Br. 46.
DUBROVNIK 21. novembra 1922. God. IV.
Cijena [e listu sa donašanjem u kuću ili poštom za mjesec dana K 12. Izlazi svakog utornika. Oglasi, zahvale i priopćena po posebnom cijeniku. m Odgovorai
——————— Plativo i utuživo u Dubrovniku E VAN š urednik A. FI&. — Vlasništvo Odbora Narodne Svijesti, —
Uredništvo i Uprava kod Dubr, Hrvat. Tiskare. Pojedini broj 4 Kr. Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. —- Rukopisi se mne vraćaju
*
STA S :
l&aš program .
kršćanska načela u javnom iživotu i borba protiv
bezvjerstva i kulturnoga indiferentizma,
autonomije i borba protiv centralizma,
kršćanski socijalizam i borba protiv kapitalizma,
|pacifizam i borba protiv militarizma,
zaštita seljaka, radnika, obrtnika i radine inteligen-
cije protiv svakoga izrabljivanja,
parlamentarna borba protiv pasivne politike.
* Ko želi, da pomogne ostvarenje ovoga programa,
\neka odmah postane članom ,Hrvatske Pučke Novinske Za-
druge“ u Zagrebu. Jedan zadružni udio iznosi sto (100) din.
i deset (10) din. upisnine. Novac se šalje na , Zadružnu Svezu“
| Zagreb, Pejačićev trg 15.
Smjernice socijalnog odgoja.
| 1, B. — Malo dublie proučavanje današnjeg so-
|cijalnog stanja dovodi do konstatacije, da slabim so-
| cijalnim prilikama treba u prvome redu tražiti uzroka
u premalenome socijalnom odgoju pojedinca. — Megju
narodom je veoma slabo razvijen socijalni osjećaj
uopće. Tako se opaža, da se je poslije rata izgubio,
ili barem umanjio onaj sveti osjećaj za obiteljskim ži-
votom. Veoma rašireno je naime shvaćanje, da čovjek
može da živi mnogo udobnije izvan obitelji, pak zato
| nailazimo na pojave, koji destruktivno djeluju na
li cijeli socijalni poredak.
: A ipak, podloga cijeloga društva jest obitelj. Obi-
| telji su naime stanice ljudskog društva. Stoga, ko nije
| odgojen za obitelj, slab će da bude član zajednice.
(i Socijalno neodgojen čovjek nema smisla za ka-
| kovo skupno življenje. Cijeli je njegov mentalitet veo-
| ma egoističan. Ne poznaje nego samo svoje interese.
Takav tip čovjeka uvijek ističe svoja prava, dok neće
da znade za svoje dužnosti. I to je veoma markantan
| psihološki pojav kod običnog, naravno, socijalno ne-
| odgojenog seljaka ili radnika. Na nikakav način ne
| priznaje prava drugih ljudi, jer misli da samo on može
| da dobije svoje. Tu mu naime fali ono prvo, što se
zahtijeva za socijalni odgoj, nije svijestan, da na svi-
jetu imade pored njega još drugih ljudi takogjer sa
|| svojim opravdanim pravima i interesima, usprkos tome
| da su možda protivni njegovim. Nema smisla o tom,
| da se ljudsko društvo oslanja na ljudima, koji veoma
| često imaju protivne interese. Zato je socijalna duž-
| nost svakoga pojedinca, da se nauči da živi i sa na-
zorima i temperamentima, koji su mu inače protivni.
Nikako ne može da zadovolji toj svojoj dužnosti, ako
uvijek opći samo sa individuima sebi simpatičniin. To
naime ograničeno megjusobno općenje ljudi imade za
posljedicu mnoga neprijateljstva provincijala, plemen-
ska, kao i vjerska. :
Da se dogje do pozitivnog socijalnog odgoja,
potrebito je takogjer, da se pojedinac nauči umisliti se
u položaj drugoga. To je od osobite važnosti, jer
drukčije onda svak može da uredi svoja prava i zali-
tjeve, kada spozna, u kakovim se prilikama nalaze
drugi individui. To spoznanje modulira njegov even-
tualni egoistični: mentalitet. Na podlozi toga socijalni
odgoj pojedinca doseže svoj vrhunac kada se uzgoji
za čovječanstvo. Pojedinac mora biti na čistu sa činje-
nicom, da smo svi ljudi braća i da pojedini narodi
nijesu ništa drugo nego samo djelovi jednog velikog
organizma, čovječanstva. Narodi treba da rade zajed-
nički i suglasno, ako će da napreduje taj organizam,
koji imade za uzvišenu svrhu vremenilo, a po njemu i
vječno blagostanje čovjeka. :
To su po prilici smjernice, po kojima bi morao
da se pokrene socijalni odgoj megju našim narodom,
osobito seljačkim, -čiji nam je napredak osobilo na srcu.
