NN" AJETA ORO NAI

 

 

Br. 205.

nikad pomoći ribarstvu, kako njegovo pa-
triotično srce žudi.

I ovu granu našeg gospodarstva kotarska
gospodarska zadruga ima uzeti pod svoje
okrilje. Široko je dakle polje gospodarske
zadruge, a vlada rado iste pomaže, kao što
i danas nastoji i pomaže, da poboljša naše
gospodarske prilike; u njoj ćemo naslona i
pomoći naći, deder rodoljubi na posao, pa
ustanovimo gospodarsku kotarsku zadrugu.

Bit će bolje, mičimo se samo!

 

Sporazum sa Turskom."

Najvažniji politički čin zadnjih ovih dana
jest bez sumje sporazum naše Monarhije sa
Turskom u pitanju aneksije Bosne i Herce-
govine. Naša Monarhija pristala je da isplati
Turskoj 54 milijuna kruna kao odštetu za
preuzete državne«&zemlje u Bosni i Herce:
govini. I na ovaj način, rek bi, da je svaka
pogibelj rata za sada isključena i političko
obzorje na Balkanu da je postalo bistrije.
Sporazum izmegju naše Monarhije i Turske
ugodno je djelovao na sve evropske vele-
vlasti izuzev možda Rusiju, koja se je pre-
već nadala od diplomatske sposobnosti mi-
nistra Izvolskoga. Inače najveća politička sa-
tira nakon aneksije, jest bez sumnje stano-
vište Rusije u bosanskom pitanju. Rusija
preko svojih organa htjela je našoj Monar-
hiji imponirati mekakvim liberalizmom. Ru-
sija i liberalizam! To su dva ekstrema, koja
se;megjusobno isključuju. Promislite, Rusija
se interesuje za sudbinu bosanskih grčko-
istočnih Srba!

Ona Rusija, koja u svojoj kući najodur-
nijim ostracizmom progoni Poljake i sve što
poljački osjeća; ona Rusija, koja u Fincu
gleda roba a ne slobodna državljanina! Ona
Rusija, koja i onu karikaturu od ustava što
ga je podijelila svome narodu, svagdano
krnji, zlorabljuje — pa da takova Rusija
može se interesirati za slobodni nacijonalni
razvitak slavenskih naroda izvan njezinog
okruga! Nije li ovo okrutna ironija! 1 megju
Slavenima ima ipak takovih političkih be-
daka, koji vjeruju ruskom liberalizmu i do-
brim intencijama ministra Izvolskoga. Jedna
država, kao što je Rusija, u kojoj svagdano
do 200 gragjana uzdiže se na vješala, nije
dostojna naših simpatija već samo prezira.
Ako Rusija misli balkanskim narodima im-
ponirati sa kojekakvim liberalizmom, treba
da se prije liberalna pokaže u svojoj kući.

Neko nezadovoljstvo Rusije prema Austro-
Turskom sporazumu nas ni najmanje ne iz-
nenagjuje. Rusija se nadala k sebi pritegnuti
Englešku i po tom imponirati cijeloj Evropi
i nadoknaditi izgubljeni prestiž u zadnjem
ratu. Istina je, da se u prvi mah misljelo
da engleška politika ide usporedo sa Ru-
sijom — ali, rek bi, kao da su se engleški
državnici brzo sjetili, da bi mogli lako biti
od Rusije na Balkanu izigrani i s toga se
udaljiše od ruskog stanovišta i  Austro-
Turski sporazum iskreno pozdraviše. Razu-
mljivo je razočaranje u Srbiji, koje je na-
stalo nakon ovog sporazuma. Srbija se na-
dala da će i mladoturci slijediti bezglavu
Pašićevu politiku; ali se u računima preva-
rila. Turska je shvatila odmah ko joj može
biti prijatelj, a ko neprijatelj; ona je pro-
drla u intencije onih u Petrogradu kao i
onih u Beogradu. Iz iskustva se ona osvje-
dočila, da u Srbiji i Rusiji nikada prijatelja
nije imala; dok nasuprot prijateljski njezini
odnošaji sa našom Monarhijom bili su od
prevelike koristi po obe strane. Naša država
prama Turskoj nije mogla imati nikakovih
osvajalačkih intencija, dok nasuprot inten-
cije Petrograda prama Carigradu poznate su
urbi et orbi.

