Br. ' 293.
FRAM
U DUBROVNIKU, 29: Maja 1909.
Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po
i četvrt godine surazmjemno; za inozemstvo
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto
polugodište.
GRTENA MRVATSA
godišnje K. 9 — Ko
IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.
Odgovorni urednik FRANO SCHICK.
Pretplata i oglasi šalju se Administraciji. Pisma.\ dopisi Uredništvu, — Za
zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku,
Dobro došla,
mila hrvatska braćo!
Danas će hrvatski Dubrovnik imati
neobičnu sreću, da primi po prvi put,
nakon znamenitog aneksionog čina,
našu hrvatsku braću iz junačke Herceg-
Bosne.
Dubrovnik, koji je hrvatskom narodu
prednjačio u razvoju hrvatske svijesti
i snage, hrv. pjesme i knjige, u čigo-
voj se povijesti redaju vijekovi slave
i bogatstva, pozdravlja danas oduše-
vljenjem u svojoj sredini, u sredini ne-
patvorenog hrvatstva, braću istog imena,
iste krvi, istih težnja. Pozdravlja ih ne
bučnom slavom, ne šupljim frazama,
već živim srcem u grudima svojih hr-
_vatskih sinova, koje biju isti jadi, more
iste čežnje. Velika ideja čiste hrvatske
narodne solidarnosti pod barjakom slo-
bode i ujedinjenja hrv. naroda, obu-
hvata sve više srca svih pravih Hrvata.
Ta ideja se danas, poslije aneksije, još
jače manifestira u ovom skromnom,
dostojanstvenom, ali znamenitom do-
lasku naše plemenite braće. Dubrovački
Hrvati pozdravljaju oduševljenjem bo-
sanske sokolove, a navlastito mi dubr.
Starčevićanci, kojima je cijelo biće ne-
prestano izloženo bojnim kuglama ra-
znovrsnih neprijatelja, čitava borba u-
perena baš za tom velikom i neslomi-
vom idejom, da i naša kršna Herceg-
Bosna, to gnijezdo hrvatskih sokolova,
za kojim čeznu grabežljive ruke mmno-
gih naših neprijatelja, prispije u neda-
lekoj budućnosti, skupa sostalim hrv.
zemljama u krilo majke Hrvatske, pod
svijetlom krunom hrvatskog kralja. To
je naš alfa i omega cijele naše dugo-
trajne borbe, borbe posvećene hrvat-
skom narodu. Toj velikoj ideji neustra-
šivo služimo i služiti ćemo, toj ideji
služi i teška borba bosanskih Hrvata.
Dakle zajednički i složnim hrvatskim
silama uprimo, smjelo, muževno, juna-
čki do konačnog cilja. S tim načelom
i željama u srcu radosno grlimo naše
mile 'Trebevićance, sokolove iz šeher
Sarajeva. Bio Vam ugodan boravak u
našoj hrvatskoj Atini, mila hrvatska
braćo, te Vam još jednom iz dna srca
s našim Hugom kličemo:
IZ STONSKOG PRIMORJA.
Razgovor
Rade i Mata.
Rade: Bio, hvala Bogu, kad i ti vidiš malo
dalje od nosa. Ali opet velim, kad bi mi
zakonitim putem promijenili ovaj zakon,
ne znam, bili nam bilo bolje ili gore.
Jer ako ne bi davali popu u naravi, mo-
rali bi mi plaćati u porezu, a znaš, da
carski ljudi ne čekaju, moraš platit kad
ti dogje, a pop bi te barem pričekao, ako
imaš dadeš, a nemaš li i ne traži ti. Pa
mogli bi i oni onda udarit u druge diple,
te što nam sada čine za onu kukavnu re-
dovinu, onda bi mogli za sve tražiti pla-
ću, pa eto opet gore. Ta zašto bi mu i
uskratili redovinu? Koliko pop za nas radi,
koliko se za nas brine; uvijek nam je pri
ruci: danju, noću u svako doba: bila kiša,
bio snijeg. Naši stari nijesu propali, što
»Kud hodili, sretali vas glasi
Plemenitih hrvatskih sinova,
Koji željno čekaju budućnost,
Da sve grane kraljevine stare
Na starome prolistaju deblu,
U jedinstvu da se duše nagju,
A srca nam svima složno kliknu:
»Liepa naša — mila domovino I«
ivjelo Hrv. Pjev. Društvo »Trebević«!
Živjela hrvatska Herceg-Bosna!
Iz ponora u ponor.
