PRAVA CRVENA HRVATSKA CIJENA JE LISTU SA DONASANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 6. NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9. KO NE VRATI LIST KAD MU PREDPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN I ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU Br. 532. S SEE RDRK EA KRR A RSA IZLAZI SVAKE SUBOTE POJEDINI BROJ STOJI 20 PARA. U DUBROVNIKU, 3. JULA 1915. NINANI AAN AN PRETPLATA I OGLASI SALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI- ŠTVU. — ZA ZAHVALE I PRIOPĆENA PLAĆA SE 50 PARA PO PETIT RETKU, ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE. God. XI. Nakon godinu dana. Prošla je godina dana iza onoga gro- znoga umorstva u Sarajevu. Porazna je to bila vijest, kad smo mi Hrvati dočuli, kako je naša uzdanica, Frano Ferdinand, naš budući kralj, umoren od nezrelog mladića, od naše ,braće“ Srba. + I to, da su bezdušni srbijanski urotnici odabrali nezrelog, nedoraslog i tako rekuć za taki grozan zločin neubrojivog mladića : neka on izvrši to nedjelo; znak je bez- savjesne i bezdušne kulture, što je vladala u beogradskim srpskim krugovima. Vidi se, da im je to u krvi, te nijesu mogli ni za- misliti zlokobnih posljedica toga zločina. Mislilo se u tim komitaškim krugovima: kako smo mogli onako zvjerski skasapiti svoga kralja i kraljicu, pa nikomu ništa, da će bez posljedica ostati i ovo grozno umor- stvo u nasoj Monarhiji, Nu, u tom su se prevarili. Hvala Bogu! kod nas nijesu tako zločinački nazori korje- na uhvatili. Mi smo na daleko višoj visini ćudorednog kršćanskog osjećaja. Stoga je to umorstvo proizvelo nedogledan dojam, te je upravo porazno djelovalo na kršćanski osjećaj svega pučanstva maše Ćesarevine. Sve je uzavrelo. Tako ipak ne ide i tako ne smije da bude! Neka se oni ubijaju megju sobom, eto ih tamo; nu da oni tu zločinačku praksu prenose k nami: toga mi ne dopuštamo! Srbija je bila pozvana na račun. Činilo se sprva, kao da čitava Europa odobrava našu želju za odmazdom, kad najednoć istupi Rusija, da zaštiti urotnike! Doduše nije ni u Rusiji nepoznata ta zločinačka praksa, ubijati svoje vladare, nu ipak smo mislili, da neće istupiti i izložiti se za tu urotničku družbu. Kasnije se je pokazalo, da je Rusija preko svoga Hartwiga bila upletena u tu urotničku zavjeru. A taj du- ševni pokretač, poslanik Rusije, prvi je bio pozvani pred sud Božiji. BODLISTAK. (6) VAŽNOST DUBROVNIKA u trgovačkoj povijesti srednjega vijeka. Napisao prof. Dr. Konstantin Jireček, : S njemačkoga preveo prof, Dr. Božo Cujetković. Prastare su sveze južno-dalmatinske obale sa Apulijom, koja leži na drugoj strani, i to tim više, što su obje obale bile većinom u srednjem vijeku od cara Justinijana do XI. stoljeća pod vizantinskim vrhovništvom. Od normanske dobe udari Dubrovnik ugovore sa pojedinim grado- vima, a ove opet utvrdiše za Stanfovaca, Anžu- vinaca i Aragonaca novim ugovorima pa i kra- ljevskim povlasticama. To nije bio samo stari vi- zantinski pokrajinski glavni grad Rari, sa svojom glasovitom zavjetnom crkvom svetoga Nikole, koju n. pr. nadari srpski car Stjepan Dušan ; to je bila Barletla, na glasu poradi svojih gedižajih, sajmova, koje pohagjahu Genovljani, Flore :irci, Katalonci i drugi, pa mnogo omanjih gradova, kao Maniredonia, Trani, Molfetta, Bitonto, Mo- nopoli, Brindisi, Lecce i drugi. Osobito što Du- brovnik dobijaše s ove obale bijaše žito. More ima kao i tvrdo kopno uobičajene putove, na kojima tijek vijekova ne izvede osobite promjene. I danas je živ saobraćaj sa Apulijom, a napose sa Bari s pomoću vatrenjača i jedrenjača. Du- brovački trgovci pohagjahu i glavni grad Napulj, a tako isto sićilijanske gradove Sirakusu, Mes- sinu " Palermo, gdje se još zove jedna ulica »dei Nastali su kobni dani, kao da su se po- digli sotonski šegrti na obranu Srbije. Di- glo je kuku i motiku sve u Europi, što | barem službeno služi sotoni i njezinim še- grtima, slobodnim zidarima. No ta njihova zaplotnjačka rabota kao da im neće poći | za rukom. | Providnost je Božija drukčije odlučila. Primila je žrtvu jednoga od najplemenitijih Habsburgovaca kao pokajnu žrtvu za us- krsnuće Austrije. Umorstvo Frana Ferdi- nanda probudilo je Austriju i njezine na- rode. Do sada uspavano zajedničko osjeća- nje probudilo se u nevigjen i neslućen iz- lijev zajedničke ljubavi prema Monarhiji. Narodi su uvidjeli, da im je opstanak ugrožen. Zgrozili su se na pomisao, da ov- dje na jugu megju nami Hrvatima zavla- daju macedonski odnošaji, a na sjeveru u Galiciji kozačko kopito. Pohrliše u bojne poljane sa neopisivim oduševljenjem, te se eto dvanaesti mjesec bore upravo heroj- skim junaštvom. | najteže su napore pod- nijeli, te Ruse iztisnuli iz Galicije. Što su Rusi počinili u Galiciji, to se ne da opisati. Koja nasilja ..! moramo se mi Slaveni crveniti, da su sve to mogla uči- niti u naše doba naša »braća« | Vrlo žalosna! I oni bi imali biti naši »osloboditelji« ! Nijesu ni Italijanci mogli zaostati za Ru- sima i Srbima. Ne radujemo se ničijemu zlu, pa niti jadu naših dušmana. Nu i kao kršćani očekujemo pravdu Božju. Oni, koji su bratoubojicu Kaina nasljedovali, oni će i kažnjeni biti, Za narode nema ni posebnoga ni općeni- toga suda Božijega. Za svoje grijehe i zlo- čine oni moraju trpjeti na ovomu svijetu. Ono, za što je naš neprežaljeni presto- lonasljednik živio i za što je umro : to eto slavlje slavi. Austrija će pobijediti, a do njezinih naroda stoji, da poslije za mira pregnu za onim, za što su se tako hra- bro borili, da naime u sretnoj Austriji budu sretni i zadovoljni svi njezini narodi! X. Proeu pa ostrvo Maltu, koje pripadaše Sićili- jancima. Na svrhu srednjega vijeka bijahu za- | stupane u Dubrovniku po svojim konsulima sve važnije italijanske općine; isto uradi Dubrovnik po italijanskim trgovačkim gradovima. Sveze sa zemljama aragonskih kraljeva, koji onda vladahu na istočnoj španjolskoj obali pa na Balearima, Sardiniji i Sićiliji dovedoše do prvih odnosa Dubrovčana sa daljim zapadnim stranama na zapadu od Italije. I sami Katalonci onoga vremena bijahu uz Italijance najvrijedniji mornari na Sredozemnom moru, Brodovi i tr- govci iz Barcelone, Tortose, Valencije, Majorke, Perpignana (onda aragonski posjed), Cagliari i t, d, nijesu nerijetko spomenuti u Dubrovniku, i to u XIV. i XV, stoljeću, S druge strane i dubro- vački brodovi pohagjahu u isto vrijeme i ako rijetko ove vrlo daleke lučke trgove. Mnogo ne- prilika prouzroči glasovito gusarstvo Katalonaca \# Sićilijanaca, koje u živo tjeraše osobito u XV, fis od poduzetnika iz Sirakuse, Malte, Sar- dinije i Španije i to po Sredozemnome moru, a osobito po italijanskim i grčkim vodama, katkada |se hitaše i Jadranskoga mora na nost Mlečana i Dubrovčana. Ribari koralja iz Marseille i Montpelliera, iz južne Francuske, koja iza krstaških vojna živo sudjelova u levantskoj trgovini, spominju se u Dubrovniku oko 1370, Dalje sveze sa zapadom razviše se tek u XV, stoljeću, kada zbog opada- nja kopnene trgovine sve se većma dizaše plo- vidba po moru. Tada slijegjahu Dubtovčani tra- gove Genovljana i Mlečana, koji po prilici od jaku neugod- |jedan \terview svoga saradnika Latapie, koji da je on ittao sa Benediktom XV., u kojem je Paja mnogu gorku izrekao na račun Sporazuma a o- sobito Italije, na račun njezinih prodanih i bez- načajnih vogja. Kazao je naime, da italijanski Papa i svjetski rat. Odavna nije