RR ina

Br. 214.

 

U DUBROVNIKU. 27. Marta 1909.

 

PRI CRVENA I

 

[ere= je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po
i [ova godine  surazmjerno; za inozemstvo godišnje K. 9 — Ko
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

IM

 

 

 

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ SIOJI 10 PARA.
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

 

 

 

 

Pretplata i oglasi šalju se Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. —
zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit tetku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi

Za

 

 

polugodište. Odgovorni urednik FRANO SCHICK. nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.
Nuz redice“ +) nam »dopuštaju isti neprijatelji naši«|kooceanskoj amerikanskoj«. To je i|uprav i smisao cijeloga članka, da, to ka? — A Istra? — A magjarski u
» g o — to ti je poruka tvojih vogja. podcrtano iznijela »Hrv. Kruna« a oko

Zaista je čudno! Da neko brani sve-
je stanovište ma bilo kakovim razlozi-
ma, da se svoga stanovišta drži tvrdo
i uporno ostaje kod toga dok ne vidi
da je na krivome putu, razumljivo je,
a i potrebno, da se stvar razbistri. Ali
pisati nešto onako možda i ne misleći,
ili možda i misliti da su to valjani ra-
zlozi — što bi vrlo žalosno bilo —
koji potvrgjuju njihovo stanovište. dok
ga uprav ruše, pa prigovarati protivni-
ku zašto ih ne prihvati, e to ne razu-
mijemo. Bit će valjda preučeno za nas,
pa ne možemo da shvatimo, bit će,
ali je tako!

To se odnosi na članak »Roblje« u
»Hrvatskoj Kruni« od 13 o. mj., čla-
nak u izvatku preštampan iz »Hrvatske
Riječi«, kojim se brani poznati predlog
Prodana i drugova. Tim ga dakle oba
Uredništva zgodnim drže, da navede-
nim u njemu razlozima, obrane svoje
stanovište. Je li tako? — Pa dobro.
Ogledajmo dakle malko iz bližega što
nam se tu hoće da kaže nama »pro-
svjedovateljima« protiva rečenog pre-
dloga, drugčije: nama koji hoćemo da
budemo »roblje«.

Prije svega članak ustanovljuje da
su jezik, vjera, pismo, zastava i običaji
nuzgredne stvari. Nuzgredice? — A
dokazi za to? — Jadni naš hrvatski
narode, to ti ne poručuje dušmania,
to ti tvrde tvoji do jučer — ai da
nas hoće još da budu — prvi sinovi,
tvoji vogje! — jest, narode, boriš se
u Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovi-
ni, pa i u Banovini za svoj mili jezik,
očajno se boriš, a čemu? to je sitnica,
nuzgredna stvar! Boriš se i češće krv
lijevaš za svoju hrvatsku trobojnicu?
ali to je nuzgredno; braniš vjeru svo-
jih gjedova? svoje svete narodne obi-
čaje? — a čemu, kad je to sve nuz-
gredno? — Ostavi to, zapusti te sitni-
ce, a gledaj da izvojštiš »glavno«! —
— To ti sve poručuju oni, koji su te
do jučer sokolili i tiskali u tu borbu,
a i sami ti pomagali. Da, ali danas to
su sitnice, sad trebaju viših, viših ideala!
— Čemu bi i služila borba, kad će
nam te nuzgredice država dati, ta to

#) Od prijetelja izvan Uredništva
POD LIS TAK.
Tragedija jednoga kralja.

Prof. W. baron Ljubibratić.
VI.

Položaj u Bavarskoj bijaše više nego kri-
tičan. Ministarstvo i komora potražiše način,
da toj situaciji učine kraj. Kad je Ludvig
Il. doznao, da je odlučeno, da ga se skloni
na abdikaciju, na korist brata Otona; da ga
se hoće staviti pod optužbu radi rasipnosti,
obrati se na Bismarcka za savjet. I dobije
ga. Željezni kanćilir ga savjetova, da stupi

t; da mu svoj rad prikaže
kao na korist i slavu domovine; da se na-
pokom pozove na plemenito srce svojih
podanika. Ali kraj ne posluša taj savjet, jer
se malo nadao, da će narod, koji se i o-
nako više puta bio izjavio protiv njega,

bavljači, više umorni da čekaju, da im se
namire dugovi, odlučiše da na dražbu po-
stave kraljeve dvorce i tako da se naplate.
Kad je kralj to doznao, naredi ministarstvu,
da dvorce proglasi dobrima krune, Nego se

