Br. 204. ti ? Je li on promislio i na to, da on kao katolički načelnik mora prednjačiti cijeloj općini u izvršivanju svojih katoličkih dužno- sti? Je li on i malo pazio na to, kako to može slabo djelovat po moral katolika? Znade li on, da je taj njegov čin munjev- nom brzinom po cijeloj općini raznešen ? Neka nam kaže načelnik Skelin, kako se je on opravdao, kad mu je to prigovoreno bilo ? Kažu, a to smo od mnogih čuli, da je re- kao, da on »hrišćansku crkvu smatra šta- lom, gdje se marva spraća«. Dolikuje li taj izraz jednomu načelniku ? Doista, Skelin se s ovim nije baš opravdao. Ako on crkvu »štalom« smatra, što mi nebismo nikada rekli, tad je li bilo pristojno, da jedan na- čelnik jednoj štali igje kumovat ? Neki ka- žu, da ga je Zanante na ovu hitru izliku naučio. Baš dostojna rimskog arkiteta, čija je sudbina jednaka sa onom afrikanskog čovjeka. Valjda je i to zasluga njegova pri- jatelja, što ga danas hrišćanskim imenom »Jovo« mjesto pravim »lvan« nazivlju. Čujemo, da se nekakve nepravde i neka- kva nasilja čine protiva ljudima, koji su ili pravi pravaši ili neodvisni Hrvati — a jedi- no s toga što nijesu sa Skelinom i njego- vom srpskom družinom. Ako je to istina, to je sjegurno stalni i neprevarljivi znak, da je općinska uprava skroz na niske gra- ne spala. Nije dolično da se jedna općina sa takim srestvima podržuje. Ne samo to, nego nijedna vlast nije dugotrajna, ako se na tako klimavim temeljima osniva. Pravi prijatelji Skelinovi nastojali su, da ga od zla puta odvrate i da ga učine do- stojnim načelnikom u velikoj većini pravaške općine, ali je on poslije ovih nagovaranja i sa svoje strane obećavanja svegjer ostao vijeran svomu geslu: »rić vitar — ja rekao, ja porekao«. Već bi jednom bilo skrajno vrijeme, da se načelnik otrese svojih zlih savjetnika i da počne radit, za narod koji je ostao bez prosvjete, bez ekonomskog dobra i bez sva- ke društvene blagodati. On je bio obećao narodu, da će ih školama prosvijetlit, vodom ih obdarit, putevima ih svijetu pristupačnim učinit, a od svega toga što po našim seli- ma ima na stvari? — Ništa! Opet ponavljamo: skrajnja je nužda, da se on otrese načela: rič vitar, i da se prihvati rada oko napretka općine i uzna- stoji svim silama, da jednom prestane na- petost, koja zbog njega vlada, ako ne će da ga narod kroz sva vremena proklinje. Mi mislimo, da bi se ovo moglo i dru- gim putem uredit. Svi pravi Hrvati, koji su u Drnišu, morali bi se složit u jednu jaku falangu, i tako ne dopuštit, da u drniškoj krajini vlada geslo: , »rič vitar — ja rekao, ja porekao«! Mosećki putnik. Bruka i sramota! Hrvatska je naša ćud, kao i od svijeh Slavena, da smo odviše dobri, pogodljivi, u jednu riječ: slabići. Dok bi ta prirodna slabost bila u pravednim granicama, hajde — moglo bi se podnijet; ali mnogo puta prekorači t& granice, i onda se mi osramo- timo, obručimo. Tako se je dogodilo i na- šemu domaćem parobrodarskom društvu »Dalmatia«. Pretegli Talijanci i dobričine gg. Topić i Rismondo popuštali toliko, da je prava bruka bila. Ustao je g. Stražičić u puta i koji zločinac, te je već od davna na rabošu policije. Pri jednoj takovoj raciji, poduzetoj baš pri koncu prošie godine u