Str 2

NARODNA SVIJEST

Br 2

 

ljače pobjeda je naša. Da ne mislimo samo mi tako,
najbolje nam govore pripreme u Beogradu, gdje se
već spremaju, da poslije poraza PP zavlada vojno či-
novnička izborna vlada. Vjerujino, niadajino se, želimo
i radimo da 8. veljače bude sudnji dan za Pašića i
Pribićevića. Šta će biti poslije toga, o tome imamo
takogjer mi, koji ćemo i nadalje prestavljati narodnu
volju, da rečemo svoju riječ.

Apsolulizmu nema mjesta u našoj državi. S na-
rodnom voljom neka se niko lakomisleno ne igra.
Odbacite nasilje, jer znajte, da se i narod lako nauči
na nasilje, a onda teško nasilnicima, koji narod
nauče nasilju.

8. veljače svi na izbore!

Kritika ili hiperkritika ?

(Odgovor g. proi. Bujasu)
4) piše D. V. Medini.

Prigovoru o svjedocima, o kome je u prošlom
članku bilo govora, nadovezuje g. B. ovu primjedbu :
,Sam pak izvjestitelj priznaje, da nije vjerovao slož-
nim izjavama svoje služavke, dječaka, djevojčice i su-
sjeda, dok nije sam doživio one šumove“.

Jest! dvije okolnosti: prvo, što se u kući, za
moga stanovanja, nigda dotad nije ništa izvanredno
čulo; i, drugo, što se dogagjaj zbio baš onu noć, kad
mene nije bilo doma, savjetovaie su oprez. U misli

 

da je kakvo vragometno čeljade, obaznavši za moju -

izočnost, moglo ući i sakriti se u kući, da ukućane
obuoć prestaši, htjedoh da vidim hoće li se drugu noć
oni štropoti u mojoj nazočaosti ponoviti. Oni su se
ponovili, i bilo je sve onako kako je u mome izvješću
potanko iskazano, čim je vjerovatnost iskaza službe-
nice i ostalih bila potvrgjena.

Pita se dakle: što je g. profesur onom svojom
primjedbom htio reći i kakav smisao ona može imati ?
Oua se na drugi način ne da razumjeti, nego ako se
uzme, da je on iz toga, što izvjestitelj uije u prvi mah
htio vjerovati kazivanju ukućana, htio da izvede neka-
kav zaključak protiv vrijednosti njihovih izjava. Ali
onda valja da se čovjek u čudu pita: kako može o-
bjektivna istinitost kojeg posvjedočenog dogagjaja biti
osporena ili u sumnju postavljena s toga, što ko na
prvi mah o dotičnom dogagjaju sumnja ili u nj ne
vjeruje? To bi bilo isto onako pametno i logično, kao
da bi kogod iz toga što apostol Toma nije isprva htio
vjerovati tvrgjenju drugih svojih kolega apostola, da
je Isus uistinu uskrsnuo, htio da ospori ili u sumnju
postavi objektivnu istinitost onoga, što su apostoli svje-
dočili. Sve protivno ima se reći: Tomino isprva sum-
njanje, a kasnije njegova vjera, mogla je samo da po-
tvrdi, kao što je i potvrdila, objeklivnu istinu onog
velikoga dogagjaja. Tako je — si licet parva com-
parare magnis — i ovdje slučaj.

Gosp. B. nastavlja pišući: ,Tom primjedbom nije
rečeno, da vjerojatnost opisa nekog dogagjaja zavisi
samo od tačnog nabrajanja svjedoka i njihovih izjava.
Konstatujem samo, da ovdje ni ioga nema, a inače
znamo, kako uopće nedostaju izjave svjedoka za kon“
stataciju istine u svim važnim potankostima. Jedna
megju važnim potankostima jest n. pr. karakter šu-
mova. U tom pogledu doznajemo, da se prvog dana
držalo, da je to mogla biti buka od kućnog pseta, ili
lepršanje ptice u kavezu, dok je susjed Lovro prvi čuo
,KO da živa razumna osoba škljancima šake lupa u
duvar“, a drugi je dan i g. D.V. M. čuo kao udara-
nje šakom, ali mu je ipak pritom došla pomisao, da
to ne budu miševi. Iz ovog se vidi, da su ti šumovi
morali bili vrlo neodregjenog značaja. Ipak je izvje-
stitelj zaključio, da su ono bili udarci šakom i to od
nevidljivog inteligentnog bića“.

