da ni najživlja mašta ne pojima junaštva katoličke
ljubavi. U povijesti i ma svijetu u jednu riječ nema
joj para“.
Karitativni rad katoličke Crkve prema svim lju-
dima, bili oni katolici ili imovjerci, jest ona crvena
nit, koja se proteže kroz svih 20 vijekova njezina
opstanka. Po ovom padaju i daljne samovoljne tvrdnje
pisca, da je Crkva kršćaniska zahtjevala od svojih pris-
talica samo ispravnost u pogledu vjerovanja i da je
dobar kršćanin bio, koji je tačno vršio sve obrede, na
koje ga je Crkva obavezivala.
A što da kažemo o humanitarnom i karitativnom
radu Benedikta XV. za vrijeme-rata ? Njegovo očinsko
zauzimanje za zarobljenike i invalide obiju zaraćenih
stranaka bili oni katolici ili akatolici tako zadivi svijet,
da su mu sami Turci iz harnosti digli u Carigradu
spomenik kao najvišem dobročinitelju čovječanstva ?
Nijesu li i naši siromašni slojevi i invalidi za vrijeme
rata i poslije kao i drugi teško iskušani narodi oću-
tjeli blagotvornu ruku Benedikta XV. obilnim njegovim
novčanim potporama, što je sa strane naše vlade služ-
beno sa harnošću bilo priznato ? Povijest neće nikad
zaboravit onaj njegov očinski apel upravljen na sve
narode za sakupijanje milodara, da ublaži nevolje Ru-
sije, u kojoj ie bič gladi kosio milijone djece, Poznati
francuski pisac (u »Revue des deux Mondes« od 15. 2,
1922.) Georges Goyau navagja taj apel uz svoje re-
fleksije. ,Iz bazena Volge vape mnogobrojni milijoni
ljudi pomoć čovječanstvu u nazočnosti najstrašnije
smrti, Radi se o narodu najteže iskušanom ratnim
bičem, o narodu, ma kojem se sja karakter Kristov,
koji je uvijek jako htio pripadati velikoj kršćanskoj
obitelji. I ako je od nas odijeljeu nasipom, koji su
podigli dugi vijekovi, oz je toliko bliži našem očin-
skom srcu, koliko je on nesrečniji“.
»Votre cause est aussi notre cause“ pisaše Be-
nedikt XV., nastavlja isti Goyau, na duu svoga por-
treta darovana kardinalu Mercieru.
Kršćanstvo, opaža dalje Goyau, imalo je u Njemu,.
a da ga se nije znalo uvijek razumjeti poglavara, koji
se je htio identifikovat sa svakim koji je trpio, te je
od svih ovih patnja činio svoju vlastitu patnju.
Zar njegov nasljednik papa Pio XI. ne slijedi
ublaživati nevolje milijonima izgladnjelih članova rus-
koga naroda dajuć tako svima sjajni primjer, da krš-
čanska ljubav mora biti općenita ?
Da pisac utvrdi svoje gore spomenute tvrdnje
beztemeljne i pogrešne navadja 28 kanon Triđentin-
skoga Sabora na žalost iskrivljeno. Njegove riječi
glase: ,Poznoto je da je u saboru u Trijentu do-
neseno čak i rešenje, kojem se hrišćanstvo oslobagja
svijuh obaveza o uzajamnoj ljubavi“. ,Neka je
proklet svaki koji tvrdi, da ne može bit dobar kr-
šćanin onaj, koji ima veru bez ljubavi“.
Ovaj je kanon od dopisnika oklaštren i iskrivljen.
Kanon 28. Tridentinskog sabora u izvorniku glasi:
»Si quis dixerit amissa per peccatum gratia simul
et fidem semper amitti: aut fidem, quae remanet,
non esse veram fidem, licet non sit viva, aut eum,
qui fidem sine charitate habet non esse christianum,
anathema sit“. U prijevodu ovaj kanon glasi: Ako ko
reče, da se izgubivši po grijehu milost gubi skupa
uvijek i vjera; ili da vjera, koja ostaje, nije prava
vjera, premda nije živa, ili da onaj, koji ima vjeru
bez ljubavi, nije kršćanin, neka je proklet“.
