WEaRDTO NOO m OVIME mm Mn ONU U DUBROVNIKU, 8. Maja 1909. FRAMA CRVENA I Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po i četvrt godine surazmjemo; za inozemstvo ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da polugodište. I godišnje K. 9 — Ko je predbrojen i za došasto IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ SIOJI 10 PARA. Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE. Odgovorni urednik FRANO SCHICK. Pretplata i oglasi šalju se Administraciji. Pisma | dopisi Uredništvu. — 20 zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase: 20 para po retku a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi nefrankirani ne primaju se. — Plativo | utužljivo u Dubrovniku. Živio Ivan Trnski! I ako mač trudno da se sretne sa učevnom paomom; i ako vijenac lo- vorike trudno da se spoji sa vijencem književne slave: mi smo Hrvati u to- me sretni, jer su Preradović i Trnski znali na junačkomu polju sabrati pune rukoveti lovorike, a na književnom polju sebi steći slavu neumrlu. Nada- sve naš vrli starina lvan vit. Trnski, komu je akademija posvetila svečanu sjednicu, da proslavi 90.tu njegovu godinu, jedan je od ponajboljijeh na- šijeh književnika, a slobodno jedini da mu nema premca u pregnuću oni- jeh ustanova, koje će kroz buduće vijekove silno kulturno dobro našemu narodu doprinijet. Glasoviti »Vijenac« po njemu je utemeljen, duša je bio i_po- kretač akademije, društva sv. Jeronima i t. d.; silu je glavom napisao; otac je naše metrike; jedan od ponajboljijeh prevagjača iz tugjih leteratura; plodni spisatelj pripovijedaka, pjesama i raz- nijeh članaka, Neke njegove pjesmice natječu se uglagjenošću, milinom, sa najboljijem kiticama neumrlijeh našijeh : Gundulića, Palmotića, Gjorgjića: te Dubrovnik koliko ima bit haran banu Mažuraniću, jer je najbolje upotpunio epos našega Gundulića; tako ima biti haran Ivanu Trnskomu, koga je bez dvojbe začarala slast, uglagjenost i milina najboljijeh dubrovačkijeh pjesni- ka. I mi se, i ako posve čedno, pri- družujemo akademiji i svemu hrvat- skomu narodu, koji slavi slavu Nestora našijeh književnika i spisatelja: česti- tamo dobromu i značajnomu starcu, i želimo da i skrajne svoje dane osladi katkada kakvom pjesmicom ili sastav- kom vrsnoga njegovoga pera! Neka nam žive još dugo i dugo naš svečar vitez Ivan Trnski ! Odiseja moga rukopisa. Rado donašamo ovaj list gosp. Dra. Luja kneza Vojnovića, koji na žalost drastično opisuje naše kulturne prilike : Gospodine uredniče, Topli i simpatički prikaz moga djela »Pad Dubrovnika« u podlistku broja 218 Vašega cijenjenoga lista duboko me dirnuo. | toli- ko više, što je ono prvi glas priznanja iz miloga mi zavičaja i što je taj glas — za. čudnom ironijom istorije (ironije su reg' bi na dnevnome redu u našemu narodu!) — potekao baš iz krugova sa kojima se u mno- gim savremenim političkim pitanjima žali- sasvijem ne saglašavam. Ali zašto bi najzad to ironija bila? To je samo lijepo svjedočanstvo Vašoj liberalnosti i bespri- strasnosti u predmetu, koji se odnosi na za- jedničku jednu našu ljubav. Dvostruko mi je, dakle, dragocjeno bilo priznanje izrečeno u Vašemu listu prema mome najnovijemu djelu, kome posvetih nekoliko godina inten- zivna rada. Pa u znak blagodarnosti, doz- zanimaće ih da saznadu putove, hridi, ja- ruge, podžemne struje kroz koje se lomio dok nije pristao u kabinet jednoga čovjeka, koji se, kakvagod bila njegova politika, u pitanju