»Ne daj Bože!.. ne budi mu uroka! — kaže
narod... ali ovdje ne mužeš drugo reći, nego da
onaj koji ovakova šta može pisati, kao da računa na
neobaviješteuost onih čitalaca, koji moje izvješće ili
nijesu pročitali, ili, ako su ga pročitali, nemadu ga u
ovaj čas pred očima, da mogu isporediti ono što je

u gornjem pogledu u njemu iskazano, sa onim što “

sada g. profesur tako površno i tako netačno piše.
Prelazeći preko tvrdnje da ,vjerojatnost opisa ne-
kog dogagjaia ne zavisi samo od tačnog nabrajanja
svjedoka i njihovih izjava“, kao i preko one druge,
da ,uopće nedostaju izjave svjedoka za konstataciju
istine u svim važnim potankostima“, u koliko su obje
za našu stvar bespredmetne; a inače konstatujući, da
se postupci za utvrgjenje istinitosti bilo kojeg doga-
gjaja uglavnom oslanjaju ma potvrdama očevidaca,
i to u tolikoj mjeri, da je obično dostatno svjedočan-
stvo samo dvaju, pače ne rijetko i jednog jedinog po-
sve vjerodostojnog lica, da čovjek bude ne samo na
tešku tamnicu, nego čak i na smrt osugjen: — što se

tiče ostaloga, što g. profesur iz mojega izvještaja hoće
da ,dozna“, evo što imam da konstatiram :

prvo, da nije islina, da seje ,jirvog dana držalo
da su oni ,šumovi“ mogli biti buka od kućnog pseta
ili Iepršanje plica u kavezu“, već protivno, da je već
prvog dana bilo sasvim isključeno, da su oni ,šumovi“
mogli potjecati od kućnog psa iliod koje diuge živo-
tinje. Službenica je samo začas, i to dok onaj štropot
nije još bila dobro razabrala (jer se nalazila zatvorena
u svojoj sobi u razgovoru s onom djevojčicom) pomi-
slila, da bi mogle biti ptice ili pas; ali netom je opa-
zila, da se širopot nastavlja i biva sve to jači, ona se
je, prema izvješću, upitala: ,Što to može biti? .. ovo
pas nije, nijesu ni miši, jer ih u kući nije čuti, pa
miši ovako ne kueaju; a nijesu ni ptice, jer su one
doli u prizemlju, a ovo tuče uprav ovdje u sobi“ (t,
j. u sobi s protivne strane prohoda, uz koju se nala-
zila postelja dječaka). Jednako je i susjed L., samo
dok ono kucanje i udaranje nije vlastitim ušima čuo,
mogao začas pomisliti, da će biti pseto, ptice, miši
ili mačka“; ali kad je čuo, on je već onog prvog dana,
pošto je sve dobro pregledao, bio uvjeren da se radi o
pojavi, kojoj se prirodnog kakvog uzroka ne može naći.

Drugo : što kaže, da je susjed L. prvi čuo ,kO
da živa razumna osoba škljancima šake lupa u duvar“,
treba reći, prije svega, da g. predstavnik ,ekzaktne“
znanosti ne donosi ekzaktno što je susjed čuo. U iz-
vješću stoji ovako: ,Već je bila prošla jedanaesta ura
(noći), lupanje sada nije više bilo onako jako, ali ipak
takovo, da je odjekivalo svom kućom. Po kazivanju
susjedovu, to je bilo nekakvo čudnovato udaranje, ko
da živa razumna osoba škljancima šake lupa u duvar,
odmjerajući tačno svaki udarac. Uderci su se mogli
brojiti, sad bi udaralo po dvanaest puta, sad po pet,
sad po. sedam, i uopće u cijeloj sobi čuo se je ne-
kakav čudnovat nemir... Na domak njegov kucanje
nije prestajalo, dapače se je od časa do časa prenosilo
s jednoga duvara na drugi po svoj onoj sobi“.