Novi ,zakon o pomorskom ribarstvu.“
Ovaj novi zakon, koji nosi datum od 30. marta
ov. god., objelodanjen je u beogradskim »Službe-
nim Novinama« tek svrhom prošlog oktobra. Na oba-
vijest našim ribarima donosimo ovdje glavne odredbe
toga novog zakona.
Ribolov je (po $ 2) ,pridržan isključivo pri-
inorskim stanovnicima za jednu pomorsku milju od
kraja (1 pom. milja = 1855:04 met.). Ali i drugim
ribarima (t. j. iz druge općine) bit će dopušteno riba-
nje, ako u općini, kojoj po pravu pripada ribanje ne-
ma ribara, ili ako njihov broj ne odgovara važnosti
ribolova i daljini kraja, što pripada općinskom po-
dručju; osim toga, ako se ribari, što pripadaju općini,
ne bave osobitim načinima ribolova, koji su potrebiti,
da se iskoristi dotična morska prostorija; i napokon
ako opskrba trgova to iziskuje. — Ribari, kojim bu-
de dozvoljen ribolov u tugjoj općini, plaćat će odnos-
noj primorskoj općini ,odredbinu surazmjernu s vri-
jednošću dozvole.“
Zabranjeno je (8 4) loviti i prodavati mrijest i
riblju mlad. Izuzetne dozvole upogled toga može iz-
dati poglavarstvo luke.
»Napose je zabranjeno ($ 7) loviti i prodavati male
podlanice (Chrysoph:ys aurata) za sjeme od 1. sept. do
15. aprila iduće godine“. (Podlanica u 1as zovu , ovrata“
a u Bosni je podlanica neka trava (Op.ur.) — Zabranjeno
je takogjer ($ 10) lovit glavoče rukama, oslima i vršama
od 15. marta do konca juna. — Lov ,hlapova“ i jastoga
zabranjen je od 15. augusta do konca novembra, ali
se uopće neće ni u jedno doba smjeti prodavati hla-
poviii jastozi ,koji nisu barem 20 centim. dugi od vrh
oka do stražnjega kraja tijela“. -— Kamenice i dagnje
(da nijesu to , prstići“ ? Op. ur.) zabranjeno je vaditi
prve od 1. aprila do konca avgusta, a ,druge“ od 1.
marta do konca aprila, ali se zabrana ne tiče uzgojnih
ribnjaka ili drugih namještaja za uzgoj kamenica i
,dagnja“. — Na mjestima, gdje se nalazi telegrafski kabel,
zabranjeno je loviti ribu mrežama ili spravama što se
vuku po dnu mora (S 14). — Lučko poglavarslvo
može zabraniti (S 15) lov ribe na ulazu luke i u luci
samoj, ako priječi plovidbu ili joj znatno smeta. —
Zabranjeno je ($ 16) ,mamjestiti poprijeko u morskim
kanalima i zatonima ribarske sprave, stalne ili po-
mične, tako da posve zapriječi prolaz ribe“. — ,Di-
namit i praskava srestva, kao i srestva od kojih se
ribe onesvijeste ili zamru, ne smiju se upotrebljavati
(s 18). — Poglavarstvo luke, za zaštitu množenja ribe,
može, saslušavši zanimana općinska zastupstva, za-
braniti za izvjesno vrijeme ribolov ogradama (8 19)
Loviti ribu ,&ogolima“ (uprav se kaže »Kukuli“. Op. zr.)
i malim mrežama potlegačama za gavune, kao i onima
za glavoče, zabranjeno je od 1. januara do konca jula.
