CRVENA HRVATSKA

CIJENA JE LISTU SA DONASANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU Ke
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PREDPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN
1 ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO 1 UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

 

PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI- |
ŠTVU. — ZA ZAHVALE I PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU,
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI |
UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.

IZLAZI SVAKE SUBOTE :

POJEDINI BROJ STOJI 20 PARA.

 

 

 

e

 

God. X.
Br. 488. m

 

|
|

++ Sv. Otac Papa PIJO X.

Sred zveketa bojnoga oružja čitave
Europe i sred opće napetosti burnih dana,
zaklopio je svoje samrtne oči časni vati-
kanski starac; brižni Otac svega Kršćan-
stva, budni čuvar mira, sv. Otac Papa
Pijo X. Zaklopio je svoje samrtne oči,
da ne gleda opustošenje zemalja, da ne
gleda krv, što već počela potokom teći,
a On ju hotio obustaviti. Zadnja Njegova
želja i zadnje Njegovo nastojanje bijaše
— mir. On ga je i za cijelog svoga pa-
pinstva promicao i naglasivao i isticao
sredstva, kako da se trajni mir uzdrži.
Isticao je blagi Pijo, baš kao i Njegov
predšastnik slavni Lav XIII, da svijet ima
postati kršćanski, da se ima skupiti pod
mirni stijeg Isukrsta, da ima izmijeniti
duh zavisti i raskoši sa duhom dobro-
tvornosti i žrtve, pa će zadobiti socijalni
mir, pravi trajni mir i pravo blagostanje.

Nije u Njem bilo energije Grgura
Vii, ni strogosti Siksta V, ni dugog vla-
danja Pija IX, ni oštromnosti Lava XIII,
ali se ipak ubraja megju velike Pape:
bio je velik po dobroti svojega srca, ve-
lik u skromnosti i pobožnosti svojoj, ve-
lik u svome refomatornom radu, u veli-
koj svojoj namisli, da sve obnovi u Kri-
stu. Već u poodmakloj dobi izabran Pa-
pom djelovao je Pijo X punih 11 godina
časno i blagoslovljeno na korist crkve
i naroda; pun  prosvijetljene duševne
revnosti, pun  razboritosti i mudrosti,
pun pobožnosti i  umjerenosti, a  po-
imence blagosti i skromnosti. No kraj te
blagosti i samilosti prema svakome bi-
jaše slavni Papa do prigode i silno ener-
gičan u obrani svetih ideja, u pobijanju
razvratnih nauka, u izvšivanju dobrih
odluka. Njegova okružnica o modernizmu
časni je nastavak dubokoumnih okružnica
slavnoga Lava XIII; dokaz visoke filo-
zofske i bogoslovne naobrazbe Pijeve i
finog inteligentnog duha, kojim je znao
prodrijeti u tajne varavih nauk4, koje pod
plaštem znanosti skrivaju otrov neistine
i napadaj na božanstvo katoličke nauke;
a s druge strane Njegovi ,motuproprio“
protiv modernista po svojoj snazi slični
su strijelama, što ih je silni Grgur VII
sipao protiv tlačitelja Crkve i Papinstva.

Ne samo radi uzvišene časti, koju je
obnašao, ne samo radi vanrednih vrlina,
kojima je urešen bio, nego i svojom vanj-
štinom, svojom blagom simpatičnom po-
javom bio je Pijo X predmetom  sveop-
ćeg štovanja i osvajao je na prvi mah
srca onih, koji su imali sreću, da ga o-
sobno vide. A vidjeli su ga mnogi, jer
nije sebe štedio, pa i kad se slabo ćutio,
i često se imalo prigode, da ga se vidi:
u privatnim i javnim audiencijama, pri

svečanostima u velebnoj bazilici sv. Pe-
tra, a napose pri mnogobrojnim hodoča-
šćima, koja su godimice iz raznih strana
razni narodi — pa i naš hrvatski — pri-

regjivali, da iskažu počast Isusovu Na-
mjesniku na zemlji, da ugledaju blago i
milo lice Oca svega Kršćanstva, da čuju
Njegovu utješljivu riječ. A On je rado
svakoga primao i očinsku riječ svakom
kazivao i nad svakim podizao svoju po-
svećenu desnicu, da udijeli pastirski bla-
goslov.

