Br. 25.

FRAMA CRVENA

U DUBROVNIKU, 2. Septembra 1905.

Godina I.

HAVATSKA.

 

 

polugodište.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K 5; na po i
četvrt godine surazmjerno; za inozemstvo K 5 i poštarski troškovi. — Ko
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

 

 

 

 

| *+ Fra Grga Martić. |

 

Kiseljak, 30 avgusta : Starac fra Grga
Martić noćas u 2 sata ispustio svoju ple-
menitu dušu. Sprovod će bit u subotu na
2 septembra.

Fra Grga Martić, kog je jednodušni sud
kritičara proglasio hrvatskim Homerom,
ujedno je i najveći pjesnik, što ga je Her-
ceg-Bosna dala na svijet.

S njim pada u grob predzadnji Ilirac.
Sam Trnski je još na životu. Fra Grga
se rodi na 22 januara (po nekim 5 fe-
bruara) 1822 u selu Rastovači, kotara
Ljubuškoga u gornjoj Hercegovini. Na kr-
stu mu dadoše ime Mato. koje je kašnje
u samostanu izmijenio s Grgom. Otac nje-
gov Grga i majka mu Jela Kukulj iz se-
la Mehmedovića bliza Imotskoga, bijahu
ratari. U 8. godini zavjetova ga otac u
fratre, a po očevoj smrti odvede ga brat
Rade g. 1834. u franjevački samostan Kre-
ševo u Besni, gdje svrši pet razreda gi-
nazije pa se tada zafratri. Šesti razred
svrši u Požezi, filozofiju 1839 40. u Za-
grebu, gdje se je #poznao s Gajem, Ra-
kovcem, Babukićem, Šulkom i Trnskim.

Franjevački red posla Fra Grgu na bo-
goslovne nauke u Stolni Biograd, gdje je
Martić i počeo pjesnikovati. Prva njegova
pjesma ugleda svjetla g. 1840. u ,Dani-

, ei“: ,Zahvalnica bosanskih fratara mar-
salu Lavalu Nugent“, koji je nudio svoj
grad Dubovac kraj Karlovca njima za sje-
menište. Od tada je redovno slao pjesme
u , Danicu“,

Dovršivši g. 1844. bogosloviju, vrati se
u Bosnu, gdje ga biskup Fra Rafo Bari-
šić u Travniku zaredi za mishika te on
reče 14. januara 1845. mladu misu u kre-
ševskoj samostanskoj crkvi. Malo za tim
poče Martić sabirati s Jukićem i Šunji-
ćem narodne pjesme, te ih sabra do 200.
Jedan dio tih pjesama izdao je g. 1858.
Filip Kunić u Osjeku pod naslovom ,Na-
rodne pjesme bosansko-hercegovačke“, a
Martić im napisa pod imenom Ljubomira
krasan predgovor, u kom živo ocrta slav-
nu prošlost naroda u Bosni i Hercegovi-
ni, za tim životopis i divnu elegiju u smrt
I. F. Jukića. Drugi veći dio tih pjesama
izgubio se je kod Andrije Brlića u Bro-
du, koji jih je imao izdati, u čem ga je
smrt spi g

Fra Grgo Martić postade 1847. kapela-
nom u Žepču a 1850. župnikom u Šara-
jevu, gdje se je našao u burno vrijeme
vezirstva čuvenog Omer-paše, pokrštenog
Hrvata Mihalja Latasa iz Ogulima. Ni je-
dan od bosanskih nije tako ukrotio
samovolju bosanskih Muhamedanaca kao
Omer-paša, ali je razoružao i ostale Bo-
šojake te teško stao na vrat književnoj
prosvjeti. koju bjehu probudili katolički
svećenici, fratri Jukić i Martić. Omer-
progna Jukića u Carigrad. otkuda je i po-
nio klicu sušice, a Martić izbježe! progon-
stvu samo uslijed opoziva Omer-paše s
vesirstva, mjeseca Juna 1852. Po odlasku
Omerovom zapali se Sarajevo a Martiću
izgori ne samo stan, već i knjige i ruko-
pisi. Fra Grgo osta tako u Sarajevu žu-
pnikom do g. 1964., kad ga remi
na župu Ponijevo kod Žepča. No već sli-

godine pozva biskup Marijan Šu-
njić Fra Grgu natrag u Sarajevo. Za tim

Martić bude poslan za profesora mladeži

u Kreševo, gdje ponukan nemirima spje-

va g. 1858. i 1869. prvi dio svojih ,0-

ka“ ovom ,Obrenov“, do-
gogi iz g. 1857. (Štampan 1860. u Dja-
ovu

God. 1860. dogje Martić za župnika u

 

