Br. 244.

U DUBROVNIKU, 23 Oktobra 1909.

God. V.

 

FRANA CRVEMA

 

j Četvrt godine  surazmjemo; za inozemstvo
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da
polugodište.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

 

MMM

 

 

godišnje K. 9 — Ko
je predbrojen | za došasto

 

 

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PAia.
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE

 

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

 

 

Pretplata 1 oglasi šalju se Administraciji. Pisma | dopisi Uredništvu. |
zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para ro
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. —

nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

Rukopisi se ne vraćaju.

Listovi |

 

ar ponovna riječka resolncij?

Magjarska je opet u teškijem voda-
ma: neodvisna stranka mnogo je obe-
ćala magjarskomu narodu, a da _ nije
mogla obećanja izvršiti; jer s jedne
strane Kruna nije htjela da popušta na
prekomjerne zahtjeve od banke, od
vojske i t. d.; a opet u istoj se stran-
ci dogodio prelom zbog toga, što neki
htjedoše malo po malo izvojštiti što
god su bili obećali, dočim drugi su
navijestili rat nepomirljivi, dok im Kru-
na ne poda što zahtijevaju i ugodi im
svijem njihovijem tražbama. Ministar-
stvo, kojemu je duša lukavi Košut, iz-
nijelo je nekoliko formula ali je našlo
i tvrdi otpor: tako mu nije preostaja-
lo drugo nego dati svoju ostavku. |
već ima mjeseca da se pregovara i u-
govara: ovijeh je dana i parlamenat na
okupu, a sva je prilika da će biti lju-
ta kreševa i da će se opet doći do
one goleme krize, u kojoj je bila Ma-
gjarska kad je nastupilo ovo ministar- |
stvo, potpomoženo najviše od lakou-
mne koalicije i od našijeh zastupnika,
koji su nasjeli Košutovoj lukavosti. Bi-
lo je doba, kad su na Magjare grozno
vikali Supilo, Zagorac i ostali, ali rijet
bi da ih prošle nevolje nijesu ničemu

naučile, jer baš ovijeh dana, kad bi
mogli muževno istupiti i zauzeti odre-
gjeno i stalno stanovište, poglavice koa-
licije puštaju sve, ko da se njih i na-
roda njihovoga ništa ne tiče; i tako će
ih lukavi Magjari i po drugi put pri-
vestiti žedne preko vode. A ako su u
Boga mogli prositi bolju zgodu, zaista
do ove nijesu mogli imati. Kruna ot-
prto odbaca razne formule i načine,
kojim da se kriza ukloni: u istoj Ma-|
gjarskoj sve vri, jer su narodnosti pre-
.ko načina ogorčene, pokle im magjar-
ski ministar nastave potezom pera uki-
da naj svetiji amanet, pravo da odga-
jaju svoju djecu u rodnome svome je-
ziku; socijaliste sve to jače i glasnije
zahtijevaju opće i tajno pravo glaso-
vanja, a velika stranka nagode godine
1867 hoće da se nagoda čuva i vrši.
U toj vrevi kud bolje zgode, nego da
koalicija i hrvatski delegati dadu baš

 

 

PODLISTAK.

Preokret u religijoznim načelima
Aleksandra Manzovija.
Prof. W. Ljubibratić,
m.

Pošto se oženio, pogje Manzoni u Milan,
gdje se zadrža samo kratko vrijeme, jer mu
rogjaci s očeve strane, pravi katolici, pred-
bacivahu njegovo postupanje prama ocu i
u pitanju braka. Stoga se uzroka povrati
opet u Pariz gdje je neko vrijeme nastavio
svoj prvašnji život.

Ali se Manzonijev duh ne mogaše nikako
zadovoljiti sa suhoparnosti negacije. Nasto-
jeći da riješi teško pitanje o opstanku Boga,
dogje malo po malo do sasvim drugih za-
ključaka nego li bijahu teorije apsolutnog
nijekanja Boga. Primjer njegove žene oso-
bito je na nj djelovao, da je ponovno stao
učiti dogme katoličke crkve. Opat Degola
iz Geneve bijaše po naročitoj želji Henri-

, kete preuzeo na se tešku zadaću, da je po-
uči u katekizmu. Podučavanju prisustvovaše
i Mauzoni, a žarke riječi opata Degole u-
činiše na nj toliki dojam, da se je mraz

