PRONA CRVENA NAVATSKA

U DUBROVNIKU, 20. Marta 1909.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

i četvrt godine  surazmjerno; za inozemstvo

ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

polugodište.

 

 

 

godišnje K. 9 — Ko

 

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI

 

Brzotisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE
Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

 

10 PARA.

Pretplata i oglasi šalju se
zahvale i priopćena plaća se

 

 

Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. —- Za
30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku

a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju, Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

 

 

 

 

3ač 0 Prodaenom predloga.

U našem članku »Prodanov predlog«
(vidi »Pravu C. H.« od 6 o. m.) ustano-
vismo, da dotični predlog nije dobar,
da nije izvediv prama onome kako
stvari stoje, da nije po gotovu takti-
čan. Na posljetku pako zaključismo da
su, po našem osvjedočenju, naši za-
stupnici morali udariti drugim putem
a ne onim, ako su htjeli da sigurnije
uspiju i poluče svrhu. To je eto sušti-
na našega članka. — Pregjimo za čas
preko svega toga, pa ogledajmo taj
predlog i sa drugog gledišta. To je
neophodno i potrebno da budemo i
sa te strane na čistu; to je pak tim
potrebnije što se i Prodan pozivlje na
to. Da vidimo to. —

Stanovište o kojemu je eto riječ,
pitanje je vrlo važno, biva; jesu li Hr-
vati i Srbi jedan narod ili nijesu? Pro-
dan u »Hrv. Kruni« u članku »Mne-
nje P. C. H.« ponovno naglasuje da
on »stoji u pogled toga sa učenim
svijetom i sa svojim vlastitim dokazi-
ma« na stanovištu da su Hrvati i Srbi
(nč »Srbi« ili t. z. Srbi, naši, već Srbi),
jedan narod. Sa toga gledišta i brani
svoj predlog. Drugi, a i mi smo tu,
pako misle, da oni nijesu jedan te isti
narod. Ko je u pravu? — vidjeti će-
mo kasnije. Sada nam je ispitati do-
tični predlog sa jedne i druge strane,
da vidimo kako stoje stvari u prvom,
a kako opet u drugom slučaju.

Pa dobro; dopustimo za čas, neka
je ispravno Prodanovo mišljenje: Hr-
vati su i Srbi jedan narod. Što dakle?
— Ako su jedan narod tada što do-
bije jedan dobiva i drugi, ili drugim
riječima, što imaju Hrvati to je i srpsko
i obratno, što imaju Srbi to je i hr-
vatsko. Je li tako? E, onda čemu po-
sebne povlastice tim Srbima? — Tu
je nešto drugo po srijedi, inače je ne-
razumljivo! Jedan su narod, šta bi im
autonomija škole! Kad imaju hrvatske
državne zajedničke. Što je naše i nji-
hovo je, pa čemu onda još i posebne
i k, tome autonomne ? — Ako smo
jedan narod, čemu da govorimo o rav-

*) Op. Ur.: Od prijatelja izvan uredništva.
PODLISTAK.
Tragedija jednoga kralja.

Prof. W. baron Ljubibratić.
V.

O kralju se megjutim pripovijedalo koje-
šta, što donekle mogoše opravdati mnenje
nekih, da je mahnit. Veliki prijatelj i obo-
žavatelj glazbe, običavaše još za vrijeme
svojega boravka u Miinchenu u gluho doba
noći sam u pustom kazalištu slušati kakovu
Wagnerovu operu; ili, kad bi se tmina sa-
vila na zemlju obilaziti bez pratnje kroz u-
lice prestolnice; ili sjedati cijele noći dubo-

ko zamišljen na verandi svoje kraljevske |

polače, dok ga ne bi veselo cvrkutanje pti-
ca u zlatnim kavezima trgnulo iz njegovih
sanjarenja, javljajući mu da zora baca svoje
zlatne trakove na još uspavani grad. Osje-
ćajući — kako smo već rekli — da mu se
stanovnici prestolnice sve više tugje, da ne
shvaćaju njegovu idealnu dušu, zapusti Miin-
chen i stade lutati od dvora do dvora, svag-

ih brgjana, | realnoga svijeta, u carstvu

koji, netom je na prestolje stupio, u njemu
pozdraviše začetnika boljih vremena, a sada
ga blagoslivljahu kao nosioca sreće i bla-
gostanja.