\ nastavi druga dva dijel
,Osvetnika“ : ,Luka Vukalović i u. e
18639. koj ke R4 E

Iste vrati ne Martić sa župnika
u gdje ostade sve do okupacije
g 1 U tom razdoblju spe nekoli -
ko sitnih pjesama i četvrti Osvetni -
ka*; = i Zelić. dogogiaj iz g. 1899%.
Martić je u Sarajevu sa.
sluga za osnutak škola i g. 1867. pao u

HELI
va sudu najbolje djelo, Kalje jo
leva s ra
mrava je Marić 4 prvom raju Boo:
sko-hercegovačkih novina“ Se pje-

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.
Vlasništvo izdanje i tisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

 

Odgovorni urednik VLAHO KELEZ.

 

 

Pretplata, pisma, dopisi i oglasi šalju se Dubrovačkoj Hrvatskoj Tiskari. —
Za zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po
retku a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju: |
Listovi nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

 

 

smom, a za tim se je povukao u stari
historički samostan Kreševo.

God. 1886. izdao je u Zagrebu pod na-
slovom ,Narodne pjesme o boja na Ko-
sovu g. 1389“ s pripomenkom od Armi-
na Pavića.

Martić je osim toga pisao gotovo u sve
hrvatske novine pjesme i članke narodno-
nabožnog značaja, pa ih se mnogo nalazi
u ,Danici“, ,Bosanskom Prijatelju“, ,Gla-
sniku jugoslavenskih franjevaca“ i drugdje.

,Osvetnicima“ dodao je pjesnik počet-
kom osamdesetih godina još tri dijela:
»Ustanak u Bosni i Heraegovini g. 1876-
78%. ,,Hadži-Lojina Krajina g. 1878* i
»Posjednuće Bosne i Hercegovine po c.
k. vojsci g. 1878“, čime je dovršio te-
meljnu ideju o spasu svoje dnmovine iz
dugotrajnog ropstva i borba. ,Osvetnici“
glavno su djelo Martićevo, a po mnijenju
najboljih poznavalaca naše pojezije zau-
zimlju uz Mažuranićevog ,Čengić Agu“
prvo mjesto u hrvatskoj literaturi.

Svih sedam dijelova ,Osvetnika“ izda-
no je u Sarajevu g. 1903, pod naslovom
»Pjesnička djela Fra Grge Martića“.

Martić je proputovao sve balkanske
zemlje. bio u Carigradu, obišao tri put
cijelu Italiju, Krf, Austro Ugarsku i svug-
dje stekao najveću susretljivost i prizna-
nje. Poznavao je vrlo dobro sve stare klasi-
ke talijansko i francusko pjesništvo, a od
naših pisaca uz Dubrovčane i Kačića naj-
više volio Mažuranića, Vraza i Trnskoga,
od historika Kukuljevića i Račkoga.

 

Nad grobom starca Radovana.

Nema nam više ni njega, starca Redo-
vana, divnoga pjesnika neumrlih ,Osvet-
nika“.

Umre nam i Fra Grgo Martić, jedan od
posljednih Iliraca, velikih narodnih bori-
laca, koji se borili dok još sve spavalo
tvrdim snom, dok još sve bijaše mračno
i oblačno.

Još godine 1850. pjevao je Martić :

Sve to crna tama pritisnula,
Nit se znade, kada sunce stane,
Niti kada rujna zora svane.

