187. PRAVA CRVENA HRVATSKA
jeme nalazio se je u istoj bonici naslovni
žandarski poštovogja Antun Marušić, rodom
iz Arbanasa kod Zadra. | ovaj je bio pod
dišiplinarnom istragom radi nekog prekrša-
ja, kojeg da bi bio počinio u Marini kod
Trogira. Taj prekršaj, kako čujemo, sastojao
bi u tome, što se je bio posvadio sa straž-
meštrom i za čas mu uskratio poslušnost.
Stajući pod istragom i strepeći za svoju
budućnost, razboli se i uhvati ljutu bolest
sušicu. Ali videći pred očima degradiranje
svoga kolege Josipa Obeta, čuvši za tako
pretešku kaznu, te 10-mjesečno tamnovanje
u gorkim vojničkim tamnicama i odalečenje
iz službe bez prebijene pare pensije, —
baci se u očajnost.... U to mu nenadno
premine i vjerenica, i on da dokrajči svoje
muke i da ne strepi svakog dana očekujući
ispadak istrage, lebdijući mu pred očima
gorka sudbina Josipa Obera — ode u gro-
bište i na grobu se prostrijeli sa dva hitca
iz revolvera. Bi prenesen u civilnu bonicu,
gdje je nakon 1! sat u groznim mukama
dušu ispustio.

Sestra pokojnog Marušića izjavljuje pak
kroz »Narodni List« (br. 74), da se on mi-

Ravn. Financija; da je pravi rodoljub na
djelu — kako je na riječi — on bi bio
sam napisao hrvatski molbu za povratak
jamčevine, te bi bio učinio da mu g. Arta-
le istu supotpiše; dok ovako izgleda da je
navlaš radio, kako se ne bi zamjerio oni-
jem tlačiteljima našega jezika i našega pra-
va, koji na Ravnateljstvu Financija pašuju
proti našem pravu.

Eto dakle, on t0_sam priznaje u njego-
vom vlastitom;;,Nar. Listu“ ! Žalosno i
više nego žalosno da tako otvoreno radi na
zator našega miloga jezika jedan zastupnik
— zastupnik hrvatskoga naroda!

vrata raširi se i zahvati Bosnu i Her-
cegovinu. Ovijeh dana ministru Buria-
nu udruženi Srbi i Muslimani preda-
doše memorandum, u kojemu bez spo-
menuti anektiranje ištu za sebe ustav,
Hrvati se nijesu pridružili, ne samo to,
nego priznati hrvatski kolovogja Dr.
Mandić dok je zagovarao uvedenje u-
stava istomu je pristavio junctim da
ima slijediti anektiranje, i to ne Hr-
vatskoj, kako se svak razlogom imao
nadati od takoga čestitoga i odvažno-
ga rodoljuba, nego izravno s'carstvom,
što bi, po našemu mnijenju bilo toli-
ko štetno koliko i one želje koje bi
otrgnule te zemlje ne samo iz naručja
majke Hrvatske nego uz kruga država, | yeqicy bi nam ljubav učinio, ko bi nam
koje pripadaju našoj monarhiji. Tako kazao neke podatke; ko bi nam znao reći,
izjava D.ra Mandića, jer ne učinjena koliko je domaćih sinova na boljim mje-
izravno ministru Burianu sa pristajanjem | stima, a koliko je tugjinaca; koliko je do-
Hrvata Bosne i Hercegovine, bilo je|maćih sinova poštovogja, a koliko je stra-
povodom da jaz postane dublji izme-|Maca; koliko ih je pohagjalo tečaj za po-

3 : : ija Štovogje Dalmatinaca i Nedalmatinaca. Sva-
gju Srba, Muslimana i Hrvata, a nije | aco je fakat, da su domaći sinovi bijele /& ubio radi ljubavi, te napominje ko-

se stvar zagovarala ondje, gdje je baš muhe kao poštovogje, a o oficirima ne služi!ješta o nekim zapletajima u Marini kod
bila zgoda da Hrvati istaknu jedino ni govoriti! Uprav je i čudo, kako uz to- Trogira, gdje joj je pok. brat služio. Dakle

