PRAVA >

CRVENA HRVATSKA

 

.

CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 6
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PREDPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN
1 ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

POJEDINI BROJ

IZLAZI SVAKE SUBOTE

ŠTVU. — ZA ZAHVAL; |
STOJI 10 PARA.

 

Br. 462.

 

U KULE KOLU MIK 7. MARTA 1914.

PRETPLATA 1 OGLASI Ši jU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI-

ZA OGLASE 20 PARA P) RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI
UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.

PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU,

 

 

 Refleksije.

(Prigodom obljetnice smrti Dr. A. Starčevića.)

Uspomena na buditelja hrvatske svi-
jesti i hrvatskog imena, neumrlog Dr. An-
tu Starčevića, prigodom 18. obljetnice nje-
gove smrti pobudila nam je ljetos u srcu
žalosne i tužne osjećaje. | to ne radi nje-
gove smrti, jer takovi velikani ne umiru;
njihov duh i njihovi ideali još druge oživ-
ljuju, nego nam bol srce para, kad gleda-
mo tužno stanje mile nam domovine i ne-
slogu u stranci prava, što svakim danom
sve to više izbija na površinu.

Bacimo li pogled na stanje naše do-
movine, vidimo, da se je za Hrvatsku po-
vratilo ono vrijeme, koje je vladalo prije
nego li je započeo svoj rad najoduševlje-
niji njezin sin, Dr. Ante Starčević. Ne sa-
mo da se Hrvatska još do mile slobode
dovinula nije, već je slava balkanskog o-
ružja mnoge Hrvate tako opojila, da hrvat-
sko ime stupa u pozadinu, a opet se isti-
če jugoslavenstvo i srbohrvatstvo.

I prije nego li se je pojavio heroj hr-
vatskog imena, vladale su slične prilike. |
onda imenu hrvatskome ni spomena nije
bilo: svak je volio da se naziva Ilirom,
Slavenom, Jugoslavenom ili bilo kako, sa-
mo ne Hrvatom.

Ali ustade čelik-značaj, pravi sin na-
roda svoga, i uzbudi ponos i svijest za
hrvatsko ime. I milota je pogledati bilo,
kako njegove ideje oduševljuju osobito mla-
gji naraštaj, kako se biidi narodna svijest
i kako se uzdiže hrvatsko ime.

U sadašnjim pak prilikama ko da opet
uzbudi ponos i svijest imenu hrvatskomu?
Ko drugi nego li stranka prava, ta zako-
nita baštinica duha i ideja neumrlog svog
vogje. — Ali jaoh, što vidimo? U Zagre-
bu se pravaši megju se kolju, a najgore je
kad se braća pravdaju. Ni u Dalmaciji ni-
je bolje. U Šibeniku, toj pravaškoj kuli,
već je puknuo dubok jaz megju pravaši-

PODLISTAK.

O dolasku sv. Frana Asiškoga na.
šim stranama i izvatoi dubrovačkih
povjesničara o njegovom horavku
u Dubrovniku.
(Napisao: O. Frano Jurić.
(Svršetak).

Ovako Dubrovački povjesničari, ovako po-
vjesnička stara kronika, ovako uopće svi pisci,
koji su o tome pisali, Nu, usprkos svim ovim
povjesničkim stranicama, kritičnim okom stvar
motreći, različita mnijenja mizaju se o dolasku
sv. Frana u Dubrovnik. Mnijenje je jednih, koji
govore, da on nije bio u Dubrovniku, jer sve
što o tom povjesničari pišu, prosta je tradicija,
koju jedan od drugoga prepisivahu. Mnijenje je
drugih, koji govore, da je sv, Frano bio u Du-
brovniku, jer onako stalna i općenita tradicija
skoro kod svih Dubrovačkih povjesničara, ne
može opstojati, a da za bazu nije imala povjes-
nički koji dok koji sv , možda
za raznih katastrofa, koje snagjoše grad i fra-
njevački samostan, pogine. Mnijenje se prvih
opravdava sovim glavnim razlozima: prvo, jer
o tom faktu savremenih dokumenata nema; drugo,
jer tek godine 1605, povjest poče o tome pisati.

Kako prije dokazasmo, sv. Frano svakako
je doplovio našim krajevima. O tome nas naj-
više uvjeravaju savremenici: Celano i sv. Bona-
ventura, koji ovim riječima pisahu: »Ventis con-

(4)

I
da za-

ma. I taj proces rastvaranja prijeti,
hvati i druge gradove.