U to crno doba javi se on narodu svo-
mu, javi mu se kao Bogom darovani pje-
snik, da ga budi, da ga tješi, da ga budi
svojom divnom pjesničkom riječju, da ga
tješi nebesnicom vjerom. U tom pogledu
neprocijenjive su Fra Grgine zasluge za
hrvatski narod u Bosni.

On je njegov preporoditelj, pravi pre-
poroditelj. Fra Grgo je bio franjevac, sin
reda, koji: je kroz vijekove usko spojen
s našim narodom -živio, za nj se borio i
stradao. To osobito valja za naš narod u
Bosni i Hercegovini. Kroz dugoljetno rop-
stvo ne imao on drugoga do li siromašno-
ga fratra, svoga ujaka, koji mu bio i o-
tac i majka, koji ga kroz vijekove čuvao
i — očuvao.

Kakovo po stoljeća prije nego će se
zatvoriti knjiga te tužne povjesnice, na-
pisana krvlju i suzama, javlja se Martić
uza svoje neumrle drugove Jukića, Nedi-
ća i Šunjića. Javi se Radovan, da nasta-
vi tešku zadaću svoje braće. On će na:
staviti, ali da od »vih njih daleko odvoji,

Martić nije bio samo svećenik — on
je pravi, nadahnut pjesnik narodu svome,
On nam je dao Osvetnike — , obes:
mrćene borbe i pobjede, rane i slave na-
roda svoga“, Nikle su te divne, besmrtne
pjesme iz čustvene pjesničke duše, koja
se a guslama diže med leševe, kad 8e ono
gusta krvca prolila do koljena konju i
konjiku, a rodu se mučeniku 1anogi uz-
dah kidd na — svezana usta ... Pjesnik
sveti prava i pravice, divni zatočnik bije-
dne, pogažene raje zastupnik svoje braće,
neutrudivi svećenik, Fra Grgo sa svojih
gusala izvijao pjesme, koje nikada ugi-
nuti ne će.

A pjesme pjevale rodu mučeniku sve
njegove jade i nevolje ljute, iznosile ju-
načka djela njegovih osvetnika, kasivale
boj pravice na krivo, dokle krivo ne o-
stalo lijevo. Čuvatvovao pjesnik s narodom
svojim, mučio njegove muke, njegovi jadi
pekli mu čuvstvenu dušu : .

Gdje sakuka kukavica sinja,
S toka Save do Gabelske mlave,
Na njegova otkukala vrata...

 

I zato baš njegovi su Osvetnici naš
pravi narodni ponos, kojim će se Hrvat,
dok ge bude, opravdano ponositi moći;
oni će nam — kad ih pravo shvatimo —
ulijevati novoga duha, nove sile; oni su
naša prava umjetna epopeja, ali — a to
joj velika cijena — ispjevana na čisto na-
rodnoj osnovi, bez i najmanjega trunka
tugjinske primjese ; oni su siguran riječ-
nik pravoga jezika u narodnome duhu.
Ko želi naučiti hrvatski jezik, neka čita
Martićeve Osvetnike !

Pa eto, zamakne nam i taj narodni bo-
rilac i divni vilenjak! Klone za uvijek
ona junačka ruka, koja

vilin prevjes baci
Preko straha, što čine junaci!

Koliko li nam se grobova ovih zadnjih
godina otvorilo! Pojmi li narod ove gu-
bitke ? Uvigia li onu grdnu osamu, što
danomice postaje sve grdnijom? Teško
ga narodu, koji toga ne pojmi, ne uvigja!
Ovdje mi padaju na pamet riječi Fra
Ivana Despota za A. Šenoom : Narod, koji
se prostire oko grobova svojih prosvjeti-
telja i suze lije nad posvećenim pepelom
njihovim, dostojan ih je bio, i opet će mu
omlaci njihovi iz krila procvasti i zamla-
gjenim životom vedriti njegove dane !

Neka se bijela vila iz Posušja ravna,
koja ga djetetom u bešici poljubila a sa-
da tužna svija krila nad ubavim Kreše-
vom, prostire pred grobom njegovim i
suzu svetu prolije nad hladnom glavom
njegovom u imo čitavoga naroda uašega,
koji će ga časno u srcu čuvati, dok ga
bude !