zdravo mišljenje o združenju i slobo- like očite nepravice ustraje naš čovjek u toj | to potkrijepljuje našu tvrdnju.
doumnom čežnjom za ustavnom slo- teškoj, ali plemenitoj službi. Kako ih se Mi smo uvjereni da do ovog groznog
bodom muči i na svaku sitnicu pazi! Kako se iu [slučaja ne bi nikada bilo došlo, da je bilo
Z PER ssdiiscna Što: nijemčari i s nijemštinom muke zadava, prem- | tijalo više. humanitarnosti kod žandarskog
sao sI RENEE y-: a u ime pravice i interesa same brze službe %apovjedništva u Zadru. Razumijevamo, da
- dlera, koja veli: »Držim sjedinjenje $ imalo bi biti tu jedino mjesta jeziku hrvat. |ako ikakova služba treba da se odlikuje u
Hrvatskom nuždnim, a takogjer i ONO skomu, jeziku zemlje! Ali i to služi za iz. dišiplini, to je zbilja žandarska služba; i-
sabora sa ustavom. No sabor bez pret- liku, da se spriječi u napretku domaće si. Pak mislimo da dotično zapovjedništvo mo-
iie bio bi nai : di dob i d je. |ra da se sjeti, da su i žandari ljudi, koji

hodne aneksije bio bi najveća nesreća«. nove radi dobrog nepoznavanja tvrdog nje

Čuje se glas, da će delegacije biti lako da se prčnu na kojekakve nepravice

mačkog jezika. Pričali su nam bolna sea ita ' disku
sa a a iudi ši ieli i i i no- ili žestoke ukore, jer ni žandarska unifor-
odgogjene najviše s toga jer Austrija ovo ljudi, koji su jeli onaj teški kruh i no-,
je još neodlučna hoće li okupiranim

sili pušku, a nama krv udara u obraz, kad|ma ne mijenja temperamenat čovjeka, s to-
zemljama dati ustav, ali koliko god

 

O žandarmariji u Dalmaciji.

Govorili bismo mi s brojevima u ruci,
da se oni brižno ne čuvaju od javnosti.

 

 

 

God. IV.

koliko mlagjijeh, koji će te, ako hoćeš,
i svojim čutstvom začarati, jer kažu, da su
| spremni sve za domovinu žrtvovati, ali tek
\ih upitaš šta upravo misle i oni ti stanu
| ponavljati lekciju od zanatli-političara na-
učenu, nehote ćeš se sjetiti Charcot-ovi-
\jeh bolesnika. Mnogi mladi ljudi kod nas
nemaju jasnijeh, bistrijeh pojmova, sve je
\u njihovoj duši nejasno, zbrkano, maglo-
\vito. Tek vremenom, razvitkom, traci svije-
itlosti obasjaju maglovite predjele njihove
\duše i oni nejasni pojmovi počnu se dije-
(liti, označivati i redati — evropejac bi re-
\kao diferensirati — sve to više i to bolje,
|dok napokon iz tog mitvog haosa razvije
\se živi organizam, potpuno uregjena gerar-
\hija pojmova, u kojcj svaki ima svoje o-
\dregieno mjesto i svoj označeni djelokrug.
U toj dobi, zrelosli i muževnosti, čovjek
vidi jasnije u sebi i oko sebe, te može da
teče: »distinguo«. — Sjetili smo se ovih psi-
holoških opažanja jednog našeg političara, :
kad smo pročitali zadnji članak praškog,
omladinca g. »L.« Naša gg. mladi »napre-
dnjaci«, rek bi, da su vilo primitivni ljudi
i ne mogu da uskliknu: »distinguo«. Otud