Nova nastala situacija, nakon aneksije,
iziskuje od naše države da bude voditi na
balkanu samo slavensku politiku, i pomoću
samo slavenske politike ona će uspjeti k sebi
pritegnuti balkanske narode, koji se nikada
nijesu povjeravali u pseudo-liberalizam »mo-
derne« Rusije. Postavili se naša država na
slavenski temelj, osjegurati će svoju budu-
ćnost, a istodobno i budućnost balkanskih

Sporazum naše Monarhije sa Turskom mi
najsimpatičnije pozdravljamo. Slavenska A.
ustrija u Turskoj treba da nagje, prije ili
kasnije, vijema saveznika.

*) Op. Ur.: Od osobe izvan Uredništva.

U talijanskoj Korčuli.
Korčula rek bi da slovi kao druga kula
— danas treba reć — talijanstva u Dalma-
ciji. Mnoga gg. dopisnici a osobito najnoviji
u »Risorgimentu« nazivlju sebe izrazito ta-
lijanima, a i ovgje mi to više puta slušamo.
I nehoteć hvataš se pera pak pitaš sa
vakim pametnim: otkud najedanput Tali-
jani u Korčuli, na čemu se temelji to tali-
janstvo? Je li Korčula talijanska zato, jer
jedan dio njezinog gragjanstva šalje svoju
u »Legu«, ili jer jedan dio mlagjarije
znak? Je li možda zato, jer
joj je takav jezik ili samo zato, jer se hoće
da bude sve samo ne hrvatska?

 

 

Lijepu prigodu mi pruža jedan dopis o-
dovde u »Risorgimento«, da istaknem ne-
što, što će zanimati i Dr. Boxicha (čitaj:
Božića) i u opće vanjski svijet.

Nepoznatom dopisniku, koji po svoj pri-
lici nije Korčulanin, uzbunila se latinska sa-
vjest i činio je uzbuniti jedno čitavo
mjesto, a znate li zašto? Jer neratoborni
Franjevci sa otoka Badije hoće na silu da
uvagjaju hrvaštinu(?) — znatiželjno pitaš
— a gdje? Risum teneatis... U vrničkoj
crkvi. Vrničani, sve sami kamenari, gragjani
su korčulanski, nastanjeni na otočiću istoga
imena.

Neću ovdje da gubim riječi, ali ću samo
reći: bilo bi dobro, kad bi n. pr. Dr. Bo-
xich (Božić) živio na Vrniku, da može onda
još radikalnije pisati o talijanskom narodu
u Dalmaciji. Bilo bi još dobro, da dogje
barem na lice mjesta, nek uvidi razliku iz-
megju realnosti i nekih teorija punih samo
riječi — nemoj samo da mu se prestave
Potemkinova sela.

Mi, koji dobro poznamo Vrničane — do-
bru inače i poštenu čeljad — smijemo se
od srca njihovu talijanstvu.

Pa, Bože moj, za bit Talijanac ili štogod
drugo, neće bit valjda dosta vikat »efiva«
x ili y

Zaludu se ovdje nijesam zaustavio, jer
uvagjanje hrvaštine u crkvi: sablazan po
latinsku savjest Vrničana, služi ti opet, da
pokažeš i korčulansko talijanstvo. Na Kor-
čuli opstoje tri bratovštine: »Svih Svetih«
(Sasvetani) »Sv. Roka« (Rokovci) i »Sv. Mi-
hovila« (Mihovilci). Obilježje i svrha istih
jest religijozna. Ipak neki zli jezici govore,
da su to — barem danas — više političke
kule, nego li vjerska društva.

Nu na glavno!

Svaka bratovština sačuvala je svoja po-
sebna scripta, koja sadržavaju divne moli-
tve bilo u prozi bilo u pjesmi. Ističem o-
sobito one, koje se preko korizme mole u
kapeli »Svih Svetih« i koje puk nazivlje
obično »molitve«. Vrijedno je istaknuti i
one pjesme, koje se pjevaju pri ophodima
ak i one pri opijelima tako zvane »kanta-
lene«. Uz nešto latinštine sve su te molitve
napisane hrvaštinom. Reći ću još i to : nig-
dje možda nije tako obljubljen »šćavet« kao
na Korčuli. Mnogi će na ovo zapitat: kako
se sve to slaže sa talijanskom Korčulom,
kako se tu ne uzbugjuje latinska savjest ?

