Dubrovnik 28. listopada 1919.

 

 

 

 

Cijena je listu : sa uonašanjen u kuću ill poštom do konca,

ove godine K 10.—
— Plativo i uluživo u Dubrovniku —

   

 

 

vO Kunićeva ul. 290. _Uprava kod Dubr. Hrvat, Tiskare.

 

 

 

 

 

 

 

 

Izlazi sva ka R Za zahvale. i priopćena plaća CERIK petit-re ak. — Oglasi
kog četvrtka či para nose — Odgovorni urednik  N. Fantela
asništvo Odbor Narodne Svijesti. — Tisak Dubrovačke

Pojedini proi 60 WA MiG _ Tiskare. - : Birači

_ Rukopisi se se ne vraćaju, PR.

 

Demokratizami.

Mć. — Općenito se naglašuje, da je naše
doba, doba demokracije. I onaj težak, što radi
po cijeli dan na suncu, i onaj gazda, što se sa-

mo voza automobilima, i onaj lihvar, što guli
svoga bližnjega — svaki naglašuje svoj de-
mokratizam. :

Nekada su se ljudi dijelili po krvi. Ovaj je
bio plave-gospodske krvi, a onaj prosti plebejac.
Doba feudalizma je prošlo, a svi su ljudi danas

ravnopravni pred zakonom, — mno to je samo
na papiru. Nešto je drugo danas, što ljude di-
jeli u stališe, a to je — imanje. Nekada se je

to sastojalo u glavnom. od velikih zemljišta —
latifundija, a danas od novaca. Tko je bogat, on
zapovjeda, a tko siromah, on mora da sluša.
Govoriti tu o: jednakosti, bilo bi smiješno. Oni
koji se osjećaju više potištenim, opiru se tom
zapostavljanju, a opet oni koji se dočepaše vlasti
udružuju se, da se održe na vlasti. Tako i u
današnje demokratsko doba imamo staleže, ali
ne po krvi, nego po društvenom položaju. I tako
su nastala razna stališka udiuženje, a najprije
čvrsta falanga — socijalne demokracije. Što hoće
socijalisti ? Oni hoće diktaturu proletarijata, t. j.
samoviadu onih stališa, koji ništa na suncu ne-
maju, dakle gradskog radništva. Diktatura  pro-
letarijata je.ona magična riječ, koja privlači rad-
ništvo pod crveni barjak. Organizuju se, te se
pripremjigk
do vlasti u državi te stvoriti već na ovoj zemlji
raj. No Rusija nam kaže, da su prije od. ove
zemlje kadri učiniti pakao, nego li raj. Ova de-
mokracija najviše prijeti onim zemijama, gdje
ima više tvornica, mo organizovano radništvo,
pa i malobrojnije može, da i silom i:ametne
svoju volju kudikamo većem broju neorganizo-
vanog seljaštva. Tako n. pr. u Rusiji. Ali i kod
nas, premda smo poljodjelska zemlja ima to
radništvo veliki upliv na državu, tako, da je neko
vrijeme ministrom za agrarnu reformu, daki< za
posao koji se tiče težaka-poljodjelaca, vodio rad-
nik-postolar, a ne kako bi odgovaralo — jedan
poljodjelac. Radnik i. zamatlija, neka vodi ono
ministarstvo, koje se tiče tih stališa, a ministar-
stvo, koji se tiče zemljoradnika- isel neka
vodi — težak.

Dakle i boljševizam, koji progoni i uništava
ostale staleže, jast jedna demokracija i to soci-
jalna demokracija,
drugo nego socijalizam provedem do skrajnjih
posljedica.

Osim ovih demokrata imamo i druge demo-
krate, to je gradjanska demokracija.« Vlada ovog
staleža je vlada gradskog čovjeka, kapitaliste, koji
me trpi da država niti itko drugi zaviruje u nje-
gove račune niti poslove. Hoće slobodni kon-
kurenciju, u kojoj će onaj, koji je bio bogat još
više obogatili, te raznim manevrima onog, što

   

ORO

malo ima, posve uništiti. Njoj uz ostale pripa-

daju i oni procenti lihvara, kriomčara, gulikoža,
koji su, da zavaraju težaka, proti kapitalizmu
nekretnina (pa su dapače i za agrarnu reformu),
ali su za kapitalizam novčani. Pomoću novaca,
\izvoznica, podmićivanja, pa do potrebe i sile,
nastoje, da se održe ma vlasti. Najviše gledaju
svoju. korist, a za odgoj ih je naroda, njegovu
dobrobit i društveno ravnotežje, malo briga.
To su često ljudi s golemom sposobnošću
\uživanja, a pošto se za uživanje hoće sredstava,
ne žacaju se ničega, samo da dodju do novaca.

