Br. 170.

U DUBROVNIKU 23. Maja 1908

 

 

i četvrt godine  surazmjerno; za inozemstvo
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da
polugodište.

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

GLASNIK STRANKE PRAVA u DALMACIJI.

God. IV.

NAMA CRVENA MRTATSKA.

 

 

godišnje K. 9 — Ko
je predbrojen i za došasto

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

Brzotisak DUBROVACKE HRVATSKE TISKARE.
Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

 

 

 

 

 

Pretplata, i oglasi šalju se Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. — Za

zahvale i priopćena plaća se 80 para po petit reiku. Za oglase 20 para po retku

a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

 

 

 

Skupština naše stranke.

Mnogi videći kako su se organizo-
vani i nečrganizovani pravaši bez ha-
labuke sajedinili u Spljetu, stopili se
i stvorili jaku stranku u pokrajini, mož-
da će misliti da se to dogodilo na
prijččac i da je u tome prevladala
sentimentalnost i maprasita naša ćud,
od koje se lasno pak pokajemo u
brzo: ko bi tako mislio ljuto bi se
varao; ima mjeseca da su se za to
pregovori vodili, da su trijezmeno i
mirno sve poteškoće bile uzete u ob-
zir i da konačna odluka nije djelo na-
prasitosti, nego hladnoga razbora. Ko-
liko nas to veseli, toliko će bez dvoj-
be skora budućnost dokazati, da je
naša skupština pravo domoljubno dje-
lo, koje će narodu donijeti dobra i
koristi. Naša lagja, u kojoj su uljegli
i stari i novi pravaši, nalazila se pri
samoj luci, a oluja, koja je naokolo
\bijesnila, prijetila je da će lagju pro-
gutati prije nego se uhiti luke i od
oluje obrani. Ostale stranke u pokraji-
ni barem su tako slutile, a da pravo
rećemo, i naše je srce bilo veoma ža-
losno i u velikoj bojazni da koji pri-
govor, koji predlog ili kakova raspra-
va ne užurba sakupljene i ne prisili
da otigju sa skupštine bez izvršiti žŽe-
lju i mastojanje onijeh, koji su stupili
u dogovor, kako bi se naša stranka
pomladila, okrijepila i učvrstila. Bilo
se je bojati još jedne stvari, a ta je
da po nesreći nebi ušli u stranku ta-
kovi faktori, koji bi poslije mješte slo-
ge sijali razdor i nesuglasje. Nu sretno
je i ta bojazan bila uklonjena: jer novi
pravaši, koji su stupili u stranku —
a to im je od velike slave i hvale —
uvijek su ostali osvjedočeni i nepomi-
čni pravaši, te dok su stali sa strane
nigda nijesu šurovali sa «hrvatskom
strankom» a skupa su s nama pobijali
onaj kobni pokušaj, koji se zove «ri-
ječka rezolucija», ili ako su kao goli
čin «riječku rezoluciju» donekle prizna-
vali, pobijali su je u načinu i u po-
sljedicama. Ipak i ako je slutnja prili-

  

U

tom su se ponajglavniji ljudi jedne i
druge stranke sreli i bratski se poraz-
govorili, svi su se u prvi mah uvjerili,
da ne samo dogovorni su u glavnomu
nego da su spravni sve proizvestit a
da stega, red i dogovor zavlada stran-
kom i učini je uvaženim faktorom u
našćj pokrajini. Malo vremena oni iz-
mijeniše svoje misli, uvidiše da sva-
koga i pojedinog na slogu navode po-
štovanje i ljubav naroda, sebičnost i
podle namjere od svijeh bijaše daleko
na stotine milj2, i skupština je doka-
zala, da onaj dan brat je brata zagrlio
i zapodio velebno narodno kolo.
One kreposti i narodne vrline, koje
su nas dovele do toga sjajnoga rezul-
tata, neka nas prate u našemu radu,
neka zavladaju posve u novo imeno-
vanoj upravi stranke, neka nas ogrije-
vaju u budućoj organizaciji i u skup-
štinama, i tad je stalno da će rezultat
biti takogjer sjajan i slavan, kakav je
bio od prve naše skupštine. Te su
kreposti i vrline ove: prvo iskrenost
i uprav pretečnijem razgovorima, kako
takogjer u razgovorima po skupštini,
svaki od nas govorio srcem na dlanu,
svaka i naj manja stvar bila je razja-
žnjena sa svakoga gledišta, jer dopo-
kon bili smo prijatelji i braća, koji
smo se ljubili i štovali. Druga je kre-
post bila samoprijegor, kojom je svaki
od nas gledao otstraniti sve ono, što
bi nas moglo razdvojiti, a bez da bi
koristilo ikomu, jer mi kakogod ćuv-
stvovali prama našoj braći u Banovini,
nijesmo pozvani niti smo u stanju da
uplivišemo na njihov način postupanja,
a još smo manje pozvani da budemo
kao stranka njihove sudije, za to u-
vjereni da izravno nemožemo ništa, a
da im neizravno možemo mnogo ko-
ristiti ako budemo žilavo provagjati i-
dejale slavnoga našega vogje, i izvo-
diti njegov program godine 1894, kog
nam je on ostavio kao konačnu svoju
oporuku i zavještaj; mi smo se obve-
zali na red i na rad, a kad naša stran-
ka ojačana i slavodobitna bude pozva-
na da reče svoju prama prilikama u

