KOE

Br. 242.

PRAVA CRVENA HRVATSKI

U DUBROVNIKU, 9. Oljčtra 1909.

 

1 četvrt godine

polugodište.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na 31
surazmjerno; za inozemstvo godišnje K. 9
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen 1 za došasto

God. V.

 

 

 

— Ko

 

li
|
|

 

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

IZLAZI SVAKE SUBOTE. + POJEDINI & BROJ J STOJI. 10 PARA.
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE

 

| preve i oglasi šalju se Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. — Za-

plana i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku

a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo 1 utužljivo u Dubrovniku.

 

 

 

Agrarna banka.

Zastupnik D.r Mihaljević obrazložio
*je u hrvatskom saboru u Zadru svoj
predlog, da se ostvari agrarna banka,

koja bi dala način i srestvo seljacima,

da se otkupe od svojih zemaljskih gos-
podara, i da kroz dugi niz godina is-
plate učinjeni dug, i tako postanu vla-
snici svoga posjeda. Istodobno i za-
stupnik Prodan iznio je takogjer pred-

log, da se urede kmetski odnošaji u
Dalmaciji. Velika demonstracija u Splje-
tu očito kaže, da se to pitanje svaki
dan to višom žestinom nam nameće;
nadasve otkad je D.r Smodlaka kati-

dinarskim svojim radom ražestio teža-
čke mase na taj način, da se taj troskot

prilično proširio kroz pokrajinu, i pri-
jeti i javnomu miru i javnomu poretku.
I jedan i drugi prećlog posve su ple-

meniti i izvrsni; a nadasve onaj D.r

Mihaljevića, koji riješi konkretno pita-
nje i pruža srestva kmetima, da posta-
nu gospodari na svojoj grudi. Da li
će pak taj predlog i ta srestva korije-
nito ozdraviti tešku bolest, kojom bo-
luje većina našega pučanstva, jer su
ogromna većina prosti težaci, dvojimo.
Naš težak novim obragjivanjem, a na-
dasve kroz nekoliko godina, kad su

cijene buhaču bile visoke i kad je vi-

no obilato ragjalo i dobro se proda-
valo, imali su srestva da osnuju seo-
ske blagajnice i tako da postave temelj,

kako bi se otkupili od gospodara malo | ras

po malo, i postali svoji u svome. Ali
seljak se ojogunio, htjede da i na se-
lu gosposki žive kako živu i gospoda
u gradovima; odbaci težačku starinsku
svoju odjeću i obuču, i tako se troškovi
kućni pomnožili, a pristali porez a u
nekijem općinama i ogromni prirez,
pak posljedica je bila, da se jako malo
prištedilo krvavo stečenog novca, a sad
kad prijeti zbog filoksere a nadasve
radi vinske krize velika nevolja naro-
du, naravno je, da težaci a nadasve
kmeti u očajnosti svojoj buče i kriču.
| s druge strane bojimo se, da će ple-
meniti predlozi imati potpuni uspjeh.
Da se taj dostigne, htjelo bi se prvo,

PODLISTAK.

Preokret u religijoznim načelima

Aleksandra Manzonija.
Prof. W. Ljubibratić.

Izmegju svih umjetnih proizvoda u tali-

janskoj literaturi nema možda jednoga, koji
bi sadržavao toliko krasnih, potresnih, uz-
višenih epizoda kao Manzonijevi Vjerenici.

Koga nije ganula ona nesretna majka, te

na pragu svoje kuće, držeći u naručaju mr-
tvu kćerku, čeka na grobare, da im izruči

svoje dijete, žrtvu nemile kuge? Majka je

lijepo opremila svoju kćerku, u prebijelom
ruhu, kao da je nosi na kakovu zabavu.
Ne drži je ležećke, nego uspravnu na je-
dnoj ruci, s prsima naslonjenim na prsima,
kao da je živa. Da je duša nevine djevoj-
čice već pohrlila u nebo k angjelima, odaje
ručica bijela .kao vosak, te sjedne strane
visi s nekom težinom bez života, i glava,
što majci počiva na ramenu, spuštajući se
jače, no što bi se u snu dogodilo. | eto

dolaze monati s mrtvačkim kolima. Jedan

od njih hoće da majci digne dijete iz na-
ručaja, ali mu ona uzmičući natrag,
mirno i tiho: »Ne dirajte mi je sada; mo-
ram je ja staviti na ta kola; uzmite«, | go-
 voreći tako, spusti u ruke monata kesu punu