Berlinu, policajsko je izvješće spominjalo, da je megju uapšenima bila po običaju i Upraviteljeva žena (Die Frau Direktorin). Ove ovako suhoparne riječi sakrivaju cijelu povjest. Dotična gospogja, koju policajni organi nagjoše, gdje pod vedrim nebom spava na jednoj klupi jednog parka u Ber- linu, bijaše supruga jednog upravitelja po- štarskog ureda u prestolnici Njemačke. La- koumna, dala se zavesti, na što je i suprug i njezina obitelj odbiše od sebe. Zapuštena takogjer i od zavodnika, nagje se na putu i stade sve dublje i dublje padati u blato velegradskog života. Berlinskoj policiji bi- jaše poznata kao najokorijelija prosjakinja najgore vrsti, jer sve što bi isprosjačila, trošila je u alkoholična pića. Sudbeno ne = bijaše nijedan put kažnjena skojega težega prekršaja, ali kazne s noćnog klatarenja, pro- sjačenja po ulicama, bijaše ih čitava legija. Sedam već puta bijaše zatvorena u popra- vilištu, ali to nije ništa koristilo. Čim bi se dočepala zlatne slobode, preuzela bi opet svoj zanat. Dalje pripovijeda kriminalistična statistika, da je u (Beču u zakloništu za beskućnike bio jedan takav prosjak, koga drugovi po- zdravljahu s naslovom Gospodin Pristav. _ "Taj nesretnik bijaše zbilja u svoje doba pri- stav, dapače je radi osobitih svojih umnih Isposobnosti bio osobito štovan od svojih = starješina. Nego je bio stranstveni kartaš. »N. Jedinstvu« i obrazložio je — onako valjano kako on znade — svoj predlog, da sjedište uprave bude u Spljetu: uzalud su bili svi razlozi, jer su naši popuštali i na- sjeli, i društveno sjedište bude u Trstu. Naše dobričine zapale su tamo u iskušanje, i ovijeh se dana tamo nešto dogodilo, što gorko sramoti svijeh nas amo, a nadasve velike brodovlasnike Hrvate, koji su u re- čeno društvo uložili silu novca. Društvo je bilo učinilo pogodbu, da će naši ljudi iskr- cavati i ukrcavati kroz ovu godinu što god bude dolazilo ili odlazilo na parobro- dima. Talijancima to bilo krivo, i naripili na naše da otkažu već ustanovljenu pogod- bu. Zapleo se neki čovo pletipravda, nala- gali da je isti namjesnik knez Hohenlohe uz stranu Talijanaca, isputili i izrutili dok nijesu postigli da sramotno naši otstupe od učinjene pogodbe. 1 to se dogodilo; i mi strašno ogorčeni ustajemo uz ostalu štam- pu, da damo tome činu dostojni naslov, koji je: bruka i sramota! Neka znadu go- spoda brodovlasnici Hrvati, da od tć sra- mote neće se oprati dok ne prenesu dru- štveno sjedište u Spljet, gdje barem neće biti izloženi da češće puta dogju u iskuša- nje, i sramotno nasjednu kako su i ovaj put! O ribarstvu i g. Loriniu. Dubrovačka okolica, na Bogojavljenje. Primamo i u ime nepristranosti uvršću- jemo : Neki dan čitao sam u »Smotri Dalma- tinskoj« br. 100 peču »Priopćena« od lva- na Paštrovića. Ne bih bio ni pročitao, a da mi se nije zadjelo oko o imenu Lorini. Premda nijesan imao prilike pročitati čla- nak u »Hrv. Riječi«: »Lorinijeva samovolja u ribarskim poslovima«, sam naslov jasno mi kaže da se je u istom članku kidisalo na g. Lorini, i priopćeno dopadalo mi se. Prijatelj, komu sam pisao, da mi po mo- gućnosti pošalje »Hrv. Riječ« broj 296, u kojoj je štampano o samovolji Lorinijevoj, poslao mi je »Hrv. Riječ« broj 