 

nopravnosti ćirilice i latinice ? Što nam
to treba? Ćirilica je i naša i njihova!
Pogledajmo na Nijemce, oni imaju svo-
ju goticu i latinicu, pa nebi bilo vrlo
smiješno da jedan dio Nijemaca zatra-
ži n. p. da se uzakoni ravnopravnost
m. ili latinice, a jedan su narod?

emu bi to služilo kad bi jedan dio
htjeo da uzakoni u Njemačkoj ravno-
pravnost n. p. latinice? Tu bi bio cilj
i drugi i treći, nu nikad dobar. Nijem-
ci se služe i jednom i drugom, neka
se Hrvati i Srbi pak služe i jednom i
drugom, ako su jedan narod. Zašto još
tražit uzakonjenje ravnopravnosti ? —

“|A zastava ? — Jedan smo narod, a

dvije zastave! Gdje da čovjek što sli-
čna nagje! Srpska zastava nije državna
već je državna po predlogu hrvatska;
nije pokrajinska jer svaka pokrajina ima
svoju; nije... A da čija je ? Kao ka-
kova treba da se ona vije, ili drugim
riječima, što bi značila, ako smo jedan
narod? — Ali čekaj! ona je vjerska
zastava, crkovna! — Je li to? — Ne-
ka bude, dopustimo i ako nije, ali tad
se može da vije na crkovnim i crkvi
pripadajućim zgradama. A kako da je
protumačimo na školi, na općini i t.
d.? — Ta Srbi i Hrvati jedan su na-
rod! — Hramlje, vrlo hramlje ta teo-
rija! Ako smo jedan narod, čemu da-
kle da jedan dio toga naroda ima ne-
ke povlastice više nego drugi dio isto-
ga toga naroda ? Ili se tu krije nešto
drugo, ili je besmislica pružati im
takove koncesije.

Dobro, ali »srpska« vjera ? To su
povlastice braći radi njihove vjere. Pri-
je svega »srpske vjere« ne ima kod
nas. U Srbiji može da je bude, u nas
nikako. Mi znamo za »grčko-istočnu«,
pa ako hoćete i »pravoslavnu«, za dru-
gu nč. Čudimo se ipak kako se smiju
govoriti o onome česa nema i nemo-
že da bude, a opet još je začudnije
kako se i protiv jasnih zakona može
što slična dogoditi, dapače pozvani i
ne mare već i odobravaju. U našoj dr-
žavi nije priznata »srpska vjera«. A
gle, ne samo da je ima već ona ima
i »svoju« zastavu! — Nije li smiješno,
kad nebi bilo i žalosno! — Ali oni
hoće da zaštite svoje vjerske svetinje,

Ali malo po malo stade i u duši jakih
brgjana blijedjeti slika kralja samotnika.
Majke na po glasa pripovijedahu svojoj
djeci o mahnitosti nesretnoga kralja. Oko
njegove se glave stvori legenda, koja pre-
gje preko brda i dolina, ugje u gradove i
sela, nagje slušatelja u polačama i kolibi-
cama. | stalo se govoriti, kako, odjeven u
bijelom plaštu, na vilovitom konju juri kroz
samotne predjele, puste poljane; kako se
noću vozi u kočiji, pod kojom bijaše upre-
gnuto šest bijelih konja; kako na raskošno
rasvijetljenim saonicama poput zvijezde me-
teore hrli kroz doline zasute snijegom. Mno-
gi je lovac pričao, kako je, čekajući u cik
zore divokozu na biljezi, vidio kralja, gdje
se sav izmoren i skršen od noćne trke, vra
ća kući. Mnogo puta titrajuća svjetlost iza
poluotvorenih prozora dokazivaše, da se je
u noći čekalo na prolaz kralja, eda se ka-
snije bude moglo štogod pripovijedati o
njegovoj mahnitosti. Ovako se legende sve
više savijaše oko njegove glave, a da on
toga nije niti sumnjao, jer življaše izvan
fantasti-
čnih kreacija. A on, sve turobniji i žalosniji

|nastavljaše svoje samotne šetnje po parku

od Luderhofa, ili izmegju kolosalnih kipo-
va, koji su resili dvorane od #Herrenčhiem-

