Br. 154.

di fino a prova in contrario — ne mogu
je sudit, da je opet tako luda, kako izgle-
da. Koji je uzrok pak, što je urednika «C.
H.» na to nahereno zaključivanje nasukalo?
I sam ga nehote izdaje. Izmakao mu se iz
pera. (Strast zaslijepi čeljade, a naj lakše
pak zličinu.) Nalazi se, biva, u jednoj krat-
koj rečenici, što na oko izgleda nevina, ali
koja u istinu otkriva, da piscu fervens dif-
ficili bile tumet jecur: «. . . a u dokonici
(razumijeva se: ja) piše poslanice, koje će
se naći kakav Caboga, da ih potpiše». Po-
znaje se Zo stile forbito uglednog pisca ne-
dovršene «Povjesti hrvatske književnosti u
Dalmaciji i u Dubrovniku», o kome su se
djelu una voce dicentes vrlo laskavo bile
izustile kritike u «Dubrovniku» i u «Vijen-
cu». Pismo grofa Kaboge! There 's the rub!
rekao bi Hamlet. To je pismo učinilo ma-
li remitur. | tad se urednik «C. H.» stao
pitati, ne: «Što je tu pisano ?», već: «Ko je
to pisao?» ne obaziruć se na Senekov: «non
quis, sed quid dicatur, attende».

Ima svakojake čeljadi pod kapom nebe-
skom, koja stvari svakojako shvata. Za je-
dne bi n. pr. u onoj prigodi glavno bilo
ovo : «Jesu li ili nijesu li istina fakti u pi-
smu izneseni? Ima li ili ne, ko za te fakte
jamči?»; a za druge opet sve to nije ni od
kakve vrijednosti, no je glavno ovo: «Ko
se je usudio to pisino sastavitt?» Tu baš
izbija na površinu raznolikost pojedinijeh
haraktera. Što ili ko? Ovaj hoće ko. Zašto ?
Da iskali zloću... da se osveti... i ako
ne može ruci, a ono hartiji. Pa sumnjaj
tamo, sumnjaj amo, i na koga mu sumnja
zapne, na toga sikće žuć. Zar je urednik
«C. H.» tako pohlepan doznati, ko je ono
pismo sastavio? Pa ja ću mu to reći: $a-
stavio ga je Dr. Milorad Medini! Jest:
Dr. Milorad Medini. Jer, da nije urednik
«C. H.» u uvodnom članku od 28/XIl. pr.
god. onake potvore i uvrede 'izbacio na
grofa Kabogu, očito je svakome, da ne bi
ovaj zajsto bio izašao na javnost njekijem
tajnama, koje je od petnaestak godina amo
pa sve do jučer u sebi tištio, a koje je —
vidi se — tek u skrajnjoj nevolji iznio, kad
ga je urednik «C. H.» svojijem nesmotfe-
nijem člankom na obranu prisilio. Takovo
nespretno i neslano vladanje urednika «C.
H.» da je prihvatila sa sažaljenjem i sama
stranka, koju on ima daću da brani, a ne
da kompromituje, to sam uvjeren. A po
gotovo uvjeren sam, da joj ne će bit ugo-
dio ni drugi njegov članak u «C. H.» od
15/1. o. g, što je izašao na odgovor pi-
smu grofa Kaboge, članak, u kome se bii-
sta nestašica naj elementarnije taktike i po-
litičkoga nosa; kao god što sam uvjeren,
da i uvodni članak u «C. H.» od 25/1. o.
g. naperen protiv mene i drnga dva pri-
vatna lica, nije zajsto bio primljen s ushi-
tom, kako eno ti nedostojan lista, koji i
malo do ozbiljnosti drži. Taj bi fjasko ure-
dnik «C. H.» htio sada na meni osušiti.
Ali, po polako! Ja nijesam sklonijem da
budem ničiji Agnus Dei.

Regbi, da urednik «C. H.» ne shvata, da
njegov današnji položaj nije onaj isti,kano
i kad je bio pred školskijem klupama. No
vrijeme će ga uglaviti, da je jedno iskalji-
vati zloću na učenike, a drugo na publiku;
jer ako su prvijem začepljena usta, ali pu-
blici nijesu, pa kad je napadnuta, brani se.