 

zeko-ćo ue zgodnom.momentu..doći.

jer boljševizam nije ništa“.

Svi se ovi udružuju sa sebi ravnim te tvore drugu
demokraciju, protivnu onoj prvoj socijalnoj. Ovo
je gradska demokracija. No takvih nema samo
u gradovima, nego ih ima i u selima.

Uz ove dvije demokracije, koje hoće pre-
vlast nad drugim staležima, ,. ima još jedna de-
mokracija, a to je demokracija ravnoteže. Za nju
se hoće mnogo nesebičnosti i požrtvovnosti. Nju
sačinjava ono preko osamdeset postotaka selja
štva, poljodjelaca. Seljaštvo je miroljubiv stalež,
prožet kršćanstvom, ne misli na prevlast, već ci-
jeni rod i inteligenciju. No seljaštvo razasuto po
selima i neudruženo, nije nego nemoćna masa,
koju izrabljuju ove druge dvije demokracije u
svoju korist, a težačku propast.

Pokušai diktature bilo proletarijata bilo gra-
djanstva mora se razbiti -o zdrav instinkt orga-
nizovanoga, svijesnoga seljaštva — seljačke de-
mokracije |

 

 

Pokušaj dekristijanizacije naših škola.

I. »Zadatak je narodnih škola, da vaspitaju
djecu u narodnom i moralnom duhu...“ Tako
glasi članak prvi zakona o narodnim _ školama,
a službeni tumač, koji je pridodan zakonu, veli :
»Raniji srpski zakon zahtjeva samo vaspitanje u
narodnom duhu, a austrijski i hrvatski zakon
ističu i vaspitanje u moralno-religijskom duhu.
Naš je zaključak Kompromis obaju stajališta, jer
i dodaš: case ligilskog,
potrebu moralnog vaspitanja.«

Šteta samo, da nam tumač mije razjasnio,
čemu ovaj kompromis,i. izmedju koga. Zar iz-
medju triju religija ? A ne baziraju li i kaćolici

   

Kakav je to moral bez religije » Može li biti
dati sankciju ovom moralu? Ovim su baš  po-
godjene u živac sve tri religije. Ali reći će nam
naši dobromisleći novi zakon zahtjeva i učenje
vjeronauka u narodnim školama, pak.možete biti
mirni i zadovoljni. Jest, to je istina, odgovaram,
ali čem:. učenje vjeronauka, ako zadatak školi
nije vjerski uzgoj. Vjeronauk je spao u red pri-
rodopisa, zemljovida i gospodarstva. Uči se kao
predmet, a ne prožima cijelog odgoja.

U kakovom će to moralnom duhu uzgajati
učitelj >, Moral je harmonika, koja se rasteže,
koliko hoćeš i kako hoćeš, kad ne počiva na
solidnoj religijskoj bazi. Ko će imati prava, da
zamjeri nastavniku, ako on bude uzgajao u slo:
bodnom, svom individualnom moralu.

_ Pitamo nadalje, koje bi zlo bilo, da je u
glavnom paragrafu ostala riječ u ,religijsko-
moralnom duhu.“ Zar bi se-.mogao naći ko uvri-
jedjen? Ne bi li to rado i milo primile sve tri
naše religije i ne bi li se baš time bilo izbjeglo
mnogima prigevorima i ne davalo povoda kul-
turnoj borbi ? :

Moralni je uzgoi.' bez religijskog nesmisao.
Jer što je moral? Prilagodjivanje volje stalnim
načelima. Ako su ta načela ljudska — onda su
promjenljiva, nikakova. Tu je apsolutno potrebit
auktoritet Božji. Uzminio praktičan primjer : Za-
što moramo pošteno živjeti. Zar za to, jer to
pripisuje državni zakon, koga je \glasovao kakav
»izvozničar«. Ili za to, jer to društvo ljudsko
hoće ?.A ko je dao pravo. tomu društvu.2: Pak
dobro, ja ću onda biti: oprezan,“ (dai
vam, udovoljim slovu zakona, kriomice ' činit ću,

    

što me volja; izbjeći ću tako i državnom i ljad- '

.