novaca, pak nastavi: »Obećajte mi, da s nje

reče

da godine budu izdašne i rodne, drugo,
da težak upre svom snagom u obra-
gjivanju zemlje; treće, da bude točan
u isplaćivanju dužnijeh okroka. Veoma
je dvojiti hoće li godine biti rodrie, jer
kad eto seljak barem u Spljetu i u o-
kolici ustaje proti crkvi i Bogu, teško
je da ga pravica Božija ne ošine, jer
se je preko reda uzoholio. Što je bilo
od jematve ove godine? Rodila zem-
lja da nije mogla bolje, nadošle kiše
negdje potopile negdje učinile da grož-
gje sagnjije te dočim se mislilo da neće
biti dostatno bačava, u što će se vino
salijevati, jematva će biti posve mrša-
va i loša. Prvi je dakle uvjet posve
neizvjestan, a i drugi uvjet trudno da
se ishodi, jer mnoštvo pivnica po se-
lijima navode težaka da lijenčari i da
ispija, a danas gdje nema intensivno-
ga rada nemože biti ni dobroga prihoda.
I treći uvjet takogjer je veoma dvoj-
ben. Naš narod na selu nadasve osku-
dijeva na kruhu, koji se silno troši u
težačkoj porodici. Kad mu zemlja ne
daje toliko koliko mu trebuje da sebe
\prehrani, on je prisiljen kod  raznijeh
trgovaca uzimati na vjeresiju, i to uz
takove uslove, koji su jako teški po
jadnoga težaka; a kad bi godina bila
plodna možda bi seljak mogao podmi-
riti caru carsko, općini općinsko, trgov-
cu učinjeni predujam, a agrarnoj banci
ustanovljeni obrok; ali kad bi godina
bila osrednja ili posve loša, dugovi bi
l, došla bi ovrha i banka bi bila
prisiljena dopokon prodati imetak svoga
dužnika; taj bi imetak kupio opet koji
dobrostojeći gavan, postavio bi na kup-
ljenu zemlju kmete da obragjuju, i ta-
ko bi smo se povratili na staru; na
novu borbu izmegju kmeta i gospo-
dara.

Ta bi ustanova, koja je posve ple-
menita, još boljim rodom urodila, kad
bi istodobno čim se bankom pružaju
srestva kmetu da se otkupi, kakvijem
zakonom ustanovio red nasljedstva, ka-
ko težačko biće nebi se drobilo i često
dijelilo, i način kojim bi se isto biće
porodici sačuvalo, nadasve od gramzlji-
\vih ruka, krvopija, lihvara.

 

nećete dignuti niti konca, niti dopustiti da
kogod drugi to učini, i da ćete je tako po-
ložiti pod zemlju«. | surovi monat stavlja
ruku na prsa, kao da joj se hoće zakleti,
da će u svemu ispuniti njezinu želju, te
s neobičnom se žurbom sprema da maloj
pokojnici učini malko mjesta na kolima.
Majka poljubi svoje zlato u čelo, položi ga
na kola kao na postelju, namjesti ga što je
bolje mogla, prostre na nj jedan bijeli ru-
bac, pak će: »Zbogom, Cecilijo! Počivaj u
miru! Večeras ćemo doći i mi, da ostanemo
uvijek zajedno. Megjutim se moli za nas,
a ja ću se moliti za tebe i za druge«. Izre-
kavši ove riječi, obrati se monatu, pak će
mu: »Večeras se povrati, da digneš i mene,
ali ne mene samu«.

I krenuše kola; majka ušla u kuću i čas
poslije se pomolila na prozoru, držeći o
vratu drugu, mlagju kćer, doduše živu, ali
sa smrtnim znacima na licu. Gleda majka
i uzdiše, pak kad kola iščeznuše njezinom
pogledu, povuće se sa prozora, položi kćer
na krevet, legne do nje, da zajedno umre.
Kao što cvijet — završuje Manzoni ovu e-
pizodu — već bujan ma svojoj vlati pada
zajedno sa cvijetićem još u pupu, kad pro-
gje kosa, koja izjednačuje sve trave na livadi.

A tek Innominatovo obraćenje! U njego-
vom se dvoru nalazi Lucija, koju bijaše u-
grabio da zadovolji raskalašenom Don Ro-

 

 

Sveta je stvar i posve plemenita, da
se pomože bijednomu težaku; on 'sa-
činjava onu ogromnu masu, koju na-
zivljemo narodom, ali kad mu se pru-
žaju srestva da odahne i da se otku-
pi, treba osobito pripaziti na to da se
on zaista otkupi i da steče tako do-
bro stanje, po kojemu on bi mogao
biti u svakom slučaju posve slobodan,
i svojom zaradom prihraniti pošteno
svoju obitelj i odgovarati svijem svo-
jijem dužnostima, kako čestiti podanik
i gragjanin.