301, u kojoj ima odgovor Paštrovićevu priopćenom. Pro- čitao sam i dva puta taj odgovor, pa sam se osvjedočio, da u svemu tomu ne ulazi tibarstvo, već odurai osobni napadaji, ka- kovih na žalost često opažamo u svim na- šim listovima, pa s takovih napadaja i listo- vi radi toga promašuju cilj te više kvare, nego li odgajaju i stvari koriste. Ono nije način pisanja i kritikovanja, ono je pisani- ja, kojom se hoće potkopati ugled osobi, kojoj je povjereno da upravlja i radi na polju' ribarstva, ovoj veoma važnoj grani našeg gospodarstva, ne samo kod njegovih starješina, da li i kod samog ribara; a ta- kova krilika jamačno štetuje i samoj stvari, za koju hoće dopisnik »Hrv. R.« da se bori. Gosp. Lorinu ne služi obrane; njegov rad, uložen na korist ribarstva, najbolja mu je svjedočba. Sposoban u svojoj struci, da mu para nebi našao na obalama sinjeg mora; naš je čovjek, te pozna u dušu naše ribar- ske prilike i samog ribara, a srce mu vruće tuče za svoju domaju. Imao sam prilike govoriti s g. Lorinom, pa sam se osvjedo- čio da je veoma pristupačan, da rado opći s ribarima pače osobito je razdragan kad se megju njima nalazi. On rado sluša nji- hove jade i savjete, te im u pomoć dolazi koliko mu okolnosti dopuštaju, a savjete i u djelo postavi ako su na svome mjestu. Jednog dana izgubi na igri znatnu svotu. Da isplati svoj dug, počini kragju. Kad se za stvar doznalo, bude optužen, osugjen, te na taj način izgubi svoju čast, proigra svoj položaj i svoju budućnost. Njegovi 10- gjaci ne htjedoše više znati za njega. Kad je izišao iz tamnice, našao se bez ičesa na putu. Tada se morade uvjeriti, da je za čo- vjeka, koji je jednoć u društvu zauzimao osobiti položaj, te je s vlastite krivnje pro- igrao i čast i položaj, gotovo nemoguće doći do nove egzistencije. To ga uvjerenje dovede do namisli, da postane prosit. | tako bivši pristav bude tijekom vremena jedan od najpoznatijih vagabunda, dogje s poli- cijom bezbroj puta u sukob, te dovrši svoj nesretni proigrani život u jednoj bonici, za- pušten od svih. Profesijonalni prosjak smatra svoj zanat pravim umijećem, za koji nije svak spo- soban. | prosjačenje se mora, kao svaki drugi zanat, naučiti. Osim osobite tehnike i nekog psihološkog pogleda treba imati i drugih naravnih darova, da najlakše uloviš svoju žrtvu, da joj najuspješnije olakotiš kesu. Profesijonalni prosjak zna, da se na isti način ne može kod svih osoba pobu- diti ćuvstvo samilosti, i s toga upotrebljava različita sredstva prama različitom harakteru svojih žrtava. U tome ga osobito pomaže njegovo dobro izvježbano oko, U ovom će prolazniku, i ako je u civilu, lako prepo- znati bivšeg časnika, te će mu se približiti kao invalid, koji je sudjelovao u ovoj i onoj bici, te bio nekoliko puta ranjen. |žaljkama ogluši svećenik, Kako | opetuje one uzvišene riječi PRAVA CRVENA HRVATSKA Oholosti kod g. Lorini nema, a da bi mu bila na uštrb njegova zvanja. Ako g. Lori- ni nije još podigao ribarstvo do onog ste- pena, kakvo ga bi i on i mi zajedno željeli, tomu ne treba tražiti uzroka u samoj osobi g. Lorini. Ta dopisnik »Hrv. Riječi« dobro znade, da Beč mrvice dijeli. Lijepo pero dopisnika »Hrv. Riječi« bilo bi bolje da i na