 

a to imaju pravo i naša je dužnost
pomoći im. To je nešta posve dru-
goga. Ta ko da im dira u to, a još u
Austro-Ugarskoj. gdje je to sve zako-
nima uregjeno! Hrvati i Srbi jedan su
narod, prama tome sve koncesije koje
im (Srbima) pruža Prodan, neumjesne
su baš sa gledišta na kojemu Prodan
stoji.

A sa Srpske strane? — Uza sve
naklapanje da smo jedan narod, tako-
ve koncesije ne samo nijesu dobre i bez-
predmetne, već su uprav štetne, ubi-
tačne po nas Hrvate i po našu domovi-
nu. — Ne vidimo li, za Boga, danomice
dokaza tome? — Ta »Srbi« imaju već
nešto slična; služeći sistemu znali su
izvući za sebe korist, pa šta rade? Zar
se vladaju kao da su jedan te isti narod
Srbi i Hrvati? —

Ako se govori o »Srbima«, ne u Sr-
biji već našim domaćim, tad su jedan
narod sa nama, jer uprav to nijesu niti
mogu da budu Srbi, to su Hrvati grčko
istočne vjere, danas na žalost i sramo-
tu našu posrbljeni Hrvati. Ako se misli
na te tad doduše stoji Prodanova tvrd-
nja, ali predlog pada. To je očito iz ono-
g što letimice navedosmo do sada.

to da pak rečemo o predlogu, ako se,
radi tih koncesija u njemu, od »Srba«
zahtjeva da se priznadu političkim Hr-
vatima? Predlog očito ne ima smisla jer
je na temelju da smo jedan narod, a
država je Hrvatska. Nije li očito zdra-
vim očima i zdravu razumu? — —

Razmotrimo sada predlog sa drugog
gledišta, biva da Hrvati i Srbi nijesu
jedan te isti narod. Što tada? Tu smo
lako na čistu. Tu je i za Prodana i
one koji brane dotični predlog jasno,
pa niti on niti oni (?) mogu pružiti ika-
kove koncesije Srbima kao posebnu
narodu u Hrvatskoj. Tu se slaže s na-
ma. Pa tako i treba. Dakle predlog u
u prvom slučaju ne vrijedi, a pogotovo
u potonjem: u prvom, vidjesmo malo
prije; u drugom i sami priznaju.

Da neopravdanost predloga bolje
osvijetlimo, mi ćemo to malko podrob-
nije raščinit u koliko nam prostor lista
dopusti za danas. Uspijemo li u tome
to predlog onakav kakav je pada, a
tim i obrana njegova pa ma kako uče-

see, ili je slušao ritmično udaranje krila
svojih milih labudova na jezeru Afp, ili
sa tornjeva od Neuschwanstein čekaše, da
pozdravi zoru, prepuštajući drugima brigu za
državne poslove. Doduše bi se od časa do
časa u njegovoj duši pobudila svijest kralja, i
onda bi stao vikati i prijetiti onima, koji
su htjeli, da je mahnit, Ali to bi samo je-
dan hip trajalo, pak bi se ponovno sasvim
podao svojim hirima i svojem sanjarenju.
Osobito su trpjeli oni, koji sa svojega po-
ložaja na dvoru bijahu uvijek oko njega.
Jedan od podvornika, koji mu nikako ne
bijaše mio, moraše stavljati na lice krabu-
lju, kad bi preda nj dolazio. O jednom
drugome bijaše stvorio mnenje, da je mah-
.|mit, i taj nesretnik moraše na čelu nositi
žig od voska, da svima bude jasno, da mu
nešto u glavi manjka. U opće nije niko
smio da kralja pogleda izravno u lice, Pod-
vornici, tajnici, činovnici ministarstva, pače
isti ministri, prije nego će ući u kraljeve
odaje, morali su tiho na vratima kucati, pak
kad bi dobili ikakav znak, tek onda stupiti
pred kralja, i to duboko prignuti. Isto tako
prignuti, natraške hodajući, izlazijahu iz sobe.