 

 

 

čno mračna bila glede skupštine, ne-

PODLISTAK.

Pabirci: po Strojilovoj
(9 povijesti Dubrovnika,
(Pabirču dva Stara Dubrovčanina).

Na žalost, samostan Sv. Nikole postane
rasplodištem raskola. Dok Patarenstvo, sekta
od najgorih što su se igda pojavile proti
kršćanskoj vjeri, pomoćju Zahumskih vel-
moža još prije raskola dade teški udarac
katoličkoj vjeri u cijeloj Zahulmiji pa i na
pelješkom poluotoku, stonjski Biskup van
de Cruče (1300.) progonjen nemilo i poro-
bljen od krivovjernika, usiljen je premjestit
svoju stolicu na Korčulu, uz stanovite u-
vjete, koji se čitaju u ugovoru od njega
sklopjenu sa Marinom Gjorgjićem Korču-
lanskim knezom i sa druga dva poslanika,
u dubrovačkom dominikanskome samostanu,

Banovini, rijet će ju muževno i nepri-

gonjene duhovne podanike. (V. Ecclesiae
Ragusinae Historia pag. 329.) Od početka
|trinaestog vijeka, sve do g. 1546. brojilo se
osamnaest Stonjsko-Korčulanskih biskupa.
Za veliku sreću katolicizma, a tim i ci-
vilnog i kulturnog napretka ovih strana ju-
žne Dalmacije, trinaesti vijek sa susljednim
bilježi doba neprekidnog širenja dubrovačke
države. Ova pod svoju oral je bila uzela
Bosanku, Brgat i Osojnik. Stjepan Kotro-
imanović g. 1333. u znak svoje harnosti i
prijateljstva proda Dubrovniku Ston sa svim
poluotokom za godišnjih 500 perpera (Luc-
cari: Annali di Ragusa pag. 92.) Malo go-
dina potlje Ostoja bosanski kralj ustupi Du-
brovačkoj republici zemlje Primorja izmegju
Orašca i stonjske Imotice, tako da najbolje
zemlje zahumske kneževine već su spadale
pod vlast dubrovačke republike, Ovoj je
onda bila prva misao poboljšati moralno i
materijalno stanje svog novog posjeda. Grad
Ston obzidaše novim tvrgjam dapače se vje-
ruje da su Dubrovčani sagradili mali Ston
svezajuć ga zidinami i kulam sa starim Sto-
nom, i to na obranu cijelog poluotoka, od
hajduka, koji su neprestano silazili iz Her-
cegovine i mučili njihov novi posjed (V.
Ecclesiac Historiae pag. 337-338).
Česti je dostojno njihovo nastojanje da
svojim novim podanicima povrate negdašnji

 

 religijozni mir, ukinuvši raskol i iskorije-

strano, kako joj se i dolikuje. Iz iskre-
nosti i samoprijegora sama je iznikla
treća vrlina i krepost, a ta je ljubav
tužnoj ovoj zemlji, koja nosi slavno
ime Hrvatske; ljubav vrlome ovome
narodu, koji je svakojakih pretrpio, ali
nigda nije poniknuo nikom pred ne-
prijateljima svojijem; ljubav prama svi-
jem onijem, koji su u dugom nizu
godina dokazali da ljube svoju Hrvat-
sku, koji su faktično njoj poklonili
svoje umne sile, svoj tobolac, svoju
snagu, koji su u svijem narodnijem
borbama bili u prvijem redovima, te
su djelom dokazali ne samo da su
dorasli, da budu u skupu odličnih bo-
raca za prava domovine, nego da je
još mnogi od njih dostojan onijeh ča-
sti u stranci, po kojim moći će uspje-
šnije i sretaije sebi osvijetlati lice a
domovinu ovjenčati lovor-vijencem u-
jedinjenja, blagostanja, slobode. Prvi
kamen eto je sretno postavljen; do
svijeh je pravaša da se na tome te-
melju podigne željena i sretna zgra-
da.