nim prezirom prelazimo preko insinuacije
g. »L.«, da smo tobože mistifikatori javno-
ga mnijenja, danu da vidimo, jesmo li u
ičemu falsificirali »genijalne« asercije pra-
škog omladinca. Prevario se je g. »L.«, ako
se je nadao, da ćemo mi donijeti u cjelini
onu »kulturnu« njegovu kobasicu; mi smo
donijeli, kako smo i naglasili, samo sub-
stancu, iz koje se je lako mogla razabrati
tendencija cijeloga članka. Falsificirati citate
jednoga pisca nazivlje se, kada se, tugje riječi
tako ispremjeste, da se dobije smisao pro-
tivna smislu auktora. Da li smo mi ta-
ko postupali sa g. »L,«?........ da vi-
dimo! Odmah na početku svoje replike g.
»L.« piše: »g. pisac »Prave Crv. Hrv.«, o-
pet pod firmom uredništva doslovce pi e:
».... jer ako ne poznaje temeljne osnove,
ne će moći dopuniti nacrt, i što bude gra-
dio, ne će biti u suglasju sa temeljima, pa
će oni koji nadogju trebati rušiti njegov
rad i graditi ga iz nova«. — Istina je, da
smo mi ovo napisali u odgovoru na članak
Dr. Pera Čingrije, a ali onaj naš članak, kako
je mogao svak razabrati, pa i omladinac
»L.«, bio je eminentno političke naravi, po
\neodlučnost u njihovom mišljenju, meodre- tom i gornje riječi treba shvatiti u politi-
\gjenost u izražavanju; otud Charcot-ovi bo-| čkom smislu; da je to tako razabire se iz
lesnici. Mladi »naprednjak« i praški omla- riječi, koje se pred ovim nalaze: »Cijela
dinac posvetio nam je opet u »Crvenoj Hr- socijalna znanost i sva politika svijeta,
vatskoj« nekoliko stupaca i mi smo mu za- ne ima drugoga cilja već-da pospješi i u-
hvalni, jer nam pružio prigodu da se opet|napredi razvitak čovječanstva, da pretvori i
pozabavimo sa istim predmetom, i da mu poboljša društvene odnošaje.« Zašto je g.
odgovoriiio na neke tačke, na koje, baš na- | »L.« ispustio ove riječi, koje daju pravi
ročito, zadnji put propustili smo odgovoriti. smisao gori navedenoj od njega stavci ? —
Zašto smo tako uradili, praški omladinac, mi ne znamo; ali, kada bi smo bili mali-
da je pronicaviji u poleimičnim raspravama, (cijozni kao g. »L.«, i mi bi smo istom lo-
mogao se lako dosjetiti. Pomnjivo smo pro- gikom, dapače većim pravom, mogli insi-
čitali onu »genijalnu« repliku našeg pra- | nuirati praškom oimladincu, da je mavlaš
škog omladinca i ostadosmo iznenagjeni. ispustio gornje riječi, da može falsificirati
Nadali smo se, da će mladi »naprednjak« smisao naših navoda. Kazali smo da je
pokušati, ako i ne sa dokumentima i ra-| smisao gornjih naših riječi političkog sadr-
zloziina, ali barem sa kojekakvim sofizmi- | žaja, kako se razabire iz konteksta; ali se
ma, kojima preobiluje »naprednjački svijet« g. »L.« vara, kada misli, da se smisao gor-

|

 

 

promislimo, koliko nas se štuje. \ga opet velimo: humanitarnost i kod nji-
naš glas ne može biti uvažen, ipak ve-

Žandarmarija ovakova, kakova je u nas, hovog starješinstva morala bi da bude je-
nije onoliko dobro, koliko bi imala biti. dna od prvih oznaka. Čovjeka, koji se za
limo, da je krzmanje veliko zlo: Au- Dobra bi bila, da su u njoj samo ljudi iz dugi niz godina žrtvovao svojoj službi, pot-
ii i i i j našega puka, da su oni i puk jedno te isto, P95
strije neka anektira zemlje Hrvatskoj i da e ljube njega, a gr To bi bila za kojekakve prekršaje, koje se lako dadu
dade ustav, te će onda utišati se na- , pa.

— pobiti izvode u zadnjem našem članku njih naših riječi istovjetuje sa smislom nje-
ima njegov članak. Ali g. »L.« to nije niti govih riječi: »Opažamo, kako dojdući vje-
\pokušao, kao da je uvidio, da se je vrlo|kovi ruše zgrade prošlosti, ako su bile na
teško proti historiji bgsiti. Bilo bi nam vrlo jabavu temelju sazidane.« Dok se je naša

taviti, degradirati, ili iz službe otstraniti

velika sreća, jer bi oni imali srca za narod, urediti, nije ni lijepo ni humanitarno. Ta- leš i o |