Kad su velikoga vladara Ljudevita
XIV. upitali, što bi on od srca zaželio
svojijem podanicima težacima, on je
odgovorio ove znamenite riječi: »Že-
lio bi, da svaka težačka kuća može imati
na svome stolu za svoju hranu svaki
dan kokoš«. Da je moguće i mi bi
smo to željeli dobrijem našijem težaci-
ma, jer i za nas je prvi uslov slobode i
rodoljubnoga rada težačko blagostanje.

Dao Bog, da rad sabora u tome
smislu bude uspješan i blagodaran !

 

»Srbi“ na djelu.

Zadarska »Hrvatska Kruna« u zad-
njem broju veoma zgodno i posve pra-
vaški odgovara »Dubrovniku« i D.r
Luju Bakotiću. Oh, da bi bilo sreće,
da »Hrv. Kr.« jedri uvijek istim smi-
jerom, pravim Starčevićanskim hrvat-
skim dahom, a da joj ne mute ravni
pravac neki nazori srbofilizma. Naša na-
rodna kaže: »Bolje jeis po puta nego
iz svega puta«: to bi smo i mi željeli
negdašnjemu glavnomu organu naše
stranke. Na sve ponude, na sva popu-
štanja, »Hrv. K.« svaki dan doživljuje
to više razočaranja, te je na vrijeme da
se osvijesti i da se povrati na svoj
stari poznati i uspješni pravaški put.

To joj baš iz svega srca želimo, a
u toliko donašamo značajne riječi :

Čudni pojmovi vladaju kod nekih naših
ljudi, koji su zabili u glavu, da se politike
igraju. I dr. Lujo Bakotić, »narodni posla-
nik«, misli da je poslužio »srpstvu, srpskoj
ideji i otačastvu«, ako se je sa nekoliko nez-
grapnih fraza i nepotpunih ideja nabacio na
pravaše radi.... vješala.

U »Dubrovniku« posvećuje gospodin dok-

drigu. U večer je pohodi. Nagje je u plaču
i molitvi. Njezine proste riječi ganuše onu
dušu, na kojoj počivaše bezbroj zločina.

 

Vrati se u svoju sobu, legne u postelju da'

spava, ali san bježi od njegovih očiju. Malo
po malo se sjeća svih svojih zlodjela po-
činjenih od dana, kad iz prkosa, iz želje
za osvetom bijaše zalutao sa prave staze,
Sjeća se takogjer i onih nevinih dana, kad
se ne dizaše iz postelje, niti se spremaše
na počinak, a da nije sklopio svoje ruke i
pomolio se Onomu, čije je vječno prestolje
izmegju zvijezda. A sad? Očaj tišti njegovu
dušu, jer nema izlaza iz onog labirinta ne-
djela, u koje se strovalio hotimice. Nema
mu spasa, nema mu mira. I dok se ovako
bori sočajem, oko mu zapne. na pušku,
koja mu je visjela povrh glave. Već hoće
da se dohvati puške, da jednim hicem u-
čini kraj i svojem životu i svojim patnjama,
kad mu se iznenada nametne pitanje: Ho-
ćeš li, nesretniče, naći mira u grobu? Od
tog se glasa prestraši, ruka mu klone, a

hladni znoj oblije mu čelo. Zdvojan se vrti
po postelji, ali mira ne nalazi. U to stala
zora rudjeti, a vesela zvonjavina zvona po-
zdravlja prve tragove novoga dana. Inno-
minato sluša, ne zna kako da protumači te
vesele zvukove, ali osjeća da mu se duša
po malo vedri. Zatim skoči iz svoje poste-
lje, te obukavši se ma pola, pohrli da o-