Pomen na dan obljetnice ovog hrvat-
skog velikana ima svoje značenje, ima svo-
ju silu. A kako se je taj pomen proslavio
u našem gradu? Na žalost slabo ili bolje
nikako, a to ne sluti na dobro. »Rod bo
samo koji mrtve štuje — na prošlosti bu-
dućnost si snuje«.

Lani je ovom prigodom Dubrovnik
doživio nešto čudnovata. Zadušnice za pok.
Starčevića priredila je udružena hrvatsko-
srpska omladina, pak su i osmrtnice bile
izdane ćak i ćirilicom. U »Sokolani« drža-
la je ta ista omladina i pomen na Dr. Star-
čevića, pak je njemu u počast govorio i
jedan Srbin. Tako lani — a ljetos? Ni za-
dušnica, ni pomen-večeri!

Trijezniji su pravaši lani to gledali sa
skepsom, jer su uvigjali, kamo to vodi, I
vrijeme» taj stari poštenjačina, u brzo im
je dao razloga. Srbofilstvo ne ubija samo
pravašku ideju, nego i hrvatsku svijest, i
hoće da utrne hrvatsko ime. Zato pravaši
treba, da se čvrsto drže ideja svoga neu-
milog vogje i to će spasit pravašku stran-
ku od rasula. Složno dakle uz barjak Dr.
Starčevića, tako ćemo se najljepše odužiti
njegovoj uspomeni.

Slava Dr. Anti Starčeviću!

 

Borba za hrvatske škole.

Po dosadašnjem stanju stvari izgleda, da u
Banovini neće biti povišene kukavne plaće puč-
kih učitelja. A to će imati kobnih posljedica, jer
će se oćutiti još veći manjak pučkih nastavnika,
i radi toga zatvorit će se mnoge pučke škole po
Hrvatskoj i Slavoniji. A lukavi Magjari uprav za
tim i idu, jer gdje se zatvori hrvatska škola, ta-
mo će oni brzo otvoriti magjarsku, Julijansku
školu! I tako naš hrvatski narod mora da uzdr-
ži borbu za svoje škole. U siromašnoj Istri proti
talijanskim školama mora na svoj račun, da uz-
drži svoje škole zaslužna Družba sv. »Ćirila i
Metoda«. U Dalmaciji »Lega Nazionale« gleda,
da sa svojim školama odnarodi što više hrvat-
ske djece; u Banovini eto niču kao gljive »Juli-

trariis flantibus compulsus est in Selavoniae par-
tibus applicare«. Nu koji su to Sklavonski kra-
jevi, gdje se oni nalaze? To su velike tajne,
gledamo li tu suhoparnu kroniku od tog doba.
Ali ipak, premda suhoparna kronika o tom ništa
ne govori, to je kao stalno dokazano, da je
sv. Frano doplovio otocima Zadra te istome
gradu, Mnogi su se povjesničari uspjehom o
tom bavili, a lijepo o ovome raspravlja, neima
tome mnogo vremena, O. Benvenut Rode, u kri-
tičnoj svojoj radnji: »De antiquitate Prov. Scla-
voniae O. F. M.«, što otiska u Archivium Francisc,
Historicum, An. I. Fasc. IV.

Na sir. 3. navagja razne povjesničare, koji
o tome govore. Na prvome je mjestu uvaženi
povjesničar O. Oktavij Spader, zatim Albert Fortis
»in memoriis itineris Dalmatiae«; Valerij Ponte,
arcigjakon zadarske crkve, u povjesti iste crkve;
Ivan Tanzlingher u »Dama Zaratina«, Stratico,
Vignali, Bomman, Katić »Memoriae Dalmatae
Fr. Minorum«; Farlati u »lllyrico Sacro«; P. Col-
leti u »Marlyrologium Sanctorum Dalmatiae«;
P. Gonzaga: »Da origine Seraphicae Religionis«,
Osim ovih auktora mnogi moderniji o tome go-
vore, kao O. Fabijanić: »Storia dei Frati Minori«.
On tu po drugima navagja, da se je svetac za
svoga boravka u Zadru molio u kapelici sv. Jerka,
koja kašnje bi ugragjena u Franj. crkvu a sad
se zove kapelica sv, Križa. On ozdravi starješi-
nicu Benediktinskih dumana, a dumne inu u za-
hvalu darovaše jedan vrt do kapelice sv. Jerka

 

 

i obećaše, ako im sv. Stolica dopusti, zavjetovati

janske škole«. A ni Nijemci ne miruju. Gdjegoi
samo mogu osnivaju oni svoje njemačke škol,
osobito paze na (Bosnu i Hercegovinu. I tako
mukotrpni hrvatski narod mora da se bori za
svoje osnovne škole na svim pograničnim lini-
jama. Pučke su škole temelj izobrazbe i narodne
svijesti, zato hrvatski narode žrtvuj sve, a spasi
svoje hrvatske škole!