mjere koje teže sa strane; narod će se on, pi mu sai Upućivali bi, svjetovali kovom slučaju nije se čuditi da prisustvu- milo, kada bi ovo opametilo našeg »napre- stavka odnosila na politički i socijalni rad
primiriti i zemlja uz ustavnu slobodu

i opominjali, čuvali bi, da se zakon ne pre. jemo groznim prizorima, kakovom smo pro- | dnog« omladinci, te se u buduće ne upu- pojedinog individua, dotle se stavka g.
dostignut će onaj promet i dobrobit krši, zlo bi sreli; tako niti bi narod imao šlih dana prisustvovali. 1 vrhovno zapovje- štao u raspravljanje oko nekih pitanja, koja »L.« odnosi na kulturnu zgradu prošlosti,
koju zaslužuje i sa svoga položaja i

velikih šteta od nepoznavanja kojekakvih duištvo žandarmarije ME 4 -
i iti bi i i ia, || ijenje ne pristaje uz nika
bogatstva i sa svoga nasto- "aredaba, niti bi imale oblasti zanovetanja, Javno mnij a
sa a. oi s Botog oroditi 3 Sve bi bilo u potpunom redu, naredba i vedno ili nepravedno nasilje, već b!
PRO: 8 " " ije P zakon nepovrijegjen. Zajovakove uspjehe ti humanitarnosti.
velike zamršaje, jer nije moguće da
uspije, a taj plamen kad se proširi i

služi samo srca i ljubavi. U tugjinca je to,
postane požarom, lasno bi mogao za-

teško naći. Poznamo doduše i čestitih ljudi
|tugjinaca u ovoj službi, koji ljube naš na-

hvatiti i naše zalegje, prouzročiti po-

bune i nemire, koji bi pozobali mno-

rod, ali to su izuzetci. U pravilu se oni
ge žrtve i dali povoda zavidnijem vla-

ponesu i posile videći, kako oni preskaču Majke, a da J€š i po
u časti sve domaće i zapremaju sva bolja rodila tiranina, i po tom mislimo da bi i-
dama, da se umiješaju u pitanje komu
pripadaju t& zemlje, kad pozvana vla-

mjesta samo zato, što su iz druge zemlje, mao kao slaven imati dobro i plemenito
da neće da ih pripoji po pravu onoj

a ne po svojim sposobnostima, jer je to Srce. / i zi
više poslovićno, da samo slabija klasa tu- Apeliramo i na podmaršala g. Mihovil
zemlji, čigovi su djelovi; onoj kruni
koja se svečano zavjerila da će oslo-

gjinaca usrećuje Dalmaciju. Smatrajuć se Je ; : s
odabranicima omalovažuju naš narod, ne | ustrijskog oružništva; apeliramo na njegovo
boditi i sajediniti Hrvatskoj pokrajine
starodrevne Hrvatske.

rije u našoj pokrajini, imao bi se sjetiti da
je i on slavenske krvi, rogjen od slavenske |

majke, a da je slavenska majka rijetko koda
|

trpe već progone naše ljude u oružničkoj Poznato dobro, plemenito Srce, da bi stao
službi. Njima je sve slobodno. Žalosni do- na put kojekakvim preoštrim progonstvima,
gogjaji, što su se lani zbili na Grudi, o kojima su višekrat izvrgnuti Dalmatinci u
tom nas uvjeravaju. Čovjek, što se ogrije- | službi Ć. kr. oružništva u našoj pokrajini.
šio o više paragrafa kaznenog zakonika te|_ Uvjereni smo pak da će gosp. podmaršal
nanio onamošnjem puku toliko zla, jedva Tišljar doskočiti, te da više nećemo čuti,
da ga se s mjesta maklo. Da je to bilo do |da se naši ljudi zapostavljaju jer su Dalma-
maće čeljade, bilo bi mnogo i mnogo drug- | tinci, jer ne poznavaju teški i tvrdokorni
čije. | njemački jezik, pošto su u zemlji gdje mora
Ovoj se našoj sramoti mora na put stati!|da gospodari i vlada jezik ove zemlje, i
U našoj zemlji ne smiju naši ljudi biti za-|jer nam je poznato da je gosp. podmaršal
postavljani, jer to je za nas uvrijeda. I po. Yrlo plemenit, dobar i pravedan, iim više
štovogje i oficiri imaju biti naši ljudi, jer Jer Je naše čeljade, čestiti sin ponosne nam
nijesmo ni mi svi nesposobni, a tugjinci domovine, Uprav je g. Tišljar ovo dana u
opet svi sposobni. Nijemština ne smije pro. Dalmaciji, u službene svrhe, te se divimo
gonit hrvaštinu. U službi se ne smiju vri. i hvalimo njegovo postupanje, jer sa oru-
jegjat ni mučit domaći ljudi, što više oni | žnicima Dalmatincima ne govori njemački,
se moraju štovat, jer su u svojoj kući. nego samo jezikom zemlje, jezikom hrvat-
Zato tražimo da naši poslanici prvom zgo- skim. Na čast mu a drugim na izgled!
dom najenergičnije ustanu proti ovoj ne- Upozorujemo i našeg zastupnika, da na
pravdi, a ne mlohavo kao do sada; da se shodnom mjestu poduzme korake, da sino-
ne zadovolje s kakvim lukavim, nepotpu-|vi ove zemlje ne smiju biti postavljeni si-.
nim i nejasnim odgovorom sa vladine sto-|novima tugje zemlje!
lice; meka ištu sve i najsitnije podatke, a
ti ne smiju biti kao do sada manjkavi. Vri-
jeme je više, da prestanu ovi nezdravi o-
dnošaji. Ovdje pati naš obraz!
*