Ali, dosta. Duša nam se trese od
jada i na samu pomisao, a pero nam
toljagom postaje . . . . izletiće koja gor-
ka... stiskamo srce i da ne prevrši-
mo i izlanemo koju uvredu, pitamo:
kako je »Hrvatska Riječ« mogla što ta-
kova napisati, a još više jedan Prodan
dati preštampati u »Hrvatsku Krunu«?

osno, braćo moja, sto put žalosno!

A zašto Rus hoće da nametne Po-
ljaku svoju vjeru i jezik? Zašto Nije-
mac guši poljski i češki jezik gdjegod
može? Zašto Magjar narivava i milom
i silom i kod nas? Zašto Talijanac be-
zočno ga uvlači svuda i u našim kra-
jevima? Čemu Rus brani Srbe ako ne
radi nuzgredice vjere? Zašto postaju
narodne vjere? Čemu borba megju
narodima za njihove zastave? Čemu?
— — Zar, jer su to nuzgredice? —
Da, Rusi, Poljaci, Nijemci, Česi, Ma-
gjari, pa svi narodi svijeta, svi su to
ludovi, jer se bore za nuzgredne stva-
ri, a tim zapuštaju glavno. Zaista smo
mi Hrvati sretni, jer eto naši će ljudi
naučiti svijet, uputiti narode što im je
raditi, da se ostave nuzgredica jezika,
vjere, običaja, zastava... da se opa-
mete. Smiješno, da nije bezumno! —

Što se pak razumijeva pod »naro-
dnim životom«, to bi [smo željeli da
nam se malko razbistri. Lijepih riječi i
bušnih fraza imamo na žalost u našem
novinarskom riječniku previše! Još ne-
što. U članku se tvrdi: .»ni jedan od
ovih naroda (Poljaci, Česi, Slovaci, Ru-
sini, Hrvati pa i Srbi) nema što je gla-
vno a svi imadu što je nuzgredno«.
Je li to zbilja tako? — Odgovor ide
gospodu! Megjutim pregjimo na drugi
dio članka, koji je prenijela »Hrvatska
Kruna« pošto je ispustila nekoliko zgo-
dnih refleksija, kako ona veli. Zašto
ih je ispustila, ako zgodne, i jesu li,
ne znamo, jer »Hrvatske Riječi« ne i-
mamo kod sebe.
izvatku koje slijedi u »Hrv. Kruni«
dvojimo, neka nam se dopusti izraziti,
o zgodnosti tih refleksija.

Drugi dio članka jest u riječima:
»mi se tučemo megju sobom za stva-
ri koje svaki naš čovjek može slobo-
dno raditi u posve tugjoj ali slobodnoj

 

 

državi, na primjer Švajcarskoj ili pre-

ministarstvo najenergičnije opre takovom
zahtijevu, na što kralj raspusti kabinet. Sat
kasnije bijaše novo ministarstvo sastavlje-
no, a presjednik bijaše kraljev brijač.

Ovim činom stupi kralj u očiti sukob s
ustavom i pruži onima, koji su tvrdili, da
je mahnit, prikladno orugje, da potkrijepe
svoju tvrdnju.

Na temelju svjedoždbe četiriju alijenista
— Guden, Hagen, Grashey i Habrich —
bude kralj proglašen umobolnim, i 9. juna
(1886.) krene komisija u MNeuschwanstein,
da javi kralju, da je svrgnut s prestolja.
Kralj nekako doznade za dolazak komisije,
dade zatvoriti sva vrata dvora, dočim neko-
liko njegovih tjelesnih stražara i cijela hrpa
oružanih seljaka zaposjednuše puteve. Prem-
da komisija bijaše nekoliko puta izjavila,
da kraljeva volja više nije zakonom, ipak
ne mogoše doći do kralja, tako da se mo-
radoše povratiti u Milnchen. Ali komisija
bude putem napadnuta od kraljevih oruža-
nika, uhvaćena i

žio, da se svi članovi komisije umore; ali
slijedećeg dana bijaše na njih potpuno za-
boravio, tako da se mogoše povratiti u Mun-

Svakako sudeć po:

 

 

toga sve se vrti. Da vidimo kako tu
stoje stvari.