Akcija Prodana i drugova poduzeta pro-
šloga siječnja u Zagrebu, gdje je iznesen
poznati »srpski« predlog, propala je. To
nam eto napokom poslije tri duga mjeseca
ta gospoda činom priznaju. Bolje ikad ne-
go nikad ! Tim je do u sitnice utvrgjeno da
je opravdano naše stanovište, koje zauze-
smo u stvari. Vjerovasmo u mogućnost »ča-
sovite zablude«, pa mišljasmo da će se go-
spoda opametiti, da će se povratiti na pra-
vašku stazu kojom su do tada — barem
Prodan časno i dično — koracali, ali - da.
Vrijedni »maestro« iz Šibenika, poznat na
daleko i široko sa svoje uglagjenosti, ne-
mari za polučeni svestrani fiasco, on iz-
mijenio nekoliko akorada svojoj »ouverturi«
i dade je uz muklu tišinu »da capo« izve-
sti 3 o. mj. u Spljetu. — Pravaši dalmatin-
ski, prije nego namijenjenu vam čašu od
vaših »vogja« iskapite i time samoubojstvo
i kao ljudi i kao stranka počinite, zaplešćite
rukama, otkrijte glave i kliknite: živio! —
U žalosnoj vrtoglavici, koja je obuzela
neke »naše« ljude na uplivnijim položaji-
ma, sa zebnjom u srcu pomišlja rodoljub
o istinitosti Zvonimirova proklestva. Ti lju-
di kao da su se okladili ko će pogrdnije
o hrvatskom narodu govoriti, ko će ga gore
zatuči, ko će ga cijenije izdati i napokom
uništiti ! Pa se onda neki čude ako se po-
šten čovjek, koji iskreno ljubi svoj hrvatski
narod, očajan povlači sa poprišta, gdje vidi
uza' se veliki broj beznačajnika ? pa se neki
Kameleoni tuže na slabo uzgojen naš na-
rod ? pa takovi vrtikape koji mare samo za
svoje trbušine govore u ime hrvatskog na-
roda i hoću da su njegovi vogje i pred-
stavnici? pa su tako bezobrazni da silom
nameću narodu našemu svoje nazore, koje
mijenjaju brže nego spomenuti afrički gu-
šter boju svoje kože ?!... A sve to na ra-
čun kojeg krvavo plaća mukotrpni naš hr-
vatski narod! Propast hrvatskog naroda im
je cijelj, a ne imaju ni toliko srama da to
najbezočnije i ne ističu vičući na sva usta
da im je sve jedno kako se zvao naš na-
rod: Hrvat, »Srb« pa i — Kinez, samo da
je njima dobro. — O, vi novi Brankovići,
podle izdajničke duše, u kut, u kut... sra-
Oni su uvijek bili snama, a gospoda
samo kad su nas trebali. Ne varajmo se,
da se ne budemo kajali, kad nam ne
bude na vrijeme.
Mato: To ti je sve dobro, ali zašto se po-
povi prte u politiku? za njih je crkva,
krunica i križ oko vrata.
Rade: Hm... za popove nije politika?! A
reci mi pravo, da se popovi nijesu prtili
u politiku, što bi od nas bilo? Bili bi
propali s vrh glave do dno pete, Pa kaži
mi, nije li i pop čovjek, nije li i on gra-
gjanin kao što sam i ja i ti, nema li i
on srca za svoju domovinu, nema li se
i on brinuti za naše dobro ne samo duše
nego i tijela? Zar on nije slobodan, da
ono vremena, što mu ostane slobodno od
svojih poslova, posveti na dobro svoga
puka? Tako bi mogao drugi kazati: za-
što se advokati, trgovci, učitelji, bave po-
litikom, a ne svojim poslom; tako bi i ja
mogao tebi reći: zašto se ti baviš politi-
kom, a ne motikom i mašklinom? Dakle
vidiš kako je to nepametno, kako vas vaš
vogja za svoju uči.
Mato: A valaj imaš pravo. Dosta vrijedi
kad ti se stvar prikaže sobje strane. To
mi se čini, da nije pravo govorio Smo-
dlaka, da se popovi zatvore u sakristiju,
motite slobodno vaše ime, ali ne sramotite
onaj krasni narod, koji vas svojim žuljevima
hrani!
Pravašima i njihovim načelima, koje im
je namro neumrli Starčević i koja su jedina
kadra da spase naš hrvatski narod, u Dal-
maciji red je dakle — izginuti. To su od-
redili njihovi »vogje«. Tim se ispunja vje-
čita želja bivšeg narodnjačkog prvaka koji
je pravaše pogrgjujući ih nazivao »sektom«.