Urednik «Crv. Hrv.» naučio se zadirkivat
čeljad, sipat uvrede desno i lijevo, .progo-

 

ge i znanosti. Poezija nije originalna, ali
slavenskome jeziku udara biljeg zapada,
baca ga u kolo prosvijetljenoga svijeta, u-
družuje, kao u Gunduliću, prostrane misli
slovenskoga sviieta sa zajedničkom civiliza-
cijom Evrope. Kuša svoje sile u svijem vrs-
tama. Odlikuje se u satiri, naravni biljeg
država, koje u tijesnom krugu uče pozna-
vati čovječju dušu, u kojima vlada, kao u
Dubrovniku, stroga stiješnjena, vlastoljubiva
aristokracija. Proza i pjesma latinska na vr-
huncu su slave. Ništa se savršenijeg nije
vigjelo nakon Juvenala i Horacija. Čovjeku
je teško vjerovati, da se u onome malome
gradu, predatu svagdanijem bojevima, mo-
goše stvoriti onaka čudesa. Ništa kao ta
neobična pojava u povijesti svijeta ne svje-
doči za stvoriteljnu moć slobode. Kroz puna
je dva vijeka Dubrovnik sijelo najsmjelijeh
i najdubljijeh spekulacija na polju matema-
tike, fizike, liječništva i astronomije. To bi-
jaše logika vladanja uporabljena na carstvo
znanosti. Oni isti ljudi, koji otkrivahu za-
kone političkoga ravnotežja, imadu od na-
ravi biti vješti djelovanju zakona spoljašnje-
ga svijeta. Psiholog i matematik je Dubrov-
nik. U lijepijem umjetnostima zagrli naj-
čistije predaje vječnoga grada, ne davši sa-
svijem time Evropi ni jednoga slikara, ni
jednoga graditelja. Dubrovnik se nećaše pri-

= povijedati svijetu tajne svojijeh borba i tje-

skoba svoga života. Pričaše ih radije u sjenu

svetišta. Onome, koji bi jedina njegova nada,

jedini posmjeh na pragu varvarstva i smrti.
(Slijedi).

%
F\ 0.

"

#0 pama

e.

v

nit ljude moralno i materijalno, osvećivat se
za neposluh preko Petra i Pavla, kad ne
može pravce, pa na samu sumnju iznosit
putem javne,štampe čoeka na palog, a pri
svemu tome zahtijevati od njega muk i u-
strpljenje. Loš je adet naučio Marko! To
je s toga, što je Dubrovnik trgovački grad,
a trgovac ne služi se perom za novinarske
polemike, već u prvom redu za račune i
pisma. Na takove ljude lako je po novina-
ma uspješno i nekažnjeno napadati. Ali kad
se njekome, koji na peru nije trom, napra-
vuboga pripisuju infamije, sili ga se, da—
ne radi potvoritelja, već radi javnosti — te
infamije od sebe odbije i da ih pribije, gdje
im je mjesto: na napadača.

Zahvaljujuć Vam, gospodine uredniče,
na prijaznosti, koju sam, evo, i preko mje-
re upotrijebio, bilježim se

s dužnijem počitanjem
U Dubrovniku, dne 26 januara 1908.

Antun Krespi.

 

 

Ugl. Uredništvu
| »Prave Crvene Hrvatske“
MJESTO.
Gospodine uredniće!

Molim, da bi ste u Vašem cijenjenom li-
stu ustupili nekoliko prostora ovim mojim
redcima. U broju 8. «Crvene Hrvatske» od
25. Siječnja izašao je jedan članak u kome
se je pisac dotakao i moje osobe objegju-
juć me sa kojekakvih «infamija», koje bi ja
tobože dao bio tiskati u stupčima Vašega li-
sta. Netom sam pročitao one redke u «Crv.
Hrvatskoj,» upravio sum odmah g. Dr. Me-
dini, odgovornom uredniku «Crvene Hrvat-
ske», privatno pismo, moleći ga, da bi se
pisac onoga članka udostojao nanizati. mi
dotične moje «infamije», za koje "je trebo-
valo da «plaćaju drugi».