Najprije ustanovimo 'što traži Pro-
danov predlog. On traži: Srbima i
Muslimanima kulturnu i crkovnu auto-
nomiju u svim pokrajinama Hrvatske;
Ravno-pravnost ćirilice sa latinicom ;
slobodnu uporabu srpske zastave uz
državnu hrvatsku.« — A gle, sve same
nuzgredice, pa kojega će vraga te
nuzgredice Srbima, nek gledaju što je
glavno. I Srbi su ludi: traže nuzgredi-
ce! A opet, kako da se Srbi zadovolje
nuzgredicama ? A čemu opet sva pi-
sanija Prodana i družine ? — mogli su
odmah s početka kazat da su to lu-
dosti, da su to nuzgredne stvari, pa
nebi ni prepirke bilo! Kad ja imam
meso, nek glogje kosti ne samo Srb
već kogod hoće. A ipak i Prodan i
drugovi hoću svojim dokazivanjem da
nas uvjere da oni kao Hrvati i kao pra-
vaši nijesu ništa od svojih načela po-
puštili već »promijenili taktiku«. Čemu
sve to za nuzgredice ? — Jedno pi-
šu, drugo govore, treće misle ! —

Prije nego ogledamo i dalje članak,
hoćemo još nešto da spomenemo. Pro-
dan bi nam mogao kazati, za što njega
činimo odgovornim za ovaj članak, ko-
jega on nije niti napisao niti potpisao.
To činimo uprav po njegovoj herme-
neutici. On je pozvao na odgovornost
Franka i drugove za jednu vijest koju
je »Hrvatsko Pravo« prenijelo iz »R.
Novog Lista« i predbacio im zašto ni-
jesu je i oprovrgli. To isto i mi čini-
mo danas njemu, ali punim pravom.
Ono je bila prosta vijest, a ovo je
članak, a baš taj i hoće da potkrijepi
Prodanov predlog. Prama tome imamo
više prava nego on. Toliko, samo da
otklonimo i taj mogući prigovor. Sada
pregjimo na članak

Navod kojeg gori priopćismo usta-
novljuje slijedeće zasade: 1). dase mi
tučemo megjusobno, 2). da se tučemo
za stvari sitne (nuzgredice), 3). da nam
te stvari isti neprijatelji naši dopuštaju,
4). da naš čovjek te stvari može slo-
bodno raditi u posve tugjoj državi, 5).
dapače slobodnoj državi, 6). kao na
primjer u Švajcarskoj ili Americi. To
sve slijedi iz navedenih riječi, to je

chen, gdje pripovjediše, kakav im doček
bijaše kralj pripravio:

11. juna pogje u Neuschwanstein liječnik
Guden s nekoliko pomoćnika, Oni ugjoše
neopaženi u dvor, te se sakriše iza stupova
jednoga prilično mračnoga hodnika. Kad je
kralj, koji o zasjedi ne imagjaše niti sjenke
sumnje, prošao tim hodnikom, svi se na
njega baciše, svladaše ga, digoše ga u ko-
čiju i odvedoše ga u Berg. Takova bijaše
naredba princa Luitpolda, koji bijaše preu-
zeo regencu, jer kraljev brat, princ Oton,
već od nekoliko godina bijaše zatvoren u
Fitrstenriedu.

U divnom parku maloga dvora Berg svla-
daše sav čar neopisivih prirodnih ljepota,
osjećaše se moćni dah života.

Ali za nesretnoga kralja dani, jednom
puni nada i ideala prolazili sada jednolični,
dok monotomno kucanje sata odjekivaše
turobnim zvukom smrti. Ne bijahu mu sa-
mo trgli s glave tešku i trnovitu kraljev-
sku krunu, već ga i duševno umoriše, pro-
glasivši ga mahnitim.