Blagoga, dobroga, pobožnoga Pija X
nema više megju živima na zemlji; ali
Njegova blaga pojava lebdjeti će za dugo
svježa megju kršćanskim narodima, a Nje-
govo ime blistati će u sjaju tolikih svi-
jetlih imena u nizu Petrovih Namjesnika.
Vječna mu slava!

*
*

*

Pijo X rodio se u selu Riese (megju Vin-
cenzom i Trevisom) 2. lipnja g. 1835. Otac mu
se zvao Giovanni Batt. Sarto, a mati Margarita
Sanson. Na krštenju dobi ime Josip. U kući Sar-
tovoj bilo još sedmero djece: jedan brat i šest
sestara, a imanje. maleno, te sei po. siromašku
živjelo. Mali Giuseppe bio je najprije u svom
rodnom mjestu Riesu poslan u školu k župniku
Titu Tusarniju, kod kojega se uputio u vjero-
nauku i u drugim osnovnim naucima. Onda, na-
govoren od župnika, pogje u gimnaziju u Ca-
steliranco. Nije mogao stanovati u Castelirancu,
pa mu je valjalo svaki dan pješke ići iz Riesa
do gimnazija. Radi njegove dobrote i izvrsna
napredovanja u nauku priskrbi mu treviški biskup
Farina mjesto u sjemeništu u Padovi. Tu je g.
1850 prvi put obukao duhovničko odijeto. U Pa-
dovi je svršio Giuseppe Sarto i svoje bogoslovne
nauke, u kojima se takogjer veoma odlikovao.

Dne 18. rujna 7858. bio je regjen za sve-
ćenika u stolnoj crkvi u Castelfrancu. Biskup
treviški htjede, da ga uzme u svoje bogoslovno
sjemenište za profesora, no Sarto se radije odluči
za dušobrižništvo. Makar da je bio mlad, po-
stade don Sarto župnikom u Tombolu, gdje je
djelovao sedam godina. Iza bura ratnih godina
1859. i 1866. bi g. 1867. premješten u važnu
župu Salzano. U jednoj propovjedi reče jedanput
Sarto: »Svim ću sve biti«. I držao se toga obe-
ćanja. Njegovo djelovanje kao seoskog župnika
trajalo je do g. 1875.

Biskup treviški upoznade brzo djelatnu silu
Sartovu te ga g. 1875 imenova kanonikom svoje
stolne Crkve. Novi kanonik bio je unišao tada
u svoju 40 god. Od sada se brzo sve na više
penjao; najprije postade dekanom kapitola, onda
biskupski kancelar; osim toga još duhovnik u
bogosl. sjemeništu i prosinodalni eksaminator,
te napokon biskupov generalni Vika. Sve je
svoje službe vršio zdušno na svačije udivljenje,

Godina 1884 donese odlučan preokret u
Sartovom životu, Te godine bi imenovan dne
10 ruj. čiskupom u Mantovi. U tom svom no-

 

te je pod njegovim vodstvom katolička ideja za-
hvatala u mletačkoj provinciji duboka korjena.

Najvažniji momenat života Sartova bio je
dan 4. Aug. 1903. Toga naime dana bi izabran
vrhovnim poglavarom sviju kršćana — Papom.
Dobio je (u sedmom skrutiniju) 8 glasova preko
tražene dvije trećine. Kad je broj glasova u pre-
gjašnjim skrutinijima za njega sve više rastao,
opetovno je i vruće molio, neka njega ne biraju.
Poslije izbora, kad ga je kardinal Oreglia upitao,

prima li izbor, odvrati duboko ganut: »Ako me |
taj kalež ne može da mimoigje, budi volja Božja«,

I preuzeo je krmilo Petrove lagje. Okrunjen je
najsvečanije u nedjelju dne 9. Aug. 1903. u sv.
Petru pred više od 50.000 ljudi.