 

a već nekoliko mjeseca kasnije bijaše Man-

ruku nezadovoljnicima, kako bi dosti-
gli da Hrvatska žive ustavno i da ras-
kine one okove, koje su oni sami do-
puštili da budu nametnuti? Zar nijesu
iskusili dostatno lukavost i  bezobzir,
kojim baš ovo ministarstvo pritisnulo
je tužnu Hrvatsku o zid ? Prošla je a-
neksija, i oni potpunim pravom imali
su tražiti, kako se to dogodilo mimo
Hrvatske ? Imali su tražiti, da pravo
zemlje, koju zastupaju, bude priznato
da se ta zemlja sajedini materi zemlji!
Imali su ustati da zagovaraju pravedni
zahtjev narodnosti, a istodobno osudi-
ti, kako je pravo, nametanje magjarskih
škola Hrvatskoj! Imali su tražiti da bu-
de ukinuta pragmatika i odalečeni ma-
gjarski činovnici i poslužnici sa želje-
znica! Imali su zaprijetiti oholim «Ma-
gjarima, da ako im uskrate svako pra-
vo da oni imaju još jedno utočište, a
to je Kruna, koja će znati i hotjeti po-
moći svomu hrvatskomu narodu. To
su sve imali učiniti, ili muževno otstu-
piti iz parlamenta, i proglasom na na-
rod naznačiti nove staze po kojim da
se narod brani. Ali oni ne samo da
nijesu ništa od toga učinili, nego su
se ponovno upuštili u dogovore sa o-
nijem, koji su ih sto puta nemilo izi-
grali; koji zvijerski tlače narod, koga
oni zastupaju, koje su oni isti kao vje-
rolomnike sto puta prokleli. Izložili su
bili od svojih drugova Drohobeckoga,
izložili su Zagorca, izložili su se sami
barem poglaviti u mrljavoj stvari vele-
izdaje i podmićivanja: pa kako da ti
ljudi muževno istupe u obranu narod-
nijeh svetinja? Kako da govore slo-
bodno, kad su priznali pripadnost Hr-
vatske Magjarskoj? Kako da se opri-
ječe kad su dali onu lakoumnu dekla-
raciju? Dogovore vode, kako se iz-
vjesno zna, Supilo i D.r Medaković s
jedne strane, a s druge strane Just i
»glasoviti« Bathyani: onaj Bathyani,
koji je vodio glavnu riječ u prvoj edi-
ciji »riječke resolucije«. Sve nas je
strah, da se dogje i do druge edicije
iste nesretne resolucije, i nebismo htje-
li da budu žrtve prepedenosti i luka-
vosti sa strane baš neki naši zastupni-
ci, koji hoće da se igraju velike politike.

zoni prešao u krilo katoličke crkve. Kako
se to dogodilo, pripovijeda Carcano u Vita
di Manzoni, na ovaj način: /n Parigi —
se non & indiscreto rivelare le piit intime
confidenze — era ungiorno entrato nella
chiesa di san Rocco, pieno ' Animo di gravi
pensieri che da lungo tempo lo tormenta-
vano. Oh Dio, aveva detto, se tu esisti,
rivelatli a me. E da quella chiesa era u-
scito credente, Carcano ovdje govori o po-
uzdanom tajnom priopćenju, što za nas ima
osobitu važnost, jer je to mogao doznati ili
direktno od Manzonija, ili od koje osobe
iz neposredne blizine pjesnikove. Da je pje-
snikovo obraćenje nastupilo u jednoj crkvi,
to stoji nepobitno, jer nam o tome govore
svi kasniji biografi Manzovijevi, razilazeći
se jedino u potankostima toga toli zname-
nitoga čina. Dapače Gubernatis, kojemu o-
braćenje Manzonijevo nije po ćudi, kako
ćemo to kasnije vigjeti, opaža u svojem
djelu ## Manzoni ed il Fauriel, da je pje-|u
snik mnogima govorio o svojem obraćenju
na način kako to Carcano pripovijeda. Kako
god se stvar dogodila, nepobitna je činje-
nica, da se je Manzoni povratio u krilo ka-
toličke crkve i najodlučnije osudio i žalio

(svoj prvašnji život. O tome evo nekoliko
|dokaza, Dvije godine nakon spomenutog |

doživljaja u crkvi sv. Roka pisa Manzoni |

Nakon strašnoga iskustva i razoča-
ranja, mi uhvamo da se neće do toga
doći, i da će narod glasno dokazati,
da je već preko glave sit mevoljnijeh
eksperimenata, i da ište od svojih za-
stupnika da vrše muževno i pošteno
primljeni mandat, a to oni mogu jedi-
no kad budu samostalno i izravno sa
Krunom raspravljali o domaćijem ne-
voljama, i tražili podobni lijek, da se
ukloni nesnosno stanje u domovini.