dalje piše o samomu ribarstvu ističuć njegove mane i pružajuć za to lijeka, više bi tako stvari koristilo nego li subjektivnim kritizovanjem. Valja priznati da dopisnik »Hrv. Riječi« člancima o ribarstvu znao je više puta mnoge ugrijati za ribarstvo, bogatog vrela našeg blagostanja, pa bi grehota bilo da sada krene stranputicom. Supilove uspomene ili pabirci iz nedavne prošlosti, Lk Srpski radikali su najviši naši neprijatelji. Da mogu oni bi sve Hrvate pozobali neka ih nestane s lica zemlje. Oni silno agituju po hrvatskim pokrajinama, novcima potpo- magaju one koji rađe proti nama. Oni u Zagrebu masno plaćaju čovjeka, koji radi proti nama, koji ne čini drugo nego piše i ruje proti nama; oni su mu podigli i štam- pariju. Š njima su i naši dubrovački Srbi u najtjesnijim odnošajima. (Supilo god. 1893). Srbi nemadu aktivna programa; negacija hrvatstva i ulagivanje sad vladi sad onim izvan granica, eda im ko što kane to im je program. U ostalom kad neće s nama mi ih i me molimo. Mi od njih nemamo potrebe. Oni nijesu odlučujući elemenat, koji bi mogao zamašito utjecati za ili pro- tiv naše stvari. (Supilo 1893). Budimo iskreni. Mi ne možemo gojiti ni najmanje simpatije za Srbiju. Oni od ona- mo ruju proti nas, oni agituju megju pra- voslavnim pqgtiv naših narodnih aspiracija, mješte da se mirno zabavljaju svojom ku- ćom, gdje im nikad posla ne fali. Sad će opet dijeliti hiljade za propagandu. »Srbo- bran« i družina moraju mahnitati od vese- lja. Oni će učiniti Veliku Srbiju ? Eto im Garašanina neka im je učini. Hoće li o- svjetlati obraz pred slavenstvom ? Eno im Milana. (Supilo god. 1893). Moderni pravaši. Istina je, moderni pra- vaši opstoje. A znate li ko su moderni pra- vaši? Tih ima mnogo više nego što se mi- sli. Oni su takogjer pravaši kao i mi, ali (onaj vražiji »ali«!) ali oni »neće da se klanjaju kumirima«; »neće da slijede d.ra Franka«; »neće da se dadu »terorizirati« od jednog X. ili od jednog Y.« Ovo su uprav moderni pravaši. Čuvaj se, narode, ovakijeh pravaša! Nji- ma je naša sveta ideja mođom, kojom se razbacuju. U te spadaju i oni ljudi, koji imadu dva lica: državopravno prama naro- du, a nagodbeno prama gore. To su mmo0- derni pravaši. Slavosrbi! rekao bi dr. A. Starčević. Ovu je riječ skovao Stari. Oua Staromu označuje političkog prevriljivca i šarenjaka. Ona mu označuje čovjeka, koji se bavi politikom kao sportom ili trgovi- nom, koji nema načela, nema vjere ni o- da nekadašnji časnik ne pruži nekoliko he- lera bivšem vojniku, koji je za domovinu prolio svoju krv ! Ali netom je tobožnji pro- sjak u džep spravio isprošeni darak, a mi- losrdni se bivši časnik toliko odalečio, da ga više ne može vidjeti, iz zahvalnosti će mu se iza legja nakesiti. — Zamišljenom će se profesoru predstaviti kao kožega, koji je radi obiteljskih prilika morao zapustiti obljubljenu filozofiju, da se brine za nejaku braću, te mu na brizi ostadoše nakon smrti i oca i majke. Zar ima zamišljeni i redo- vito rastrešeni profesor toliko vremena, da se uvjeri, da li su riječi tobožnjeg kolege istinite ? Deklamirajući kakav stih iz Ver- gila ili kojeg drugog rimskog pjesnika, pru- žit će mu nekoliko para, pak će isto tako