Danas taj može da ponosno i istakne da
je i »cedre« pravaštva pokršio (?). — Od
dana 3 o. mj. započinje dakle ponovno ne-
lijepa igra sa kožom našega naroda kojoj
eto sekundira i — Prodan. Onaj Prodan,
koji je bio ponos i dika svakoga poštena
hrvatskog čovjeka, strah narodnih dušma-
na, uzor rodoljuba ! Davna je to nakana
domaćih izroda da unište toga značajnika;
poduzimali su i gore i dolje sve moguće
da ga oslabe, sataru... i eto kao da je
došlo vrijeme...
Ta čemu je sve to što se danas ponovno
kuha? Čemu biranje članova nekih odbo-
ra? Zar nijesu imali »Hrvatsku stranku«
gdje su bili svi na okupu i bijeli i modri
i cini i žuti? čemu su se cijepali u pose-
bne organizacije ? - Sada će iznova svi u
kolo, samo će tu i Prodan sa svojima doći.
Nu kad oni nemogoše sami već dalje, kako
će danas uz jednog Prodana ? Politiko, po-
litiko, ime ti je - mahnitost! - Pod lijepim
riječima i bučnim frazama krije otrov koji
će uštrcati i onim rodoljubima, koji su do
sada ustrajno vojevali i neustrašivo bili na
braniku roda našega, da ih oslabe, da ih
unište i time svoje prljavštine prikriju. Po-
tajno veselje, sarkastičan smijeh, gjavolski
rug već izbija im na licu, već ga u šali
kroz »N. Jedinstvo« osjećaš, a da se i ne-
spomene famoznog Kapića, koji misli da je
svu mudrost pozobao u svom listiću.
Nije li već samo riješenje jezičnog pita-
nja u Dalmaciji dostatan čin što su kadri
neki »predstavnici naroda« počiniti ? Nije li
da ti pamet stane kad vidiš »narodnog za-
stupnika« — inače čovjeka bez ikakove izo-
brazbe — da galami protiv naroda, koji ga
je odabrao u društvu sa dušmanima roda,
klevetnicima velikih mučenika Zrinski-Fran-
kopana i piscima brošura 4 la »Uzajamnost
Juž. Slavena«? Nije li izdajstvo kad jedan
presjednik »Hrv. stranke« naziva naš hr-
vatski narod: »marod naš hrvatski iliti srp-
ski« i još je načelnik - Spljeta ? - Nu dok
su takovi matadori »naši« ljudi - eto ti i
»braće« t. z. Srba. Eto ti nekog Bakotića
koji u ime svojih udara odmah u početku
na najjače temelje te kule babilonske svo-
jom »potpunom autonomijom« Bosne i Her-
cegovine. Nije li pak najveća sramota kad
neki »prvaci« kažu i uče: sve jedno mi je
zvao se ja Hrvat ili Srbin?....
Rade: Ovo ti je ono, što sam ti htjeo ka-
zati, da gdje koga srbi tu se i češe. Po-
povi su naprednjacima trn u oku, jerbo
razotkrivaju njihove oltare, oni ih prika-
zuju puku kakvi su i što su, pa odatle
graja na popove, jer im pomrsuju račune.
Mato: Ajde da, pustimo popove na stranu,
ali kako ćeš mi branit gospare, kmetu
više teško, ne može ni da žive.
Rade: Znaš koja je? Uvijek će biti gospara,
uvijek će bit sluga, to neka mi niko ne
govori. Svi ljudi ne mogu bit jednaci, pa
govorili, što hoće vaši drugovi socijalisti.
Mato: Naša stranka nema posla sa socija-
listima, Bože nas sačuvaj takovih!
Rade: Bože daj, da bude tako, ali me je
sve strah, da to ne bude sve jedna pasta.
Dakle rekao sam ti, da ima gospar4, a ima
i kmeta. Gospar ima svoj posjed, svoje
zemlje, bilo to kako bilo sad je njegovo,
to je njegovo kao što je tvoja ona kuća
i ono malo zemljišta, što posjeduješ. Bili
meni, tebi, Petru, Pavlu, bilo drago, da
nam sutra dogje kogod, pa reče: ja hoću,
da mi tu kuću dadeš i ono zemlje, što
imaš. Ma mislim, da ti ne bi bilo drago,
nego bi ga još i išćerao. Kojim pravom
on to od tebe traži? Dobro. Gospara je
zemlja. Ti si ugovorio s njime, da ćešimu
Nu dosta je. Čovjeku se smrkne pred o-
čima kad samo i pomisli, da su se ti svi
urotili kako da zatuču pravašku ideju, da
umetu narod kojemu pravaši odano služe.