 

Vijesti iz naroda. |

Iz Kotora.

U Kotoru i okolici: ima krčama prekomjer-
ni broj, gdje god se obrneš svud krčma. A na-
ša revna općina ne protivi se otvaranju novih,
već milostivo propušta da se ne bi kome omra-
zila, Lijepo se staraju »oci domovine«, da im
izbornici budu svijesni i trijezni gragjani!!!!
Poznato je, kako su neke krčme najnemoralnija
mjesta, kako se u nekim krčmama pjaučuje pre-
ko propisanih ura, a niko da se makne, neka
se zlo i nemoral širil,,. Nu ne čudimo se to-
liko našoj općini, koliko ć. k. Poglavarstvu, ko-
je udijeljuje tolike dozvole, premda zakon o kič-
marenju je tako strog na papiru. U krčme. ne
zalaze organi da pregledaju čistoću, da kontro-
lišu piće, nili da krčmare, koji preko odregjenih
ura drže otvoreno, kazne, t4 u nas se sve mo-
že! I mješte da se ukinu tolike krčme, daju se
dozvole za nove! Tako ćemo lijepo napredova-
ti111... Vidjet ćemo, kako će se u ovome po-
dnijeti ć. k. Poglavarstvo, a onda će nas čuti i
ko diugi. —. Nekoliko gragjana.

Iz Skaljara (Boka Kotorska.)

Otrag šest mjeseci upravljena je molba ć.
k. ravnateljstvu Pošta i Brzojava u Zadru sa
mnogobrojnim potpisima sa strane škaljarskih
trgovaca i najuglednijih mješćana, eda bi se od-
redilo, da pošta iz Kotora dolazi dva puta dne-
vno u Škaljare. Ne samo što do danas o toj
molbi nema glasa, već naprotiv Poštanski Ured
u Kotoru otprema pisma, pa čak i preporučena
po svome ćeifu. Kad se svidi onima, koji su na
pošti u Kotoru, onda otpreme pismo. Novine
primamo već po dva dana kašnje nego u Ko-
toru, a udaljeni smo od Kotora pet do deset
časa | Izgleda, kao da bi ih prije čitala gospoda

na pošti, pa onda vlasnici, kome su upravljeni. |"

Ne samo što zavisimo o milosti i nemilosti pošte
u Kotoru, već napominjemo, da u cijelim Ška-
ljarima, koji broje 900 stanovnika, nemamo, već
jednu jedinu poštansku škrinjicu, koja je opsto-

njegovo pravilo. I zbilja ovaj dar i ovo obećanje
od dumana bi učinjeno, kako i dandanas može
to svaki čitati u Arkivu samostana, Nazad par
godina Franjevci se lijepo poslužiše ovim doku-
wentom radi jednog dijela tog vrta, koga je voj-
nička vlast svojatala.

Kad je on doplovio našim stranama, te bio
u Zadru, kako govore pristaše drugog mnijenja,
zar nije mogao pohoditi i druge luke Dalmatin-
skih gradova, a osobito pak luku glavnog grada
Dubrovačke republike? Ako pak pri ovome pr-
vome putovanju nije bio u Dubrovniku, zar nije!
mogao stignuti godine 1219. za drugog puto-
vanja u Egipat? Ta koji može vjerojatno ustvr-
diti, da je brod, kojim putovaše svetac, bez ika-
kvog pristajanja u koju luku doplovio u Egipat?
Ta baš o tome imamo dokaza kod povjesničara
Petra Casole, milanskog svećenika. On godine
1494. putovaše za sv, Zemlju, i lagja, kojom je
plovio, morala se zaustaviti u Zadru,. Hvaru,
Korčuli, Dubrovniku, eda živeža dobavi; on nam
poda pri tome putovanju krasne opise tadašnjeg
stanja tih gradova. Doista, dalje govore pristaše
drugog mnijenja — ovo su sve prosta nagagjanja,
bez ikakve kritične vrijednosti, nu opet na laku
ruku, jednim potezom pera ne može se oboriti
ni ona još živa kod naroda o tome tradicija,
koju gotovo svi redom Dubrovački povjesničari
donašaju.

Mi s naše strane nemožemo se sasma lasno
odlučiti ni za prvo ni za drugo mnijenje, Za prvo

jala od nazad još kojih 25 godina. Ne samo što
smo od svega do svega zapušteni od gospode
kotorske, ali bar da imamo poštu u redu i da
smo tačno i brzo posluženi. Molimo ć. k. Ra-
vnateljstvo pošta i brzojava u Zadru, nek već
jednom ustanovi dvodnevno razašiljanje pošte iz
Kotora u Škaljare, jer kakovo je sad, mnogo na-
nosi štete zanimanima a osobito trgovcima.