Predbacit će se ovdje, da ima i dosta
molitava, koje su se sačuvale i na talijan-
skom jeziku.

Istina je, priznajem. Ironija je ipak htje-
la, da se te molitve čuvaju i obdržavaju
jedino u zborno-opatskoj crkvi.

Ovdje treba dozvati u pamet malo starin-
ske povjesti.

Današnja zborno-opatska crkva bila je
nekad pristupačna možemo reći samo go-
spodi i vlasteli korčulanskoj. Pučanin je
malo u nju zalazio, a da je u neke časove
i htio, nije smio. Takva su bila vremena.
On je obično zalazio u svoje kapele.

Ova okolnost kako sam je iz predaje čuo
a vidi se iz svega da je istinita, dosta znači
i dade se iz nje izvesti dragocijenih zaklju-
čaka. Zaključuješ najprije to, da je talijan-
ština u stolnoj crkvi bila namijenjena više
gospodi, a hrvaština u kapelama malom
puku; dalje: da su onda najviše gospoda
podržavala telijanštinu, dok danas velimo,
da to čini birokratizam; napokon: da su
nehajna i rastrovana gospoda — danas bi
rekli inteligencija — od pamtivijeka onaj
kobni uzrok, koji nam najviše štetuje na-
rodnoj stvari. Zato su nam primjerice Lju-
bljana i Zagreb nazad nekoliko decenija iz-
gledali kao čisto njemački gradovi pa i
Korčula talijanska i u doba narodne svije-
sti. Evo i danas nami je Hrvatima potrebito
ovdje jedino nekoj gospodi preporučivati,
da malo više hrvatski a malo manje talijan-
ski zbore u javnom životu.

S protivne strane moramo zbilja biti za-
hvalni mletačkoj republici, da nam nije di-
rala u mali puk. Malom puku radi jezika
nije potreba ni usta otvorit. Svaki trijezni
i misaoni čovjek priznat će, da Korčulanin
pučanin govorio je od vajkada najradije i
najviše hrvatski. A mali je opet puk za
svakog pametnog najvažniji čimbenik za
prosugjivanje. Ta to je jezgra svakog na-
roda u širem smislu riječi, dok u užem
smislu to je pravi narod. Na tom temelju
mi možemo potpunim pravom ustvrditi :
Korčula je hrvatski grad. Narodni su du-
šmani s toga vrlo pametno sa svog stano-
višta učinili ustrojit »Legu«, jer njoj je za-
daća da umjetno i prisilno odnarodi puk.
Koliko će pak u tomu uspijeti, budućnost
će pokazati.

Koliko je istine u ovim riječima, najbolje
bi mogla dokazati dosadanja gg. učitelji i
učiteljice »Lege«.

Oni najmljeni došli su iz njihove za nas
u našu za njih tugjinu, pa zato mogu pra-
vednije suditi nego li naša zaslijepljena če-
ljad. Kad bi se mi na njih pozvali, kad bi
nam oni onako u četiri oka progovorili, u-

PRAVA CRVENA HRVATSKA

poznali bi smo, kako im je »lako od ruke«
išlo uzgajati talijanštinom naše malene Ta-
lijančiće!

Mi znamo, da će oni a priori odbiti o-
vakvo pozivanje kao bestemeljno. Nu sve-
jedno ! Mi ćemo — njih ipak zapitat, zašto
im je onda bilo potrebito posizat za nekim
mjerama pa i drakonskim da se djeca pri-

ne vjeruje, kad ovo pišem ?! Evo zato isti-
nita slučaja, koji će zgadit i zgrozit svakog
pravog otačbenika.

