CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 6.
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PREDPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN
1 ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

IZLAZI SVAKE SUBOTE

HRVATSKA

 

ŠTVU. — ZA ZAHVALE
ZA OGLASE 20 PARA PO

 

 

 

 

 

Br. 471,

 

ev.

U DUBROVNIKU, 9. MAJA 1914.

PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI-

UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.

ALINA ANDALL. NO NL LN AL m M S

I PRIOPĆENA PLAĆA.SE 30 PARA PO PETIT RETKU,
RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI

God. X.

 

 

: .
Čudne pojave.

Naše se slavosrpske novine upravo natječu,
ikoja ćeviše da uzveliča Srbiju, koja će da joj
ipjeva velebnije hvalospjeve. Ma ni zlato nije to-
li sjajno: — rekao je neko — kako se iz daleka
čini, a prevelike hvale nijesu uvijek dobre,

Čujemo pak, da su neki ter neki ultra Sr-
'bohrvati počeli i našim seljacima i otočanima
duž Dalmacije solit pamet, da se oni nemadu
Više izvati Hrvati već Srbohrvati, i svoj jezik da
imađu zvati ne hrvatskim, već srpsko-hrvatskim,
a ti ljudi za Srbe do jučer ni čuli nijesu. A zo-
vu li se Srbi Hrvatostbima? i nazivlju li svoj
jjezik hrvatsko-srpskim ? :Ne čine: toga ni oni, ko-
ji megju nama živu, i koji su u manjini, a oni
u Srbiji 0 tom niti ne sanjaju.

A imijesu li Srbi i u Banovini i po Dalma-
ciji baš oni, koji su se češće družili s neprija-
teljima: riaroda našega, i tako mjesto da vojuju
za slobodu Hrvatske, oni su pomagali zatirati
njezina:prava. Držimo se stoga one: brat je mio
koje vjere bio, kada bratski radi i postupa. Treba
imat takogjer na pameti i onu: Tugje poštuj, a
svojim se. diči.

Kroz vijekove održali smo časno svoje hr-
vatsko ime, a zar sada da ga utopimo u more
srpstva? Nek se slobodno Srbi priznavaju Srbi-
ma, ali zašto da mi svoje ime. bručimo raznim
primjesama? Slobodno našim nacijonalcima, da
se zovu, kako im je milo, ali nek puste u miru
narod naš, jezik naš i ime-naše!!

Ljetos se je i proslava Zrinsko-Frarikopan-
ska nešto neobično proslavila. Prije su je slavili
sami pravaši, tako da nam protivnici predbaciše,
da smo čak tu. proslavu bili uzeli u monopol.
Ljetos je ta proslava zahvatila većih dimensija.
Slavili su je i Srbi i Hrvati svih stranaka, dapa-
če slavosrbi htjeli su da se pri tom osobito is-
taknu. To je pohvalno i .nama pravašima nije to
žao — kako nam se podmeće — nek se slave
junaci naši, neka povjest naša bude dika naša.
Ali gorko nas iskustvo uči, da se rad toga mo-
ramo bojat, da i ova!proslava ne potamni, i da
se u buduće ne izgubi. Jer slavosrpski duh ubi-
tačan je za naše (prilike; razvodnjuje naša do-
movinska čuvstva i ubiva zanos naš,

Eno 'su lani i Srbi i slavosrbi činili pomen
Dr. A. Starčeviću i bio bi reko čovjek, eto je
mirtav Stari osvojio' za se i slsvosrbe, za koje je
govorio: +Sa Slavoserbom ni u cerkvu«. A lje-
tos?' Ne napraviše mu pomena ni Srbi, ni sla-

! vostbi! — Lani je podružnica družbe sv, Ćirila

i Metoda u Dubrovniku činila svoju akademiju
skupa sa »Srpskom Zorom«, a ljetos do toga
nije došlo. Zašto ne? Znat će najbolje naši sla-
vosrbi |

Pravaši! su znali da u narodu pobude i uz-
drže pravu narodnu svijest, :da ga nauče, da lju-
bi ime! svoje i jezik svoj vrhu svega, da štuje
junake: svoje, mučenike svoje i vrle sinove svo-
je, a sad eto novog slavosrpskog sunca, da do-
mese inovog svijetla, iza koga bi mogla, kako nas
iskuštvo uči, nastati (gruba: tmina.

