Br. 256

FRAMA (ATENA HI

U DUBROVNIKU, 15. Januara 1910

 

| četvrt godine surazmjerno; za inozemstvo
me vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da

polugodište.

 

Cijena je listu sa donmašanjem u kuću ili s postom na godinu K. 6; na po

 

godišnje K. 9 — Ko
je predbrojen | za došasto

 

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 14 IAA.
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE

 

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

 

 

God. VI.

MMM

Pretplata | oglasi šalju se Administraciji. Pisma | dopisi Uredništvu. |

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku

a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listo
nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

j

 

Poslije procesa.

Primamo ovaj članak od jednog pri-
jatelja:

Odlanulo je koaliciji poslije tako
dugotrajnoga veleizdajničkoga procesa
u Zagrebu i u Beču. Koalicija misli,
da je opravdana izašla. Kao da je pro-
ces dokazao, da zavjere sa strane hr-
vatsko-srpske koalicije nije bilo. U ko-
liko je bilo zavjere po hrvatskim kra-
jevima, i koliko su bili krivci oni, ko- |
ji su bili pred sudom u Zagrebu i Be-

 

ciji povodom procesa u Beču. Uslijed
neviteškog istrčanja Chlumetzkova proti
Supilu: hoće se kampanja dubrovačkih
pravaša ozloglasiti kao kakva denun-
cijacija proti generalu Davidu. Javna'
je tajna u Dalmaciji, da se je sumnja-
lo, kako David protežira srpstvo. Mo-
žda mu se je krivo činilo, možda se
on tim stvarima nije bavio, već samo
njegova žena, koja nije tajila svoga
srpstva. Nu da je preokret za hrvat-
stvo u Dubrovniku nastao uslijed de-
nuncija Chlumetzkovih: tu može u-

Oni isti Nikolići i Budisavljevići, koji
danas veliku riječ vode u koaliciji, oni
su Khuenu kroz desetke godina služili
proti Hrvatima. | te srpske pretenzije
po hrvatskim krajevima preuzele su mah
za Khuena i Kallaya. Vidi se, da se
Magjari razumiju u varanje, a da Sr-
bi nijesu zaboravili na nekadašnje kme-
tovanje u Turskoj.

I mi smo te misli, da je koalicija
nasjela Magjarima. Srbi su opet od
Magjara dobili zasluženu nagradu za
njihovu bratoubojnu službu proti Hr-

 

Na Balkanu. |

Puna su dva vijeka, da na Balkanu sad
potajice sad otvoreno bukti oganj, koji ne-
prestano prijeti evropejskomu miru. Otka-
da su se vodili ratovi za oslobogjenje tog
velevažnog položaja izmegju Istoka i Zapada
od Turaka; otkada su razne narodnosti usta-
jale, da steku sebi probitke slobode, mira,
napretka; otkada su Turci na silu zagušivali
svaki izražaj domovinske ljubavi, uvijek i
neprestano na Balkanu se dizao mrki oblak,
pun krupe, pun oluje, i prijetio je na da-
leko i na široko svim evropejskim vlastima.
Nadošla je na to utakmica raznih državica,

ču; nije jasno i neoborivo dokazano. Yrijedu nanijeti dubrovačkim Hrvatima
Nu da srpska zavjera po hrvatskim kra- Samo pokretaš Lisičar. Po ovom što
jevima opstoji tamo od g. 1860., i da $mo naspomenuli, izašlo bi naročito
Srbi hrvatsku kraljevinu svojataju, i|i% zagrebačkoga procesa: da SRO
da su radili i da rade milom i silom:|Hrvati krivci, dočim da su Srbi nevi-

da budu Srbi svi i svuda; toga ovaj "i janjci.

