Br. 45.
| Cijena je istu 5 Gol. eo za ezćneto 10 Din.
PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrv. Tiskare.
U sjaju svetosti.
Idealan je bio njihov život ; mi im se divimo i u
| udivljenju posvetismo dan njihovoj zajedničkoj uspo-
| meni — Blagdan Svih Svetih.
A u čemu sastojaše taj njihov idealizam ?...
|U radu i trpljenju !
Radili su oni. Povijest 19 vijekova priča 0 tom,
svjedoci su narodi podignuti iz barbarstva na uljudbu
Evangjelja. Morolni preporod svijeta, razmahaj kr-
šćanske kulture i umne i materijalne njihovo su djelo.
|Svojim rukama osušiše močvare i obratiše ih u plodne
poljane ; u vlastitom znoju podigoše crkve i samo-
\stane, da budu zatočja znanosti i umjetnosti, a uto-
čišta svakoj ljudskoj bijedi.
A i trpili su oni. Nosili su križ, što ga sami
lizabraše ; podnašali su mirno trpljenje, što im ga
zloba ljudska nametne.
o A čemu sve t0?.. Da osiguraju sebi sretni
(vječni život! — Bolje nego svi ,filozofi“ shvatili su
\surhu zemaljskog života i prema tome udesili su svoj
čivot. Svojim srcem mjerili su sve zemaljsko i sve
ltagjoše maleno i nevrijedno, pak svoje težnje upra-
više ravno k Početniku svijeta i prispješe do svog cilja.
| Pravom se divimo tim pravim Velikanima ljud-
\skim, koje nam postavlja Providnost za uzore nas-
ljedovanja i čašćenja.
Divimo se i Majci Crkvi, koja je na svojem
krilu odnjihala i mlijekom svoje božanske nauke od-
\gojila tolike i takve sinove i kćeri! Kako su zvijezde
najljepši ures nebu, tako su sveci katol, crkvi. I ni-
ljedna druga vjera ne može da se diči i ponosi toli-
lkim brojem svetaca svojih, od kojih se mnogi odvajaju
\svojom individualnošću kao ponajveći dobrotvori
društva. | dandanas Crkva ima svojih svetaca i (s-
|povjednika i mučenika.
i Ovi nas potiču da često svoje oči podignemo
lpuć neba, put prave svoje domovine, da i mi dopremo
u luku blaženstva. Na uzvišenije smo pozvani,
za više smo stvari rogjeni — ,ad mdjora nati“, zato
ursum corda“ — gore srca!
Progledajte !
i Devet stotina godina bio je . hrvatski na-
tod kao zapušteno siroče bogatih. roditelja u velikoj
obitelji moćnih evropskih; naroda. U obitelji kulturno
bogatoj i fizički jakoj, živio je hrvatski narod devet
N Sabolić:
Paljetkovanje s puta.
— Do Zagreba i Ljubljane —
Tu ispod tornja svetoga Marka, — Talijani ga
gradiše 50 godina, odmaraše se iza vojne proti tatar-
skim horđdama Bela Kralj svojim velmožama, pišući
zlatnu bulu hrvatskih povlastica, tu je Karlo Roberto
[gledao sjaj svojih zaštitnika — bana Pavla Šubića i
| knezova Frankopana i Babonića, tu se kovahu spletke
\li osnove u ratu izmedju Venecije i Cambrayske lige.
| Pod kulom na Gričkim starim vratima padam ni-
tice pred Tešetkom, što čuva sjaj vječnih žižaka, zlato
olitava i zavjeta: Mariju banske zastave, Patronam
Croatiae, nebesku Ružu ,Notre Dame de Zagreb“, nad
U (ojom lebde uzdasi nemoćnika, sirota, prosjaka, ostav-
enih i zapuštenih .... divna diiga naših suza i bolova. .
|. Prolazim na istočnoj strani Markovog trga mimo
lupanijske zgrade i sabornice hrvatske Trojednice, koja
e gledala hrvatsku slavu i hrvatsku sramotu, slušajući
lupiterski glas Ante Starčevića: još nas ima, nas Her-
lata 1... Sada spava i čeka...
i Na protivnoj strani banski dvori, ispod ptičjih
lila Markova krova u zlatu hrvatskog grba. Na tor-
([tiu sat prede podnevne časove a k meni dopire nježni
\Hvaljen Isus“ ispod krotkih očiju mlade prodavačice
| [iiijeća, koja se vraća kući.
|| Još slušam izgubljeni, pritajeni plač Matije Gubca,
bii je tu na porušenom kamenom prijestolju ispaštao
Poštarina plaćena u gotovu.
m jesečno.
DUBROVNIK 28. oktobra 1924.
Izlazi svakog Utornika.
Pojedini broj 1:50 Din.
stotina godina; bez vojne moći, bez svoje krune, bez
prijatelja — bez svih onih prerogativa, koje stvarahu
one jake jedinice, što se kroz historiju zvahu carevi-
nama i kraljevinama. Siroče je bio, koje je od otaca
baštinilo samo dvoje; dvoje što ga je održalo i spa-
silo: ljubav prema grudi svojoj i imenu svome i ponos.