Pa još ima pravaša koji to ne vide, koji
ih u tome i potpomažu! — Kad sve to
vidi iskren hrvatski rodoljub morao bi zdva-
jati, kad nebi vjerovao u budućnost Hrvat-
ske, kad mu nebi poput melema zlasladile
gorčinu duše uzvišene i istinite riječi neu-
mrlog Starca, koje je g. 1861 u saboru iz-
rekao: »Hrvat je kroz Ungariju i goloruk
prošao, a taj dogagjaj netrebuje tumačenja :
Bog čuva mučenika Hrvata proti izdajstvu
i bezverju....« —
Dalmatinski pravaši, je li moguće da ćete
to dopustiti, da ćete i vi ostaviti na cijedilu
svoj narod? Jedino mu uhvanje, jedino u-
porište u vama, pa i vi ćete ga zapustiti
baš sada u najvažnijem možda času ? Je li
moguće da ćete i vi u onu »koaliciju«, koja
se nudi Magjarima za pliticu leće; koja se
ne usugjuje da naglasi hrvatstvo Bosne i
Hercegovine; koja nas eto izdaje i Talija-
nima; koja nas bruči pred pametnim svije-
tom obranom veleizdajnika vlastite naše do-
movine; koja nam ruši i ono malo auto-
nomije što imamo; koja je bila u vlasti i
nije ništa dobra učinila, a ište opet vlast u
svoje ruke da gore učini; koja je najsra-
motnije baš protiv nas pravaša istupila i
danas je, koji smo joj najviše pomogli;
koja je proganjala naše marodne učitelje,
jer su pravaši; koja napada najgadnije na
svećenstvo i vjeru, samo da utuče naš na-
rod; koja se tovi magjarskim štipendijama,
da se ruga svome narodu; koja ima u svo-
joj sredini članova i to nmajuplivnijih, koji
su pod sumnjom, da su plaćeni iz disposi-
tionsfonda tugjinskih vlada... Je li mogu-
će, pravaši? —
Jednim udarcem da porušimo sve što smo
u očajnoj borbi za prava naroda u 50 go-
dina kao pravaši stekli? O, nč, nč ! Hrvat-
ski naš narod ima od nas pravaša Starče-
vićanaca u ovo subdonosno doba najveću
potrebu ! Ali naši dušmani, izrodi našega
naroda se okupljaju, biraju odbore, uriču
sjednice... a mi? Nije li prijeka nužda da
se okupimo, da se pobrojimo, da stisnemo
jače redove - spravni na braniku svetih do-
movinskih prava ? Čeka nas strašna borba,
možda najžešća do sada, sa izrodima doma-
ćim, sa dušmaninom izvan: sve će uradit
da nas sataru, unište, Kažimo im da se ne
bojimo, navijestimo im bezobzirnu borbu
na svim linijama, ne odstupajmo ni korak
najsitniji i — pobjeda je naša, jer se bori-
mo za sveta prava hrvatskog našega roda.
Mislimo, da bi od potrebe bila stranačka
velika skupština u Zagrebu. Poradimo mi
u pokrajinama, dogovorimo se, sastanimo
se u glavnijim mjestima da uzmognemo
davati toliko i toliko od prihoda i daješ
mu, ono što si dužan. Pogjimo dalje, tebi
se je dodijalo radit na gosparevoj zemlji,
ako hoćeš, možeš je ostavit, a gospar će
ti platit ono, što je na njome i Bog te
veselio. Kojim pravom možeš ti zabtjevat,
da ti on pusti tu zemlju?
Mato: To je tako, ali je teško obragjivati
zemlju, pa bi nam gospari mogli štogod
popustit, a ne da im toliko dajemo.
Rade: To su pak posli svakoga pojedinoga
i gospara; oni se mogu nagoditi, kako
ih je volja, ali nema prava niko, pa ni
vaš advokat Smodlaka, da zapovjeda tu-
gjim imanjem. Da ga pitate: bili on dra-
govoljno poklonio one palače, što je sa-
gradio u Spljetu, što bi vam na to od-
govorio? Pak ne vigjaš li i sam da go-
spari redom propadaju, a štedni se se-
ljaci otkupuju. Nazad je 100 godina sve
bilo vlasteosko, a danas ni stoti dio.
Mato: Pa onda kojega je belaja dolazio,
kad nam od svega toga nikakove koristi,
Rade: Dolazio je za svoje svrhe, Ne čudim
se ja ni onomu u Trnovici ni još nekim,
ali se čudim našemu narodu. Čudim se
kako ih je zaveo onaj, kojeg su prije svi
u šprdnju uzimali, Ali što kažem, zaveo?