moje knjige pokazao ono što nijesu htjeli da budu »predstavnici«, »zatočnici« itd. čiste narodne misli. Što sam u Post- Scriptumu prve knjige naglasio ono i po- navljam: predstojnik Mixich i niko drugi omogućio je štampanje moga djela. Kako je do toga došlo, nijesam htio da ispričam u samoj knjizi, u kojoj je Dubrovnik imao da bude početak i zaglavak svemu. Ali Vaše primjedbe u ono petnaest prvijeh vrsta pod- listka potakle su me da jedanput za vazda tačno odredim put kojim je moj rukopis prošao, pa i odnosne odgovornosti našijeh kulturnijeh faktora. Da je ovim vrstama i- skjučiv cilj nekakvo lično objašnjenje, ja ih ne bi napisao. Ali po pročitanju ovoga pi- sma, moji će se čitaoci uvjeriti da su na- vedena fakta jedan zanimljivi prilog povije- sti rastrojstva našijeh socijalno-književnijeh prilika. I kao takav biće savremenicima od kakve koristi. Odiseja započe još god. 1906 kad ponu- dih svoj rukopis (koji, megjutijem, nije ni iz daleka bio dosegnuo sadašnji obim djela) »Srpskoj Dubrovačkoj Štampariji« pod van- redno povoljnim uslovima, i to u izvršenju zaključka nekolicine dubrovačkijeh prijatelja da o stotoj obljetnici pada Republike napi- šem za Dubrovnik jedno djelo. Štamparija mi odgovori da je pasivna, da ne može da potroši, osim čistih štamparskih troškova, ni jedne pere na ovo djelo. Kako je, me- gjutijem, moj rad sve to više rasao, kako sam kroz to vrijeme bio proboravio u Beču mjesec dana o svom trošku, radeći dano- mice od 9 ura u jutro do 2 ure poslije podne u dvorskom i državnom Arhivu, ni- esam već iz ovijeh razloga mogao da pri- hvatim predlog Štamparije da joj besplatno ustupim rukopis. U toliko se izvrši velika promjena u Hr- vackoj. Novi koalicioni kurs iznese na po- vršinu »narodnu vladu«. Promislih da bi se ta vlada mogla zauzeti za štampanje jednoga djela posvećenoga našoj najčistijoj slavi, a o stogodišnjici zalaza sunca slobo- de nad drevnim Dubrovnikom. Uputih mol- bu vladi za potporu. Dr. Mazzura, u ime Dioničke Tiskare, podupre je zasebnom iz- javom da će Tiskara snositi jedan dio tro- škova. Da bi se stvar što brže i povoljnije riješila, pisah u Peštu starome prijatelju poslaniku naroda D.ru Ignjatu Brliću, da preporuči molbu nekolicini uplivnijeh po- slanika. Dr. Brlić mi ljubazno odgovori 26 juna 1907, da je pročitao moje pismo ne- kim svojim drugovima i da će uznastojati da poslanici preporuče vladi molbu. U Br- lićevom se pismu nalazila i jedna zanimlji- va »stenatura« — »S. kratio se pročitati — pisaše Brlić — jer reče da je s tobom u napetom odnošaju«. Dakle i s Dubrovni- kom ? Upitah se. Zle me slutnje zaokupiše kad vidjeh toliko tjesnogrudnosti u glasnim vogjama novoga kursa! Dok bijah još u Beču uputih molbu i dubrovačkoj općini za potporu. Računah da će tako i vladi u Za- grebu i općini u Dubrovniku biti lakše. Dopisom 18 juna 1907 br. 2357 saopći mi upraviteljstvo, da se predbrojilo na 50 ko- imada moga djela, ali da mi se ne bi mo- gla podijeliti eventualna nagrada iz zaklade za ispitivanje dubrovačke prošlosti »s raz- loga što rečena zaklada još nije definitivno | ustrojena«, Kako sam u ono doba bio oz- načio aproksimativnu cijenu knjige sa 5 kr., općina je dubrovačka odregjivala djelu pot- Pisac je|poru od 250 kruna. | na tome zahvalan, nijesam smio ni pomisliti da sa ovakim sredstvima započmem štampavanjem svoga već tada velikoga rukopisa. Najzad od hrvacke vlade spisi u Sofiji) primih njemački dopis austro- ugarskoga otpravnika poslova, u kome mi grot Czernin stavljaše do znanja da je hrv.