Jedan učitelj uz strogo karanje, potegnuo
je za uši i isprdeljuskao jedno dijete, a
znate li zašto? Žalosno ali istinito ! Zato,
jer je ono govorilo hrvatski. Da kazna bi-
jednom djetetu bude potpunija, druga su
ga djeca dopratili do kuće tulenjem i iz-
rugavanjem. Tako ucviljeno i plačući došlo
dijete kući. Majku zabolilo u srce dijete i
pošla k istomu učitelju, da opravdano reagi-
ra. Predbacila mu je: Kako je mogao za što
takova kazniti dijete? Hrvatski jezik, reče
mu još, da je djetetu materinji, taj se u
kući govori i njoj je drago nek zna i je-
dan i drugi. Veoma značajne riječi. Ove
pak zadnje mogu reć, da su sinteza tobo-
žnjeg korčulanskog talijanstva.

Grad Korčula bio je na dohvatu tugjin-
skog upliva, i niko neće zanijekati, da je
taj upliv ostavio svoje tragove samo na
gospodi a mali puk mimoišao. On je mo-
rao zahvatit nešto i puk, a isti ga odaje
danas samo u tome, da neprestano veli:
kako je potrebit i talijanski jezik, jer je
lijep, jer se bez njega ne može po svijetu
8 ići, jer se aez njega ne može živit itd.
itd. ....

Koliko sam god puta došao u dodir sa
prostijim uvijek mi se je opetovala ta leta-
nija. Spominjem se jedanput, da je to gnjav-
ljenje tako komično na mene djelovalo, da
bez talijanskog jezika neće se moći više ni
jest ni pit, ni disati ni kretati». Puk se je u
toj ideji tako uživio, da će ti katkad na
sve tvoje lijepe razloge dat svako pravo, ali
na svrsi obično te ovako zalijepi: »ovako
su činili naši stari« i »ovako je bilo od an-
tikitadi«. I dok se plebaja tako izrazuje, cvi-
jet talijanske Korčule rado se poziva »sul-
1 antiche tradizioni«.

Nije zato čudo, da smo se mi ovdje pod
dojmom svega toga naučili ovako po prili-
\ci mislit i zaključivat: »Naši su stari bro-
\dili na jedrenjačama, i mi zato danas ne
\smijemo stavit nogu u parobrod; našim su
\starima svijetlile uljanice, a mi se s toga da-
nas nećemo služit elektrikom; kod naših
starih nije bila razvijena narodna svijest, i
zato se danas ne smije dopustit, da se ista
razvije«, Jelte, da, ne mislimo li mi pa-
metno ! ?

Kad se dakle uvaži ideja u puku o potre-
bi talijanskog jezika — a čuje se kadikad
kolture —, kad pribrojiš tomu neke speci-
jalno korč. prilike, postaje shvatljivo, zašto
je upalila »Lega«, zašto može danas neki-
ma i talijanstvo palit. Zbilja, mogao bi reć,
da u našim prilikama moglo bi nekima upa-
lit i kineštvo.

Tako eto mi gledamo danas smiješne po-
kušaje nekolicine, koji bi htjeli pomiješat
vodu sa uljem t. j. jezik i kulturu talijan-
sku sa narodnom pripadnošću istog imena.
Pokušaji su zbilja smiješni i vrijedni samo
sažaljenja, kad istakneš n. pr. da tu ima
elemenata, pod čijim terorizmom mora di-
jete u »leginu« školu, a reci mu da je Tali-
janac, reko si mu da je vrag.

Talijanstvo korčulansko nije nego cimer,
kojim se pokriva samo jedna mjesna stran-
ka. Sve, za čim se tu ide, sve što će se
postignut vrtit će se uvijek oko ideala je-
dne stranke, ali nikad oko uzvišenog onog
narodnog ideala. Mi ćemo toj stranci pri-
znat sve strančarske vrline; mi ćemo reći,
da je jaka i da će možda bit jača, jer ju
takovom čine postojeće mizerne prilike. Va-
lja se roditi i živjeti na Korčuli, da rečeš:
tako je! U jednom nm. pr. českom narodu,
gospodarski osobito jakom, takovih bi stra-
naka davno već nestalo bilo po asimilaciji,
ako se u opće i može o njoj ovdje govo-
rit, bilo pod pritiskom narodnog prezira.
Ovdje naprotiv mogu se šepirit, kao i u
opće dalmatinsko talijanstvo po svome op-
segu može samo da žive u jednoj siroma-
šnoj i zapuštenoj Dalmaciji.