Ljudi čuli za lijepa obećanja, govorili:
obznaniti naše vodstvo, koje će onda sho-
dno odredit. Starčevićanci, ma posao svi
dojedan, što više nas to bolje i za domo-
vinu i za pojedince. Gdjegod nas ima: svi
za jednoga a jedan za sve, držeći se one
našeg neumrlog vogje Starčevića, koji nas
uči: »da je ljudsko društvo za sve ljude, a
da su ljudi samo oni koji su marljivi, po-
šteni, pravedni, napredni, ter da u društvo
takovih ljudih nesmiju se primati ni gospo-
da koja nisu vredna«. Pa dalje: »da neva-
lja gledat ni negledat ikomu ugoditi ili ne-
ugoditi, nego da treba pravim putem kora-
cati, pa bilo što mu drago«. (Pisma magja-
rolaca« Il. str. 13 14.). (21/5) = R.
Žalosni pojavi megju
učiteljstvom.
Devedesetih godina, velika većina pučkih
učitelja pripadala je stranci prava; oni su
dapače uz svećenstvo bili glavni taktor stran-
ke u Dalmaciji; bili su pioniri nauke An-
tuna Starčevića. Mnogi su trpjeli progonstva
od pretpostavljene im vlasti i stavljali svoju
egsistenciju na kocku za pravaštvo.
I danas ima lijepi broj učitelja Starčevi-
ćanaca; ima ih megju mlagjom generacijom
i megju starijom, i to iskrenih i oduševlje-
nih boraca za pravaška načela. Oni nijesu
vikači. Rade tiho i skromno u zabitnim se-
lima kao i u drugim mjestima za svetu hr-
vatsku stvar.
Kako je bila moda devedesetih godina biti
pravašem bez da su pojedinci ili bolje reći
— slabe duše, puzavci — i znali što je to
stranka prava; — kao što je danas za mno-
ge moderno biti naprednjak — tako je i
megju učiteljstvom bilo onih kojima je pra-
vaštvo bila zvučna fraza. Ali kad je došlo
do rada, do žrtava, da se vidi na ždrijelu
junak ko je, onda su ove slabe duše podvi-
le rep i u kut. Poznam ih nekolicinu. Bili
su megju prvim vikačima, a danas postali
su štreberi, puzavci, ulizice. Žalosno !
Ima ih koji su uskočili i u Smodlakin
tabor. Ti uskoci truju narod bezvjerskim no-
vinama, svagjaju se sa svećenstvom, potko-
pavaju im ugled u narodu, ruše najsvetije
amanet-vjeru otaca naših. Može li se pomislit
da takovih imamo drugova. Uvlače nezdravi
liberalizam u školu, uče dječicu da su ona
»pokretaški podmladak« i t. d. Žalosno!
Naš vajni »Učiteljski Glas« oborio se na
d.ra Franka. I u to naše jedino glasilo, po-
čeli su šibenski petljanci uvlačiti stranačka
trvenja. Ali neka se ne jogune odviše. Star-
čevićanska stranka u Banovini najviše se
zauzimlje za učiteljstvo, te su u »Učiteljskom
Glasu« same potvore. 'Ko je ustao za uči-
telje, kad ih je vlada progonila ? Ko ih je
kandidirao u sabor ?
bit će bolje malom puku, a opet znati-
željnost — pa se nakupilo svijeta i opo-
jeni zanosom od velike sreće klicali: »ži-
vio Smodlaka«, živio vogja »pučke na-
predne stranke«! Kad u večer trista, a u
jutro ništa!
Mato: Kako? kad ima još nekih, koji oko
toga rade. Neki su dan imali skupštinu
u Ponikvama, pa kažu, da su svi uz njih.
Rade: Bave se dva-tri zelenjaka; a to ti je
u Ponikvama isto kao u Čepikućama, kad
je ono bilo vikanja, pa poslije ništa. Nije
to drvo za našu zemlju, na, dragi Mato!
Mato: | meni se čini da nije. Do sad sam
i ja bio uz njih, ali ti si mi otvorio oči
— daleko im kuća od mene!
Rađe: A reci mi još, kad vam je toliko
Smodlaka govorio protiv redovine, jeli
vam štogod govorio i protiv avokata; jeli
vam govorio koliko se on kao avokat se-
ljaku naplaćuje za najmanju parnicu, pa
i samo ako štogod potpiše ili što do suda
dogje?
Mato: Baš o temu nije ni proslovio, nego
je još falio sam sebe, a sve za to jer je
i on avokat! Sad vidim da imaš razlog,
da sam ja bio zaveden, pa opet ti velim:
daleko im kuća od mene! (Svršetak).
item m ai