Bijaše 13. juna, dva dana iza dolaska
kraljev ljeva u Berg. U pratnji doktora Gudena
i' dvaju poslužnika, koji se nijesu smjeli

 

 

je i najači argumenat kojim nas hoće
da savladaju. Da je tako potvrgjuje
nam i to što se u članku dalje veli:
»To mi možemo radit svukud, ali ne
smijemo trpiti da drugi radi kod nas,
jer kako bi se inače barbarsko roblje
megjusobno dragovoljno klalo ..
Da izbjegnemo još jednom prigovoru,
utvrgjujemo da smo doslovno naveli
riječi i smisao članka. Sada ćemo po-
jedine zasade osvijetliti.

Da se mi tučemo mčgjusobno to
stoji, ali je to i čovječki i potrebno.
Neka je prepirke, neka je kritike, ako
hoćemo da i kod nas vladaju razlozi,
a ne da nas ko umije bolje poteže za
nos. Svi se treba da pokorimo razlo-
zima, a ne onome ko nam što prišiva.
U jedinom slučaju bezpredmetna je
prepirka, a to jedino u slučaju ako su
oni koji se prepiru već utuvili u glavu
štogod i neće da čuju nikakova pro-
tivna pa i dobra razloga. Nu to već
nijesu ljudi, to su bezumnjaci, a mi-
slimo da ovde nije takav slučaj. Ovde
a i svuda kod poštenih ljudi vrijedi
ona: brate, kaži razloge, ako su do-
bri evo me stobom, ako su moji bolji
ti moraš k meni. Dakle prepirka kod
poštenih pa i oštrija nije na odmet,
dapače je vrlo nuždna.

Da li se pak tučemo za nuzgredice
ili stvari vrlo važne, to je drugo pita-
nje. Za gaspodu već gori spomenutu
na našim dvama Uredništvima su si-
tnice, nuzgredice; za nas su to stvari
vilo važne, što slijedi iz onoga što na
početku rekosmo, a još će bolje istaći
se što ćemo dalje navesti. Svakako, a
to ponosom tvrdimo, u ovom je s na-
ma sav svijet, da sav prosvijetljeni svi-
jet, koji svakim danom potvrgjuje bez-
brojnim primjerima najžešće borbe, da
ni jezik, ni vjera, ni običaji, ni zastava,
nijesu sitnice već znamenite stvari.

Da nam te stvari isti neprijatelji do-
puštaju, to može tvrditi dijete ali od-
rasao čovjek nikada. Ta, za Boga dra-
goga, ne bije li se naš narod u Dal-
maciji već skoro po vijeka za tu sinicu
od jezika ? Pa ipak u 50 godina još
ni tu mnuzgrednost nije postigao! —
A nijesu li nam i u Bosni — na ža-
lost na razlozima naših izroda — htjeli
nametnut nuzgrednost bosanskog jezi-

odalečiti od njega, bijaše kralj učinio svoju
običnu šetnju. Mješte da se povrati u dvor,
otpusti podvornike, koji se protiv primljenih
naputaka, pokoriše njegovoj naredbi. Tako
ostade kralj sam s liječnikom, da se —
tako barem reče — još malo prošeta. Već
se hvatao mrak. Iznenada se kralj trgne od
liječnika, pohrli k malenom  jezercu, skoči
u vodu i stade plivati na protivnu stranu.
Liječnik, na prvi mah zapanjen, brzo se
snagje, pohrli za kraljem, baci se u vodu
i čvrsto ga uhvati, Kralj, jak i okretan, o-
timlje se zagrljaju svojega liječnika; očajno
se bore, dok iznemoreni ne potonuše na
dno.

Videći kraljeva pratnja u dvoru, da je već
10 sati, a kralja i liječnika još da nema,
pogjoše da ga potraže. Pretražiše cijeli park,
ali ni traga niti kralju niti liječniku. Napo-
kon dogjoše do jezerca i tu se osvjedočiše,
da se je u vodi maloga i sada sasvim tihog
jezera odigrala strahovita tragedija.