vatima. Nije to po prvi put što su bili koje su se oslobodile, kako bi protegnule

proces nije opovrgao niti mogao opo-| Jeli je tu po srijedi »dobrijanstvo«
hrvatsko, ili mržnja na Austriju, ili se
hoće prevariti Srbe, ne bi znali reći.
Mi više vjerujemo u to, da su jedni
druge varali. Jer ko će pametan po-
misliti, da se je mogao naći tako za-
sukan Hrvat, koji je mogao na tu vi-
še nego naivnu misao doći: da će
naša monarkija prepustiti Bosnu i Her-
cegovinu Srbiji i Crnoj Gori. Kako
kod nas Hrvata i Srba svatko diplo-
matizira, tako se je dogagjalo i doga-
gja, da su naši prefrigani hrvatsko-
srpski diplomate i u Magjara pomoć
tražili. Pa su i te kako grdno nasjeli!
Srpski knjaz Mihajlo i te kako je na-
strado od sina magjarske, a Supilo
i družina sada. Cudno je to, da smo
mi naročito Hrvati tako kratke pame-
ti. Zaboravili smo što je Koloman

vrći. Rad stranke prava tamo od g.
1860. i prije bio je pokrenut naročito
proti toj srpskoj agitaciji i zavjeri. Dr.
Ante Starčević izazvan srpskom pisa-
nijom jednoga Dr. Subotića — onoga
koji je ispjevao Zvonimira — već je
g. 1854. u zagebačkim »N. Novina-
ma« progovorio dostojno na laj iza-
ziv. Bilo bi dolo, da ko u Zagrebu
ju prvotnu polemiku »staroga« obje-
lodani; neka se dokaže jasno i glasno,
da je prvi »stari« ustao proti brato-
izdajničkim pretenzijama srpskim u hr-
vatskim krajevima. U toj obrani ostao
je vijeran do svoje smrti. Sav rad stran-
ke prava odisgo je hrvatskom idejom
u hrvatskim krajevima. S toga smo se
snebivali, kako su se mogli naći pra-
vaši, recimo jedan Grga Tuškan —

 

 

komu je zal:#io Stari — te su mogli Tisza izjavio poslije okupacije: mi smo

zanijekati javno: kao da te srpske za-.
vjere u Hrvatskoj nije bilo. To bi to-
liko značilo, “ kao da je stranka prava

 

pošli u Bosnu, da ju odijelimo, t. j.
od Srbije i Crne Gore. A Benjoš Kallay,
taj veliki prijatelj Srba, izgovorio je u

kroz pedese ; godina sumnjičila hrvat- magjarskoj akademiji znanosti: da su
ske Srbe. 14 je sramotu mogao nani- | Magjari pozvani kulturu nositi u Bosnu

jeti hrvatskom narodu zloduh stranke |
prava famo..i spiritista Moses-Hinković. |
Nu kako je mogao na tako niske gra-
ne spasti Tuškan ....

A nešto se je sličnoga htjelo po-

 

i Hercegovinu!
Toga se Magjari i danas drže. Oni

su podržavali Srbe u Hrvatskoj i u
Bosni proti Hrvatima. Veliki državni-
ci magjarski Khuen i Kallay služili su

kušati i sa/strankom prava u Dalma-|se sa Srbima da Hrvate pritisnu o zid.
i iaii

[čavao preko načina staračke njegove go-
\dine. Ovaj se je bio uortačio sa njekoliko

ODLISTAK.
vršnjaka sveosve opakih, i šnjima bi nasr-

Poka anje i oproštenje.
Legenda. (Prevod).

I

U prvi12 dvanaestoga stoljeća, kad je fe-
udalni način uprave bio razdijelio Evropu
u toliko sitnih državica, često upravljanje
od silovitih okrutnika, koji bi državnicima
nanosili ve one boli i jade, koje grabeći
vuk obič je proizvestiti na mirnijem ovca-
ma, u Njemačkoj na jednomu brežuljku,
povisokom i gorovitu, kočio se velelijepi
kaštio, s kojega je mogao gospodar nadzi-
rati s okom malenu svoju državicu na sva
četiri vjetra. Njegova državica sastojala je
od dvanaest selija, neka u dolinama sa pro-
stranim i plodonosnim zemljama, druga iz-
megju gustine s isprepletene gore, jedva bi
ih vrsdma virila. r kašćela i vla-
snik svih tih zemalja, bijaše stari neki vi-
tez oztiljna lica i izgleda, koje je navodilo
na pošovanje. Gusta odugačka kosa i na-
puna tijela brada kao runo bijeloga jaganj-
četa, cavahu izražaju njegovoga lica očiti
znak dobrote, tako da netom bi ko š njime
, ostao bi začaran njegovom po-

javom ili ljubeznošću. | on je mogao biti
najsretniji od umrlika, jer je uprav nasto-
jao svakomu dobra učiniti, s kojim bi do-
šao u dodir, da njegov sin ne bude ogor-

 

tao u razna sela i činio svakih nepodop-
ština na jadne i nevoljne seljake. Otac sa-
znavši za to, odluči stati mu na kraj.