PODLISTAK.

Borba za slobodu Poljske g. 1863.

(Kratki prikaz jedne periode iz novije političke povjesti Poljske)
Po Possendorferu | Rawiti priredio V, Dračevac.

» Nije mu to bilo teško, ali teže je bilo pre-
tvoriti Poljake u Ruse i narod odgojen u više-
stoljetnoj slobodi političkoj, pretvoriti u robove.
Sada tek upoznadoše Poljaci što ih dijeli od
Rusa — poznadoše taj svijet istočne kulture i
duha s kojim se do tada rijetko susretahu. Po
zauzeću Poljske ruska se vlada stade namećati
Poljacima svukuda, poče vlađati po svome i siliti
narod, da se prilagodi svemu onomu njihovom,
što jimi) je ostalo dd“ davnina. Rusi stadoše pre-
tvatati ipoi'svome poljske škole i sudstvo a Poljaci
se tome prilagoditi ne mogli, jer ono što je bilo
za“ Ruse tovo, 'to'su Poljaci davno već znali, a

Nova vladina stranka u Banovini,

Sa sve to većom sigurnošću pronose se
| glasovi o namjeri bana baruna Škrlca glede sko-
| rog osnutka nove vladine stranke. Izgleda, da se
je već potpuno na čistu o tome, da o parlamen-
tarizaciji vlade na bazi sadašnje hrvatsko-srpske
koalicije ne može da bude govora. Koalicija, u
svome sadašnjem ustrojstvu, ne daje onima u
Pešti onakovo povjerenje, kakovo se zahtjeva od
jedne vladine stranke, Razne struje, koje se po-
javljuju vrlo često megju članovima koalicije, a
što je izbilo osobito na površinu baš kad su se
vodila pregovaranja oko parlamentarizacije vlade,
ne mogu da uliju pouzdanje mjerodavnim fakto-
rima. Izgleda ipak da nije nipošto banova na-
mjera raskrstiti se potpuno sa koalicijom i stvo-
riti sasma novu stranku od potpuno novih ele-
menata. Naprotiv sve versije, koje govore o
osnutku te nove vladine stranke, stoje na stano-
vištu, da će baš koaliciju zapasti glavna uloga
u novoj vladinoj stranci, Što se dakle hoće?
Stvoriti jednu kompaktnu i jedinstvenu stranku,
koja bi bila podobna za vogjenje politike u smi-
slu i po intencijama vladinih krugova u Pešti i
Zagrebu. Takovu jedinstvenu guvernamentalnu
stranku misli se postići priključenjem koaliciji
staromagjarona, koji sada u ne velikom broju
postoje u saboru kao neovisan vanstranački klub.
Oni bi morali raspustiti svoj klub i fuzionisati
se sa koalicijom. Pri tom se poglavito računa na
eventualnost, da će iz koalicije istupiti svi oni
elementi, koji su od zapreke, dase sadašnja
koalicija razvije u pravu vladinu stranku.

Katolici u Srbiji.
Beograd, 4 maja.

Dr. Vesnić je u bitnosti priveo
kraju pitanje uregjenja odnošaja
izmegju Vatikana i Srbije, te će
se u najskorijem vremenu početi
sa  definitivnim pregovorima.

Još u prvoj perijodi balkanskog rata izbilo
je na javu i pitanje katolika u novo osvojenim
krajevima i odmah se je počelo govoriti o kon-
kordatu Srbije sa svetom Stolicom, po kome bi
se uspostavili diplomatski odnošaji izmegju Va-
tikana i Konaka i tako obezbijedilo stanje katolika
u cijeloj Srbiji.