Doticaj s narodom i sa istim dvorom ne-
ugodno djelovaše na kralja, jer ga to na
nemili način budilo iz njegovih sanja ba-

 

na .bila! Na nama je dakle utvrditi
istinu da Hrvati i Srbi nijesu jedan na-
rod, već dva naroda. Ne mislimo o
tome pisati učenjačke rasprave — to
naglašujemo našim čitaocima, da se ne
straše, mi odabrasmo kraći i jednostav-
niji put.

Pa i Prodan donekle ima pravo, ako
svojom tvrdnjom hoće da kaže, da su
Hrvati i Srbi jedan narod — nekad
bili. Dakako, po toj teoriji svi su Sla-
veni sinovi jednog naroda pa i Hrvati
i Srbi. Ako od Slavenskog, zovimo
ga tako, naroda kasnije postadoše po-
sebnim narodima Česi, Poljaci, Rusi
i t. d. zašto nebi mogli Hrvati i Srbi?
— Dapače, jesu, oni su dva posebna
naroda danas. A jezik? — Ta zar je
jezik obilježje naroda? Ne govore li
Francuzi i Belgijanci istim jezikom ?
Pa ipak niti se priznaje Belgijanac
Francuzom, niti će ti Francuz rijeti da
je Belgijanac. Ne imaju li lrci i Engle-
zi ne samo isti jezik nego i običaje,
pa? niti oni niti ovi hoće da se za-
mjene. Jezik je doduše neko obilježje
naroda, ali ne uvijek. Ta pogledajmo
Ameriku, Švajcarsku, tu je pak obilježje
narodnosti državna zajednica. Što dakle
ako mi Hrvati i Srbi govorimo jedan
te isti jezik ? ili imamo malne iste obi-
čaje? — Iz toga možemo da zaključi-
mo jedino to, da smo u davnini bili
jedno — i dalje ništa.

Glavno obilježje narodnosti nije niti
jezik, niti običaji, nego svijest koju
pojedinci imaju da pripadaju jednome
narodu: narodna svijest. Ta ne imaju
li Hrvati i Srbi svoju posebnu povijest
svaki o sebi ? Ima li u povijesti ma
i spomena kad su bili jedno? Ne
imamo li kao narod i mi i oni posebne
svoje težnje ? svoja narodna prava ?
svoja posebna država prava ? — Nije
li sve to posebna svijest Hrvata a opet
posebna Srba? Pa kako, da su Hrvati
i Srbi jedan te isti narod ? Na, zdrav
razum zaključuje da mi i Srbi nijesmo
jedan narod. Bili smo sinovi jednog
naroda ili plemena, možemo dapače i
lako postat jedan narod, ali danas smo
dva posebna odijeljena naroda i to
susjedi. Što je bilo u pradavno doba,
to malo marimo; što će biti možda

calo u hladnu realnost života. S toga na-
stojaše da se otme svim dvorskim svečano-
stima, budi da se je zatvarao u koji dvorac,
ili u najtješnijemu incognito putovao.
Mislilo se, da će se tome učiniti kraj, ako
se kralju nagje supruga. Ali ni to sredstvo
ne postigne svoj cilj, jer kralj ne bijaše o-
sobiti prijatelj ženskoga spola, premda je
gradska kronika govorila o nekoj romanti-
čnoj ljubavi za krasnu umjetnicu Klaru Zie-
gler, te o nekom odnošaju nipošto platoni-
čnome izmegju kralja i jedne lijepe seljaki-
nje sa jezerca Stamberg. | ako je na dvoru
bilo svima poznato, da kralj nema osobitih
simpatija za krasni spol, ipak se uvijek ra-
dilo, da ga se na taj korak privede. Nego
kad se dva puta razvrgle kraljeve zamke,
niko nije više na to ni mislio. Prvi se put
Ludvig II. bio zaručio s kneginjom Mari-
jom, kćeri ruskoga cara Aleksandra, a zatim
sa Sofijom Bavarskom, sestrom blagopo-
kojne carice austrijske Elizabete. Ovo raz-
vrgnuće dalo je povoda silnim škandalima.
Ludvig i Sofija, jednako mladi, jednako
lijepi, bijahu interesantni par. Svi mu dvo-
rovi Evrope jasno iskazivahu svoje simpa-
tije. Već bijahu od raznih vladara došli u
Munchen sjajni darovi, kada se, baš u oči
vj.nčanja, poput munje prosula vijest, da

kasnije o tome vodimo računa, ali u-
stanovljujemo što je danas.