Nije moguće u ovako tijesuom prostoru na-
šeg lista potanko opisati široku djelatnost bla-
gopokojnoga Pape. Ta nije bilo znatnijeg pitanja
u Crkvi, kome On nije posvetio posebnu pažnju
i gledao ga sretno riješiti. Bio je skroz i skroz
religijozan, pa je htio, da religijozni duh obu-
hvati svakoga i zato je toli često promicao, pre-
poručivao razne pobožnosti, nadasve pobožnost
prama Presv. Euharistiji i čestu, pače svagdanju
sv. Pričest znajući, da će se time najbolje njetiti
i uzdržati vjerski duh. Uočivši zablude nemilo
ih je otkrivao i iskorjenjivao, kao poimence za-
bluđe modernista i njima sličnih. Istodobno pro-
vodio je razne reforme u Crkvi, kod svećenstva,
u svetkovanju blagdana, u liturgiji, u glazbi i
pjevanju i t. d. — reforme koje su učinjene
prema potrebama današnjega vremena.

Karakteristika njegova života i kao Pape,
jest skromnost i neka naravna dobrota, što je
još više ugleda i privlačivosti doprinašala nje-
govom uzvišenom dostojanstvu. Zato je od sva-
koga bio općenito štovan i ljubljen, kao malo
koji Papa.

Vječna mu slava!

Le extremes se touchent".

Današnji evropski rat predstavlja nam
pravu sliku starog Babilona, kako je. opi-
sana u sv. Pismu.

Uz veliko bogatstvo i skrajnu raska-
lašenost bila je zavladala pomutnja svih
pojmova, religioznih i znanstvenih: mješte
se klanjati pravom Bogu, božansku čast
iskazivahu kumirima, a na mjesto zdravog
znanja stupi isprazna astrologija. Osim to-

nihilizam u pravcu djelovanja.

U današnjem teškom ratu vidimo
združene Rusiju, Francusku i Englesku
proti Njemačkoj i Austro-Ugarskoj. Što ih
je združilo, buduć tako razrožne glede
ćudi naroda, glede državnog sustava, svo-
jih glavnih političkih težnja a napose gledeć
na oprečnu kulturu? Kod prve istočna
azijatska, kod drugih zapadna.

Rusiji je pred očima, kako sam Car

 

vom položaju teškom već po sebi, a još težem
radi ondašnjih nesregjenih prilika, pokaza bi-
skup Sarto takt i širok pogled; on doskora za-
dobi u Mantovi simpatije i kod onih, koji ne-
prijateljski osjećahu prema Crkvi.

Kad je g. 1893 bilo popuniti patrijaršku
stolicu u Mletcima, podiže Lav XIll u konsi-
storiju od 12 lipnja 1893 zaslužnoga i revnoga
biskupa Sarta za kardinala i patrijara mlela-
čkoga. | on je bio vrijedan te nove velike časti.
Bio je praktično-socijalni kardinal dobrotvor za
siromahe, posrednik izmegju radnika i gospo-
dara u njihovim razmiricam; bio je razboriti
kardinal, koji je osigurao red i državi i Crkvi u

 

mletačkim krajevima; bio je ustrajni organizator

u proglasu kaže, da brani vjeru svoje
braće, da brani pravoslavlje — religijozni
fanatizam. Francuskoj. lebdi pred očima
samo riječ »revanche« još od god,. 1870,
a Engleskoj njezini materijalni. interesi i
isključiva hegemonija na moru.

Rusijom vlada religijozno sujevjerje uz
fanatizam malo naobraženog svećenstva ;
Francuskom, osobito kod klike koja danas
vlada, praktični ateizam; Engleskom pako
spekulatizam. Što ih je dakle moglo zdru-
žiti u jedno kolo? Sotonska zavist proti
Njemačkoj i paklena mržnja proti katoli-
cima Austrije. Isto sve je bilo razrožno u

 

* Od ugledne osobe izvan Uredništva,

ga ne bješe nikakva pravca u praktičnom, |
|etičkom životu, nihilizam u pojmovima,

|starom Babilonu: u tom samo bijaše slo-
žan, u mržnji proti Bogu i puku Njegovu.