To je pitanje od velike znamenitosti za Sr-
biju koli u narodnom, toli u državnom pogledu
i zato nije čuda, da srpska vlada toli urgira to
pitanje, te se već punih 15 mjeseca vode prego-
vori. Kako je poznato, srpska je vlada bila po-
zvala k sebi za taj posao kao eksperta Dr. Ba-
kotića, a u zadnje je vrijeme poslala u Rim svog
poslanika u Parizu Milenka Vesnića,

I kako se Vatikan pokazuje za to pitanje
veoma predusretljivim i za posebni konkordat
veoma sklonim, to su se razne novine posljednjih
dana posvema o tom raspisale, Neke su novine
donosile već brzojavne vijesti, da je konkordat
sa Srbijom već sklopljen, dok nijesu došli služ-
beni dementi, da je ta vijest preuranjena. No da
će do konkordata ipak doći, o tom nema sumnje,

 

naroda s kojim su Rusi živjeli te prama tome
poljskom elementu ogavno i nisko. A kada nijesu
mogli, da poljski narod milom privuču k sebi i
prilagode svome životu, stadoše ga ništiti i pro-
goniti, Rušili su malo po malo sudstvo, školstvo,
uništiše uniju istočne sa zapadnom crkvom, o-
štrom cenzurom proganjahu literaturu, pak na
divlji način stali proganjati katoličku crkvu i nje-
zino dušobrižništvo. Ko je samo pokušao, da o-
brani svoja od starine naslijegjcna: prava, bio je
smatran buntovnikom — hvatali su ga, sudili po
svojim sudovima i zakonima i silom odvažali po
Sibiriji, Kavkazu, Komičadki, samo da bi daleko
od domovine megju divljim i tugjim svijetom
otupio i zaboravio na slavu i veličinu praotaca u
slobodnoj nekada a sada zasužnjenoj i tužnoj
domovini. Najvrsnije sile megju Poljacima pogi-
nuše, ne mogavši snašati teškog jarma ruskoga,
a dogagjalo se je da su i sami sinovi poljskih
otaca bili progonitelji svoje vlastite braće, jer Ru-

 

\onošto: je bilo ruskoga zadavalo je barb u

 

| sija

nastojaše demoralizirati poljsku jav-

 

Već se iznose i neke potankosti toga ugo-
vora, tako da će biti u Srbiji katolički nadbiskup
— za koga da je već predvigjeno u budžetu
15.000 dinara osnovne plate — sa biskupima u
Skoplju i Prizrenu, te sa više župnika ; da će se
osnovati centralna katolička bogoslovija; da će se
tražiti pravo sv. Misu govoriti po latinskom o-
bredu, ali u staroslovenskom-glagoljačkom jeziku;
da će za biskupe biti imenovani svećenici iz hr-
vatskih zemalja, pak se javlja čak i to, da se je
iz Dalmacije prijavio veliki broj svećenika gla-
goljaša, koji traže tamo službu, a ove da će srp-
ska vlada preferisati i rad toga što poznaju tali-
janski i hrvatski jezik.

Sve te vijesti reasumiramo iz raznih novina,
dajući im samo kroničarsku vrijednost, a ovu zgo-
du uzimljemo, da se osvrnemo na dosadanje stanje
katolika u Srbiji.

Žalosna je činjenica, da je dosadanje stanje
katolika u Srbiji bilo gore nego li u samoj Ru-
siji. Poznavaoci prilika poregjuju život katoličke
Crkve u Srbiji sa njezinim životom u  katakom-
bama. Dosta je napomenuti činjenicu, da 16.000
katolika, koji živu u starim granicama Srbije, ni-
jesu imali nego jednu jedinu crkvicu u Nišu, do-
čim 6.000 katolika u Biogradu moralo se je za-
dovoljiti sa kapelicom austro-ugarskog konsulata.
Graditi crkve nije im se dopuštalo !