 

tor čitav članak pravašima radi toga, što oni
ne potpisaše Tresićev predlog radi veleizdaj-
ničkog procesa. Ne znamo, kako on shvaća
politiku, ali po njegovom držanju i njego-
vih drugova u saboru, rek bi da oni hoće
jednu hrvatsku politiku sačinjenu od samog
sentimentalizma, zanosa i fraza. Srpsku pak
politiku oni shvaćaju i provagjaju samo re-
alno. Srbi, od iskona su političari, koji se
drže one »do ut dus«.  Pomagali su Khu-
ena, da im pomogne u ojačanju, pristajali
su uz Magjare, da obezbijede crkvenu auto-
nomiju, služili su Beču i talijanašima, da
omoguće razvijanje u Dalmaciji, ne pazeći
na to, što su svojim radom i oni osujetili
ujedinjenje hrv. zemlja. U politici su bili
trgovci, kad se je radilo o njihovoj koristi.
Sad, kad su vlastodržci cijenili nužnim i
shodnim, da radi svojih svrha upriliče jednu
srpsku veleizdajničku aferu, postali su mehki,
sentimentalni..... sami šećer ljubavi i al-
kohol nepromišljenog entuziazma. U ovaj se
upiše i mnogi Hrvati, koji radi više nego
bratske obrane Srba, moraju čekati čas, ka-

,|da će na njih doći red veleizdaje. Nije da

ovim hoćemo zamjeriti onim Hrvatima, koji
iz muhanosti izložiše sebe do skrajnih gra-
nica, nego namjera nam je, da predočimo
toj braći, koliku su zahvalnost dužni Hrva-
ti. Oni kao da okreću kartu te traže od Hr-
vata zahvalnost radi.... 93 optuženih !

| pravaši su se ogriješili o čovječnost i zah-
valnost, samo zato što nijesu htjeli potpi-
sati jednu šuplju izjavu bez značenja i bez
snage, nego su naprotiv htjeli žigosati ne
mrtvo i neodgovorno orugje, već one koji
su radom tog orugja upravljali — sistem ;
zato što su oni htjeli, da se sabor dalma-
tinski pokaže na visini svog poziva i da se
obori bez zakučastih dvosjeklih fraza proti
auktorima svih zala, koji zadesiše Hrvatsku ;
zato što su oni uprli prstom u glavni izvor
veleizdajničkih voda, koje nam domovinu
poplaviše.

Ali da, teško je onima, koji su do jučer
uživali blagodati nekih milostivih posmijeha,
odjedared istima  izceriti zube. | ako ih
biju, bolje je taktično raditi, jer, ko zna —
što budućnost krije.....

Megjutim kao za uzdarje zauzimanju Hr-
vata, oni bacaju napred zast. d.ra Mitrovića,
da se on naruga hrvatskom kralju, da nas
prikaže natražnjacima, predlažući poimenično
glasovanje kod pitanja drž. policije u Zadru,
da drži jedan kilometrični govor, u kojemu
su junaci bili dva pijanice, a za koji nije
našao u svojim bilješkama niti jedne riječi
o onoj slozi i bratstvu i ljubavi sa Hrvati-
ma. Zbilja, praktični ljudi, naši Srbi. A dru-
gi Hrvati njima plješću, dapače to i talija-
našima čine, a pravašima vele: sretan put!

tvori prozor, i pogleda. Magla prekrila pla-
nine, pepeljasti oblaci zastrli nebo; ali pri
svjetlosti, koja je malo po malo rasla, mo-
glo se razabrati na putu u dno doline, svi-
jeta gdje prolazi, drugog svijeta gdje izlazi
iz kuće i kreće, svi k istoj stvari, prama
otvoru doline, kuli na desnu, svi u sveča-
nom odijelu i s neobičnom živahnosti. Nje-
gova znatiželjnost biva sve veća, te pozvavši
pouzdana slugu, posla ga u selo, da se
propita za uzrok tom veselju. | dok je če-
kao povratak sluge, mislio je o dogagjajima
prošle noći, te mu sve jasnija postajaše
slika Lucije, kako je bijaše vidio, gdje kleči
i moli. Kao da odgovara nutarnjem nekom
glasu, reče sam za sebe: Da, pustit ću je,
oslobodit ću je, reći ću joj, da joj je slo-

bodno poći kamo hoće, U to se povrati
sluga, te mu javi, da je kardinal Federiko
Borromeo došao iz Milana u pastirski po-
hod. Na te se riječi zamisli Innominato.
Dakle jedan čovjek ima toliko moći, da sama
a|njegova prisutnost može razveseliti toliko
svijeta, utješiti toliko nesretnika, učiniti da
mnogi nesretnici zaborave na svoje jade i
pred njegovim licem nagju okrepe u teškoj
borbi za život! Ako je tako, zašto ne bih
i ja pošao k njemu? Zar neće imati jedne
riječi za mene? Zar neće naći lijeka mojoj
boli? | oblači se Innominato i spušta se sa

[svoje vrletne kule u selo i stupa pred Fe-
'

 

 

Hrvati!

