos tomu bijahu. za njega predavai
onoga prvoga, pravi duševni užitak, ne radi sadržaja
u svemu.
svog oca,