Sv. Stolica nastojala je u više navrata, da
bi se stanje katolika u Srbiji poboljšalo, ali svi
njezini dosadanji pokušaji ostadoše bezuspješni.
Slavne uspomene veliki Lav XIII, imenova god.
1881. bosanskog franjevca fra Ivana Vujčića apo-
stolskim vikarom sa sjedištem u Srbiji, ali fana-
tično pravoslavno svećenstvo zahtjevaše od vlade
bezodvlačno njegovo odalečenje iz zemlje.

Isto tako propane i pokušaj sv. Stolice g.
1887., da se sklopi posebni konkordat, što ga je
Vatikan već bio izradio. I tako ostadoše katolici
u Srbiji pod protektoratom Austro-Ugarske Mo-
narhije, a vladika Strossmayer obnašao je čast
apostolskog vikara za srpske zemlje,

Jedan od glavnijih uzroka, da do sporazu-
ma izmegju Srbije i Rima nije moglo doći, bilo
je srpsko pravoslavno svećenstvo, koje opojeno
fanatizmom, a dosta i ignorancijom osim rijetkih

časnih iznimaka nije moglo ni da vidi, ni da

čuje katoličkog svećenika,

Činjenica je, da se je Srbija uopće veo-
ma malo brinula i za uzgoj svoga pravoslavnog
svećenstva, tako da je bilo ne samo sveštenika
već i biskupa i arhimandrita bez gimnazijalne
naobrazbe, nekih dapače, koji su jedva znali či-
tati, tako te je i poučavanje vjeronauka u ško-
lama bilo povjereno većim dijelom svjetovnim
učiteljima i profesorima, a ne sveštenicima,

U prva vremena nijesu bile takove prilike
u Srbiji. Ne ćemo spominjati vrijeme, kad je Sr-
bija bila u zajednici s Rimom, ni kako je Stje-
pan Prvovjenčani primio kraljevsku krunu od
rimskoga Pape Honorija Ill. 1217., nego ćemo
samo istaknuti, da je sve do god. 1709. u Bio-
gradu imao svoju stolicu i katolički biskup, 'a

nost, nebi li tako slabe lakše mogla privući na

svoju stranu. Od konca XVIII. vijeka t, j. od časa,
kaka je Rusija posvema zauzela pod svoju vlast
najveći dio poljske države, počelo je progonstvo
naroda poljskoga, koje je svakim danom sve to
više raslo, kako je Rusija silom rasla i kako je
danomice stala sve to više utjecati i sudjelovati
u političkom živatu Evrope,

Doista, jedan dio kraljevstva poljskoga, na-
zvano »Kongresno« jer na Bečkom kongresu 1815.
bilo predano Rusiji s obvezom da tamo uvede
konstituciju, car Aleksandar očuva za svoga života
onih groznih proganjanja vedom spomenutih. Isti
se dapače car okruni za kralja poljskoga, dade
tome kongresnom kraljevstvu s glavnim gradom
Varšavom autonomiju, posebnu vojsku, financije,
sabor dapače se s uplivom Gartorgskoga sklone,
da osnuje poljsko sveučilište u Varšavi, Uz. bok
te institucije otvori opet poljsku universu u Vilnu,
koja je kao i prije stala da okuplja sve vrije-
dnije znanstvene sile poljske. \

da je prije provale Turske bilo u Srbiji! do 50
franjevačkih samostana.

Dao Bog da i budući sporazum sa sv. Sto-
licom bude uslovom, da katolička Crkva u Srbiji
ožive novim slobodnim životom.

 

Izbor u Garčinu.

Garčin je veliko mjesto kraj Broda u Sla-
voniji, a izborni kotar Garčinski je čisti katolički
seljački kotar, u kome nema ni dvjesto duša pra-
voslavnih.

Taj se je kotar odlikovao od vajkađa kao
pravaški kotar, te je uvijek birao pravaša za hr-
vatski sabor.