Mislim, da sam bio u potpunome pravu
tražiti razjašnjenje pri onakovoj osvadi sa

trane člankopisca «Crvene Hrvatske». Ali
a moje privatno pismo ne dobih nikakva
odgovora, ne preosta mi dakle drugo, već
uredništvu «Crvene Hrvatske» poslati ispra-
vak. Ne mogu nikako shvatiti, što je pisca
«Crvene Hrvatske» potaklo, da se na onaj
ne vele pristojan način očešlja o moju o-
sobu i izgleda nekako nedosljedno, da
dok Don Rodrigo mene objegjuje sa in-
famija, baš on u infamije upada. Kako n.

r, da prozovem njegovu stavku «Tadini
pune stupce «Prave» infamijama, za koje
treba da plaćaju drugi», ako ne jednom ge-
likom infamijom? Možda I enfant terrible
ima sasvim drugčiji pojam o logici, ali
jedno je nepobitno, da se logika temelji na
zdravome razumu. Je li pisac onoga članka
bio u normalnom stanju kad je ono na-
pisao? Neznam. Svakako mislim, da ga ni-
je predvodio zdrav razum, jer nešto kazati
a ne dokazati kod zdravo mislećih ljudi na-
zivlje se klevetom. Pisca «Crvene Hrvatske»
ja nijesam izazvao, on je izazvao mene,
na način, koji nedolići jednoj uglagjenoj
osobi; ali, kako de gustibus non est dispu-
tandum, moguće, da Don Rodrigo misli,
da su njegove osvade na moju osobu samo
konfeti, dok će ih nasuprot mens sana sma-
trati klevetama i infamijama. Moguće, da
me je pisac onoga članka — ubrajajuć i
mene megju saradnike «Prave Crvene Hr-
vatske» — htio nekako zastrašiti, ali se je
prevario; ne sjećam se, da mi je iko ko-
jekakvim prijetnjama svoje mišljenje name-
tnuo, oslanjajuć se na onu mudroga Seneke :
Vir, quod honeste se facturum putaveril,
faciet, etiamsi periculosum erit, faciet etiamsi
damnosum erit ; ab honesto nulla re deter-
rebitur, ad turpia nulla spe invitabitur ;
dok sam egoistima ostavljao onu Hotraci-
jevu: Cives! quaerenda pecunia primum
est ; virtus post numos ! Izgleda da se pi-
scu «Crvene Hrvatske» -svigjaju političke
polemike, i to je opet do ukusa, meni se
svakako ne dopadaju, jer ja u politici pro-
fanus, kako da se na političkom mezevu
ogledam sa ljudima u politici iskusnim,
opreznim i dosljednim ; sa našim Welling-
tonima, Bizmarcima, Guizotima i Cavouri-
ma!... Ja, i pisac onoga članka na politi-
čkom poprištu !... ja inermis, bez oružja,
bez kvalifika, bez političkih sposobnosti ...
a on?.. on, # enfant terrible, pod zaštitom
odgovornog urednika «Crvene Hrvatske» g.
Dr. Milorada Medini! Pa da nije Casti i-
mao pravo, kada je napisao :

Di senno un di politica fit sčuola
Or scuola & solo & e inganno,
Lo util proprio sol cerca e # altrui danno.

A auktor članka «Crvene Hrvatske» naj-
bolja je potvrda Casti-eve sentencije. Audite
cives: «Tadini pune stupce «Prave Crvene
Hrvatske» infamijama» .. ko je taj medijo-
valni gizdelin, koji se usugjuje takove kon-
fete u karnevalu bacati?.. to je nekakav
 enfant terrible «Crvene Hrvatske». Plau-
dite cives! Genijalni Carducci, da je mo-
gao predvigjeti političke kreacije saradnika

 

e

PRAVA CRVENA HRVATSKA

«Crvene Hrvatske», predzadnji stih ode
«Sotoni» glasio bi:

Salute, o «Crvena»

O ribellione

O forza vindice

Della ragione !

«Tadini pune stupce «Prave» infamijama». .
ko to veli?:.. Anonimni genij u «Crvenoj
Hrvatskoj», koji je zamjenio konmfete sa in-
famijama i infamije sa konfetima».

«Tadini pune stupce «Prave» infamija-
ma»... piše Don Rodrigo dvadesetog vi-
jeka, kojemu je logika sporedna: stvar, a de-
finicija infamije subjektivna; ipak, horribile
dictu... genijalni pisac «Crvene» pozivlje
se na sud svijeta, ali je Bakon napisao : Non
ex vwulgi opinione, sed ex sano judicio ...
prosugjuje razuman čovjek.