Ovim kanonom sabor ustanovljuje, da čovjek,
koji je smrtno sagriješio i po tom izgubio milost i lju-
bav prema Bogu, ne gubi vjere niti prestaje bit kr-
šćaninom. To sam razum nas uči, jer se vjera i ufa-
nje u Boga gubi jedino protivnim aktom, biva nevjer-
stvom i očajem, a ljubav se gubi smrtnim grijehom,
jer grijeh psihološki promatran jest ,aversio a Deo et
conversio ad creaturam“. Svaki iole razuman čovjek
razumi, da ako je čovjek smrtno sagriješio i tim iz-
gubio milost i ljubav prema Bogu, nije zato izgubio
vjeru i ufanje u Boga, niti je prestao biti kršćaninom.
Ovaj je kanon naperen bio proti onoj bludnji nekih
reformatora, koji su učili, da čovjek izgubivši ljubav
gubi istodobno i vjeru. U drugom pako dijelu kanon
osugjuje onu bludnju, koja tvrdi, da onaj prestaje bit
kršćaninom, koji ima vjeru bez ljubavi.
Pisac dakle nije shvatio pravi smisao kanona,
oklaštrio ga i vješto ispred riječi , kršćanin“ nadodao
riječ ,dobar“, koja mnijenja potpuno smisao kanona.
Tu se nije dakle osudila nauka ,da ne može bit do-
bar kršćanin, koji ima vjeru bez ljubavi“ pošto to i
Crkva katolička uči, nego je osugjena bludnja, koja
uči ,da čovjek prestaje bit kršćaninom, koji ima vjeru
bez ljubavi“.
Rad katoličke Crkve na kulturnom polju.
Nadalje dopisnik ne obaziruć se na kullurnu po-
f
NARODNA SVIJEST
vijest nastavlja : , Crkva nije ni pokušala da neposredno
utiče da se u društvo i u megjunarodne odnose unese
što više ljubavi i uzajamno poštovanje, te je vrlo
vjerojatno da joj to nebi ni uspjelo u svijetu, jer
Crkva nije imala dovoljno snage da pored vjere, koja
je bila indiferentna prema društvenim odnosima, na-
metne narodima osečanje ljubavi“.
Ovako može pisat jedino ouaj, koji nije nikad ni
prelistao kulturnu povijest.
Otvorimo povijest, čija restauracija, po iziavi sa-
mog Tocquille, jest istodobno restauracija veličine
kršćanskog morala,
Pred našim se očima redaju milijoni najpleme-
nitijih bića, što je ikad zemlja nosila; a te je takovima
stvorila kršćanska ljubav. prema Bogu i iskrnjemu.
Crkva ljušteći koru divljaštva, opaža protestantski hi-
storičar Henrik Leo, sa divljih naroda i navrnuvši svoja
uzvišena moralna načela, osobito krepost ljubavi na
njih, pripitomi narode i udari temelj pravoj civilizaciji.
Najveću revoluciju na duhovnom polju, što povijest
pamti, proizvelo je kršćanstvo preobrazivši svestrano
svojim svetim i nepromijenjivim načelima čovječanstvo,
piše najviši nedavno umrli njemački etičar protestanat
Paulsen. S njim se slaže i sam Guizot protestanat,
koji se ne boji kazat, da cijeli intelektualni i moralni
razvitak Evrope počiva u bitnosti na kršćanskoj teolo-
giji (Guizot, Cours d' histoire moderne“ Lec. VI.)
Moralni preporod pojedinaca, preobrazba obitelji,
ljuštenje kore divljaštva s naroda, koji prvih vijekova
poplaviše Evropu, stvorit će današnju civilizaciju (ali
ne materijalističku). Zato nije čudo da glasoviti de Mai-
stre nazva današnju civilizaciju kćerkom kršćanske vjere.
(Abendstunden von St. Petersburg II. s, 224.)
Uijecajem kršćanskog morala procvast će u svijetu
tri cvijeta nepoznata starom ni modernom poganstvu:
čistoća, heroizam na kearitativnom polju iljubav prema
neprijateljima. Lijepo se ob ovoj kulturnoj moći krš-
ćanstva izrazuje Robert Puccini, koji god. 1904. napisa
ove znamenite riječi: ,Kršćanstvo proizvagia svetost u
svakoj naravi čovjeka, u svakoj dobi, u svim prilikama
i proti svim zaprekama. Toliko gospodari naravi, da
je nikad ne pita za savjet. Hoće li da zasja ljubav i
revnost Apostola ? Izabrat će progonitelje .. .“.