 

,OBZORU“.

Dopisnik toga lista pomamio se, jer smo
mi u jednom lanku objektiino prosidili
djelovanje ministra-presjednika Becka, i ako
s naše strane pokudili smo, jer u jeziku i
u mnogijem drugijem našijem pravicama
ili nam se ništa ne daje ili sićušne mrvice,
i to nakon dugoga prosjakanja, a to najviše
upisasmo u grijeh opet ministru Becku.
Dopisnik dakle ako je htio biti pravedan
imao je i to naglasiti, što nije učinio, jer
tendencijozno piše. Priznavaju svi da je
ministar Beck sretno isplutao iz dva stra-
hovita vrtloga: općeg glasovanja i nagodbe,
dočim su otišla netragom mnoga ministar-
stva od toga vrtloga zanešena. Priznavaju
i drugi da i ako Nijemac iskazao je barem
želju, da zadovolji narodnijem aspiracijama,
e bi ova pola na temelju pravice dostigla
mir i želju na rad za opće dobro; ako smo
pak završili, da će ostati slavan u povjesti
monarhije, kazali smo i uzrok, koji bi mu
tu slavu stekao, a taj je uzrok skroz pa-
trijotičan, jer zahtijeva da naš narodni jezik
bude u svijem granama javnoga života pra-
vi domaćin u kući našoj. Kad se piše na
taj način i uzmu pojedine izreke, tad je

nivši gadnu protuvjersku i protisocijalnu pa-
tarensku sektu. I to ne silom ni krvoproli-
ćem neg blagostim evangjelskog propovije-
danja. U tome poslu prvu ruku dadoše re-
publici bosanski franjevci, koji se naseliše
na poluotok još prije neg ovaj pane pod
vlast republike (V. Monumenta Historiae
Prov. Rag. O. M. c. p. Sebastiano Dolci
pag. 18. 19. 20.). Poštovani O. Sardinjski
Andrija, Ingleski Ivan sa O. Ivanom iz Va-
raždina, g. 1330. na povratku iz Bosne, gdje
pomoću bana Stjepana Kotromanovića i ka-
nonika dubrovačkog Volcija Bobalia svla-
dahu patarensko krivovjerje, nastaniše se
na poluotoku. Sa oružjem, kojim se služe
katolički apostoli, to jest uzornim svetim
živjenjem i propovijedanjem Evangjelja u
malo doba cijeli oni narod povrate vjeri nje-
govih praotaca. Taj neki Srbin u pomenu-
tome br. «Srp. Glasa» piše, da su ti fratri
uz Slqju vjeru u narod unosili i ime hrvat-
sko. Po njemu bi dakle ime hrvatsko u o-
vim stranama bilo svakako veoma staro.
A mi odgovaramo da je ta tvrdnja prava
budalaština. U ono doba nije se znalo za
narodno pitanje, pa za borbu Srba i Hrvata.
Najzaslužniji pak apostoli u obraćenju Sto-
njana na katoličku vjeru franjevci Ivan i An-
drija ne bijahu rodom ni Srbi ni Hrvati,
neg prvi bijaše Inglez, a drugi Talijanac iz

 

Sardinije. Njima je jedino bilo na duši is-

 