Sveta je dužnost svijeh glasila, da
dok je na vrijeme upozore zastupnike
sove i s one strane Velebita, da se
dalje ne igraju sa amanetima i pravi-

put doveli narod u iskušanje, kako su
»riječkom resolucijom«, zaslužili bi da
ih narod ne samo proklinje nego ka-
menuje.

 

Škandali na Korčuli. |

Stanoviti listovi, koji imadu zadaću da
ocrnjivaju crkovnjake, i tijem da oslabe i
omalovaže vjeru, kako znadu biti samilostni
i ispričati najgoru raspuštenicu, tako znadu
goropadno navaljivati na institucije katoličke
crkve, prepuštajuć druge vjere u miru, i od
sitne slamke učiniti gredu. Kažemo odmah,
da nas se zlo ne shvati, da »Dubrovnik«
takove zadaće nema, i da je nasio kad je
pod gotnjim naslovoi o dogogjaju u Kor-
čuli sastavio cijeli roman, naravno pod u-
tiskom liberalnih novina »Slobode«, »Po-
kreta«, »Novosti« i t. d. Sačuvaj Bože, da bi
ti listovi pročitali koji katolički list, n. pr.
zagrebačko »Hrvatstvo«, jer u tome slučaju
u broju 221 od 29. Rujna, u članku »Petro-
nila Barić i samostan na Korčuli«, bili bi
našli pravu i temeljitu istinu, kojoj prigo-
vora nema, jer kako se očito u istomu član-
ku kaže, spremna je ista gospodična Petro-
nila Barić istinitost iskazanijeh dogogjaja
posvjedočiti. Da se cijenjeni čitatelji »Pra-
ve Crv. Hrv.« osvjedoče o istini, mi pokle
smo se obavijestili, ispripovigjet ćemo kako
je uprav stvar tekla, te pozivljemo stanovi-
te listove, koji su se toliko razvikali, da nas
utjeraju u laž, ako ikako mogu: Ne poziv-
ljemo ih da oporeknu, jer to je učinila i
ista žrtva gnusnoga i opakoga njihovoga
pera gospodična Petronila, kad je zamolila
uredništvo »Novosti«, da na nje ime ispra-
vi sve potvore i laži, a bi joj odgovoreno :
opozvat ne smijemo, to bi bio atentat na
naše novine. Što je dakle u stvari bilo ? Evo:
Gospodična Petronila Barić, učiteljica iz Za-

pismo opatu Degoli, zahvaljujući mu na sve,
što je za nj učinio, te o sebi reče, da je
bio čovjek, che mon solo dimentico Iddio,
ma ebbe la disgrazia e U ardire di negarlo.
Sedamnaest godina kasnije pišući grofici
Diodati Saluzzo o uzvišenosti naše vjere,
opet se o sebi ovako izražuje: Questa fede
io 7 ho altre volte ripudiata e contraddetta
ćol pensiero, coi discorsi, čolla čondotia, e
dappoiche per un ečcesso di misericordia,
mi fu restituila, troppo mi manca che essa
animi i miei sentimenti, e governi la mia
vita, come soggioga il mio raziocinio ....
cosa che deve trasparire naturalmente da
tutti i miei scritti.

Prvi čin nakon svojega obraćenja bijaše
da je zatražio od rimskoga pape dozvolu
za brak s Henriketom, i kad je dozvola sti-
gla, obavi u Parizu crkveni brak. Megjutim
mu bijaše i žena prešla na katoličku vjeru,
i tako se cijela obitelj Manzonijeva povrati

krilo crkve.

Manzonijevo obraćenje izazva kod svih
njegovih prijatelja i znanaca u Parizu i Mi-
lanu veliku senzaciju, dapače se o tome pi-
salo i po novinama. Manzoni zatim zapu-
sti Pariz, te se sa svojom obitelji preseli u
Milan, \ dočim je prije njegovo držanje bilo
povodom svakovrsnih neugodnih prizora,

nemože udovoljiti, jer je maloljetna, te da

cama narodnijem; jer kad bi još jedan- '

| urediti. Prama svojoj odluci g. Petronila u

|bački sud redovitu molbu, da joj dade pu-

 