Materijalizam će biti onai, koji će svojom razor-
nom naukom uništit sve ljudske ideale, probudit ži-
vinske instinkte i ojačat hladni egoizam, kojemu će neki
stavit epiteton ornans ,il sacro“. Sa svom naukom
»Kampi ums Dasein“ oslabit će one moralne veze, koje
su plemena i narode spajale, biva pravdu i ljubav, a
potencirati će zavist i mržnju i nemilosrdnu utakmicu
izmegiju naroda; što je i dovelo Evropu do nedavne
katastrofe.
E. von Cyou, profesor fizijologije u Petrogradu,
poznati prirodoslovac, u knjizi ,Gott und Wissenschait“
od god. 1912 napisa ove znamenite riječi: ,Postavivši
u životu princip ,Kampf ums Dasein“ kao jedini motor
u ljudskom djelovanju kao ,ultima ratio“ našeg osje-
ćanja i nastojanja moralo se je doći do uništenja ćudo-
rednosti i zasljepljenosti masa. To materijalističko načelo
uništava ostatak plemenitih osjećaja kojih još ima na
svijetu, kao ljubav k domovini i općenitom dobru ;
brigu za potomke i poticaj da se žrtvuje svoj život u
službi zajednice“. Već god. 1873.ujednom svom aka-
demskom govoru spomenu Cyon pogibli materijalizma
i proreče strahote razaranja za ruske revolucije 1903/06,
koju je doživio te ponavlja na str, 102 svoje knjige,
da su divlji izgredi ruske revolucije od god. 1905/06
većinom djelo Haeckelisma. Bolševičku revoluciju kao
i groznu katastrofu Evrope predvidi, ali je ne dočeka.
Ko ne zna za heroičku borbu Grgura VII. proti
nasilju Henrika IV. boreć se neustrašivo da pravo vlada
nad brutalnom silom ? Dosta je pročitat što pišu o
Grguru VII protestantski historičari Henrik Leo i Voigt,
pak i sam Gregorovius. On će doduše umrijeti u pro-
gonstvu onim znamenitim riječima : ,dilexi instiliam et
odi iniquitatem, propterea morior in exilio“, ali
će ipak . njegova ideja konačno pobijediti. To
pripozna god. 1870 sam Mazzini napisavši o Gr-
guru ove znamenite riječi: ,La grande missione oggi
iraintesa da quanti nulla sanno d' istoria, compita da
quel gigante d' intelletto e di energica volonta Gre-
gorio VII, & la grande vittoria, che egli diede alla
potenza d' animo sulla forza del regio ferro“.
U povijesti će ostat pako za uvijek zabilježena zlat-
nim slovima uspomena Inocencija Ill, koji pobra plo-
dove borbe Grgura VII. obzirom na blagotvorni utjecaj
katoličke Crkve na evropejske narode, osugjujuć i za-
priječujuć nasilja knezova i zapriječujuć i osugjujuć
sablazniva djela nekih vladara, šireći ljubav izmegju
naroda i zapriječujuć ratove megju narodima. Nek se
pisac potrudi pročitati današnjeg najvišeg historičara
Pastora, da spozna uzvišenu njegovu sliku i njegov
Br. 50
blagoslovljeni rad megju narodima. Zato opravdano
opaža protestantski historičar Guizot u svojem djelu
»Histoire de la civilisatiou en Europe« (II. Lec. p. 55):
»Da nije opstojala kršćanska Crkva, bio bi cijeli svijet
pao pod materijalnu silu. Jedina ova vršila je ćudo.
redni utjecaj. Ona je još više od toga učinila ; ona je
svuda razvijala misao zakonitosti, pravilo koje stoji
nad svim ljudskim odredbaina, sad nazvano božanskim
pravom sad razumom, ali svuda isto pravilo pod raz-
nim imenima“, i
A ono što piše protestantski historičar Gregoro- (|
vius o prvoj Crkvi i njezinim pipama nek dobro za-
pamti dopisnik ,e questo fia suggel' che ogoi uomo
sganni“. Rimska je Crkva pobijedila barbarstvo, zdru- ff
žila je narode u socijalue sveze i sjedinila ih na za-
jedničkom religijozno-političkom principu, kojemu je
sjedište bilo u vječnom mjestu .... Cesarski je Rim bio f
uništio narodnost a papinski Rim priznao ju je i pro- (
glasio ćudorednu jednakost naroda i zajedničko krš.f
ćansko državno pravo. Nad narode se je podigao ideal
jednoga i verazdijeljivog čovječanstva. Pred oltarom
zajedničkog Boga bili su Rimljani, Germani, Grci if
Slaveni jednaki te i najsiromašnije ljudstvo imalo je
jednaki udio u najvišim dobrima religije. Rim je pred. (
stavljao veliko načelo, koje je svijet potpuno preobra-
zilo. Roma se je nazivala majkom naroda, bila je
civitas Dei“ i u ćudorednom pogledu , orbis terrarum“
(Gregorovius-Geschichte der Stadt Rom 1Il.-3*),
Crkva je dakle pokušala, da unese što više lju-
bavi megju narode i pokazala je, da ima za to snage if
uspjela je. Ovo je sud neumitne povijesti ,lux verititis*,f
koja obara sve gore spomenute samovoljne tvrdnje
pisca, koji bi, za koju svoju tajnu svrhu htio prekro-ff
jiti cijelu kulturnu povijest, koju svojim drzovitiml
tvrdnjama nemilosrdno po licu udara. Ali uzevši u
obzir da se dopisnik iz Berlina potpisuje sa tri zvjez-
dice, onda nam je jasno, zašto on pripisuje kršćanstvu:
nauke, koje ono ne uči, zašto onako klaštri i iskriv.f
ljuje 28 kanon Tridentinskoga Sabora i ignorira kul.