Evo, ovo je i ovako čuo susjed one prve noći;
a drugi dau — kaže g. B. — čuo je i g. D. V. M.
kao udaranje šakom, ali mu je ipak pri tom došla po-

misao, da to ne budu miševi“. Ali, ali... ah, to bla-
ženo ,ali“!... ali i ovdje treba reći, da g. profesur

nije nimalo ,ekzaktan“, jer u izvješću stoji ovako:
»Bila je prošla već deseta ura (noći) i u kući je bilo
sve mirno. Ja promislih: kad se do sada nije ništa
čulo, više i neće, i nastavih mirno dalje molitvu. Kad
al' okolo jedanaeste ure začuh sve od jednom u sobi,
što se sistoka držala moje, gdje kao da je neko ša-
kom drmajući u duvar udario triput zasebice... (Ovdje
radi kratkoće propuštam nekoliko redaka, koji inače
za stvar nijesu od osobite važnosti) ...,Lupanje se
nastavilo i udarci u duvar slijedili su sve jači, ali, po
kazivanju službenice, one noći ne onako jaki, kako prve.
Pas iza vrala stane lajati. čudnovato! Kad bi se približio
sobi, da osluškujem, lupanje bi prestalo, ali bi se čuo
usobi po duvarima nekakav čudnovat štropot; kad bi
se odalečio, &to opet drmanja. To učini, te pomislih
da ne budu miševi; ali nč, rekoh, jer miševi nemaju
pesti, da u duvar ovako lupaju, a udarci onako
jaki i odmjereni ne mogu se nikako pripisati mi-
ševima, niti ijednoj životinji, već jedino kome
razumnome biću.“

Ovo i ovako sam ja čuo one druge noći prije
nego sam poslao zvati susjeda L. ,da bude zajedno
sa mnom svjedokom pojavi“. A kad je susjed došao,
izvještaj kaže ovako: ,... ne progje pet časa, i ku-
canje započe na duvaru iste sobe. Susjed L. stane da
broji: jedan, dva, tri... Imalo je biti uprav ponoća i
mi nabrojismo taman dvanaest udaraca ko škljancima
ljudske šake na duvaru. Pri tome jedna me stvar naj-
više osupnula : udarci su bili identični udarcima pr-
stnih škljanaka ljudske ruke, ali dva-tri udarca kao
da su opuzla niz duvar, te se čuo samo ,slijepi“
udarac mesnate česti ruke. Tu dakle nije moglo biti
više sumnje, da je inteligentno biće ono što udara, ali
svakako — nevidljivo“. =

Ako se svemu ovomu nadoda, da su, prema
izvještaju, fenomeni one prve noći započeli bili kuca-
njem, koje se je pak ,pretvorilo u pravo lupanje,
tako jako, e bi bio rekao, da više drvodjelaca u kuči
zajedno lupa“, i da su isti za onu noć završili time,
što su ,dječak i susjed, sjedeći u sobi, začuli kako
se je nešto skotrljalo niza stube čudnovatim nekakvim
šumom, a za tim se čuo nekakav štropot i kao skla-
panje debelih knjiga u sobi od ureda“ — vidi se da
karakter štropota za ona prva dva dana, kao i poslije,
nije uvijek bio jednak: da je tu bilo prostog kucanja,
pa jačeg udaranja, drmanja, lupanja (mlaćenja), kotr-
ljanja i sklapanja, a kasnije i drugih pojava, što se u
izvještaju spominju: u jednu riječ, svih onih razno-

. vrsnih i raznozvučnih štropota, što obično prate ovake
dogagiaje, kako to gosp. profesuru, bez sumnje, mora
biti poznato.
Što je, megjutim, on učinio ? — U velikoj svojoj
gorljivosti zo ,korstataciju istine u svim važnim po-
tankostima“, on je, istrgnuvši nekoje riječi iz onog
mog izvješća, sklopio naprosto nekakav svoj ,sui ge-
neris* izvještaj, gdje je ne samo ,doznao“ sve protivno
onome, što se iz izvještaja doznaje, već je kao navlaš,
ili sasvim ispustio ili na kriv način prekazao dosta
toga, što se za ,konstataciju istine“ nije nikako smjelo
isp istili, a još manje iskriviti, — a sve to da pokaže,
kako sam ja bio lakoimislen, kad sam iz svih onih
tobož ,besmislenih“ i ,besadržajnih“ ,šumova“  za-
ključio, da im tajni uzrok mora da bude inteligentan.
,Ovdje imamo — piše — tipičau introjekciju, nehotično
umetnuće, kojim su oni akustični fenomeni na laku
ruka protumačeni“ *..
Nego, lasno je za moju ,introjekciju“, ali nije

za profesurovu imtrospekciju, koja je doista, kako se
vidi, fenomenalno tipična! (Nastavlja se.)