 

Artale - Biankini.

Don Jure htjede da se opravda radi ne-
voljne molbenice, napisane talijanski, s če-
ga ga je naš dopisnik iz Zadra posve ra-
zložito oklaštrio, da je g. Artale, »njegov
drug, napisao molbu a on da je supotpi-
sao«. Da je baš sve tako, kako dum Jure
kaže, ipak bi djelo bilo pokudno, jer bi i-
zlazilo da on, kao zastupnik zagovara uve-
denje hrvatskoga jezika, dočim sdm priva-
tno radi proli onome što javno zagovara.
G. Artale od više godina sav poslovni dio
sa Ravn. Financija vodi, a tiskara »Nar..
Lista«, naime Dum Jure Biankini supotpi-
suje ono što g. Artale napiše. G. Artale a
na zastupnik Biankini je napisao molbu za
povratak jamčevine na talijanskom jeziku,
i donio ju zast. Biankini za supotpis. Ta-
ko kaže Dum Jure! A je li baš tako? O-
paža dobro naš dopisnik, da tijem Dum Ju-
re priznaje, da on radi kako mu g. Artale
zapovijeda, te da imađu prava Hrvati tuži-
ti se, što je više puta spomenuto, da tvrt-
ka Artale-Biankini očito radi na štetu na-
šega jezika, našega prava. Ali uprav u o-
vomu slučaju, kog je naznačio naš dopi-
snik, jest napisana talijanski, ali kako je
bila prikazana Ravnateljstvu Financija, no-
sila je samo potpis g. Blankini, jer po
svoj prilici ovaj put g. Artale ima bit za-
boravio potpisati ili supotpisati; ponavlja-
mo: bila je potpisana od samoga Dum
Jure, a ako se nalazi i potpis Artale, to
ima biti naknadno učinjeno, a takogjer, ka-
ko smo već dokazali, i molba njemačka
bila je od Biankinia vlastoručno potpi-
sana, a za nju me može iznijeti ortaka,
koji bi ga bio na to naveo, jer se je tica-
lo samo njegovog interesa! Razumijemo
zašto je to! Ne možemo vjerovati da Dum
Jure nije kader voditi taj poslovni dio sa

 

|

 

Odgovor na odgovor
g »L..

Ima bolest — Charcot ju je potanko o-
pisao — koja se zove onomatomanija. Bo-
lesnik razgovara s tobom kao zdrav čovjek,
kad odjednom umetne jednu riječ, pa i či-
tavu rečenicu, koja nije ni u kakvom od-
nošaju s onim, o čemu se govori, i ti sam
sebe pitaš, odakle mu ta riječ ili ta reče-
nica i kako je to da mu je baš sad došla.
Pratiš li nešto pomnjivije njegov razgovor,
biće ti za čas jasno, da je taj čovjek bole-
stan. Nešto slična ima u našem narodu.
Zagješ li — ne u puk, gdje je na dnevnom
redu zdrav razum — već u tobože »inte-
ligentnije« krugove, u one naime krugove,
gdje je na dnevnom redu debata o našijem
političkijem, kulturnijem i književnijem pri-
likama, ako već mijesi njihovom žargonu
obikao, pričiniće ti se, da si pao u kolo
Charcot-ovijeh bolesnika, Ima kod nas ne-