Daljnje odredbe tiču se ribolova povlačnim mre-
žama ili onim povlačnim spravama, koje vuku paro-
brodi, po dvije ili jedna lagja na jedra. Takovo se
ribanje ograničuje na izvjesno vrijeme i na izvjesnu
morsku dubinu. Iz dotičnih zabrana izuzete su tale
lagje na vesla, koje love pojedince“. Ali i takav lov,
kao i onaj ,povlačnim mrežama, koje se poležu ru-
kama s kraja“ (,trakte“, ,šabake“ Op. ur.), može po-
glavarstvo zabraniti ,na mjestima i u doba, gdje i
kad je očito, da je taj ribolov škodan za množenje
vrsti ribe gospodarstvene važnosti“.
U S 25 i slj. naznačene su ,vode, u kojima je
zabranjeno po svu godinu loviti ribu povlačnim mte-
žama“ i ,vode u kojima ribolov tim mrežama zabra-
njen samo ,kroz neko doba godine“. ,Uz duž polu-
otoka Pelješca i u kanalu megju otocima Šipan,
Lopud i Koločep s jedne strane i kopna s druge, takav
ribolov zabranjen je od 15 aprila do konca seplembra
izvan jedne pomorske milje do kraja“. (Razumiju se
,povlačne mreže, što ih vuku lagje na jedra, io jest
kako obično ribaju talijanski ribari, vulgo Cozoti, a
ne naši. Op. ur.). — Na ,zoštitu mreža stajačica“,
Jugoslovenska Toskana
— Misli o jubilejima, kojih se ne spominjemo. —
Prijevod iz slovenskoga ,Časa“. Sabrao Dr. I. Pregelj.
Doživljujemo jubileje, kojih se ne sjećamo. Dužnost
| naše narodne samosvijesti i patriotizma, da ih svetku-
jemo, morala bi da bude barem tolika, koliko je bilo
naše lanjsko sudjelovanje prigodom Dante-ova slavlja,
ili pak, kolik je bio onaj službeni spomen Molierova
imena po našim školama. Jučerašnje, današnje i su-
trešnje desetgodišnjice i godišnjice su jubileji sto —
dvjesto — tristočetiristogodišnje uspomene vedre kul-
iure na našim tlima. To su godovi zapadnog huma-
nizma, domaće renesansne umjetnosti, veselog dušev-
nog rada u katoličkome dijelu našeg jugoslovenskog
ozemlja, naše knjige na latinskome, talijanskome i
srpsko-hrvatskome jeziku ; zatim naše knjige u ćirilici
(1482) i latinskoj frakturi (1495). To su nadalje jubileji
našeg trubadurstva, naše petrarkistike, renesansne epo-
+ pejnosti, našega marinizma, tragikomedije i pastoralne
= igre i našega misterija ; naših Plaula, Tassa, Danteja,
| Guarinija i Sannazzara. Ne treba, da je čovjek još
+ mvijek isti idealni, skoro zastarjeli rodoljub, ako mu
se srce zagrije, kada čita u Kukuljeviću, koliko i ka-
| kovih je duševnih veličina dala zapadnoj kulturi skoro
= jedna sama maša pokrajina, ili bolje, jedan sami grad
te pokrajine. Mislim na Dalmaciju i grad sv. Vlaha —
Dubrovnik. Nijesu li to bili prvi kulturni pokretači u
Ugarskoj, prvi tiskari u Mlecima, učitelji | rektori ta-
lijanskih sveučilišta i Sorbone, diplomati i poslanici
na stranim dvorovima, prijatelji papa Pija 1l., Pavla III.,
i napuljskih kraljeva, vitezovi
= obitelji Medici, ugarskih
“mletačkog zlatnog runa, kao Dinko Zlatarić, ovjenčani
latinski pjesnici na Kvirinalu, kao Ilija Lampridije Cri-
jević? Poznamo Savanarola, dok za Jurja Dobrotića
(r 1520), koji ga je branio, ne znamo. Imena Sannaz-
zaro i Jer. Vida za uas su slavna, dok to ne vrijedi *
za Jakova Bunića, koji ih je pretekao svojim epom i
čiju je pjesmu papa Klement VII. dao prevesti na kal-
dejski i aramejski. Ako Madžari ne budu htieli da
znadu, da im je Hrvat napisao prvu slovnicu i prvi
klasični ep, zašto Jugosloveni ne bi smjeli da slušaju,
da je prvu talijansku slovnicu napisao dalmatinac Ivan
Franjo Fortunio i da je ista kroz 36 godina doživila
16 izdanja? Cijeli svijet poznaje Poliziana, a ipak je
Šibenčanin Juraj Šišgorić: još prije njega oponašao
Statijeve »Silvae«. Veoma ugodno je takogjer znati,
da su bogoslovca Benka Benkovića (| 1525) nazivali
»monarcha scientiarum« i da su Tomi Osoraninu dali
naslove »clipeus religionis catholicae« - i »le saint
homme«, dok su Petra Gućetića nazivali »doctor illy-
ricus portentum ingenii«. Nadalje, da su poslanice i
spisi Jakova Banišića (1466 1582) sačuvani u tisku
megju djelima kardinala Bembe, Erazma Rotlendam-
skoga, humanista Pirkheimera, Da Monta i Rousseta.