Zadar, rodno mjesto neumrlog Zoranića,
grad uspomena hrvatskih kraljeva narodne
krvi, sijelo vlasti hrvatske Dalmacije, otu-
gjen je narodnoj misli, kula je tugjinske ideje.

Obmamljeni nekakvom maglovitom sla-
vom krilatog lava, rastrovani nekakvom vi-
šom kulturom, potomci kape i opanka po-
staju ljutim janjičarima, izrodima svoga roda
i jezika. Ali pored izrogjenih sinova hrvat-
skog naroda, imade u Zadru i lijepa kita
onih, koji za svoj narod živo osjećaju i koji
iz petnih žila nastoje, da u prvom redu
spriječe raznarogjivanje svoje braće i da
svrate na pravu stazu zalutale. Orijaška je
to borba, a dužnost je svakog Hrvata, da
zadarske Hrvate u tom plemenitom pothvatu
podupre.

Mi nećemo slijediti primjer naših protiv-
nika, nećemo organizovati rulju za ulične
tučnjave, nedostojne vijeka, u kome živimo,
već ćemo se ragje ugledati u našu braću
Čehe, te prosvjetom i ekonomskim napret-
kom privesti Zadar u krilo majke Hrvatske.

Vogjeni tom mišlju, već su neki mlađi
Hrvati stali otvarati u Zadru svoje dućane,
a naša je dužnost, da svojim novcem je-
dino krvatska poduzeća podupiremo, a ne
da krvavo zaslužnim parama tugjinske špe-
kulante potpomažemo.

Kao vlasnik »Hrvatske Knjižarnice« u Za-
dru, odlučio sam i ja istu reorganizovati,
kako bi najbolje odgovarala svojoj svrsi.
Uvjeren dakle, da je sudjelovanje čim ve-
ćeg broja osoba najbolje jamstvo za napre-
dak jednog pothvata, namislio sam pretvo-
riti »Hrvatsku Knjižarnicu« u dioničko dru-
štvo, čije su dionice od 25 kruna, isplativih
u pet mjesečnih obroka od 5 kruna, tako
da i najsiromašniji Hrvat može sudjelovati
u ovom općenarodnom. poduzeću, koje će
ne samo donašati lijepe materijalne koristi
svojim dioničarima, već će i mnogo dopri-
nijeti osviješćivanju naroda.

Netom budu pokrivene dionice, sazvat će
se skupština dioničara, koja će izabrati od-
bor od pet lica i to naravski ljudi inteli-
gentnih i energičnih, koji imadu znanja, vre-
mena i volje, da se dušom i tijelom po-
svete nadziranju i vogjenju ovog čisto na-
rodnog poduzeća, te koji će, uz sudjelova-
nje vrijednih i čestitih činovnika, provesti
osnovu reorganizovanja »Hrvatske Knjižar-
nice«, tako da će ova postati bez sumnje
jednim od prvih zavoda na hrvatskom jugu.

Ja sam potpuno uvjeren, da će i u ovoj
prilici svaki Hrvat vršiti svoju dužnost.

Hubert knez Borelli Vranski.

 

derika, te mu, osvojen od one nadnaravne
dobrote, koja se zrcali na njegovom pleme-
nitom licu, otkriva sve tajne svoje rastu-
žene duše. Kada je to učinio, osjeti neobi-
čni mir u svojem srcu, prigne glavu, pade
kardinalu u naručaj, primi od njega polju-
bac mira, a žarke mu suze obliše lice.

Ovaj je prizor jedna od najuzvišenijih
stranica Vjerenika, a tako moraše da bude,
jer je u toj epizodi Manzoni predstavio svoje
vlastito obraćenje Bogu, iznio povjest svo-
jega srca.

Nama se na prvi mah čini nemoguće, da
pjesnik, koji je ispjevao /mni sacri, koji je
napisao La morale cattolica i onaj neumrli
roman / promessi sposi, da je taj čovjek
jednom, u svojoj mladosti, zapustio vjeru
svojih otaca, bacio se u kolo bezvjeraca,
bio u društvu protivnika katoličke crkve.
A ipak je tako! Premda Manzoni nije rado
govorio o svojem obračenju, ipak imamo
toliko u njegovim pismima, .koliko u nje-

govim djelima dosta dokaza, da pokažemo,
zako je žalio svoje godine sprovedene u
bezvjerstvu; kako je njegovo kajanje bilo
temeljito, iskreno; kako je cijenio, da cijeli
njegov život nije dostatan da okaje grijehe
svoje mladosti.

Kad se Manzoni rodio, spremala“se silna
oluja, koja imaše da poraši sve iS
ustanove i prokrči put novim nazorima