Dokle će pak to tako ići i čim će urodit?
Neka odgovara svak, kako hoće. Po isku-
stvu samo možeš to reći, barem za nas ov-
dje: »Vikat se može koliko se hoće, jer u
zraku dosta se toga gubi, pisat pak još i
više, jer najstrpljiviji magarac jest papir, ali
jezik i kultura talijanska, kojom se neki
toliko razbacuju, da je prava gnjavaža, bila
je i ostat će uvijek draga svojina samo iza-
branih pojedinaca; svi pak takovi neće se
radi toga nazivati Talijanima, nego će mno-
gi i mnogi od tih zvati se i biti Hrvati.

 

sile govorit samo talijanski ? Možda mi se:

“e . .

Vijesti iz naroda.
Iz Pijavičina.

(Postupanje školske Vlasti sa školskim
prostorijama na korist djece). Nečuveno što
se moglo dogoditi to se je dogodilo u Pi-
javičinu, u poslu premještaja odnosno smje-
štenja škole sa strane odlučujućih, a sve to
moglo bi se dati na legja jednom debelja-
stom crvenašu srednjeg stasa, čovjeku, koji
svakomu pravo daje u poslu nu kojeg je
pozvan da reflektira. — Uslijed otkaza biv-
šeg najmitelja školskih prostorija bijahu po-
nesene dvije ponude — jedna za koju se
mjesno školsko vijeće povoljno izrazilo — i
jedna preporučena sa strane Općine, odno-
sno općinskog prisjednika, jer se je radilo
o njegovoj vlastitoj koristi, biva o njegovoj
kući. Ova prva, u kojoj je i prije škola
smještena bila, dakako mogla se je i opet
smjestiti, jer približno odgovara školskim
propisima; druga, koja je samo iz simpatije
preporučena ni iz daleka ne odgovara svrsi
nego dapače šteti a osobito po zdravlje ne-
vine dječice. — U kratko ćemo potonju o-
pisati: ima cigli jedan prozor, na kojeg
sunce ne dolazi, i jedna vrata bez hodnika;
sa sjevera je čatrnja, tako da zid iste spušta
se u školu, koja se privremeno nalazi; ši-
rina sa istoka je tri metra i šesdeset a sa
zapada pet i trideset cent.; duljina sa sje-
vera met. 6.80 a od podne 4.50, visina po
sredini met. 2.20 a pri kraju 1.90 Dosta je
dakle pogledati brojke te izreći svoj sud,
je li to tamnica pooštrena ili za smjestit
siromašnu djecu. Za sve ovo znaju starije
Vlasti, a osobito naš obilazni g. nadzornik,
koji davno pozna g. P. D. sa trećim svojim
prijateljem Vinkom. Pitamo sada: Hoće li
starija Vlast upotrebiti najenergičnije mjere
u pitanju stvari ili će pustiti poznatoj dvo-
jici da rade samo po svojoj i na svoju korist.
Jer ako je ista kuća ponugjena besplatno a
druga za 100 Kr. odnosno 150 sa stanom,
to mislimo e nije potrebito da školska vlast
prima milostinju! Stanovita gospoda već u-
naprijed javljaju, da ako Općina dogje do
gradnje iste, da će znati udesiti tako da u-
čine nepravdu školskom okolišu, — ali ćemo
i to počekat da vidimo, hoće li se komisija
odlučiti da odabere mjesto za svakog pra-
vedno ili će opet onaj treći zapovijedati!
Nećemo da na nikoga napadamo nego što
smo pisali i natukli to bi se moglo i do-
kazati, a neka onaj poznati u svakome svo-
me poslu tjera svoj inad, te kad bude pred
rubom onda će pogledati gdje se nalazi!
Ovoliko smo samo iznijeli u javnost a da
i ne govorimo da je poslije trideset godina
počinjeno što takova, te da su gospoda pre-
nijeli školu ako i privremeno u drugo selo,
Još ćemo počekati par dana, pak ćemo sve
sa samim dokazima na javu izaći, a u toliko
je učitelj bez stana a onaj poznati prima
novac za najamninu! — Nepristranović.

Iz Stonske okolice.