- slav.-dalmat. zem. vladaiodbila moju mol- bu odnosno djela: »der Sturg von Ragusa«. A sada? Dovršivši djelo u posljednjoj, definitivnoj redakciji, ponudih ga Matici Hr- vatskoj i preko moga pašanca kipara prof. Roberta Frangeša poslah rukopis predsjedni- štvu Matice. Tek sada počinje najtugaljiviji dio ove odiseje. Rukopis ostade kod Matice punijeh se- dam mjeseca, od Decembra 1907 od Juna 1908. Imao bih Vam nanizati sve mučne pregovore, sve nevraćene posjete — kad stigoh u Zagreb — sve kontraste izmegju riječi i djela sad upokojene Uprave. Ali hoću da Vam prištedim dugačku, veoma tugaljivu priču. Neki govorahu da je djelo pisano »feljetonistički«, drugi, naprotiv, da je pisano suviše »stručnjački«. Neki opet da je djelo suviše ogromno i da Matičine publikacije ne prelaze izvijesan broj tabaka, što oprovrgava već sama Smičiklasova po- znata istorija. adoše rukopis na referat odborniku prof. Dani Gruberu. Najzad, na- kon nebrojenijeh odgoda, rukopis dogje u diskusiju u Junu prošle godine. Uzprkos najpovoljnijoj ocjeni prof. Grubera, upravo tako povoljnoj da bih se postidio na ovo- me mjestu da ponovim njegove pohvale, rukopis propade. Predsjedatelj, koji mi bje- še obećao, da će glasovati da se djelo pu- blikuje kao zasebno Matičino izdanje, dade pri glasovanju praznu cedulju, neki moji prijatelji, megju najuglednijim književnici- ma, glasaše' za mene, ali većina riješi da se odbije, pa da mi se i odreče Draškovi- ćeva nagrada pod izgovorom da djelo nije dosta — popularno napisano !!.... I tako u Junu 1908 stajah, nakon godine dana, opet na cjedilu ? Što sada? O Ju- goslavenskoj Akademiji ne mogaše biti ni govora, ma da sam se u početku i na nju bio obratio a ona mi odgovorila da poša- ljem rukopis na ocjenu. Ali ona je i sama preko novina bila izjavila da je natrpana ranijim rukopisima i da joj nedostaju ma- terijalna sredstva da brže i više publikuje. Stota obljetnica pada Republike bješe već odmakla i u najpovoljnijem slučaju mogah se nadati da će moj rukopis doći na red oko god. 1911, ako bi Akademija uopće i prihvatila predlog da ga štampa kao zase- bno izdanje. Prožet uvjerenjem da će moje djelo biti od nekakve koristi narodnoj knjizi, osoko- bijahu pročitali fragmenat djela (Finis Rei- publicae) u prekolanjskome »Savremeniku«, ostavljen od svijeh onijeh faktora koji su dužni da omoguće publikacije izvornijeh di- jela o našoj istoriji — kojijeh, u koliko mi je poznato, nema mnogo u našoj knjiže- vnosti — uvjeren, najzad, da bi mnogim zavidnicima (a gdje je tog naroda koji bi se mogao u zavisti takmičiti s našim !) bilo vanredno prijatno da moje djelo ostane pod ključem u mom pisaćem stolu, riješih da se ponovno i za posljednji put obratim na hrvacku vladu, I ovog puta bih bolje sreće! Blagodareći jakom zainteresovanju g. pred- stojnika D.ra I*. pl. Mixicha, a na oprovu ponovne stručne ocjene prof. Grubera, vla- da mi u malo nedjelja dosudi munificen- tnu potporu za publikaciju knjige, za čije se sjajno izdanje, dostojno Dubrovnika i kruna. Ostade mi jedna mala nagrada za moj veliki trud i za velike moje 'troškove. Da bih pak pridružio ovome aktu pijeteta i visoke istoriografije i moj uži i širi zavi- čaj, uputih preko Dioničke Tiskare cirkular Zemaljskom Odboru Dalmatinskome, Mati- ci Dalmatinskoj i svim glavnijim općinama Dalmacije i Dubrovačke Oblasti, da