Da se je Don Rodrigo «Crvene» sjetio one
De Tocqueville-a; La politique demande
plus de bon sens et de droiture que de
science . .. ne bi sjegurno bio napisao: «sve
je one konfete o nekakvom pismu Chlu-
metzkoga donio. iratar Tadin iz Spljeta».
La dence estiune prevoyance raissona-
ble, P imprudence,- iout le contraire.. re-
kao je Vauvenargues ... ovo je vrlo pa-
metno rečeno, ali koja fajda, kad #. enfant
terrible «Crvene» ne shvaća. Nije istina da
je fratar Tadin donio konfete o nekakvom
pismu Chlumetzkoga iz Spljeta u Dubrov-
nik, jer nije bild nužno da fratar Tadin
to donaša; Dubrovnik *i Spljet o tome
je govorio prije Tadinovog povratka No-
vembra 1906. iz Spljeta, na koje putovanje
nekako misterijozno aludira genijalni sara-
dnik «Crvene». «In politica come in religi-
one i neofiti hanno qualche volta un fer-
vore indiscreto», ostavio je napisano talijau-
ski filozof Gioberti; a da je baš tako do-
kazuje i gornja stavka Don Rodriga «Cr-
vene», koja govori o pismu  Chlumetz-
koga. Pisac one notice valja da je kakav
politički neofit, kada, onako neoprezno
udara u: neke žiče, koje bi lako mogle i
puknuti. Nije istina da je fratar Tadin one
konfete donio iz Spljeta, jer: ja se nikada
nijesam bavio sa, faktima za koje nijesam
znao da li odgovaraju ili ne istini. O onome
pismu čuo sam govoriti i u Dubrovniku i
u Spljetu, i u konfidencijalnom razgovoru sa
jednim gospodinom na parobrođu «Petka»,
pao je govor i na glas štose je o onome pi-
smu širio Dubrovnikom, a dotični gospo-
din nije uradio korektno, kada je iz onog
konfidencijalnog razgovora litio izvaditi neki
kapital proti meni; služeći se istim sred-
stvima, baš iz enog razgovora .i ja bi
mogao izvaditi lijepi kapital« proti  «Crve-
noj Hivatskoj»..-to me - bi bilo kavalir-
ski, ali izazvan i to bi uradio. Kako
je dotični gospodin iz onoga razgovora mo-
gao zaključiti, da je fratar Tadin preko «Pra-
ve» koješta insinuirao o onome pismu...
ne shvaćam, biti će i to po posebnoj logici.
Kant je mapisao djelo: Kritik der reinen
Vernuft, ali da je živio u Dubrovniku i vi-
dio kaku neka čeljad zlorabe logiku, bio
bi napisao i drugo djelo sa naslovom : Kritik
der unreinen Vernuft, Najenergičnije odbijam
insinuaciju pisca «Crvene Hrvatske», koji bi
htio moj privatni razgovor svezati uz pi-
sanje «Prave Crvene Hrvatske» o istome
predmetu. Moguće da su za genijalnog pi-
sca «Crvene» i ovo konfeti, ali mens sana
smatraće ih infamijama. «G, Tadin ni ne
usugjuje se nijekati, da on nije suradnik
«Prave» — ovako Don Rodrigo u «Crve-
noj Hrvatskoj»! Nije li ovo divno! Ova
stavka, koja je ispala iz pera genijalnog pi-
sca «Crvene» dostojna je sakrestana u Viktor-
Hugovom romanu «Notre Dame de Paris» !
Nu, ko ste Vi, ko Vas je uovlastio, da drugi
pred Vama moraju polagati račune o svome
radu bilo na političkom, bilo na drugome
polju ? Kad predbacite preko ramena inkvi-
zitorsku anteriju srednjega vijeka, ili togu
državnog odvjetnika, ili kapu sudca istraži-
telja... imati ćete pravo tražiti od fratra
Tadina: da zaniječe ili potvrdi, da je
on saradnik «Prave Crvene Hrvatske»; inače,
Tadin Vam neće niti zdnijekati niti potvr-
diti, kao što je i ovom prigodom uradio.
Mudri Seneka je kazao: Non quis, sed quid ;
ali saradnik «Crvene» ispravio je mu-
droga Seneku i na vratima uredništva «Cr-
vene Hrvatske» napisao je: mom quid, sed
quis. Talijanski patrijota D' Azeglio turao je
Italijom manifeste bez potpisa, u kojima je
razvijao talijanskome narodu veličanstvenu
ideju ujedinjene Italije, ali protivnicima D' A-
zeglia oni se nijesu svigjali s jedinoga ra-
zloga, jer ih pisao D' Azeglio, Ustade tada
mudri Rica i zagrmi svojim glasom :

ltaiiani ! non cercate quis, ma studiate quid.