 

tako se sada svi, pače i njegovi protivnici,

greba, dogje lani u samostan Dominikanka
na Korčuli, da tu učiteljuje. Nakon nekoli-
ko mjeseci izjavi, da želi postati redovnicom.
Starješinstvo joj odgovori, da joj se želji

se hoće dopust roditelja. Tad ona piše ro-
diteljima što želi, ali oni o tome neće da
čuju, već isti otac dogje da je digne, a on
sam može svjedočiti, da su je dumne na-
govarale da posluša oca. Videći da ona
tvrdo ostaje pri svojoj nakani, otac zatraži
posredovanje c. k. kot. Poglavara, i ovomu
i ako su je redovnice nagovarale i molile,
očitova da neće s ocem, pak bilo i na silu,
a upitana zašto, izjavi, da se boji e će je
prisiliti udati se za nekoga, koga ona ne
ljubi, toli više kad je stalno odredila ući u
ed. Otac videći to isposlova od zagrebačke
redarstvene oblasti brzojavni nalog, da g.ca
Petronila oružanom silom bude poslana u
Zagreb. Kad joj g. Poglavar to saopći, spo-
panu je strahoviti grčevi i pane u nesvijest,
te g. Poglavar smiluje se i nagovori oca,
da se vrati kući, a da će se sve na dobre

toliko preko D.ra Arneri pošalje na zagre-

noljetnost. Koncem Kolovoza stiže na Kor-
čulu nje majka Rozina, i ostane nekoliko
dana uz kćer, spavajući i Jopćeći šnjome
posve na osami. Videći da joj ni molbe ni
suze ne odvraćaju kćer od stunovite nami-
sli, ona brzojavi mužu da bi kćer došla ali
da joj dumne ne dadu. Tad zagrebački sud
naloži korčulanskomu sudu, da ju ispita, a
na odnosna pitanja g. suca odgovori, da je
himbena laž što je majka brzojavila, da ona
ostaje pri svojoj odluci, i potpiše vlastitom
rukom zapisnik, koji se u suđu nalazi. Maj-
ka otputuje, a na 30. Rujna eto ti i oca i
matere, te malom lagjom pristupiše samo-
stanu, da na silu odvedu kćer. Nijesu se
poslužili lijepijem putem, koji tamo vodi, a
zašto ? Dobro primljeni, kad im kćer odlu-
čno kaza da šnjima ne ide, oni djelotvorno
navališe na nju, da ju izvedu silom, a kad
se ona sili otprto opriječi, majka pozove
u pomoć osobu, koju su navlaš učinili do-
ći, te je stadoše vući po putu, razbucaše
joj odijela i odvuku dalje od samostana.
Sakupi se svijeta, i neki ugledni |oslobodi-
še je i ona poleti ko mahnita u samostan,
vičući: »spasite me, spasite me!« Čim ugje
pane u nesvijest. Pri otimačini nije bila pri-
sutna niti koja redovnica niti pitomkinja.
Roditelji postigoše iz Zagreba ponovnu na-
redbu brzojavnu, da bude predana rodite-
ljima, a pri njezinom polasku neki ugledni
demokrati korčulanski pripravljali su mačju
deraču. Nalogu zagrebačkomu opriječiše se
liječnici gg. D.ri Mirošević i Arneri, jer bu-
dući ona bolesna da nije u stanju putovati. |

morali diviti, kako plemeniti duh vlada u
njegovoj obitelji. To djelovaše takogjer i
na njegovu majku Juliju, koja se jednom
za uvijek odreče svojega lakoumnog života,
nastani se kod sina, te življaše jedino za
odgoj svojih malih unuka, u čemu joj bi-
jaše pri ruci Henriketa, pravi uzor i majke
i supruge.

Ako su mnogi i mnogi sa radosti isticali
ovaj preokret u Manzonijevoj duši, bilo je
i takovih, koji su sumnjali o iskrenosti nje-
govih osjećaja. U tom pogledu osobito o-
dvaja historičar De Gubernatis, koji se ni-
kako ne može uvjeriti, da je Manzonijevo
obraćenje iskreno. Svoje nazore potkrije-
pljuje slijedećim razlozima. De Gubernatis
naime tvrdi, da Manzoni nije manje daro-
viti pjesnik od pjevača psalama, ali nado-
daje, da na njega psalmi čine daleko du-
blji utisak nego Manzonijeve himne, te o-
datle zaključuje, da himnima manjka ona
duboka religijozna iskrenost, koja izbija iz
psalama. De Gubernatis tvrdi nadalje — ali
o tome ne navagja niti jedan dokaz — da
je Manzoni ispjevao svoje himne i napisao
svoju katoličku moralku po nalogu ispo-
vjednika Tosi, i to kao pokoru za počinjene
grijehe. Ova tvrdnja nagje toliko pristaša,
da su mnogi ktomu još govorili, da je

 

Tosi zatvorio Manzonija za nekoliko dana

U strašnoj uzrujanosti i u strahu od de-
monstracije tužna g.ca Petronila odluči gla-
vom prestaviti se zagrebačkomu sudu, te
za to zamoli svoju domorotkinju da ju do
Zagreba prati, gdje stigne dneva 4. tek. mj.
Prestavi se sudu, i ona je danas tamo pod
njegovom obranom.