Mir prahu njegovomu a duhu mu vječni
pokoj u rajskoma dvoru!

Iz zapamćenja fra Grge Martića.

»Zapamćenja“ su fra Grgi što nama
modernim čistuncima memoari, Valjda i
ovu Grginu riječ metnu naši poznati kri-
tičari megju kovanice, kao što takovim
osudiše mnogo toga iz njegovih ,Osvetni-
ka“. Ele, htjedoh kazati, pod gornjim na-
slovom izlazio ciklua originalnih, veoma
zanimivih članaka u već na žalost pokoj-
nomu ,Franjevačkom Glasniku“, koji za
nekoliko godina izlazio u Sarajevu i, va-
lja duša, donosio krasnih stvaraca. Članci
bili iz pera fra Mirka Šestića, vrijednog
bosanskog franjevca, koji, ne znam zašto,
već davno prelomio pero. Fra Grgo bi
kazivao a fra Mirko bilježio, pa kasnije,
pročitavši dakako Radovanu, davao u
štampu. Članci su, rekoh, veoma zanimivi,
a svjedok vam tome evo naslovi nekih :
»Omerpašovanje“, , Popisivanje Sarahora“,
»Put u Banjaluku 1873“, ,Prva koračni-
ća u Bosni“, ,Kako je u Sarajevu pro-
zvonilo“,

Kada ono nazad četiri godine, šetajući
Bosnom, svrnuh u starodrevno Kreševo,
da se poklonim starcu Radovanu, sretoh
kod njega rajnoga Janka Koharića. Žao
mi bilo — a žalim i danas — što ne
mogoh da s mladim profesurom malo po-
dulje porazgovorim, jer baš toga dana
morade on k doktorima u Sarajevo, da se
n»krpi“, kako mi to fra Grgo kaza, a meni
opet bilo opručiti dalje. Janko bio došao
u Kraševo, a poslalo ga društvo naših
književnika, da stenografiše Martićeva za
pamćenja. Teško to s početka išlo. Fra
Grgo ni da čuje, I da ne bilo Troskoga,
ne bi Janko bio ni slovea zamrčio. Ali
upro pobratim, a pobratimu Grgo ne mo-
gao umaknuti. Kasnije, upoznavši Janka,
starac ne mogao da dovoljno nahvali nje-
govu valjanost, razboritost, a osobito mu
godila mirna i blaga Jankova ćud.

I Janko ponese iz stanice samna pusti-
njaka baš lijepa blaga. Bijaše riječ, da
ga ponese u bijeli Zagreb. Skupili ga. ka-
sivalo onda, da ga se narodu pokloni. Od
toga doba izmakla eto preko četiri ljeta,
a blago ono ko da se opet zakopalo,

Bi li se to smjelo i moglo potražiti?...

Fratri mi u Bosni kazivali, da i fra
Šestić ima toga nekoliko u torbi, Kohba.

 

rić regbi molio, da je njemu preda, ali
izgleda, da fra Mirko bio poklopit na nju,
pa je ne pustio.

Šteta bi bila kada bi se i to zaboravi-
lo. Neka Šestić razriješi i raspe: narod
će harno primiti, a i njemu će biti na čast
i poštovanje, jer će se time časno odužiti
blagoj uspomeni svoga brata pjesnika.

Fra Ivša Mijov.

Strossmayer Lavu XIII. o Fra
Grgi Martiću.

Pokojni Strossmayer, osobni prijatelj i
veliki štovatelj velikoga pjesnika. pisa
dne 24. travnja 1889. pokojnomu Lavu
XIII krasno latinsko pismo o Martićevim
pjesničkim djelima, koje donosimo u hr-
vatskom prijevodu :

»Veoma mi je drago, što i megju bo-
sanskim franjevcima ima ljudi, koji pjes-
ništvom i djelima svojim proslaviše svoje
ime. Izmegju ostalih je fra Grgo Martić,
koji svojom epskom i janačkom pjesmom
od više svezaka pod imenom , Osvetnici“
obesmrti ime svoje. Po mome nagovoru
i pobudi taj će dobri otac pučkom pjes-
mom sada opjevati život sv. Franje od
Asiza po Ozanamu, zatim život sv. An
tuna od Padove i sv. Ivana Kapistranina.
Ova su fra Grgina djela takove vrijedno -
sti, da će se bez sumnja duboko dojmiti
srca i duše naroda našega i svagdje se
brojiti izmegju najveće dragocijenosti u
svakoj kući i obitelji, i svaki se dan po-
put slatke hrane uzimati.