 

ali ističe :

uopće morala bez religijskog temelja? Ko će.

 

skom zakonu i bit ću pošten, . pa mirna Bosna,
Ne vodi li takav moralni uzgoj bez religije do
licumjerja i prevare?
Ko će zanijekati lopovima, razbojnicima, da
ne živu moralno t.j. sukladno sa svojim načelima?
Da je još ovaj temeljni članak zakona re-
kao uopće »u marodno-moralnom duhu«, ni po
jada, bio bi svak mogao bar pomisliti, e tu se
podrazumjeva religijski moral, ali onako izričito,
hotimično izbaciti riječ »religijsko«, dava po-
sebni timbar cijelom zakonu. Sad svaki nastav-
nik ima prava reći, ja nisam dužan osvrtati se
na vjeru, moj je zadatak samo moralni. A nauk
vjere ima da bude ne samo prvi predmet, nego
središte, oko koga se okreću svi drugi predmeti.
I učitelji-uzgojitelji to su sa pehvalom činili, pak
kad bi djeci tumačili i bilinstvo i zemljopis i
naše nebo isticali bi i vjerski momenat. Takova
škola jedino može da uzgaja, inače bez religij-
skog uzgoja nek država uz školu gradi odmah
i tamnicu, kako veli jedan uvaženi protetaniski
pedagog, a kako i žalosno iskustvo potvrgjuje.
Može nam se još reći: Ali ovaj zakon nije
uperen proti vjeri. Nije direkte, premda izričito
isključuje religijsku svrhu odgoja, što je glavni
temelj i prvo obilježje svakom odgoju. Ovaj li
temeljni članak našeg zakona mogao bez ikakva
uširba pristajati kao svrha i očito bezvjerskoj
školi. I ako su gg. sastavljači mislili na koim-
promis, tu nijesa postigli kompromis izmedju
muslimana, pravoslavnih i katolika, već izmedju
Krista i Beliala, izmedju Boga i djavia. Je li
moguć takav kompromis? Na to ne treba odgovora.
Reći će se još: Ta srpske su škole isticale
samo, narodnu svrhu uzgoja, pak im ni sa cr-
kovne strane, ni od vjernika nije bilo prigovora.
Odgovaramo-«: da je i novi zakon ostavio samo
narodni duh kao svrhu odgoja manje bi zlo bilo
i bio bi sam u sebi konsekventniji, nego li kad
je pridodao moralnu krpu, a izričito zabacio re-
ligijsku svrhu. Naš je narod svih triju vjera re-
ligijozan, i ko hoće da uzgaja u pravom narod-
nom duhu, taj mora da uzgaja ponajprije vier-
sko čuvstvo. Novi |. zakon nedosljedan, jer čemu
učenje vjeror ka, ako školi nije svrha religijski
duh i s drug. strane, kakav će bili taj narodni
i taj moralni uzgoj, kad je isključen religijski ?
Pak zar da roditelji i katolički i pravoslavni
i muslimanski nemaju samo, radi ove stavke i
prava i dužnosti, da prosvjeduju proti ovakom
uzgoju svoje djece?! Na praktične konseliven-
cije ovakovog principa ne ćemo upućivati, jer bi
na dugo išli, a imaino raščistiti još neka pitanja,

 

Vlado, na oprez.

Kao teška mora pritislo je našu Dalmaciju
talij. kopito. Ovi tobožnji čuvari reda pretvoriše
se u krvopije. Naš narod izdiše, hvataju mu naj-
bolje sinove, vode ih proti svakom pravu na
»magareći otok«, bacaju ih u tamnice, more ih
gladom, žedjom, gdje toliki svršiše svoje dane.
Tko želi za kojim poslom u okupirano područje,
svlače ga do gola, ne smije iz parobroda u maj-
činom jeziku pozdraviti prijatelja svoga. Vidi se,
da smo Jugoslaveni, : dob jima, samo ne sebi.
K nama dolazi svaka ial "bagaža, nesmetano go-
vori svojim“ jezikom, nesmetano se kreću, ne-
smetano rade, što hoće. Nijesmo mi kao talijani,
me znademo mjeriti tudjim laktom, nijesmo pro-
tivni, da knama dolaze, nijesmo kadri da ih po-
dučimo, da su na našem tlu, da poštuju. naša prava