Jednog dana, iza kako mu je sin kubu-
rio u stopašice dva puna dana i povratio
se kući iza ponoća, i ako je znao da ga
otac i služba čeka i da još nijesu polije-
gali, ne rekavši ni »dobar večere svome
ocu, ode u svoju spavaonicu da počiva, kad
bane poslužnik u ime očevo, i naredi mu,
da po nalogu roditelja dogje u veliku sobu
za primanja, gdje ga otac čeka. I uprav na-
kon malo ugje u tu sobu ovisoki mladićak,
sav u oklopu, blijed u licu i namodar od
pijanke i nespavanja. Kad ugleda oca, majku
i sestru i svu domaću služinčad na okupu,
smete se i ne smogne rijeti riječi. Otac vi-
deći da ni pri nastupu ne pozdravlja ga,
duboko se nakloniv reče mu:

— Dobra noć, viteže!

— Dobra noć, izmuca mladić, ponikne
i zarumeni se od stida.

— Reci mi, molim te, Vilelme — nastavi
otac — otkle dolaziš tako docna?

— Sa šetnje!.... koja je trajala dva

dana! Pak gdje si proveo tako dugu šelnju

i koji su ti drugovi bili?

na optuženičkoj stolici. Sjetimo se Sve-
tozara Miletića, a bili su i u Zagrebu
zatvarani za vlade Mažuranića pod hr-
vatskim sudbenim predstojnikum  Ma-
rijanom Derenčinom. Začudo u Ža-
grebu dobro prolaze, dočim im u Ma-
gjarskoj ne praštaju.

A što bi imala biti nauka naročito
za Srbe uslijed ovakovih nedaća. Ni-
šta drugo, nego da budu istinska na-
ša braća; a ne kao za nevolju bratija.
Neka se ugledaju u Slovence. Oni čim
dogju u Hrvatsku, postaju hrvatski i
gragjani i rodoljubi. Neka se i u nas
Hrvate ugledaju. Mnogo je Hrvata
prešlo u Srbiju, te su u Srblji najveći
rodoljubi srpski. Ko se ne sjeća Hor-
vatovića i Obtikića. (Našega Bana i
Gjaje. Op. Ur.) To su rogjeni Hrvati,
a ujedno najveći junaci srpski. | neka
ne vjeruju onim Hrvatima, kojima je
sve jedno bila Bosna srpska ili hrvat-
ska. Naročito neka ne vjeruju onim
Hrvatima ili katoličkim Srbima, koji
svoju katoličku vjeru na pazar nose,
te stavljaju uz lsukrsta nitkova Ferre-
ra. Neka se ne varaju, Bosnu će za-|
držati monarkija; složnim radom po-
stati će hrvatskom :fdočim dosadašnjim
srpskim radom mogla bi postati ma-
gjarskom — kao štožje bila turskom
—; nu da bi ikad mogla postati srp-
skom, u to mi ne vjerujemo.

AKG

— Pa ko su ti tvoji prijatelji? Kako je
to da ti sklapaš prijateljstva a da ih ocu
ne prestavljaš, da ih upozna?

— Meni se čini da je dosta, da ih po-
znam ja.

— Ali stim sinko gaziš očinsku vlast.
Je li to prilično, da moj sin izlazi iz kaš-
ćela, a da ja otac ne znam ništa! Je li po-
dobno, da se on klatari dva dana a da ne
znam gdje je? Zar ti je do ruga neogra-
ničena moja ljuhav, koju sam ti nosio, gor-
ki plač tvoje matere i tvoje sestrice? Ali je
i još teže kad ti cvijeliš i mučiš moje kme-
tove, za koje znaš da bi ja dao zadnju kap
moje krvi. Osvijesti se i znat budi, da ja
kao tvoj otac i tvoj gospodar, na temelju
dvojake moje vlasti posve ti zabranjujem
izaći iz ovoga kašćela bez mog osobitog
dopusta, a takogjer ti zabranjujem ikoga
primiti bez moga znanja. Jesi li razumio?

— Razumio sam sve, ali Vas ja poslu-
šati ne mogu.