Poštovani dakle fra Grgo Martić kao
božanski pjesnik obiluje uzvišenim misli-
ma, nazorima i svetim namjerama; isto
tako i čistoćom jezika, rječitošću i po-
božnošću“.

(Iz ,Glasnika Biskupije Djak“. br. 11.
1889).

Nad grobom starca Radovana.
Na guslama paše slave, vaj, što puče jedna žica,
Ko grudima da nam presta kućat' žila kucavica !
Ne raste nam trn od juče, al nas ljuto sad zapeče
Pa gledamo — a kroz suze — gdje se

smrče tužno veće,

Ono veče, što se javi mrtvačkoga jekom zvona,
A Izrael što ga vidje nad vodama Vavilona. —
Klonu suba, čudna roka, na strunama što je brala
Svježu mirtu, te je vječno Osvetnike ovjenčala ;
A nad grobom pjesnikovim jasna vila lice krije,
Mrtvom starcu studen počin vrućom

e biser-suzom grije.
Ota vila disala je prije luči ružje zore,
Svanula je u svijeta kad poplavi b'jeda more;
Kroz vjekove čuvala je burna povjest svoga roda
I pitala mnogo čedo tim sjemenom njena ploda,
Hora dodje, jedno čedo naše boli vilu spazi,
Poljabi ju pa se trže u vilinskoj punoj snazi,
Zgrabi gusle pa ih krene tajnim migom sa nebesa :
Čudan cilik! k0 da javlja uskrsnuće od tjelesa,
Čudao cilik ! ta nekako zavadjenu braću sape,
Pokajanja plačni jecaj u grlu im teško zape;
Tuj kroz dagu siajne suze l'iepo gleda braco brata,
Pa mu b'jelu ruku hvata i grli ga oko vrata...

.

s s

Mvogo ljeto već isteklo pa se starac milko sm'ješi
Gdje sad braću skupa vidi, koju pjesma slatko tješi,
1 pogleda na visine blagodareć Posvetnike
A ostavi jednoj braći okrunjene Osvetnike,
Tad na gusle, vjernu drugu, sljedom

starcu suga kanu,
Zadovoljan vjedje aklopi, a danak mu ljepši svanu.

N. Subotić.

Nevino janješce.

Zadnji ,Dubrovnik“ konstatujuć da ni-
jesu uspjeli pregovori izmegju njegove
stranke i fuzionaša za zajedničku akciju
pri općinskim izborima; pak mješte ispi-
tati svoju savjest, da li su bili pravedni,
razložiti i prilični uvjeti postavljeni od
njegove stranke, on na prosto bijedi fu-
zionaše s neiskrenosti u tim pregovorima.
Ne da branimo gospodu, koja su ugova:
rala sa odborom srpske stranke, pišemo
ove retke; nego da prosine istina u pra:
voj svjetlosti a to toli više, jer i mi, ka
ko smo više puta izjavili, nijesmo bili pro-
tivni da i Srbi ugju u novo općinsko vi-
Jeće, ali na temelju razložitu i temeljita
dogovora.

 