(Bratska poruka miloj braći težacima o
pogubnoj »naprednjačkoj« stranci). Opažam
da sve to više nezadovoljstvo raste megju
ljudima; da se nazaduje i duševno i tjele-
sno. Neopslužuje se zapovijed Božja, koja
govori: ljubi iskrnjega svoga, kako sebe
istoga. Ipak bezbroj ljudi samo gleda svoje
koristi i ne mari da svojom koristi nanese
i štete svomu iskrnjemu, zato postaje sve
viša mržnja i borba, pa zato malo ljudi da-
nas žive u zadovoljstvu, a mudra izreka
kaže: zadovoljstvo a ne slava, čovječja je
sreća prava. Ljudi se razdijelili u razne
stranke i strančice, pa se megju sobom pre-
piru, ruže i inade, i sve to rade zbog svoje
koristi a ne radi koristi jadnoga naroda.
Do prošlih izbora u Stonu smo bili vazda
složni, u izborima i u svemu dogovorni, a
poslijednjim izborima pokazao se narodu
nekakav »prorok« Drvenica, koji je obilazio
po selima i nagovarao narod da glasuje po
programu Smodlakinu, za »naprednu stran-
ku«, i nagovorio istoga Sinodlaku da dogje
u Čepikuće prodavati narodu rog za svi-
jeću, da će ih »otkupit kmetstva«, da će im
»ukinut dohodak popovski« i što ti ja znam;
pa mnogi seljani povjerovali kako u stalno
uskrsnuće; a ja kažem: narode, ako imaš
oči, gledaj; ako imaš uši, slušaj! Ako si
pametan narod, razmišljaj: Ne kaži sve što
znaš; ne vjeruj sve što čuješ i ne čini sve
što možeš! Da se Smodlaka drži cilja svo-
jih riječi, ne bi vam on tako pripovijedao,
nego bi drugačije radio! Da Smodlaka ima
sina popa, nebi nago.arao di mu se ukine
redovina, nego bi još i tražio da mu se po-
visi plaća! Smodlaka ti je narode prikazao
popa, gospara i druge da su pijavice, ali
od sebe nije ništa kazao, kako oni doktori
za kakovu malu privatnu pogodbu od 30
riječi naplate od siromaha 4 do 6 kruna,
dakle svaku riječ 14 do 20 para! Bege-
nao sam dopisu o sastanku u ma,
kad je dopisnik nazvao Drvenicu arlekinom,

 

pij Jeste li platili.
predbrojbu? “Jl

 

jer je tako, ali opet i Drvenica nije zaluđu
na poslu . . . ;. on se često prošeće po

 

o I

God. V.

Spljeta, a ne mari za troškove.... jer onim
nije stalo za koju stotinu kruna, samo da
on njima osigura mandat za dojduće izbore,
da oni mogu tjerati svoju samovolju i pr-
kos, a na štetu zavaranog naroda. Ljudi, u
pamet; nemojte se dati od svakoga voditi
za nos, jer kada čovjek hoće da nešto va-
žno uradi treba da pročita više vrsti novina
i da se posvjetuje sa pametnim ljudima.
Jer kaže poslovica: dosta ljudi dosta zna;
a svi ljudi sve znaju. Za danas samo ovo,
a unaprijed ću u više navrata o drugim ži-
votnim pitanjima, samo ako mi u listu u-
stupite prostora. (Vrlo rado. Ur.). — Sa-
mouk.
Iz Kotora.

(Dvije mjere ?) Na zadnjoj našoj zabavi
u kafani «Dojmi« imala je biti i igra tom-
bole sa darovima, ali ju je nadležna vlast
zabranila. S toga pitamo: zašto se nije za-
branilo u svoje vrijeme i drugim društvima,
nego samo nami pravašima? Po gradu se
govori, da nas je denuncirao jedan dobro
poznati nam rezolucijonaš, a nadležni brže
bolje nam zabranili. | još ima smjelosti
poznati nam zelenjaković, koji je dopisnik
»C. H.«, nazivati naš pravaše »denuncijan-
tima«! Ali da, i on se čvrsto drži one:
»Rijet ću ti — prije nego mi rečeš« l- Na
čast im takav po njih dični denuncijantski
zanat! a

Iz Makarske.