turnu povijest.
Takovi bo imadu pred očima uvijek onu svrhi i
izraženu u riječima: ,2crasez I infame“ držeći se vi-f
jerno lozinke svoga oca — patrijarhe ,calumniaref
audacter, semper aliquid haeret“ (laži smjelo, uvijekl:
će nešto ostati). i
tr
Pisma iz naroda.
VITALJINA. Proslava 1000 godišnjice. Dan
22. XI. ostat će u lijepoj uspomeni svima nama ovgje
u Vitaljini. Taj dan smo na vanjski način proslavilif:
hiljadugodišnjicu prvog hrvatskog kralja Tomislava, i
koju smo po naredbi naših biskupa, u duhu njihove
historičke poslanice, proslavili najsvečanije u crkvi na
blagdan Presv. Srca Isusova ove godine. — Za'ovu
proslavu došli su k nama u prošlu nedjelju Dr. Zvo-f
nimir Bielovučić i narodni poslanik gosp. Ivo Troja-f
nović, te smo poslije podne obdržali javni zbor pred
mjesnom pučkom školom. Skupštinu je otvorio mjes-
ni župnik Dun Luka Antunović te narodu predstavio
nadošle goste i u kratkim potezima ocrtao važnost|
današnje skupštine. Zatim je zanasao i oduševljeno
govorio Dr. Zvonim'r Bjelovučić, ocrtavši hranološkimi
redom glavne faze hrvatske povijesti. Iz svake njegove
riječi odsijevao je ponos, žar i hrvatsko rodoljublje,f:
koje je svojim zanosnim riječima prenio i na slušatelje.
Dr. Bjelovučić u svom govoru osobito je istaknuo,
kako je sudbina i prava sreća hrvatstva bila usko spoje-
na sa vjerom katoličkom, te kako i umaprijed jedini
pravi oslon i jakost hrvatstva isključivo leži u kat,
vjeri. Awnajgo1i su neprijatelji hrvatstva oni, koji ruše|
u narodu kat. vjeru, jer rušeći kat. vjeru ruše i hrvat.
stvo. Iza njega je govorio naš narodni poslanik gosp.f
Ivo Trojanović, ocrtavši u kratko politički položaj izal
»Stevanove“ kapitulacije, i bodreći narod na ustrajnost
u borbi za hrvatska prava. Skupštinu je zaključio
mjesni župnik zahvaljujući odličnim gostima na požr-("
tvovnosti. Narod oduševljen i ponosan klicao je hr-:
vatstvu i Tomislavu i odlučio podići Tomislavu i i
men-ploču;
KOTOR. Zapuštenost našeg groblja. Dok se
drugi gradovi diče i ponose svojim grobištima i po-
jedinci se natječu, kako da podignu milim svojim što
ljepši spomenik, dotle naše grobište sasma zapuštenoj
te bi se reklo, da su neki izgubili pietet prema svoji!
pokojnicima. Prvo što nam fali to je kosturnica.
Ne može 'se više iskopati ni malen prostor zemlje,
a da se ne naigje na ljudske kosti i Iubanje. Bilo bi|
više vrijeme, da se zatvori onaj rascjep izmegju našeg
i pravoslavnog grobišta. Željezna ograda darovana | U
tu svrhu od općine leži na zemlji već punih 20 go
te će ju prije rgja izgristi, nego li dogje na