“ *

Eto, dok smo ovo pisali stigoše nam po-
tresne vijesti, da se snebivasmo:

Žandarski poštovogja Josip Ober bio je
je radi nekog prekršaja metnut pod dišipli-
narnu istragu; uslijed toga se je razbolio i
bio je otpravljen u vojničku bonicu u Du-
brovnik, gdje mu je prošlih dana saopćena
i osuda : na 10 mjeseca tamnice i degra-
diran, a po izvršenoj kazni odalečenje iz
službe, bez novčića penslje! Taj nevoljni
čovjek učinio je 16 (šesnaest!) godina služ-
be, redovite one preteške službe, a od tih
4 godine u bosanskom oružništvu, te bi
mu se za pensiju računalo 20 godina, i eto
je degradiran, osugjen na 10 mjesečnu ta-
mnicu i bačen iz službe, bez pensije, bez
igdje ičega | Tako je doživotno upropašćen,
jer u službi i zdravlje i mladosta možda i
dobru budućnost izgubio! U isto pak vri-

 

 

| Tišljara u Beču, koji je na čelu cijelog a-|

nego produkt mladenačke pretjerane fanta-
zije — on se je u zadnjoj svojoj replici
povukao sa ioga polja. Mi smo takogjer, u
prvome našeimu članku, žigosali protukato-
lički rad »hrvatske napredne stranke«, a
praški omladinac u prvome svome odgovoru
nastojao je da nas pobije; kada smo mu
pako u drugome našemu članku sa faktima
\mašu tvrdnju dokazali; u drugoj replici naš
| mladi »naprednjak« i sa ovog polja povlači
\se, ne usugjuje se niti jednim dokazom
\oboriti naše asercije. Zbilja mora da je pra-
\ški omladinac heroj »naprednjačkog svijeti«!
Ali stoga g. »L.« uhvatio se onih tačaka na
| koje mu zadnji put zavlaš nijesmo dali od-
\ govora i nekako triumfalno kliče: heureka!
fratar mi nije odgovorio na ovo, na ono i
t. d. Ali naš omladinac, kao da predvigja
da će i u onim tačkama loše proći, nekako
\sforcirano pri kraju veli: »ovaj put odgo-
'\vorili smo s jedne strane radi javnosti, a
s druge da dostojno reagujemo na on: mi-
\stifikacije, koje nijesu baš pošteno djelo,
drugi put nećemo; jer smo odveć ponosni
(oh, Bože moj, ko je u to posumnjao!) a
da polemizujemo sa ljudima, koji iskrivljuju
\citate«. Zar ne.... najkomodniji izlaz. G.
\»L«. svakako zaboravio je, da mens sana
nije monopolijum uskog »naprednjačkog«
\svijeta, čiji su sudovi vrlo problematični;
\replicirajući praškom  omladincu, nijesmo

| marili što će o našoj replici suditi t. zv,
| »mapredn:.« omladina, nama je bilo do objek-
Itivnog i zdravog suda javnosti, koja se ne
| nalazi u uskom »naprednjačkom« ambijentu.
Mi smo više no uvjereni, da kad bi smo
morali  prestavit se pred forum  »napre-
dnjačkog« svijeta, da bi smo vrlo loše pro-
šli — lošije, nego g. »L.« »kad bi u doba
inkvizicije citirao pisca d la Gioberti, bez
dozvole b odnosno papine, ali
s potpisom«. Ali kako sasvim malo marimo
za »naprednjački« forum, nepriznavajuć mu
u mnogim pitanjima kompetentuost, tako
nas ne mogu ženirati niti izrazi & la; mi-
stifikator, jezuitski sofista, sredovječni in-
kvizitor i t. d.« Ovakove butade mogu da
upale samo kod našega kulturnoga demi-
monde. Naš mladi »kulturno-naprednjački«
|omladinac počastio nas je u svojoj kultur-
noj shui sa epitetlom : mistifikatorima
javnoga mnijenja.