Razložit i temeljit bi po nami bio do-
govor, kad bismo se bili sreli se Srbi-
ma, da će i oni raditi skupa s nama za
sjedinjenje hrvatske domovine, jer kad bi
u tome bili složni, onda prosto im bilo
uživati sve moguće povlastice. S kojeg
god gledišta promatrao poslovanje naših
općina, pri neizvjesnosti našeg položaja u
monarhiji, na razne nemile pojave, koje
siluju općine da dadu oduška svome ne-
godovanju; na opsežni i odlučujući djelo-
krug istijeh pri izborima u dalmatinski
sabor i za Beč, čini nam se stvar neiz-
vediva, dapače smiješna da se općina ba-
vi jedino materijalnim probitkom, ili
administrativnim rezortom. Rascijepkanost
naše domovine, pritisak raznijeh smjero-
va pak bilo od prijatelja slavenske misli
i načela: Balkan balkanskijem narodima
bilo od očitijeh našijeh dušmana, koji bi
rad ko krpelji i pijavice svu nam krv isisa.
ti, mameću dužnost svakomu i pojedinomu
od nas, da hrabro vojuje u narodnim re-
dovima, dok dostigne onu zlatnu : svoju
kućicu svoju slobodicu; a ako tu dužnost
nameću pojedinijem, toli više onijem u-
stanovama, gdje se snaga pojedinaca u-
sredotočuje, kako su u nas općine

Zato koliko god mi ne zazirali od do-
govora sa Srbima, odma smo s prve na-
glasili, da odabrani put neće i ne može
dovesti do trajne sloge, jer dok smjerovi,
namjere i nastojanja budu razrožna, dotle
treba da mješte sloge zavladaju nepresta-
ne vražde, Ako su Srbi uprav željeli slo-
gu ovi im razlozi nijesu mogli izbjegnuti,
i oni bi bili takovu podiogu pregovorima
postavili, te bi se do sloge bilo došlo. Ta-
kovo bi dogovaranje bilo iskreno i plo-
donosno, ali na žalost takovo nije bilo, i
za to smo mi bili poručili fuzionašima da
ćemo bezuslovno glasovati za njihovu li-
stinu od 36 vijećnika, ako odustanu od
pregovora. U zametku su naime dogovori
sa strane Srba bili neiskreni, jer oni zna-
du da se mi od težnje za sjedinjenjem ne
možemo bez samoubojstva odreći, a da
svaki popuštaj onijem, koji za to neće ni
da čuju, ne može nego paralizovati svako
naše revnovanje u tome smislu. A da je
baš tako sami su oni ispovidjeli i ako ne-
hotice sa njihovim zahtjevima. Jer ili bi
općina jedino pazila na dobrobit ovog
prikrajka i ovog puka, a onda četrnaest
njihovijeh najboljijeh bili su dostatni i
suviše da unaprede našu općinu u svakom
dobru; ili kad su htjeli po što po to po-
lovicu, neka se je druga namjera tu pri-
krivala. Iz ove se alternative ne dade iz-
bjeći. Pitamo razložito, što bi bila općina
stekla, kad bi se na njoj dva barjaka vi-
jala; što li, kad bi nje uredovni jezik po-
primio dvojako ime i dvojaku azbuku?
To su očito politički zahtjevi, koji nema-
du česa činiti sa administrativnim poslom ;
dakle su pregovori prikriveno imali po-
litički značaj, prikrivenu namjeru ko će
koga nadmudriti, pak koje čudo da nijesu
uspjeli ? Ali recimo oblo, to nije bilo ne-
iskreno sa hrvatske strane, nego 8 njiho-
ve, koji pod vidom administrativnog pro-
bitka htjeli su ustanoviti svoje gospodar-
stvo u mišoj općini. Koliko je fuzijonaši-
ma bilo do iskrene sloge sa Srbima, vidi se
najbolje, što su odbili našu ponudu, što
su lealno davali polovicu vijećnika koji-
jem su mogli raspolagati, a i preko toga,
jer stavino da je narod u trećem tijelu
ne priznavajuć njihov ugovor iznio svojih
dvanaest vijećnika, u tome su slučaju fu-
zionaši morali žrtvovati još dva svoja, te
bi njih ostalo deset a srba četrnaest, A to
se je moglo sasma lako dogoditi. »Du-
bravnik“ bi s druge strane htio iscrpsti
kapital, spominjuć neko krupnije izreke,
koje su iznešene u plamu i u očitoj sva-
gii od ,C0, H.“, ali svak zna da srditost
nije dobar savjetnik, te da kad se čovjek
predomisli, sam razumije da je prekora-
čio dozvoljene granice, Služiti se tim
srestvom i dražiti utažene strasti nije niti
može biti pohvaljivo,