Red je istaknuti, u čemu uprav teme-
ljie svoju vjetru, svoje pravoslavlje koliko
Rusi toliko Srbi, za koje, kako sam Car
| kaže, današnji rat ratuju. Navesti ću neka
|fakta, po kojim se vidi, da njihova vjera,
|daj-budi kod puka, sastoji u njekim vanj-
\ skim formalnostima.
| Neki današnji pisac u svojem djelu o
| »Poglavarstvu sv. Petra« navagja ovaj slu-
|čaj; »Kad sam bio dušobrižnikom u Erce-
govini u Popovu-polju, razgovarajuć se sa
jednim trgovcem rišćanskim — tako pra-
voslavne puk naziva — reče mi: zašto se
ne bi mogli združiti u vjeri? Pustite vi
nekoliko dana a nekoliko mi, tako da
božićujemo zajedno, i eto nas združenih«.
To je bio jedan od otmenijih i pametnijih,
koji je dakle cijelu razliku vjere polagao
u kalendaru.

Slijedeći je fakat još karakterističniji.
Bilo je dne 28. augusta 1893. Putovao je
|iz Spiča u Kotor autokefalni Metropolit
| Getitija Ban. Na parobrodu je zapodjeo
|govor sa kat. svećenikom o vjeri. Došlo
|se ma pitanje kalendara te  preosvešteni
|stisnuvši šaku reče: »Julijanski je koledar
ugalni kamen naše pravoslavne vjere«.
Ovo isto potvrdi preosv. Dr. Milaš, je-
|dnom _ profesor pravoslavne bogoslovije u
| Zadru,: koji ovako odgovori jednom kat,
|svjetovnjaku, koji ga bijaše upitao, za št
|ne prime i oni novi kalendar, kad su ga
| primili svi naobraženi narodi, »Ako ga
| primimo, reče, narod će nam reći, da smo
| se polatinili,

Poznat je u Dubrovniku pok. vladika
|niški historiograf Ružičić. On se je pred
| jednim kat, svećenikom tekstualno izrazio :
|»Naši ti ne vjeruju ni u lsukrsta, ali su
za svoje pravoslavlje pripravni i umrijeti«.

Eto, za što se bori Car velike Rusije,
Car »mira«: bori se, kako sam kaže, za
pravoslavlje, koje po Cetinjskom Metropo-
litu počiva na Julijanskom koledaru, koji
bijaše uregjen od poganina Julija Cezara
još god. 46 prije Isukrsta; bori se za kr-
šćansku ortodoksiju, a po Ružičiću, ne
vjeruju ni u Isukrsta.

Nijesu ni svi pravoslavni jednaki, jer
i kod njih ima pametnih i razboritih, koji
silom logike i ustrajnim učenjem  pregješe
u krilo katol. Crkve ili zagovaraju sjedi-
njenje sa kat. Crkvom iz ljubavi prama
svojoj domovini. Poznati su knezovi Ga-
garini, Martinovi i Šuvalovi, koji u svo-
jem djelu »Ma conversion et ma vocation«
navješta svojoj domovini veliku misiju u
svijetu, ali jedino u jedinstvu sa katol.
Crkvom. Poznat je glasoviti teolog i hi-
storičar = Solovjev, knez Mešćerski, članak
arcisvećenika Svetlova u »Vjesniku teolo-
škom«, govor Ivana od Kronstadta, članak
u >»Novoje Vremja« 1905. napisan od
Menčikova, koji svi spas Rusije navije-
štaju jedino u jedinstvu sa kat.' Crkvom,
priznavši tako opravdanu dilemu, što je
knez Gagarin u svojem djelu »La Russie
serat elle catholique« Rusiji na razmišljanje
stavio »Catholicisme ou revolution«. Ali
njihovo svećenstvo drži puk u glupom
neznanju, da ga lakše fanatizuju. S druge