U našem mjestu niču krčme ko gljive.
Čujemo, da su i ovih dana četvorica upravili
molbe preko općine kotorske ć. k. Vladi, da im
dozvoli tjerati krčmarski obrt u Škaljarima. Općina
imajući na srcu moralni i materijalni »napredak«
Škaljara, — naravno, da se ne bi kome zamje-
rila, — sve je četiri molbe proslijedila nadležnoj
vlasti bez prigovora / Žigošemo i osugjujemo taj
postupak opć. Vijeća kotorskog od 20. veljače
ove godine. Podižeimo svoj glas pa molimo nad-
ležnu vlast, da zapriječi daljnje dozvole ktčmar-
skog obrta. Već ih ima u Škaljarima na 900 sta-
novnika dvanaest, četiri same u razmaku od 100
metara!

Molimo nadležnu vlast, nek bude malo stro-
žija u izdavanju sličnih dozvola, koje ubijaju i
pogubno djeluju po amošnje žiteljstvo. Ovoliko
ovog puta, a do zgode ćemo u druge gusle za-
svirati i malo opširnije sve amošnje stvari pro-
rešetati. — Pučki prijatelj.-

Iz Cilipa.

Otrag nekoliko godina, kad je cijena vinu
bila jako spala, ovamošnji je narod uvidio, da
je duhan jedna grana gospodarstva, od koje se
može crpsti lijepe koristi, te se jatimice počeo
baviti ovom rabotom, a mnogi su bili tvrdo o-
svjedočeni, da se ova grana gospodarstva ne
smije zapustiti i bataliti.

Lanjske i prekolanjske godine, usljed opće
nerodice, vinu poskočila visoka cijena (40 kruna
hl.škod nas), a naš ti seljak duhanom u kul, a što
e još gore, osjenač povadio, masline zapuštio i
sasjekao, živoga što je malo držao, rasprodao,
a svak udri sadi lozu i samu lozu. Najbolji ko-
madi zemlje, pa do one male škrapice, sve je lo-
zom zasagjeno ili će se kroz kratko vrijeme zasaditi,

Ove godine kod nas rodilo pola roda, a u

svijetu i dosta manje, te odma vinu cijene pa-
doše na 22 krune.
Ovaj čas spopadoše me teške misli i ne
mogu dalje, već pitam samoga sebe: Pošto bi
bilo naše vino, da je u svijetu svugdje rodilo
kao u nas? A pošto bi bilo, da je svukud do-
bar rod?

čvrsta i temeljita tradicija i još sa natpisom o
tome na ploči može ipak imati svoju neku po-
vjesničku bazu. Ta znamo kakve katastrofe sna-
gjoše grad Dubrovnik, osobito god, 1667., i te
godine koliko i koliko dragocjenjenih doktme-
nata ne poginu, a izmegju ovih nije mogao po-
ginuti i ovaj, kad znamo, da za te nevolje iz-
gori biblioteka i Arkiv franjevačkog samostana.
Za drugo ne, naime da je bio u Dubrovniku,
jer faktično kritičkih i savremenih dokaza za to
nemamo; a opet tek god. 1605, kako prije re-
kosmo, počeli su povjesničari o tome pisati.

Pri kraju bi samo želio iznijeti jedno skro-
mno moje mnijenje o ploči sa natpisom koja,
kako govore povjesničari, osobito O. Dolci i O,
Fabijanić, našla se u crkvi sv, Margarite pri kraju
17. vijeka. I da, onaj natpis mnogo govori! Nje-
gova autentičnost, kad bi bila stalna, mnogo bi
svijetla bacila na cijeli dogogjaj. I ja mislim, da
je mogla realno ona opstojati, ti govori O. Dolci
u svojoj povjesti (str. 12): »Quin paucis ab hiric
annis in ea Urbis parte, in qua Collegium S. J.
et D. Margaritae templum est, inventus est lapis
cum epigraphe, quod in humili illo tuguriolo
Parens Minorum commoratus est«. Prevod : +Ne-
ima tome mnogo godina, u onom dijelu grada,
gdje je kolegij D. I. i crkvica Sv. Margarite,
nagjena je ploča sa epigrafom, da je u onom
siromašnom skrovištu Otac »Male Braće« prebi-
vao«. Po ovim riječima O. Dolcija mora se za-
ključiti, da je on savremenik toga iznašašća ili

 

ne, to jest da nije bio u Dubrovniku, jer onako

testis ocularis, očevidac te ploče, ili u najlošijem