Konačno još to, da je otac književnosti u jugosloven-
skoj toskanštini napisao djelo »de institulione bene
beateque vivendi«, koje je u 100 gooina doživilo 10
izdanja, a k tome 59 u talijanskome prevodu i po jed-
_no na njemačkome, francuskom i portugalskom (?) je-
ziku. Komu nije ugodno čuti, da je njegova Marka
Marulića poslanica : Epistula Dominici Marci Maruli
Spalatensis ad Adrianum I, Pont. Max. de Calamita-
tibus occurentibus et exhortatio ad communem omnium
Christianorum unionem et pacem. Impressa Romać per
B. V. anno D. 1552. — još jedan i to ne zadnji naš
ljetošnji jubilej,. evropsko važan god toga velikog
»dokumenta čovječanstva« pred četiri stotine godina?
Neznam, kako je s ostalim Slovencima. Ja se barem
poslije ujedinjenja osjećam osobito zadovoljnim a to
s razloga, što smo takogjer i mi dobili nešto od du-
ševne kulture, koju imaju Srbi i Hrvati. Veselje mo-
jega rodoljublja — pa nazvali ga i profesorskim —
je osobito zato veliko, što naš jugoslovenski teritorij
graniči staroklasičnom grčkom i šlo sam poslije uje-
dinjenja, kao Slovenac, postao udicnikom kulturne
veličine na Jadranu, to jest jugoslovenskog humanizma,
i renesanse. Zato, kao učitelj slovenske literature, ra-
širujem opseg toga gradiva u prvome redu na gradivo
hrvatske literature od XV. do XVII. st. i mogu da iz
te literature tumačim slovenskome djaku, na domaćim
primjerima umjetnosti i književnih struja, duh one re-
nesanse, koja je kasnije dala nama Slovencima naše
sve i najveće — Prešernovu pjesmu.
x.
Književnici nazivlju Dalmaciju kolijevkom hrvat-
ske prosvjete, a Dubrovnik su odlikovali naslovom
hrvatskie Atene. Taj grad s pravom možemo da na-
zivljemo Fiorenzom naše kulture i ako dubrovačko na-
rječje nije jugoslavenska toskanstina.
Dubrovčanin je naime prvi otišao u Bosnu da pjeva
u našem ,sladkome jeziku“. Dubrovnik je prvi počeo
da sanja o nekakvome panslavističkome ukusu, on je
bio literarnim središtem za tri stotine godina. To kul-
turno središte zamrlo je, poput Fiorenze, koja se je
ugasila u Firenci, iza kako je nastupilo novo doba i
novi duh; ali i sada govori iz Danteja po Manzoniju,
iz Palmotića po Ljudevitu Gaju i iz Kačić-Miošića do-
maćoj_nilirskoj“ pjesmi i strancima u Italiji i Njemačkoj.
Dubrovnik je prestao da radi duševno uslijed
potresne katastrofe god. 1667. Napoleon ga je potpuno