«Neka se sjeti Tadin sastanaka s urednikom
«Prave» u kući kanonika Crnice» .. Ovako
inkvizitor «Crvene Hrvatske» ! Da je Mak-
sim Gorki ovu stavku pročitao, ne bi svoj
glas bio podigao samo proti svojoj domo-
vini, jer razaslala špijune po Evropi, da sli-
jede stope slobodnih ruskih gragjana, on
bi svoj glas bio podigao takogjer i proti

 

tri zaj

nekim našim ljudima, koji ne zaostaju kao

 

 

>

detektivi za špijunima ruske vlade ! Istina
je, da Tadin pohagja kuću g. kanonika Cr-
nice i pohagjati će ju i dalje, dok na vra-
tima kanonika Crnice ne nagje tablu po-
stavljenu od kakove vlasti sa natpisom :
zabranjen ulaz, Nije istina, da je fratar Ta-
din imao ikada ikakovih sastanaka sa u-
rednikoim «Prave» kod g. kanonika Crnice;
istina je naprotiv, da sam se kod g. kano-
nika Crnice višekrat sastao sa mnogim u-
glednim članovima srpske, hrvatske i auto-

nomaške stranke; moguće, da su svi ovi,

kod g. kanonika Crnice sa urednikom «Pra-
ve» urote snovali proti «otcima domovine !>
Quam parva sapientia regitur «Crvena
Hrvatska» !

Završujem sa Giobertijem: «#0 comosciu-
to dei politici, la cui dura superbia verso
gl' inferiori sarebbe stata degna di un ba-
rone del medio evo. Costoro mi danno i-
magine dei cittadini degli Stati Uniti, che
a liberta si addestrano, presso a poco, co-
me gli antichi Spartani, martoriando e
trafficando gli uomini di un altro colore».
+ Genijalnom piscu «Crvene» na ravnanje
i*za ovaj put: punctum.

Dubrovnik, 31/1. 1908.

s O. Kalist Tadin.

