TOVAR Odlični Hrvati Ija sam Hrvat, kliknuo je jednom zgodom. pred. primopredajom dotur Buco..- i I ja sam Hrvat, rekao je sadašnji Ređović, a bivši oliti još boje rođeni Ho SRE ga A da ne fali treći, pridružio se je ovoj dvojici i preko telefona, da ga i dr. Torbar čuje, kliknuo je: I ja sam — sam Hrvat — famozni Branđolica. < E, još tali samo da i ona dobra du- ša Kurta-vica reče da je i ona Hrva- tica_pa da im onda svi vjerujemo i regalamo slijedeća odlikovanja: Dru Bucu Orden kozlića. Predaju vrši mesar Tomo na banjama. Ređoviću ključe od karmena. Branđolici Pravedni svoju bursu u kojoj se nalazi dekret. Kurti-vici Vukić i Peko dekret za navegavanje po Lovćenu i Smederevu. =a SLASTIČARNICA »M A NON« STEVO RUBEŠIĆ Dubrovnik Idem u oficio — Gdje ćeš moj Nino tako rano? — U oficio! ' — Ma zašto, apena su i 3 i po ure, a prije si hodio iz doma na 4, oliti pet ura. - — E, što ćeš, moja draga, sad ti je došo Božidar i stavio knjigu na skale, gdje se moraš senjati kad do- đeš i kad iziđeš. Čula to djevojka iz kuće Šimun- kovića, pa će iz svega glasa: »Recite, recite gospođi, da više nijeste diretur komunalijeh dobara, nego soliti im- pjegat. STRANA 3 kvalifikan kako »borac protiv korupcije«, barem je naš dragi conte svud i vazda imo čiste konte. Odlučeno je dalje (prepišivam iz protokola od sedute. Ovi će protokoli postat glasovitiji od čuvenijeh »Protokola Sionskih mu- draca«), da se povede živa i svestrana akcija kako bi se Dubrovnik ponovo spojio sa svojim ekonomski bogatim i naprednim zaleđem te vratio u materinski zagrljaj naše lijepe »Zetske banovine«. Još su gospari dećidali da se subito započne »S propagandom u narodu«. U tu svrhu — piše u protokolu Siomskijeh mudraca — »ima se bez oklevanja ...« znate što? dragi leturi. Ima se fabrikat spećialo libro od svijeh artikula što ih je gospar Lambro s Jejevice spastroćo u foju »Dubrovniku«. Osim nove stote edicijoni brošure »Dubrovnik i hrvatsko pitanje«, koja se ima ovega puta štampat u milijun ezemplara: po milijuna latinicom, po milijuna ćirilicom, ima se — a to je najvažnija stvar — ima se paričat »pučko izdanje« od glasovitoga libra »PILJCI I KRŽINE« Krista P. Dominkovića. Sad je počela kvestijon: ko će to »pučko izdanje parićat«? Gospari — spećalmente oni, koji su po dvajzgodišta dangubili u Beču, pa na ultimatu ništa ne izučili — ne znadu pisat »pučki«, nego se iludavaju da umiju pisat učeno. Govorili se dakle da bi se zamolilo koga od našijeh valjanijeh meštara od skula. Ali se brzo uviđelo, da tu nije fajde gubit brijeme, budući da su prošlijeh dana meštri složno skočili u »hrvate«, s onezijem istijem entuzijazmom, s kojijem su do juče skakali u sokolaše. — Živjeli naši dobri meštri! Oni ti vazda batu telegrame: jučer onezijem, danas ovezijem, sutra ko zna komu će... Tad se dotur Zvonko mlađi domislio i proponjo da se »nazove« na telefon dotura Zvonka starijega — »Zmaja Rćan- skoga«. Tako se je ipak ukotio vrag! Kad ga se je našlo, ne vraga, nego »zmaja ...« i spjegalo mu se od čemu se trata — a on, čovjek inteliđenat e di mente lucida, subito je stvar razumijo — vaskolik se zapjenio od jeda. Sve se telefon treso kako se je dotur krivio. »Što? jesi li ti, brate lud, oli ste ludi svikolici?« — razviko se stari Zmaj. »Prije svega prostestvavam najodlučnije da me ubrajate u to vaše srsko kolo i da me držite za Srba. Ja sam vazda bio i osto Hrvat i hrvatski zmaj. Pa što da ja: Ja jedan Zvonimir, da kupim piljke i kržine jednoga Šunje, koji mi nije ni do koljena?! Sikter svikolici, koliko ste dugi i široki. Nego ako vam se baš hoće pučkijeh izdanja oli vam ih nema u mene koliko vam duša želi?« — I tu je dotur počo drobit dok nije nadrobio intijere letanije: artikula, bro- šura, storije, pjesama, pulitike, dizertacijoni hrvatskijeh, jugosla- venskijeh, »zemljoradničkijeh«, bogumilskijeh oliti paterenskijeh# jer je dotur Zvone neko brijeme bio divento pataren, a bio se je primako i starokatolicima. Insoma nabrajo nam je sve, počamši od njegovijeh negdašnjijeh memoranduma pokonjemu generalu Vare- šanu za riješenje hrvatsko pitanja — »u okviru« pak do sarabanda Jeftiću i Stojadinoviću. Vajalo je in ultima odložiti slušalicu perke bi se bili svikolici prinemogli. Znate kakav je Dotur, kad jedanputa odčepi teško više začepi. I tako je kvestijon od piljaka i kržina ostala ovi put nerije- šena, kako i tolike druge kvestijoni od velike importance. Sad je imalo slijediti ono, što je jedino i valjalo u svemu ovemu tovarskom artiklu, ali »zbog tehničkih zapreka« moro sam baš to ispustit. Prokleta tehnika. U kam se uprla! I tako mi je eto — iz artikula ispalo ono ultimo i najslađe, ono dulcis in fundo. Ama što ćete!