(Klevetnicima i njihovoj »Slobodi«). I
zadnja sjednica općinskog vijeća, ko što je
javljeno u zadnjem broju naše »Prave Crv.
Hrv.«, ispala je u najboljem redu i spora-
zumu; proračun je bio jednoglasno usvojen,
te izražena zahvalnost g. načelniku na nje-
govoj brizi i svijesnom upravljanju. Ovo
neka služi za najbolji i najstvarniji odgovor
klevetnicima »naprednjacima«, koji su kroz
»Slobodu« trubili, da načelnik »nemože dr-
žati sjednice«, da »vijećnici neće da dola-
ze«, da »ne uživa povjerenje vijeća« i sli-
čnih kleveta. I mi čestitamo g. načelniku i
radujemo se na njegovom revnom i ne-
umornom djelovanju na korist naše Općine.
Dosta je istaknuti, da je današnja uprava
Općine pri početku svoga djelovanja našla
18.000 Kr. duga, što je sve isplatila i još
koncem prošle godine bilo je pretička pre-
ko 8.000 Kr.; i prirezi su u svim odlomci-
ma znatno umanjeni, premda sada ima u
svakom selu pučka škola; selo Brele neće
plaćati ove godine nego jedva 30%, kao
možda nijedno selo u Dalmaciji. Makarska
ima malko više prireza nego lani, jer u ve-
like narasli bolnički troškovi. Selo Podgora
ima preko 5.000 Kr. pretička, i t. d. Ali
ipak pakljeni klevetnici, protivnici Općine,
neprestano šalju prazne tužbe Zem. Odbo-
ru i Namjesništvu, ne bi li ih sklonuli da
raspuste ovu općinu i da dogje vladin po-
vjerenik ! Vrijeme bi;bilo da prestanu ove
uzaludne zadjevice i da se povratifmir u
našem gradu, koji je poslije zadnjih izbo-
ra poremećen, jer se izjalovio plan nekojih
smutljivaca. Bilo bi dobro da se svi pa-
metni gragjani još bolje jedan drugome
približe, te da svi složno poradimo na dobro
našeg grada, da nam i još bolje bude cvje-
tat i napredovat. Bože daj !

(Odlazak vrijednog činovnika). Prošlih
dana se odijelio od nas g. Ante Radić, sud-
beni kancelista, koji je premješten u Zadar.
U velike žalimo njegov odlazak, jer je bio
dobar gragjanin i izgledan činovnik. Ovdje
je revno službovao preko 20 godina. Prati-
la?ga svaka sreća u novoj postojbini, kao
i njegovu čestitu obitelj !

Domaće vijesti.

Organizacija Hrvata iz Bosne 1 Her-
cegovine u Zagrebu. Odbor ove organiza-
cije, koji je smislio pokrenuti list, odustao
je od ove nakane, te sada apelira na hr-
vatske rodoljube, koji su namjeravali naru-
čiti ili potpomoći njegov organ, da tu pri-
pomoć obrate na koji hrvatski list u Bosni.
Stvari, koje bi njegov organ donosio, do-
nositi će hrvatski listovi u Sarajevu: »Hr-
vatski Dnevnik«, »Muslimanska Svijest« i
»Hrvatska Bosna«.

Istup zast. dra. Harambašića iz koa-
ticije. U »Hrvatskoj« od 13. o. mj. zastu-
pnik na hrvatskom i zajedničkom ugarsko-
hrvatskom saboru dr. August Harambašić
očituje na izjavu saborskoga kluba, t. zv.
hrvatske stranke prava, da je potpuno soli-
daran sa narodnim zastupnikom Stjepancin
Zagorcem i da takogjer istupa iz hrvaisko-
srpske koalicije.

Dvokrunke. Sporazumom austrijske i u-
garske vlade povući će se doskora iz pro-
meta dosadanje srebrne (orintače, a na mje-
sto njih uvesti srebrne dvokrunke. Time će
isčeznuti i zadnji trag računanju sa forin-
tačama.

Velikosrpska propaganda. Bečko i pe-

 

Dubrovniku, proputuje niz Dalmaciju i do|štansko novinstvo donosi] iscrpivo »Optu-

Sa Cia IO. IIS

sw

 

kazalištu.

inom

d

na akademija ,Gundulića“ s plesom u Bon

iai

Na 1. februara s