Kod zadnjih izbora bijaše izabran pravaš
Dragutin Hrvoj. No on moraše napustiti mandat,
jer bijaše izabran i u Klanjcu.

Dne 28 pr. mj. bijaše ponovni izbor i gle
čuda u tome dosle pravaškom kotaru progje o-
vaj put koalirac Rojc, prijašnji šef bogoštovlja.

Ova vrlo žalosna i nezdrava pojava zapa-
njila je svu hrvatsku javnost.

Da je do ovog poraza hrvatske misli u Gar-
činskom kotaru došlo, jedini je uzrok raskol me-
gju pravašima.

Proti pravaškom kandidatu Dr. Kumičiću,
Milinovci postaviše svoga kandidata, koga je sam
bivši zastupnik toga kotara Hrvoj vodio po..ko-
taru i preporučao ga narodu.

U takom metežu i neslozi narod se nije u-
mio snaći, I tako nesloga i inad u pravaškim re-
dovima“ dogjoše u prilog koalicijonaškom -kan-
didatu.

A potpomogla. ih je i poznata kortešacija,
kojom se koalicija služi i kakve se u svijetu ni-
gdje ne vidi do li u tužnoj Hrvatskoj, Tako da
je izbor izraz mržnje, osobnosti i svega samo
ne prave narodne volje.

 

Izbor u, Garčinu žalosno je poučan primjer,
| kamo vodi politika nesložnih. pravaša.

Kad u ovakovom kotaru pobjegjuje koali-
cija i sasvim nedomaći čovjek Rojc, čemu se još
nemamo nadati u drugim pomješanim kotarima !

“Talijansko mahnitanje.

Dogagjaji u Trstu, koji su nastali zbog po-
znatog upravo barbarskog postupka talijanskih
| fanatizovanih djaka na trg, akademiji »Revoltelli«,
protiv slovenskih i: hrvatskih kolega, odjekli su
bili po čitavoj Italiji. Tome se je bilo i nadati,
znajući da se davno sa talijanske propagandisti-
| čke strane nastoji prikazati po Italiji, .kako su
Trst, Istra pa i čitava Dalmacija »talijanske« zem-
lje, napučene »sve samim talijanskim« življem! !
Takova megalomanija naravno da je sve obratno
| postigla, jer je izazvala naš narod na žilaviji rad
|i pregnuće, da budnije čuva i svoje goji.
| Razboritiji. Talijanci, -koji barem, u-nekoliko
poznaju naše zemlje, nijesu . begenisali svojim
mladićima, shvaćajući ne samo neopravdanost već
li štetu, koju tim nanose vlastitim ciljevima. Do-
| statna bi bila pretpostavka : što bi se dogodilo,

| Tu za kratko je lakovo stanje trajalo, samo
| dok je bio na životu Aleksandar I, Rusija je po
| njegovoj smrti na čelu joj Nikolaj I. na trupo-
| vima najvrlijih i najplemenitijih sinova Poljske
gradila svoju veličinu, želeći cijeli svijet uvjeriti,
|da se Rusi protežu sve do tamo, gdje počinje
granica Njemačke i Austrije. Počelo se je sada
najvećim proganjanjem Poljskih škola, mladeži i
katoličkog dušobrižništva. Brojne i bogate 'škole
poljske stadoše se ukidati ili pretvarati u ruske;
zaklade, iz kojih su se uzdržavale poljske škole,
ruska je vlada plijenila, Universa u Vilnu' bi za-
tvorena_te mnoštvo drugih viših škola, zhame-
nitih radi dobrih nauka, koje su se u njima po-
stizavale, Zidovi se, odakle nekada ishodijahu
najvrliji ljudi, prevukli paučinom, fondovi bili
raskradeni, ruskih škola pak nije bilo te se nije
imalo gdje djecu na škole šiljati, Veliki se talenti
tako radi nestašice škola gubili, a narod duševno
zaostajao. U potpunom značenju riječi bilo je to
mučenje naroda poljskoga! (Slijed