svijet upirao očima na vatikan- skog sužnja, kako u ovim sudbonosnim časovi- | ma. Dok su se mnogi nadali, da će plemenito | nastojanje Benedikta XV. pomiriti zaraćene na- rat ugrožava interese sv. Stolice i stavlja Papu rode, drugi su podmuklo rovarili i svega se hva-|y nesiguran položaj, a italijanske vlasti da krše tali da unište Papin ugled. Nastojanje je Papino | obećanje listovne tajne, djelomično uspjelo, bar u toliko, što su se izmije- | nili nesposobni i osakaćeni, ali regbi da uspijeva | i nastojanje njegovih neprijatelja, osobito od | kada je vjerolomni i beskarakterni naš italijanski Cijela ova framasunska papirnata vojna proti Papi dokazuje nam kako Papa mora biti svoj u domu svonie t, i. potpuno slobodan i ne- ovisan o kojekakvim »garancijama«, koje mu je 1317. uvedoše redovite vožnje do Flandrije i En-|jine; njegova povlastica od 1349 saveznik pristao uz naše protivnike, Framasuni i svi oni, koji bi najradiji bili, da nema vjere ni službenika njezinih, udariše na poglavicu katoličke crkve. Odabrali su razne pute, koji vode jednoj svrsi: uništenju Papine aukto- ritati i po mogućnosti rascijepkanju katolika. Isti su huškaši, koji u zemljama Četvornog Spora- zuma nastoje da prikažu Papu prijateljem Au- | strije i Njemačke, a opet u Austriji i Njemačkoj | protivnik, a prijatelj lialije. viču, da je Papa naš Da je ovo tako, potvrgjuje nam to činjenica, što | su u ltaliji nesmetano ostali dopisnici naših fra- masonskih i liberalnih novina, dok su svi diplo- mati i ostali naši i njemački podanici morali bez- obzirce da bježe. Ostali su pak, da uzmogu na- staviti svoj mutni posao huckanja. Tako objelodanjuju u Engleškoj brošuru : The pope and ihe great war (Papa i veliki rat), u kojoj se spočitava Papi, da on radi za cen- tralne vlasti, da nije protestovao protiv belgijskih »grozota« i protiv torpedovanja »Lušitanije«, Ta se brošura širi u narodu u neizbrojnim primjercima, U Italiji nema broja framasunskih novina »Cor- riere della sera«, »Messagero«, »Giornale d' Ita- lia« i »Idea nazionale«, u kojima se ne napada Benedikt XV. tako, da je u Rimu došlo do de- monstracija, u kojima se vikalo : dolje austrijski Papa, a »L' asino«, taj omiljeli list rimske ple- baje, donosi karikaturu, u kojoj se prikazuje, kako Benedikt XV. prima naloge od cara Vilima, | a spomenuta »Idea nazionale« kategorično zah- tijeva da narod juriša na vatikansku palaču, da tako kazni Benedikta XV. Isti ovi huškaši viču po našim stranama, da je Papa za ltajiju, a protiv nas. Ovi su gla- sovi doprli i do našijeh strana, pa se u raznim versijama raznose po narodu ćak i od onijeh, koji ne bi imali, da ih raznose, Misle ti sv ne svojom glavom, nego kako na pola i zlo čuju, a još gore razumiju. Ovih je dana francuski list »Liberlč« iznio gleške, Od 1443, čita se o vožnjama dubrovač- kih brodova u Englešku, kamo se je išlo poradi trgovine suknom i kopnenim putem. preko Mi- lana i Liona. Od tada su takogjer češće sveze sa Francuskom, Na istočnoj strani Jadranskoga mora bijahu od osobite važnosti odnosi sa Bosnom i Srbijom. U povijesti dubrovačkog susjedstva zadnjih sto- ljeća srednjega vijeka imamo najprije srpsku pa bosansku perijodu. Prvotni krajevi starosrpske države nalažahu se na Jadranskome moru pa udarahu u najbližu okolinu Dubrovnika ; po vre- menu pruži se moć Srba na istok i sjeveroistok, a tako se i pomjesti težište njihove države u unutrašnjost kopna. Kod Dubrovnika sjegjaše već oko 1200 carinski zakupnik gospodara susjed- stva. Dobitak od morske soli, što se prodavaše susjednome pučanstvu, dijeljaše se izmegju Du- brovčan4 i srpskog kralja _u jednake dijelove, K staroj najamnini, koju plaćahu Dubrovčani za