bi ljala | predbrojili na djelo. Nakon šest: iščekivanja, rezultat bi ovaj: Od 30 o jodazvaše se samo — 2 (osim ranijega od- ziva Dubrovačke općine) i to: Cavtat i Korčula, prva sa | egzemplarom (i fala joj) druga sa 3 egzemplara (i njoj velika fala!). ljen nekim prijateljima koji sa masladom | njegove iste istorije, potrošilo preko 3000 Dvadeset i sedam općina, megju kojima Spljet, Šibenik i Kotor, ne odgovoriše ništa. Zemaljski Odbor kraljevine Dalmacije pred- broji se na 2 egzemplara, a Matica Dalma- tinska takogjer na 2. To vam je sve, i ne- mojte misliti da se šalim, jer mi nije do šale! Treba li svemu ovome komentara ? Mislim da ne treba. Fakta i šifre rječito govore. Tako sam indirekte i oprovrgao smiješnu insinuaciju izvijesnoga kritičara u Martov- skoj svesci Zagrebačke »Hrvatske Smotre« koji je iz nekijeh riječi (1!) kojima se ja služim i koje mi i Vaš list ljubazno prigo- vara, ali kojijeh se odreći ne mogu jer mi se dopadaju i jer ih nalazim opravdane, izvodio genijalni zaključak, da je moj ru- kopis u prvom redu bio namijenjen »srp- skoj ćirilskoj publici i« Ja, kome je knjiže- vnost »une et indivisible« kako Francuzima Republika, ne bih se ni branio od ovoga prigovora da nije i suviše jasna njegova tendencija. Ne, niti za jedan jedini trenutak nijesam pomislio na »srpsku ćirilsku publi- ku« ma da sam djelo započeo u Dubrov- niku, produžio u Beogradu, a dovršio u Sofiji, dakle na Balkanu. To može svak sada jasno i vidjeti iz istinskoga ekspozeja o peripetijama mogu rukopisa. Ja sam 4 prvom redu bio namijenio djelo samome Dubrovniku. A meni je i Vama dobro poz- nato, da je u Dubrovniku latinica popular- nija od ćirilice toliko da se i sam srpski list u Dubrovniku štampava latinicom. U drugom redu htio sam da se. publikuje u Zagrebu — ne poznavajući ili, da bolje re- čem, ne priznavajući nikakovijeh vještački- jeh pregrada i ograda u književnosti — a naprosto iz motiva izrečenijeh u »Savreme- niku«, biva da odam hrvackome dijelu svo- ga naroda dužnu poštu i priznanje za sve što je učinio za popularizaciju. i obragjiva- nje dubrovačke istorije i književnosti, Svaki će čitalac biti uvjeren da bih ja zaista i bio štampao ćirilicom svoje djelo da mi je bilo do ličnoga dobitka. Jer niko neće posu- mnjati da bi mi Matica Srpska ili Kolarče- va ili Ćupićeva zadužbina ili Srpska Knji- ževna Zadruga (a da i ne govorim o kralj. srpskoj akademiji u Beogradu, kod koje sam god. 1899. i publikovao I. knjigu svoga djela: »Dubrovnik i Osmansko. Carstvo«) niko, velim, ne će posumnjati da bi srpski kulturni zavodi bili sa oduševljenjem primili ovako djelo o: »Padu Dubrovnika«, o kom sam god. 1906 u auli beogradskoga uni- verziteta govorio uz najburnije odobravanje do suza dirnute mnogobrojne publike. Ja bih tako bio učinio sjajan novčan posao (jer je poznato da srpski kulturni zavodi bolje plaćaju od hrvackih) što žalibog nije- sam učinio sa izdanjem u latinici (o pro- daji knjige mogao bi se takogjer napisati vanredno zanimljiv članak, a možda će i za to doći podesan čas). Ali su me pri pu- blikaciji djela rukovodili motivi uzvišenije prirode, pak je ispalo kako je moralo is- pasti. Ja, u ostalome, ništa ne žalim. »Pad Du- brovnika« nijesam napisao za trenutne ka- kve interese savremene politike. Nijesam radio osam ura na dan kroz devet mjeseci — a nakon trogodišnjega rada po arhivima — i tim lani znatno oštetio moje zdravlje, da bih se sada zadržavao na prolaznim fe- nomenima našega jadnoga svijeta. A nije- pred sam ni računao na skoro razumijevanje ni priznanje, znajući koliko još mutne vode ima u sudovima našijeh duša. »Ja pišem — rekao bih sa Emilom Ollivierom *), sa kojim osjećam toliko duševne srodnosti — jer u dizinteresovanom svjedočenju istine ima neko divno uživanje i jer ljepota koja je u njoj obilno nagragjuje naporni trud što treba uložiti da je pokažemo svijetu.