Žalosno je, što naš kulturni demi-monde
istovjetuje svoje mnijenje sa javnim mnije-
njem; ali i ovu malenkost treba rado o-
prostiti mladenačkoj megalomaniji — kako

 

 

bi kazao Dr. A. Tresić.Pavičić, Dok dostoj-

MILIN

i znati da ni najmanje nije proučio. | zbilja, praški o- kao što se opet može razabrati iz cijelog
ovopra- mladinac u prvome svome članku sasuo je sadržaja njegove kobasice. A to je ipak ne-
agoda- pregršt najnekritičnijih osvada proti sred- što sasvim drugo. Dok se politički i soci-

njemu vijeku i katoličkoj crkvi, ali kada jalni rad pojedinaca lako ruši ili izmijenjuje,
G. Edmund Wittich, pukovnik žandarma- smo mu mi sa historijom u ruci dokazali, dotle kulturna zgrada prošlosti ostaje, da
rije u Zadru, koji je na upravi žandirma- da njegovi neozbiljni izvodi nijesu drugo pozniji naraštaji na bačenim temeljima gra-

de, nadogragjuju, ttsavršuju. Rad pojedin-
ca i zgrada prošlosti mislimo da nijesu
kakovi sinonimi. Shvaća li nas mladi »na-
prednjak«? I kad je on htio istovjetovati
našu stavku sa njegovom, bez falsificirati
smisao naše rečenice to nije mogao. G. »L.«
kori nas, jer, da smo propustili njegove ri-
ječi »ako su bile na labavu temelju sazi-
dane«, a bez onih riječi da bi njegova
stavka zbilja izgledala glupost. Neka opro-
sti g. »L.«, ali nam se čini da on sasvim
loše razloži; — opet ne omalovažujemo to-
liko mladog g. »L.«, te bi mogli promisliti,
da je on kadar ustvrditi: da se nešto na
zdravim temeljima sazidano mora da ruši!
Da smo mi, a mislimo i svaki misaon čo-
vjek, tačno shvatili smisao i tendenciju o-
nih riječi mladog »naprednjaka«, razabire
se iz našeg odgovora; a da je on naprosto
kazao: »dojdući vjekovi ruše zgrade pro-
šlosti« — mi bismo mu simpliciter bili od-
govorili : da je za ludnicu. Ponavljamo, da
mi nijesmo bili obvezani donijeti u cijelini
njegov članak, već samo ono, što nam se
čini dostatnim da pruži glavnu ideju i ten-
denciju one njegove »kulturne« produkcije.
Pridjev »falsifikatora«, kojim nas je poča-
stio »napredni« omladinac, povraćamo na
adresu »kulturno-naprednjačkog« svijeta i
praškog omladinca, koji, na nedostojni na-
čin u ovoj polemici falsificira historiju i
nastoji mistificirati ne javno mnijenje, već:
ono vrlo uske okoline svoga »naprednoga«
svijeta. G. »L.« nakon što je naveo svoje
riječi: »opažamo, kako dojdući vjekovi ...
itd.« piše, da smo mi ove riječi nazvali
glupošću. Molimo g. »L.« da bi nam ka-
zao: gdje smo mi one njegove riječi onako
oslovili ? Kako je on, »on koji vodi lealnu
i pristojnu polemiku«, mogao staviti nam
u usta nešto, što mi kazali nijesmo ? Ne
zove li se io mistifikacijom ? Mi nijesmo
one njegove riječi nazvali glupošću, onu
stavku mogli bi smo. nazvati jedino pobr-
kanim pojmom, što se lako kod mladosti
dogodi — glupošću smo nazvali ono falsi-
ficiranje i izvrtanje historije sa strane g. »L.«

G. »L.« dalje nam predbacuje da je on
napisao: »povirimo u srednji vijek, pa će-
mo letom do našeg doba, gdje ćemo da
vidimo, kako se godina za godinom niže,
ruši negdašnju moć papine trijare.» A mi
smo ovu stavku citirali ovako: »povirimo
u srednji vijek, gdje ćemo da vidimo, kako
se godina za godinom niže, ruši negdašnju

Slijedi u prilogu.

 

MNO ei