vinograde na susjednom zemljištu, dogjoše danci srpskome kralju za slobodu trgovine: najprije oko 1237 1000 perpera i 50 lakata skrleta, a od vremena Stjepana Dragutina (1276-1282) 2000 perpera, a isplaćivahu se na Mitrov-dan. Ipak ne izostaše sudari i ratovi kao sa kraljem Ste- fanom Urošem I. (1252-1254), pa dva puta sa kraljem Stefanom Urošem II, Milutinom (1801- 1302, 1317-1318. Debelo prijateljstvo vezivaše Dubrovčane sa srpskim carem Stjepanom Duša- nom (1331-1355), koji razgrani svoju državu du- boko prema jugu, osvojivši vizantinske pokra- | ponudila — smijte se: italijanska vlada | Potvr- gjuje i riječi I. predsjednika treće francuske re- publike A. Thiers-a, koji je kazao, ako narodi hoće da budu slobodni, treba da Papa, vrhovni glavar crkve, bude slobodan. Svi katolici moraju, da budu na oprezu, da ih ne zanese framasunska bujica, da tako ne na- sjednu neprijateljima vjere i crkve, a poglavar njihove crkve mora da im bude ko zenica u o- čima. Katolici se mogu ponositi i dičiti sa svo- jim Papom, komu i isti neprijatelji ne mogu, da zaniječu svestrane i sjajne umne sposobnosti, Benedikt je XV. nložio sve svoje sile, da bude Angjeo mira i otac svijeh kršćana, što će mu nepristrana povijest posvjedočiti i priznati. — Y, Hrvatski sabor. Na 23 juna nastavljena je u hrv. Saboru rasprava zakonske osnove o produženju finan- čijalne nagodbe, Prije prelaza na dnevni red predsjedatelj dr. Magdić apeluje na kuću, da u sadanjem ratnom zasjedanju kloni se svega što bi moglo da osla- bi sporazuman rad hrvatskoga sabora, kaošto i do- stojanstvo te političku zrelost naroda. Zast. Radić obrazlaše svoj protupredlog, ne- ka se zakonska osnova o privremenom produže- nju financijalne nagodbe s Ugarskom skine sa dnevnog reda te traži, obzirom na velike žrtve, koje je hrvatski narod doprinio, financijalnu sa- mostalnost Hrvatske, Zast. Mažuranić u ime koalicije zagovara zakonsku osnovu sa državopravnog gledišta kao i sa gledišta političkih i materijalnih interesa Hrvatske. Pozivlje opoziciju, da u interesu na- rodne jednodušnosti povuče svoje protupredloge. Zast, Radić ostavlja na to saborsku dvoranu vičući: Vi hoćete, da nam zatvorite usta 1 Nakon zast, Mažuranića ustaje pravaški zast, bazom je kaš- njih ugovora. Tijekom XIV. stoljeća Bošnjaci potisnuše Srbe malo po malo sa jadranske obale; njihovi banovi vladahu u početku samo dolinom Bosne, koja ležaše postrance od mora pa megjašnjim gorskim predjelima. Isprave bana Kulina (1189) pa bana Ninoslava (oko 1232-1250) kažu stare sveze Dubrovčana sa ovom unutrašnjom zemljom, Uzajamni odnosi postajahu intenzivniji, kako Bošnjaci početkom XIV. stoljeća opetovano pro- dirahu prema moru pa oko 1325 i zauzeše bivšu humsku kneževinu (Chelmo) u dolini Neretve, Tako bijahu neposredni susjedi Dubrovčana s jed- ne strane i to sjeverne. Ban a poslije kralj Stje- pan Tvriko I, koji ostade uvijek prijateljem Du- brovčana, raširi bosanski teritorij daleko prema jugu, zauzevši obalu do Kotora pa unutrašnju zemlju sve do crnogorskih brda, Od ovog vremena (1378) Bošnjaci su bili jedini susjedi Dubrovčana sa kopnene strane. Tvrtko i njegovi nasljednici dobijahu takogjer odtada od grada dmitrovski danak, Ipak poglavice moćnog plemstva skoro ograničiše vrlo moć ovih bosanskih kraljeva; a osobito spljetski vojvoda Hrvoje (f 1416), veliki vojvoda Sandalj (f 1435) pa herceg Stipan Vuk- čić (f 1466); od njegova naslova (takogjer hr- vatski i magjarski herceg) nosi Hercegovina t, kh »hercegova zemlja« još uvijek svoje ime. Nje- govi sinovi, Hercegovići, održaše se u Herceg- Novome i okolini do 1482, U buduće ostade Turska kroz stoljeća jedinom susjednom drža-. vom Dubrovčana, (Slijedi).