prosto svakoga osumnjičiti, svakoga osu-
diti, ali ipak ko čita jedno i drugo ne mo-
že a da ne reče da je to dielo nepošteno,
takovo, da ga svako čestito čeljade mora
osuditi. Mogli bi smo «Obzorovu» dopi-
sniku nanizati mnogo toga što su o mini-
stru Becku kazali pohvalni veliki patres pa-
triae, i isti dopisnikov gospodar zastupnik
Biankini, ali volimo prešutjeti jer gadnijem
insinuacijama najbolji je odgovor prezir.
Ko je napisao članak ne pozna ministra
Becka, nigda mu se poklonio nije a uhva
da za života i neće. Laž je što kaže dopi-
snik «Obzorov», da su lani u skupštini du-
brovački pravaši prouzročili razdor u stran-
ci, jer su «proturali protiv volje uprave
nekakav pozdrav Dru. Franku», dočim je
sva skupština naprosto poslala pozdrav svo-
joj stranci, koja je bila jedinstvena, na ru-
ke Franka, jer je onda bio presjednik. Du-
brovački pravaši nijesu gjemeralaši, kako
im zlobno dopisnik podmeće, a ako slu-
čajno kogod, koji ne pripada stranci, ima
tijesni v&z prijateljstva sa kakvijem gjene-
ralom, to su njegovi gospodski posli, kako
bi amo naši rekli; stranka svakako u to ga
ne ulazi. I po drugi put dopisnik «iz Splje-
ta» u broju 136 «Obzora» navaljuje na nas ;
krivo mu je jer smo se držali ozbiljno i
svečano, kako i sam priznaje. Što mu može
bit krivo, kad smo se u svijem skupština-
ma tako podnašali, kad smo vazda zago-
varali ljubav i slogu ? Ali rijet bi, da se je
isti dopisnik pokajao, jer nam je sam ta-
kovu svjedočbu dao, jer kao pravi štipavac
— in cauda venenum — donaša ovu stav-
ku: «Prepotentna dubrovačka frakcija za-
ustavit će evoluciju stranke; obruči će po-
pucati, a stranka se rascjepkati». U čemu
smo prepotentni, ne znamo, to samo zna-
mo i možemo temeljit, da mi dubrovački
pravaši želimo slogu koliko i svi ostali naši
sumišljenici u pokrajini; da smo prema toj
želji u skupštini radili za mir i za slogu i
da ćemo i unaprijeda za to uložiti sve naše
sile, svu našu snagu. Prosto dakle dopisni-
cima drljati što ih volja, neće mas ni za
dlaku pokrenuti sa one staze, koja vodi
k pobjedi Starčevićeve stranke u našoj po-
krajini, a budućnost — naj bolji sudija —
izreći će ovo: Pravaši dubrovački, i ako
izloženi mimo svih ostalih pravaša u po-
krajini, nijesu se dali nigda zavestit strasti,
nego su vavijek radili za dobro i za slogu.
To neka bude konačni naš odgovor cijeloj
tendencijoznoj pisaniji, koja hoće da u naše
redove uvede nesuglasice i nepovjerenje.

Io

trijebiti kukolj (patarenstvo) iz pšenice i po-
vratiti Stonjane vjeri njihovih praotaca ne-
gda u prva doba katolika, što im i pogje
za rukom. No velecijenjenim nakanami fra-
njevaca oprijećivahu se vasilijanski kalu-
gjeri! Nije bilo moguće da Stonjski katoli-
čki biskup trpi njihov prkos. Katolički bi-
skup stanovaše kod Sv. Marije od polja,
ali kalugjeri sve jednako podavahu u Sv.
Nikoli manje redove, vrijegjajuć tako bi-
skupova prava. (V. Luccari pag. 14). Nego
srećom republici pogje za rukom sklopit
na mirne snjimi ugovor, po komu odlučiše
kalugjeri ostavit Ston, a nastanit se u Ma-
cedoniju u samostan brda Athos; dok re-
publika spoznavši njihovo pravo na vlasni-
štvo stonjskog samostana, ovlasti .ih neka
opreme svake treće godine u Dubrovnik
svoje poslanike, da im po ugovoru izbroji
zadužbinu od 262 groša, 28 dinara sa je-
dnom voštanom svijećom.

Netom bjehu ostranjeni vasilijanski kalu-
gjeri iz Stona, preda senat crkvu sv. Nikole
najprvo nekome svešteniku Vidu, a potlje i
crkvu i dotični samostan bosanskim franjev-
cima, koji već od Papa bijahu dobili pravo
duhovne vlasti neodvisno od biskupa.

Godine 1349. franjevci ma mjestu stare
crkve sv. Nikole, stanu gradit novu zadužbi-
nu pravovjernika, tako i novi samostan na

 

mjestu staroga. Andrija Sardenjski i Ivan

Vijesti iz naroda.

Iz Kune.