zadubljen, zamišljen, rastrešen nastaviti svoj put. — Liječniku će pripovijedati, da je u- čio medicinu, da je ua rigorozima, i ako je bio sasvim spravan, svečano propao, pak se od žalosti podao piću i tako propio svoju budućnost. Dobrodušni će liječnik, koji je možda u svoje doba uzdisao rad strogosti svojih profesora, posegnuti u svoj džep, te će propalome pristaši Eskulapija udijeliti obilatu milostinju, koja će se odmah prese- liti u kesu kakvog krčmara. — Svećeniku će se kleti, da su ga u mladosti nepravedno bacili iz sjemeništa; da je ostao na putu; da su ga roditelji zanemarili; da sada koje- kako životari, kucajući na dobra srca crkve- nih službenika. Kako da se ovakovim tu- koji svaki dan svjedočenja, već se prilagogjuje svemu i svačemu, nastojeć da uvijek pliva na vrhu. (Supilo god. 1894). Nekim dr. Frank nije najsimpatičniji od prvaka stranke. A zašto ? Jer dr. Frank nije čedo naše stranke, jer se on nije u njoj uzgojio. On je nazad 4-5 godina, kao već postariji čovjek u nju stupio, te makar je svojim vanrednim sposobnostima, a još više svojom neumornom radinošću odmah pre- šao u najprve redove, on još uvijek za nje- ke pravaše ostaje pridošlicom. Ali mi mo- ramo da se otresemo tih presuda, ako ho- ćemo da nam stranka napreduje, jer bi on- da morali da odbijemo sve one odlične ljude, koje su naša ideja i naš program k nama u novije vrijeme privukli i koji su zaista radi njihove darovitosti pozvani, da nam okite prve redove naše stranke. (Supilo god. 1894). (Nastaviće se). Vijesti iz naroda. Iz Makarske. (Koncerat Sokola. — Sjednica istog. — Doprinosi za postradale od potresa. — Op- ćinska sjednica). Na dan stare godine naš Hrv. Sokol priredio je za svoje članove pri- lijepu zabavu. Sve prostorije bijahu one ve- čeri prepune općinstva. Računa se da je preko 400 osoba sudjelovalo koncertu. Na- ši vrli tamburaši i mile tamburašice na op- će zadovoljstvo su udarali šest komada, a na opći zahtjev drugih četiri-pet novih ko- mada. Pod ravnanjem novog i vrijednog zborovogje naš tamburaški zbor lijepo na- preduje. Poslije tamburanja slijedila je ve- sela prestava, naime »Flegmatikus«, u ko- me svi krasno izvršiše svoje uloge. Pohva- liti je g. Abdula Ribarovića, koji je one veče- ri bio megju najprvim glumcima, jer u i- stinu veliku vještinu posjeduje u humoristi- čnim ulogama; takogjer g. Fr. Dominisa kao \vrlo duhovitog karateristu. Krasna i milo- | vidna g.ca Terezija Bošković vrlo dobro i \ duhovito je izvela svoju ulogu gospodarice, a vrlo okretno i g.ca Tina Bakotić, kao so- barica. Na koncu prestave svi bijahu bur- nim odobravanjem aklamirani. Još je ovo prvi put da stupaju na pozornicu, i još što više da u sama tri dana vježbanja bili su spravni. Evala im! Želimo ih još koji dru- gi put opet na pozornici vigjeti. Zatim je slijedio ples, a nakon toga večera, pri kojoj je bilo dosta nazdravica, kao neumornom starosti g. Mati Klariću itd. Zabava je ira- jala sve do 3 sata u jutro. — U prošlu ne- djelju na 10 ov. mj. bila je godišnja sje- dnica društva. Bilo je raznih predmeta, kao i odobrenje proračuna za ovu godinu, te imenovanje uprave, gradnja Sokolane itd. Računi bijahu svi odobreni. Društvo lijepo napreduje. Ima preko 