*

..e > e
Vijesti iz naroda.
Iz&Mrcina (u Konavlima).
(Gradnja škole). Bogu hvala, gradit će
nam se nova dvorazredna škola, što je o-
davna bilo potrebno. Gdje će se ona gra-
dit, o tomu na žalost nijesmo svi složni.
Doduše bilo se odabralo nekakvo mjesto,
ali ne na opće zadovoljstvo, jer se radilo
tajno. Sad su tu nastupile zaprijeke sa stra-
ne vlasnikove. Mi mislimo, da ne bi bilo
pravo, da se sagradi nigdje drugo škola,
nego li na Mrcinania, gdje je i do sada
bila, i gdje je na ruku i djeci i učiteljima
gdje je crkva i sve potrebno. Zato se na-;
damo, da nam nadležna školska vlast neće
učiniti krivo i pustiti, da se škola gradi
gdje drugo na osami, udaljeno od sela, jer
bi to bilo od štete i školi i mjestu, djeci i
učiteljima.
Iz Kotora.
(«Boka»). Dne 23 Januara izišao je novi
srpski list, koji se zove «Boka», a štam
pava se u Bokeškoj (recte srpskoj) Štam-
pariji u Kotoru. Izdavač je Dr. F. Lazare-
vić, općinski liječnik u Grblju, a odgovorni
urednik Dr. R. Sardelić, odvjetnik, koji je
bio jednom urednik i «Dubrovnika», poslije
smrti A. Fabrisa, ali za kratko vrijeme. Od
vrha do svrhe, uz sitnu iznimku, tiskan je
ćirilicom. Izlazi svakog četvrtka. C:lj mu je
gospodarstveni, da Boku «preporodi (!) u-
druženim radom» sa natruhom srpskom po-
liticom, kojoj je svrha, da u Kotoru joj
bude Areopag. Sadržaj prvog broja veoma
je mršav. U vrijeme «sloge» nadali smo
se, da će osobito u gospodarstvenim pita-
njima biti namijenjen svim Bokeljima bez
razlike stranaka, ali se eto prevarismo. Pre-
poručujemo «slogašima», da i sad nastave
kampanju za «istrijebljenje pravaša», a «bra-
ću» Srbe nesmetano puštimo da čine svoj
posao, da odnarogjuju naš puk i da svo-
jataju milu nam rodnu gruđu ! Hoćete li se
sada opametiti i uvidjeti, ko nam o glavi
radi? Stojte i nadalje prekrštenih ruku, pa
kad više ne bude na vrijeme tada zapoma-
gajte i počmite raditi ! Narodna snaga, bilo
u kojem pogledu, leži u narodnom gospo-
darstvu, na što ćemo se čim skorije povra-
titi na to naše životno pitanje. — Bokelj.
Iz Čilipa (u Konavlima).
U nedjelju 19. t. mj. pohodio nas je u-
čitelj poljodjelstva, g. Vinko Baranović, i
dižao predavanje o raznim granama poljo-
djelstva. Narod je radosno pozdravio njegov
dolazak i pozorno pratio njegovo tumačenje,
jer je govorio bistro i razgovjetno, da ga
je svak mogao razumjeti, a s druge strane
ovorio je o onome, što, našeg seljaka naj-
više zanima i o čem uprav ovisi njegovo
življenje i njegov napredak. Sve je hvale
vrijedno, ali samo nam je spomenuti nje-
govo živo zauzimanje proti žiložderi, tome
ljutome biču, što prijeti našim vinogradima,
te se je ovom prigodom prijavilo lijepi broj
seljana, kojima će se udijeliti besplatno ne-
koliko hiljada pruta amerikanske loze. Za-
hvaljujemo g. učitelju na njegovome zauzi-
manju, a ujedno mu preporučamo, da nas
češće obdari njegovim posjetom, jer nijesmo
uprav rajsretniji, da ga češće vidimo u na-
šem središtu. Preporučamo pak odlučujućim
čimbenicima, da je svrha učitelja poljodjel-
stva, da živi u narodu, pozna njegovo €-

konomično stanje ; narodu zorno pokazati i proji

uputiti ga u svemu onome, kako bi bolje na-
predovao i lakše živio, a ne opteretit ga u
zatvorenoj nezdravoj sobi pustom i bezko-
risnom pisanijom. — Nekoliko slušatelja.
Iz Trsta.

(Pelješke stvari). Gosp. uredniče, dozvo-
lite dvije riječi u vašem cijenjenom tjedniku.

God. IV.

Gosp. pisac _u zadnjem broju cijenjene
«Prave C. Hrv.» upozoruje .me na nešto, što
mu rado priznajem, a to: je:na lokalni pa-
triotizam.G. pisac, koga mislim da pogagjam,
poznaoje u meni Janjinana, naime, ako mogu
učiniti koristi što svom rodnom mjestii, to
sai spreman uvijek, da učinim. Dragi bra-
te, svak pati za svoje mjesto. U ostalom,
dozvolićeš, da Janjina izvaža vina sigurno
koliko općina Kuna, a ulja svakako više.
Vino obiju općina je dobro i izvrsno. Sva-
kako Potomje i Kuna, dvije od najveći va-
roši na Pelješcu imaju pravo, da traže ovu
školu jednakim pravom, kao i Janjina. Ja
samo radim za dobro naše stvari, a narav-
ski, da bi najvolio, da bude u mom rodnom
mjestu u Janjini. Sve što sam pisao, pisao
sam iz ljubavi prama Pelješcu; mogu i ja
što pogrešiti, t4 ljudi smo svi! Radimo
skupa za dobro naše, ako možemo što po-
moći sebi, jer sam.uvjeren, da ni zadarska
ni bečka vlada ne će nigda doći pred nas
s većim gospodarskim osnovama. U osta-
lom štipendije za našu djecu u pomorskoj
struci su ipak malene; pa zar bi ti žao
\bilo, da Orebići dobiju tu školu, kojom bi
\se to mjesto ipak. nešto podiglo. Radimo,
|nek: se podigne Pelješac, a ne svugdje o-
|mesti svaki pothvat! Rađo priznajem g.
| piscu, da je pisao fino i lijepo, i ako pro-
tiv mene; na take dopise rado se odazi-
vljem. — Trst, 28/1. 1908. — S poštova-
njem: N. Z. B.

 

.