Ponos siromašnih koji stvara silne.
Ljubav i ponos stvorili su narodu našem jake
prsi i čeličnu dušu. Jakost hrvatska odbila je nasrtlji-
vost kulturnih Nijemaca i Talijana. Narod od četiri do
pet milijuna, bez svoje krune i vojske; bez svojih
akademija i universa, jedino jakošću svoga duha, uni-
štio je naprezanja kulturnih milijuna, koji su ga kao
obruč stiskali. I hrvatski narod moli danas kao i nje-
govi praoci pred devet vijekova, ne: ,Vater unser“,
»Padre nostro“, već: ,Oče naš“ !
To je siroče snagom duha svoga sačuvalo i usa-
vršilo svoj jezik, stvorilo svoju kulturu dalo hrvatstvu
i slavjanstvu i kulturnom svijetu na svim poljima zna-
nosti i umijeća djece svoje. To je siroče i danas na
grudi otaca, koju naziva onako, kako su ju i oni zvali:
Hrvatska. To je siroče stvorilo akademije i universu,
organizacije i udruženja, ne samo za se, veći za braću
svoju. I na njegovoj jakosti, jačali 'su i drugi, iz vrela
njegovog ponosa crpli su i susjedi, a to mu se je vra-
ćalo i vraća još i danas nezahvalnošću.
Brigom sirote, koja se ne može na nikoga oslo-
niti, čuvao je i branio svaki pedalj zemlje svoje, ne
oružjem, već snagom duha svoga. I postao je silan.
Kao gorostas-orač čistio je njivu svoju od tugje pljeve
i stvorio ono, što danas imamo i što su dugo pored
nas uživala i braća naša. Ljudevit Gaj, Strosmayer,
Starčević, Kvaternik, Pavlinović,..Dobrila i.mnogi drugi
kidali su drače, a za njima je oralo na svim njivama
tisuće priznatih i nepriznatih sinova genija hrvatskoga.
Otvorimo li historiju, opet ističemo, naći ćemo
na grudi praotaca još i danas: hrvatski narod.
Iz oluje svjetskog rata izašao je i hrvatski narod
kao cjelina, iz onoga kruga, u kome je do tad bio.
Izašao je kao bojem utvrgjena, znojem i krvlju šaču-
vana kulturna i macijonalna jedinica. I pristupio je
braći da s njima stvori slobodnu, pravnu zajednicu za
skupno uzdržavanje i usavršenje, da sintezom megju-
sobnih dobara stvore jednotu, koja će svježinom svojom
i moralno-socijalnim principima djedova, pomoći ne
samo sebi, već i izgradnji uljugjene zajednice "čovje-
čanstva.
Pa kako mu je u toj zajednici ? Bagateliziraju se
sve njegove tekovine govoreći: to je tugjinsko, ropsko.
naše krivice i trpio za naše spasenje kao i one nevine
žrtve, koje padoše za domovinu na tom mjestu za
vlade bana Halera...
Evo me u svečanoj dvorani nove Vladine Palače, .
sagragjene za vlade predstavnika za bogoštovje i na-
stavu Isa Kršnjavia.
Tu mi se bliješti u sjajnoj apoteozi nova hrvat-
ska umjetnost, umjetnost Mašića, Medovića, Čikoša,
Ivekovića, Frangeša i Tišova. Iza epohalnih historičnih
slika ,Zaruke kralja Zvonimira“, ,Dolaska Hrvata“,
.Sabora kralja Tomislava“, iz krunidbe kralja Vladi-
slava progovara mi neumrli Celestin Medović kao kralj
kompozicije, dekoracije i kolorita. Malokad je slavila
istina iz života sa vještinom kista tako svečanu har-
moniju kao ovdje. ,Ecce artifex“: — trebalo bi sa
tribine zavikati mladima, koji srtaju u maglu umjet-
ničkih konfuzija, slaboće i nemoći sakrivene plaštevima
bizarnih novotarija. Crtež i raskoš boja uvagjaju nas
u sancta sanctorum“ prave umjetnosti, gdje pada
pred božicom ljepote zadnji' divljak iz pustare... Pla-
stika kolorističnih ploha osvaja .. Bi li ste vjerovali,
da sam sjedio na divanu kao ukopan, kao opojen ha-
šišem nepoznate sile, i da sam nekoliko vremena bio
u okolici tvrdoga Klisa u dalmatinskom primorju, kad
su došli onako začugjeni naši hrvatski djedovi, da sam
se divio raskošnoj pratnji Kralja Tomislava u splitskoj
katedrali svetoga Duje, da sam se veselio zarukama
Njegova Veličanstva kralja Zvonimira i da sam gledao
nujan sa hrvatskim velmožama svečano krunisanje
Oglasi, ama i priopćena po posebnom Genina
urednik A. Fie.
Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare, — RORODII se ne vraćaju. —
God. VI.
_Narodna Svijest
— Odgovorni
— Vlasništvo Odbora ,,Narodne Svijesti“. —
Državnim uregjenjem, diplomacijom, prosvjetnom i go-
spodarskom politikom hoće se za Hrvata, koji je od sirote
postao gorostas, dignuti vijenac duševnog jupaka. limenu
našem u kome su, sve borbe i patnje, suze i posmjesi,
nedaće i uspjesi, krati se pravo na opstanak. Zašto?
Riječju : za jedinstvo i jugoslavenstvo, dijelom za ve-
liko srpstvo. Hrvatska je zastava antidržavna, srpska
državotvorna. Hrvatska udruženja moraju prestati, a
srpska se osnivaju i poipomažu. Brižljivo se pazi da
u školu ne ugje hrvatstvo (i hrvatska se historija uči
po Stanojeviću). Plijene se izdanja koja govore o hr-
vatskom narodu, a državnom potporom izdavaju se
»Velike Srbije“ itd.
Što govori diplomacija, što govori državno. ure-
gjenje ? Hrvatski narod zna što sve to govori, jer pro-
življuje i osjeća. On zna da sve to govori: ,Ja sam
tvoj gospodar!“ — Gospodstvo je nesnošljivo, pa ma-
kar i bratsko bilo.
I po cijeloj zemlji hrvatskoj skupljaju se falange,
a u njima je stara jakost i stari ponos.
Hrvatstvo je danas jače nego za Starčevića.
Stoje falange spremne, još bratski raspoložene.
Još i danas izjavljuju: ,Hoćemo zajedničku, ravno-
pravnu državu. Ne ćemo sile ni gospodstva. Bratstvo
u jednakosti naše je geslo“.
Poslušajte i uvažite to svi vi odgovorni i neod-
govorni bijeli, žuti, crni i zeleni. Progledajte i spasit
će te nas i vas i bit će mo sila i mi i vi.
Ravnopravnost ćirilice i iziinice.
U našoj je državi ustavoin priznata ravnoprav-
nost latinice i ćirilice. Kako se ta ravnopravnost u
praksi provagja može se svak lako uvjeriti, kad uzme
u ruke razne službene publikacije, koje nam dolaze
iz Beograda. U svim tim publikacijama nigdje ni
traga latinici. Sve samo čirilska pismena. Jedino
»Službene novine« svaki drugi broj izmijene natpis,
ali ostali tekst novine skoro je isključivo tiskan ćiri-
licom. Da i ne govorimo o službenim aktima raznih
Ministarstva. Možda jedan od hiljade da je pisan lati-
nicom i to slučajno, jer još imaju u Beogradu per
dobrih pisaćih strojeva latinicom sve dok i te ne iz-
mijene sa ćirilskim i onda će i tome biti kraj,
Ovakovo poštivanje ravnopravnosti provodio je
prošli režim, ali se ipak i_8 novom vladom u tom po-
gledu nije ništa izmijenilo i ako smo se tome oprav-
dano nadali.
Mi nijesmo protiv ćirilice, u koliko se njome,
kao narodnim pismom, služi jedan dio naroda; ali
kralja Vladislava, koji proda Dalmaciju Mlečanima za
Judine pare...
Kada iza Molitve Tišovljeve pregješ preko nje-
gove Muzike na slike Ivekovića i na vesele hrvatske
ideje genijalnog Mašića, te na Vjeru i Filozofiju Fran-
gešovu, onda reci mi, koji se kralj može ponositi sa
ovakom raskošnom dvoranom, koja ti pokazuje bo-
gato cvijeće visoke umjetnosti, ono Najviše što može
da dade jedan maleni ali visoko kulturni narod ?
Koji je ono feljtonista »Novoga Doba« rekao da
Medović nije bio pravi umjetnik, dok njemu neki pa-
tuljci u umjetnosti, prava medonoščad, davaju preobilno
gradivo, da šeprtlja o veličini malahnih i nezrelih...
Kad spomenem Bukovčevu sliku u posebnoj dvo-
rani: Prikazanje Dubravke pred Duždevim dvorom u
Dubrovniku, onda sam uz Račkijevu sliku ,Paolo e
Francesca u Paklu“ spomenuo biser hrvatske umjet-
nosti... : Na
Tri sata boravim u ateljeru Isa Kršnjavia: tri
sata rekapitulacije hrvatske kulturne povijesti : tri sata
uživanja pred onim, koji je bio duša svih napora za
podignuće umjetnosti: tri sata pred živim kipom do-
bročinitelja hrvatskih umjetnika. Čuo sam legendu, koja
mi je ispunila dušu ponosom i veseljem, kao priča,
što je drobi začugjenoj djeci časna figura staroga djeda,
koji je sve to vidio, učinio i doživio...
U ateljeru mala izložba domaćine, koji je tu dao
svoju umjetnost prijateljima na gledanje i uživanje,
kao učitelj knjigu ,ad usum delphini“... Jedna nje-