1000 K prištednje, a još lani nabavilo je tamburice, Bje odabran odbor od sedam lica, koji će se starati za nacrt nove Sokolane i za mjesto na kojem će se graditi, pošto je današnja zgrada stara i brzo će je staviti na dražbu. — U upravu malne sve osobe prošle uprave bijahu po- tvrgjene u častima. Za starostu ostao je g. M. Klarić. — Za postradale od potresa sa- kupilo se je do preko 800 kruna. Općina potpisala je 100 kruna. G.gja Ane ud. Mi- ličić 300 K. — U nedjelju u stonoj crkvi poslije velike sv. Mise molilo se je »De Fate la carita, voi, che potete ? I tako profesijonalni prosjak ima u zalihi za svakoga osobitu povjest. Dugogodišnja praksa, drugovanje s ostalim specijalistima u prosjačenju, izmegju kojih ima — kako smo već spomenuli — takogjer izobraženih osoba, tako ga u ulozi učvrstiše, da će se uvijek znati snaći i lako se neće smesti. Nijesu manje okretni i prevejani oni pro- fesijonalni prosjaci, koji po kućama igju. | oni imaju u zalihi dosta tužnih pripovijesti, da bi ganuli i Faraonovo srce. Takav će ti jedan profesijonalni prosjak, netom se vrata otvore, na dušak pripovjediti, da je radnik pri željeznici; da je prigodom sukoba dvaju vlakova nastradao, tako da više nije u sta- nju da radi i prehrani svoju mnogobrojnu obitelj. Ovu će ti priču plačućim glasom, tužna lica na nos objesiti, ako se je tu skoro dogodio kakav željeznički sukob. Pak, da mu se ne smiluješ ? Nehotice misliš na onaj ogromni broj žrtava, zahvaljuješ Bogu, što nijesi ti ili kogod od tvojih bio izmegju onih nesretnika, te mu milostivo pružaš ru- ku. Ali netom se za njime zatvoriše kućna vrata, kad ga više niko ne vidi, on će ti se od srca nasmijati i žrtva će željezničkog sukoba pohrliti niz stube, da pokuca na druga vrata i još jednom odigra istu ko- međiju. — Opet neko kuća. Pred tobom stoji jedan nevoljni čovjek, sav smeten i zbunjen. Na tvoje upite ne odgovara, kao da ne razumije tvoj jezik, nego ti pruža stari izmrljani komad papira, po kojem na- -- a. . God. V. Profundis«. Presvj. biskup Carić za pokoj- nike u nesreći dao je smrtno odriješene. — Na 2. ov. mj. bila je općinska sjednica. Prije nego je počela rasprava vijećnik g. Bartul Granić molio je za predlog: Pošto pregledaoci računa, sa strane Zemaljskog Odbora našli sve u potpunom redu, izjavili, da naša Općina može služiti uzorom, dakle da se sve odobri i nek se dade g. načelniku Klariću potpuno povjerenje i priznanje. Har- nost i zahvalnost na njegovom požrtvovnom i pametnom rađu — a da se proti lažnim osvadama i denuncijacijama sa strane pro- tivnika sveopće prosvjeduje, i da se to danas kao Zem. Odboru tako i Namjesni- štvu brzojavi, što je vijeće jednoglasno pri- hvatilo kličući: »Živio Načelnik Klarić!