Našem stanovištu odgovara i pona-
šanje i rad tih Srba. Zašto traže ravno-
pravnost ćirilice? jer se drže posebnim
narodom; zašto autonomiju škole i u
opće kulture? jer je poseban narod;
zašto svoju zastavu? jer se ćuti drugim
narodom nego smo mi. Zašto nas Hr-
vate zovu u Bosni i Hercegovini tu-
gjincima? Zašto zovu Južnu Dalmaciju,
Liku, Slavoniju srpskim krajevima? Za-
što hoće gdje ih je dvojica samo, da
budu u općinama, društvima, i t. d. a
sve kao Srbi priznati? — To je za to
jer se cijene posebnim narodom nego
smo mi Hrvati. A zadnji dogogjaji, a
veleizdajnički proces? — Nu što da
brojimo kad cijeli njihov rad i u sitni-
cama to nam svjedoči.

Dakle i po tome Srbi su poseban
od nas narod.

A kad sve to naše razglabanje nebi
bilo ispravno što do sada utvrđismo,
ostaje živa očita i nepobitna činjenica,
da se Srbi danas smatraju posebnim
narodom. Da, i kad to nebi bili, oni to
hoće i tako rade. Prama tome iz
stvo je pružati kao takovim i najsi
koncesije, a kamo li one u spom
tom Prodanovu predlogu! .._.....

Eto dakle, u prvom slučaju ako smo
jedan narod, ne služe Srbima konce-
sije; u drugom ako nijesmo jedan te
isti narod, ne smije se Srbima dati kon-
cesije. U oba slučaja predlog ne vri-
jedi, u prvom je bezpredmetan, u dru-
gom je izdajstvo! — —

Kad smo napisali gornje retke, gdje
smo možda i koju oštriju pa i neho-
tice izrekli, palo nam je na pamet je-
dno pitanje koje smo morali da razbi-
strimo. Evo što je to. U našem članku
»Prodanov predlog« odmah s početka
ustanovili smo, da je dotični predlog
iskren, biva da ga je Prodan u najbo-
ljoj namjeri iznio. Danas smo pako na-
zvali predlog izdajstvom. Kako se to
dade spojiti? — Nećemo da ikome
krivo učinimo a nadasve značajniku i
odvažnom borcu za narodna prava Don
Ivu, pa nas evo i tu da barem nahr-
cimo kako smo mi mislili.

Ogromna je razlika megju prijašnjim

 
 
 

lje kralj na komade razderao sliku svoje
vjerenice i nogama pogazio. Da nije moglo
biti više govora o kakovom savezu iza o-
voga čina, po sebi je razumljivo. Kralj, koji
poslije toga bijaše postao još turobniji, pot-
puno se ogluši svim sirenskim glasovima,
te (mu rado prisapćivahu žene, zanešene i
od njegove romantične duše.

Ovim se nevoljama pridruži u posljednje
vrijeme i čvrsta ideja, da mu se o životu
radi. Pod uplivom te ideje izdavaše kralj
naredbe, da se uapše ministri, generali, ple-
mići, jer je bio uvjeren, da su se svi za-
vjerili protiv njega. Bojao se, da potku-
pljene ubojice provale u njegove odaje;
noću je skakao iz postelje, uzrujan od pri-
kaza, koje je po svuda vigjao. Osobito se
je bojao princa Fridrika Pruskoga, kasnije-
ga cara Fridrika [Il., te bi u časovima naj-
silnijega delirija slao svoje tjelesne straže,
da ga uhvate, i na najgrozniji način pogube.

Uslijed ovih noćnih prikaza ne mogaše