Je li to bilo samoubojstvo ili proračunani
pokušaj bijega? Na to se pitanje neće ni-
kada moći odgovoriti, jer oni, koji bi jedini
bili mogli koprenu strgnuti s te tajne, oboji-
ca bijahu mrtvi. Dva razloga govore, da je

 

Banovini ? — To je u našoj kući, a
kad bi išli dalje da nabrajamo? — Ni
»prijatelji« tu nuzgrednost ne dopušta-
ju, a kamo li »isti neprijatelji« | —

Da naš čovjek te stvari može slo-
bodno raditi u posve tugjoj državi, to
je lako shvatljivo. Tu se on gubi kao
kaplja u moru, u oceanu. Pa ipak, tu
on može da radi tako i niko se i ne
obazire, a drugo je ima li on prava
na to. Ali ni to nije u našem slučaju,
već je pitanje trpi li ga se samo ili
mu je to zakonom zajamčeno? Može
li naš čovjek tražiti na primjer da hr-
vatski jezik (ta napokon nuzgrednost!)
bude ravnopravan n. pr. u Americi
engleškom jeziku? — Nije li to ludost
i pomisliti, a ipak našega naroda ima
tamo oko 100.000. Malo ih je, pa do-
bro, uzmimo sve Slavene u Americi
da oni zajedno zatraže to za jedan je-
zik, zar bi i tada to dobili? — Dru-
go je podnosit, a drugo zakonom
priznat.

Dapače u slobodnoj državi! — Eh,
tu smo! Pregjašnja zasada bila je u:
tugjoj državi, pa nije onako kako to
gospoda misle. Nu i kad bi to bilo,
ni po jada; ali Srbi većinu naše zemlje
koja pripada državi Hrvatskoj drže za
svoju vlastitu zemlju, i u takovoj hoće
da imaju te nuzgredice. Još barem
kad bi je priznali za tugju biva za hr-
vatsku, još bi se dalo trpiti i ako ne
uzakonit. A ovako, nikako. U slobod-
noj? — pa opet je to drugi poso.
Nu u neslobodnoj kako je naša, gdje
bi zajednički neprijatelji mogli to upo-
trebiti uprav na propast našu i hrvat-
ske nam domovine, to i trpjeti već
je zločin, a uzakoniti bilo bi izdajstvo,
da, još više bilo bi narodno samo-
ubojstvo! A to mi da tražimo, da odo-
brimo? — Nikada!

Napokom navode primjer Švajcarske
i Amerike. Pa ogledajmo i to. Kad bi
u Švajcarskoj držali za nuzgredice sve
što naša gospoda drže, pa takogjer i
Amerika brzo bi ih kao posebnih dr-
žava nestalo i rascijepili bi se u više
državica. Ali dopustimo i to, nu, vri-
jedi li taj primjer i za naš slučaj? —
Nikako. Razlika je ko od neba do ze-
mlje trpjeti nešto u svojoj kući i ne
uzakoniti, i trpjeti i još uzakoniti ne-

kraljev čin bio radije proračunani pokušaj
bijega nego samoubojstvo. Netom zatvoriše
kralja u dvorac Berg, odmah je jasno i
bistro rekao svojoj pratnji, da će pokušati
da pobjegne iz one tamnice, te da će se
na narod potužiti protiv princa regenta, koji
se najviše bijaše zauzeo, da bude progla-
šen mahnitim, eda tako u svoje ruke do-
bije vlast. Ali opazivši, da su ga njegovi
pratioci radi tih riječi stali pozornije nad-
zirati i svaki njegov korak pratiti, sakrivao
je slijedećih dana tu svoju odluku vješto
pod plaštem resignacije. Megjutim je vre-
bao na prigodu, da izvrši svoj naum. Dru-
gi je uzrok pak taj, da usprkos svakom na-
stojanju nije se moglo zaprijećiti širenje ne-
kih glasova, po kojima bi bio kralj one
večeri, kad se od liječnika udaljio da skoči
u vodu, ugledao na jezercu lagju, "a

prama njemu veslala. Iz lagje se čuo
zvuk roga, na što kralj skoči u vodu. 1
bi sjegurno pobjegao, da nije za njim
hrlio doktor Guden.
se zatim zametnula,
Tako se svrši ova strahovita
kojoj žrtvom pade život pun ideala i
(Svrha).

je
tad

Hi