U Beču, 20. Januara 1908.

Na 16., 18. i 19. tek. mj. bila su obdr-
žavana najavljena troja predavanja o Dal-
maciji, koje je priredilo «Društvo za pro-
micaiije čipkarskog i kućnoga obrta», pod
pokroviteljstvom Nj. Prei.  Nađvojvotkinje
Marije Jozipe.

U lijepim prostorijama predsjedništva mi-
uistarskoga vijeća, što ih je stavila na ras+
polaganje Nj. Preuz. gospogja barunica Beck,
supruga ministra presjednika, koja je mno-
gobrojne goste sa vanrednom prijaznošću
susretala, bila je priregjena ukusna i vrlo
dobro uspjela izložba dalmatinskih narod-
nih mošnja, kućnih čipkarskih radnja, nakita
i slika. Muške i ženske narodne nošnje sa
krasnim vezivima i čipkama pružale su ve-
oma ugodnu sliku, pri čemu su osobitu pa-
žnju svraćale na sebe Konavoske nošnje i
paške čipke. U slikama su nam prikazali
akađem. slikari Schwarz, Lalić, Fischer, Ra-
šica, Littrov, Bogdanović i Plunden razne
dalmatinske predjele, motive i tipove pu»
čanstva. Slikari su izložili neke svoje po-
“najbolje radnje u ovoj vrsti. Bila je izložena
\i posve savršena imitacija rake sv. Šimuns
Zadarskoga. Prije nego što bi počelo pre-
davanje, članovi bi odbora tumačili posje-
tiocima pojedine izložene predmete, 4 u
tom je prednjačila presjednica čipkatskoga
društva Nj. Preuz. grofica Thun-Buquoy.

Predavanja su namamila sve tri večeri
mnoštvo gostova iz najotmenijih aristokrat-
skih krugova, te bih daleko zašo, kad bi
ih stao da nabrajam. Samio ću spomenuti,
da su bili ministri Beck, Koritowski, Bu-
rian, Bienerth, Abrahamowicz, grofovi Har-
rach, Wilczek, Attems, svi sa svojim go-
spogjama; zatim zastupnici Dr. Laginja,
Ivanišević, Spinčić, Vuković, Dr. Bugatio,
Dr. Tresić, Dr. Trinajstić, mnogi veliki fa-
brikanti i viši činovnici, a i dalmatinska je
kolonija bila brojno zastupana. Uopće se
je opazilo, da je megju gostovima bilo mnogo
krasnoga spola. — Prvo je predavanje bilo
grofig€ Paul Marije Lacroma, koja je sa to-
plim čuvstvom prikazala u glavnim potezima
kroz Dalmaciju naravne ljepote pojedinih
predjela i mjestija, te sve to popratila sa
skioptičnim slikama. Predavateljičin put u
toliko nije bio potpun, u koliko nijesu bili
prikazani zagorski predjeli i varoši. — Dru-
gu smo večer slušali g. kotarsk. povjerenika
H. plem. Pausingera o «Dalmatinskoj ua-
rodnoj umjetnosti«; On nam je prikazao |
bogastvo i raznoličnost naših narodnih no-
šnja, njihovu znamenitost i originalnost, i
to sa rijetkim poznavanjem i shvaćanjem
te narodne umjetnosti, : koju je Pansinger
na izvoru proučavao 7 godina. Predavatelj
je s pravom požalio, da ova naša nirodni
umjetnost isčezava, istaknuo je, da je nu-
žno ne samu sačuvati je, već i uti
je, a to u prvom redu ekonomskim podi-
gnućem težačkoga staleža, jer se u težačkoj
ruci krije ova umjetnost, a tek podredno
| neposrednim poticanjem. Pausingerovo pre-
davanje, koje je bilo takogjer ilustrirano

slikama, bilo je jako interesan-
tno i poučno, te se vidi da je :on do dni
čio ovaj: naš domaći obrt. On je osim

 

 

 

toga tajnu i tehniku narodnoga veza i ori-
ginalne motive naše umjetnosti primjenio
na moderne predmete, a bečka ih je tvrtka
Ediauer izradila veoma lijepo, te su ovi
predmeti na izložbi msišli na opće zanima: |
nje. — Treće je večer profesor Kubiček pre-

davao o povjesti Dalmacije i njenim umjet:
ničkim zgradama, te je veoma jasno navco