 

Ugled g. Pribićevića!

Organ Udruženja Jugoslovenskog Učiteljstva »Na-
rodua Prosve!a« pala je naposljetku pod tulorstvo g.
Sv. Pribićevića.

Članovi Gl. Odbora ovog Udruženja, slabi da se
odupru presiji, koja je na njih vršena, na kraju su
kapilolirali i pristali da po želji g. Pribićevića oduzmu
uredništvo ovog lista od dosadašnjeg urednika i pre-
dadu ga jednom odboru činovnika iz Ministarstva Pro-
svee, koji će cenzurirati da od sad u list ne ugje
ništa, što bi bilo protivno interesima g. Pribićevića, ili
kako on to lijepo kaže: ,šta bi bilo protivno držav-
nom i narodnom jedinstvu“. Forme radi uzet je za
urednika g. St. Stanišić, ali u glavnom redakcioni odbor
sač.njavaju činovnici Min. Prosvete, poznati Pribićevci,
koje je on iz Zagreba doveo u Beograd. Bez njihovog
odobrenja u list ne može ući ništa.

G. Pribićević sad može komotno produžiti zapo-
četo ganjanje učitelja uvjeren, da je on od strane U-
čiteljskog Udruženja potpuno obezbjegjeu, jer će odsad,
mjesto osude, organ učiteljstva veličati njegova djela...

Zbog svega ovoga ugled g. Pribićevića kod uči:
telja nepovratno je izgubljen. On _je_ doduše. uspic
slomiti ljude, koji su bili pod neposrednim njegovim
uticajem ; ali učiteljstvo kao cjelinu, on nikada neće
uspjeti ni da slomi ni da pridobije. Ono će u njemu
svagda gledati uzurpatora i svog neprijatelja, koji zi
ljubav ličnih ciljeva nije prezao ni od toga da Učitelj
sko Udruženje otme od učitelja isto kao što pokušavi
da i državu otme od naroda, da prisvoji sve sebi
kako bijednog dana mogao uzviknuli: U imeni je sve
Ko je protiv mene, taj je i protiv države, protiv je
dinstva, upravo protiv svega što postoji i na nebu
na zemlji!... :

U ostalom on tako već odavno i govori i radi

“ (»Slobodan Narod«.

 

O književnom radu i kulturnom značenji
HENRYKA SIENKIEWICZA.

Radnja se ovoga eposa dogagja god. 1812., ka:
su se svi Poljaci nadali, da će im Napoleonove vojn
uskrisiti raskomadanu domovinu. Epska nit nije svud:
dosta čvrsta, ali su opisi seoskih idila i litavskog;
života nenatkriljivi. Grozan utisak litavskih prašum.
i njihove samoće tako je vijerno iznesen, da što savr
šenijega nije moguće prikazati, Poslije ovoga zamaš
noga djela nije se Mickiewicz više bavio pjesništvom
nego naukom, te je sastavio izvrsnih studija o po
ljačtvu i slavenstvu uopće. :

Za vrijeme istočnoga rata ode on kao poslani
francuske vlade u Tursku, da tamo sakuplja poljačk
dobrovoljce: u obrambrene legije. Nu ratni napori
neuzdržljive patrje skršiše u kratko. vrijeme njego
život, te on umre na 26. XI. još iste godine u Car'
gradu, samo 9 mjeseca poslije smrti svoje suprug:
Smrtni mu ostanci bješe preneseni u Pariz i tu sve
čano pokopani u groblju Montmorency ; a 35 godin
kasnije (— god. 1890.) prenesoše ih zahvalni Polja
iz Pariza u Krakov, da ih tu stalno i časno pok:
paju. Mickiewicz je bez sumnje pravi reformator pć
ljačke književnosti i jedna od najmarkantnijih kulturni
ličnosti ne samo u Poljskoj nego i u čitavom Slaver
stvu. Kao otac romantike u svojemu narodu, umio '
da je tako lijepo zaodjene u narodni duh, da se s pri
vom nazivlje poljačkim narodnim pjesnikom. U Pc
znanju sam lično vidio. spomenik, koji mu je tu b
podignut same 4 godine. poslije smrti. — Neuspje
ustanak god. 1830. nije u Poljacima ugasio čuvsk