(Na odgovor «Vitezu» s Pelješkog Rata).
(U ime nepristranosti uvršćujemo, da se čuje
«i drugo zvono». Op. U?.) U br. 169. cije-
njene «P. C. H.» pokušao je netko prika-
zati luku Crkvice kao neprirodnu. Do čega
je gosp. «Vitezu» bilo pri tom vidi se iz
toga, što se nije usudio javiti iz svog mje-
sta, da se uzmogne na prvi mah razsuditi,
da li su mu te ideje inspirirali lokalni ili
opći interesi. Ja pako, ne bojeći se toga
prigovora javljam se iz mjesta na koje je
«Vitez» neviteški iza busije ciljao, da slije-
deću njegovu tvrdnju pobijem....... (Nu)
mnogo je interesantnije — kaže «Vitez» iza
kratkog uvoda — «da se pozabavimo o
(središnjoj) općini Kune, koja svoju priro-
dnu luku u jednu riječ nema, jer luka Cr-
kvice nije luka po prirodi, nego na silu, i
to samo za male lagje uz slabo pristanište,
dakle o tomu nema ni govora — a izlaz
općinara Kune je u glavnom Trpanj i Tr-
stenik....»

Dopustimo za čas, da Crkvice nije p1iro-
dna luka. U tom slučaju mora Kunovska
općina tražiti prirodniju luku, a ta je —
po Vitezu — Trpanj ili Trstenik (ll) Centra-
lizirati se u Trpanj moguće bi bilo Osko-
rušanima, ali Pijavljavima, Kunovljanima pa
ni Potomjanima na nikakav način. Obrate
li se na Trstenik dobro je jedino za Pija-
vičino i za nikoga više. Dakle ta «priro-
dnost» Trstenika i Trpnja vrijedi samo za
Trstenik i Trpanj, ali za Kunovsku općinu
ni najmanje. Ako bi se pak centralizirala u
Crkvice, koja je, za Kunu, Potomje, koje
se spaja kolnim putem s Kunom, Osobja-
vu, Prizdrinu, Županjeselo, a donekle i za
Donje Pijavičino, sasvim prikladna luka, zar
se i ona druga mjesta ne bi ovima mogla
priključiti, te skupa s njima porad«ti, da se
prirodnom učini ? Kako to, pitat će «Vitez»,
učiniti luku prirodnom ? Evo kako: Mnogo
se radi oko toga, da se stonjska prevlaka
presiječe; više je puta to u parlamentu na
dnevnom redu bilo, te su se mjerodavni
krugovi najpovoljnije o tome izrazili. Tomu
se pak moramo nadati čim prije, jer je i
Vladi to od velike koristi. Što bi nam tada
Trstenik, što li Trpanj? Prvi bi izgubio
svoju vrijednost i za sebe a drugi bi ostao
ono što jest. A Crkvice ? To bi postala je-
dna od prvih, ako ne prva luka, na našem
poluotoku. Ovoliko na pretpostavku, kad
bi Crkvice bila luka na silu, kako to hoće
gosp. «Vitez». Da je pak Crkvice prirodna
luka dosta je spomenuti, da je spojena s že-
ljeznicom Metkovskom, gdje se stječu ona

Ingleski nadživlješe gragjevinu nove crkve i
samostana i preminuše u njima kao božji
ugodnici. Bjehu pokopani u rečenoj crkvi
kod oltara sv. Frana. Nad njihovim grobom
koji je bio slavan kod naroda još za vrije-
me Luccari častila je njihova slika.

Bijaše već prošlo više nego stotina i de-
vedeset godina od kada Ston sa cijelim
poluotokom postane svojinom dubrovačke
Repuplike. Kroz to vrijeme Dubrovčani više
puta pretrpe ozbiljnih nasilja sa strane bližnih
knezova i svegi navidnih Mlečića. Na to
Repuplika zabrani inostranskijem svećenici-
ma da vode duhovnu pastvu u stonjskoj
biskupiji a to radi straha da ne bi pod izli-
kom vjere pobunili narod. Jednom mal da
ne propade repuplika zajedno sa Stonom,
kad neki Nikola Nestić splete urotu. Htjela
se samo fina dubrovačka politika, da pre-
dobije, pa da učini smješnom svu silu srpsku.
(V. Luccari pag. 99-100). Zato je dubrov-
čanima bilo uvjek na duši da ostrane svaki
tugji moralni upliv, pa da jednom sa sva-
kog gledišta ostanu gospodari u svojoj ku-
ći. Stanu dakle odmah vojevati, kako bi
otcijepili stonjsku biskupiju od korčulanske,
koja se nalazila pod vlasti mletačkog lava.

U toliko izmegju republike i stonjsko-kor-
čulanskih biskupa nastade oštar spor, koji
ustraje od g. 1342-1422 radi desetine, koju

 

 

 

 

stonjski narod nije htio plaćati, nadasve od