« Plemenitijeh će uživati u toj ljepoti i priznati ovaj trud. Pa što bi istorik smio više i da traži > Me- gju ovijem dušama je i ona nepoznatoga mi pisca Vašega podlistka i milo mi je što *) Uvod u XIV knjigu njegove monumentalne istorije Napoleona III (I Empire libaral). osjećam koliko mi je lako: i prijatno bia» godariti Vam. A sada ćete i bolje razumjeti onaj Post-Scriptum u predgovoru mome djelu ! Sa odličnim poštovanjem Lujo Vojnović. Zagreb, 30 Aprila 1909. (Da se ne bi zlo shvatilo, sastavljač o- e djela veleuč. g. kneza, Ut JU i štovatelj znača; i Dr. j i obitelji mu, malazi, shodno i či koje se odnose na. osobu Mixicha, ne diraju koju sastavljač ni iz _ ni A rme od pozna, nego sistem; a takogjer da je: po duševnosti napisana, jer djelo. zasi svaku pohvalu. E m, općine. ne stoji, jer mjesni listovi s | da_je ćinsko vijeće u vanrednoj sjednici u » lištu, odredilo bilo svotu za djelo. Toliko donašamo po ) Iredništvo) $ i Starčevićanci. Pa ipak uza svu galamu i prašinu. koju je podigao Prodanov predlog, ipak je imao neki uspjeh! — Mi smo u članku, »Proda- nov predlog« u broju od 6 Marta megiti nim kazali doslovno o njemu : »Uspjeti će da, ali u obratnom smislu: zamrgiti će jo jače situaciju, zaoštriti opreke, a, možđa za- vaditi i one koji su kako tako barem uje- dno bili«. Ne daju li nam poslijednji eto od riječi do riječi uprav naše RIA Jest, Prodanov predlog zamrsio je tako bio situaciju, da se megju strankama mije mo- glo znati ni ko pije ni ko plaća, pa i ine- gju članovima iste stranke. Natezalo ga st na sve moguće načine. Jedino su Starče- vićanci jasno i nedvoumno odmah u počet- ku odgovorili, izjavili svoje stanovište i o- sudili predlog, te sve io u nekoliko člana. ka obrazložili u glavnom glasilu stranke na usta Dr. Bošnjaka. Zaoštrile se opreke, pa eto već vidimo po pisanju »Hrvatske Kre- ne« sada očito da se drugamo smijera.“ Nić je li zanimivo, kad ne bi bilo žalosno, itio+ triti kako »Hrvatska Krun&« uz talembese pjeva tumačenju programa od 1894 od Dr. Mile Starčevića; a kad se k tome dodađe i one domaće vijesti o kojima smio nešto se- mo natukli u mašemu članku »# Prodan se ljuti« (br. 215), pa opet dođaj onu sađa »I Slovenci protiv nas« (vidi »Hrvatsku Kru- nu« br. 43), vidi se očito da se teži zane- čim drugim, ne za obranom predloga. Sa- da gospodi smeta i vođstvo naše! Ej,: de» leko smo došli! — Napokon je Prođanov predlog zavadio Pravaše u Dalmaciji. Neki su se već vigjeniji članovi izjavili, kao n. pr. zaslužni i ugledni nadžupnik Pavao Zan- ki, koji eto osugjuje ne samo »nenadani preokret« već i »nečisti pravac« u ovom pitanju. Kad jedan Zanki, desna ruka stranke, tako odriješito istupa, to se mimoići ne smije. A eto i svi pravaši Du- brovački javno istupiše i pridružiše se Star- čevićancima u Banovini. Kada stvari tako stoje, zar će nam Pro- dan moći da predbaci onekovu smiješna frazu, podrugivajući se i ako preko volje, kao: »Sve je-u jednu riječ onako kako je on (tij. mi) reko ili predvigjao. i . Se! š