« Naši protivnici, poslije onih famoznih izbora iz svih sila rađe, da općinu obore, i da povje- renik na čelu iste dogje, ali utaman im pa- kljena rabota i sve njihove poznate izmi- šljotine, jer puk sve to bolje oči otvara te vidi ko mu dobra misli i ko se.za nj žr- tvuje, a ko mu zla misli i o propasti radi u svoje sebične strančarske svrhe. Uzalud im dakle, jer se sunce dlanom pokriti ne može! Iz Lopuda. (Pir). Dne 21. ov. mj. vjenčat će- se u Lopudu naš sumješćanin i vrli rodoljub g. Stjepan Pavlina, pučki učitelj, za g.gjicu Anku Buconić, nećakinju presvj. biskupa Uccellinia. Radujuć se srdačno im čestitamo ! Iz Kotora. (Odreka). Čujemo, da se je Dn. Marko Vušković, župnik u Škaljarima, odrekao vi- jećništva kotorske općine, uz motivaciju, da ne može dalje sjediti u vijeću, kojemu pre- sjeda načelnik M. Radimiri, koji laže zna- juć da laže. Ne znamo koliko je u tome istine. Obavijestit ćemo se tačnije o tom i izvjestit vas, a sad ovo javljamo radi kronike. (Odlikovanje). Mato Radimiri, načelnik kotorski, općinar dobrotske općine, srpski narodni poslanik, »maestro dei prigionieri«, umirovljeni pučki učitelj, odlikovan je crno- gorskim Danilovim redom Ill. stepena za zasiuge. Koje su to njegove »zasluge« amo ih niko ne zna. Govori se, a koliko je isti- na ne znamo, da je odlikovan: jer je obe- ćao god. 1907 da će se posrbit, jer je bio junak u Handelovoj affaire, jer je prestao biti članom Hrvatskog Radničkog Društva »Napretka« u Kotoru i jer je općina kotor- ska ovog ljeta poslala svoju »Kotorsku glaz- bu« njekom njemačkom pjevačkom društvu na doček, dočim kad su Hrvati došli iz Dubrovnika utekao je u Oravac. Divne za- sluge !! (Utok). Čujemo da njekoliko gragjana spravlja utok proti Matu Radimiru, kao na- čelniku kotorskom, jer da on kao općinar Dobrote na temelju $$. 37 i 41 Ob. Pr. ne može to da bude. (Da se nasmiješ). »Boka« piše, da je M. Radimiri »pravi« gragjanin u Kotoru, a god. 1907, kao načelnik kotorski, nije imao niti pravo glasa na temelju tajnog sveopćeg prava glasa u izborima za carevinsko vije- će, u općini Kotorskoj već u Dobrotskoj ! »Boka« se je valjda htjela našalit, ili piše za one izvan Boke. (Muzikalija). Njekoliko poreznika kotor- skih, zabrinuti za veliki dug u kojem se općina nalazi i radi mnogih potreba, koje općini vise za vratom, a ne može da im doskoči, radi oskudice srestava, da se tomu čelnik nekog X. mjesta, tamo negdje iza brda, svjedoči, da je nevoljni Y. Z, prisi- ljen da zapusti svoju obitelj, jer da u mje- stu vlada glad; da se ne može naći rada; da mu je kod kuće ostala bolesna žena i troje nejake gladne djece. Ti niti ne mi- sliš, da mjesto X. možda ne opstoji na geografskoj karti; ti niti ne sumnjaš, da je gospodin načelnik i cijela njegova izjava samo prosta varka; ti ne vidiš, kako" je bezumno ostavljati samu bolesnu ženu i troje nejake gladne djece, da nekoliko dana hoda daleko od svojega mjesta štogod is- prositi. Ti na sve to ne misliš, već otvaraš kesu, daješ nevoljniku štogod, a on ti za- hvaljuje klimanjem glave, jer ne razumije tvoj jezik. Ali, kad se za njim zatvorila ku- . ćna vrata, onda se veselo smije, blagodareći Bogu, što mu nije dao niti žene niti djece, ali mu pokazao način, kako će ma račun tobožnje bolesne žene i gladne djece u mje- stu X., tamo iza brda, ugodno i lagodno sprovagjati svoj život. Najveći je pak broj onih profesijonalnih prosjaka, koji kucaju na tugja vrata onda, kada se u dotičnoj o- bitelji dogodila kakova nesreća. Uprav se majstorski računa na žalost, što u kući vla- da, uslijed česa se i čuvstvo samilosti pra- ma drugima lakše i budi, A majstori se u prosjačenju u tome nikada ne varaju. (Slijedi).