Ovo je živa istina, kojoj ako imadu o-
braza neka protivnici iznesu vrijedne doka-
ze, ali čim jamčimo za svaku i najmanju
riječ koju napisasmo, stalni smo da neće
ni pokušati a kamo li nas s razlozima pre-
dobiti! Zaključujemo sa dvije opaske: Nije
li skrajna tiranija siliti vlastito svoje dijete,
krv od krvi svoje, da se iznevjeri Bogu,
koji je zove? A ipak ti ljudi toliko pričaju
o slobodi savijesti i o ostalijem slobodama!
Druga opaska: Kakovi su to roditelji, koji
kidišu na život, na čast svoga djeteta, do-
čim bi ih sama narav napućivala, da brane
svoje dijete, pak bilo i krivo ispred svijeta!
Gospodo kuditelji: možete li braniti ova-
kovu zvijersku navalu roditelja na kćer?
G.gjica vam je Petronila u Zagrebu: obra-
tite se k njoj ona će vam najbolje kazati
svojim plačom i svojim suzama, koju ste
grdnu opačinu učinili kad ste nju nevinu i
nevine redovnice besramno nastojali osra-
motiti !

 

|Vijesti iz naroda.

Iz Slanoga.

(Oprosni govor na grobu Don Marka
Glunčića, izrečen od Velečasnog Boglića:
»Prije nego se odalečimo od tvoga lijesa,
mili moj Don Marko, neka mi bude dopu-
šteno da se sa dvije riječi s tobom opro-
stim. Mili Don Marko! U doba, kad si na-
kon 40 g. tvoga svečenićkoga uzornoga rada
odlučio da najmilija sinovska ćustva svoja
iskažeš miloj tvojoj starici, a sada ucvilje-
noj majci; u doba kad si zaželio da poči-
neš u krilu mile tvoje braće, da šnjima di-
jeliš bratinsku ljubav; u doba kad si se i-
mao ti već u godinama nauživati mira i
ljubavi i zasluženog štovanja; u doba kad
si odlučio da se svrneš na tvoju rodnu
grudu, megju svoje mještane zmance i pri-
jatelje da šnjima u radosti provedeš osta-
tak tvoga života; u doba kad je sve to go-
tovo bilo i tvoja starica majka brojila ne
mjesece već satove kad će moći da te na
svoje materinsko krilo primi... smrt, hla-
dna teška smrt prekrati nenadano život tvoj.

Mili Don Marko! Evo ovdje sakupljene
oko tvoga lijesa tvoje braće svećenika, evo
tvoje rogjene braće, evo tvojih milih mje-
štana znanaca i prijatelja, a čemu? — Da
u ovom tužnom nenadanom času, svećenici
oplaču svoga druga, svoga najvijemijega

u jednoj sobi, te da je morao svaki dan
ispjevati jednu himnu i napisati stranicu
moralke. Kao naivažniji argumenat za ne-
iskrenost Mauzonijevog obraćenja iznosi De
Gubernatis jednu epizodu iz Vjerenika. Po-
znato je svima, da je Lucija, nalazeći se u
dvorcu Innominata, Djevici zavjetovala svoje
djevičanstvo, ako je oslobodi iz one pogi-
bli. Kasnije se Renzo sastaje s Lucijom u
Lazaretu od Milana, i tu mu ona ponavlja
što mu bijaše već pisala o svojem zavjetu.
Renzo je izvan sebe od žalosti; potraži sa-
vjet u fra Kristofora, koji na prvi mah, do-
znavši za taj Lucijin zavjet, ne zna što će
učiniti, ali se brzo smagje, pak pozvavši
ksebi Luciju i Renza, primjeti joj, da Bog
rado prima žrtve i prinose, ako dolaze iz
slobodna srca, ali da njezino srce ne bijaše
one noći slobodno, jer ga bijaše prije po-
klonila Renzu, jer je osim toga učinila za-
vjet pod utiskom straha. Pošto mu je ne-
kako uspjelo, da joj dokaže, da je taj za-
vjet ne može vezati, zaključuje: »Ja sam
vidio, kako je vas dvoje malo ne došlo do
vjenčanja; i stavno ako mi se ikad učinilo,
da je dvoje združerio od Boga, to ste vi:
sada ne vidim, zašto bi Bog htio da budete
rastavljeni. | ja mu zahvaljujem, što je meni
ovako nedostojnom, dao oblast da govorim
u njegovo ime i vama vratim vašu riječ, Ako