— Kako, zavika otac, ne možeš me po-
slušati, pak kaži mi zašto?

— Jer postupate okrutno sa mnom, od-
govori Vilelmo. Vi mi maregjujete stvari,
koje se mogu narediti dječaku od deset
godina. Zar nijesam ja u takijem godinama,
da se mogu družiti skim hoću?

— Jer si sinko dostigao neke godine, zar
ti nijesu potrebni savjeti miloga tvoga oca?

 

— Nekolicina prijatelja, odgovori Vilelm.

Ali znat budi da se tu više ne radi o sa-

|svoj upliv, a uplivom svoju moć i razma-
\kle svoje granice; a s druge strane utakmica
\raznih vlasti, koje su htjele utvrditi svoj u-
|pliv, bilo preko nemoćne turske vlade, bilo
\preko raznih malih državica. Lani proglaše-
injem slobode velike Bugarske jedva se je
\oganj podušio, i još stvar nije posve smi-
rena, kad eto s drugoga kraja diže se veli-
ka opasnost, da se opet dogje do gustih,
kao lani: a ta opasnost prijeti sa strane
Grčke.

Grčka je nazad godina radi Kandije i ra-
di osvajanja nasilnom rukom i četovanjem
u obližnjim pokrajinama došla do rata sa
Stambulom. Ne htjede poslušati nesebične
savjete velikih vlasti, i upušti se u rat; ali
Edem-paša tako porazi i rastepe njezinu
vojsku, da bi ova za stavno bila propala,
da nijesu velike vlasti faktičnom grožnjom
prisilile visoku Kapiju, da primiri i da se
zadovolji od Grčke novčanom oštetom:: isto-
dobno su neke vlasti zaposjele Kandiju i
imenovale vladu, koja je bila posve neod-
visna, a na imenu vazalna visoke Kandije.
Lani kad je na Balkanu grmjelo, sabor Kan-
dije proglasi pripojenje otoka Grčkoj kra-
ljevini, skine dotadanji svoj barjak i podigne
onoga grčke kraljevine. Carigrad ustane na
to, i velevlasti da se ne dogje do gustih po-
slaše vojsku, koja je skinula grčki barjak i
ukinula proglašenje pridruženja. To je silno
ozlojedilo grčki narod, koji je e da bi na“
nekomu okaljao svoju srčbu, ustao na vla-
dajuću kraljevsku kuću u Grčkoj. U svoj
zemlji ustadoše fanatičari i od gragjanske i
od vojničke ruke, da narod pobune. U Mar-
sovu polju bila je ogromna demonstracija
od preko 100.000 glava, u kojoj se zaklju-
čiše silne promjene u upravi, u vojsci, a
nadasve u brodovlju, i otposlaše kralju od-
bor, da ga na to nagovori. Kralj reče od
svoje strane, da će učiniti što može, a da
zastupnici, koji su na to pozvani, poduzmu

kad je kralj držao govor narodu, i sve se
umiri. Sreća, da je ministar Teotokis popu-
štio kao pravi rodoljub, i naveo svoje da
se pridruže Mauromikalisu, koji je zastupao
vojničke zahtijeve. To isto učini i Rallis.
Otvori se sabor i Mauromikalis u govoru
iskaže se pristojnim za mjesto, na kojemu
bijaše. Pregje se na raspravu o vrhovnom
zapovjedništvu o vojsci, po kojoj sinovi
kraljevi imali bi biti isključeni od svake za-
povijedi. Već je sabor bio gotov da odbaci
vojničke zahtijeve, kad njihove prijetnje posti-
goše što god su htjeli, i bilo se je doprlo
dotle, da bi bili prisilili kralja da otstupi da
se nijesu umiješali prestavnici nekih velikih
vlasti. Istodobno ministar financija donese
osnove zakona, po kojim uvele bi se velike
štednje i ukinula bi se mnoga suvišna mje-
sta, škole, ustanove i t. d., ali to izazove u
zemlji toliko ogorčenje, da uzvitla strasti i
zaprijeti općemu miru. Dok je sva zemlja
kipila od jeda i nezadovoljstva, neki mladi
oficiri mornarice postaviše zahtjev, da se
uklone svi stari morovogje i zapovjednici.
Naravno, ta nagla i suludasta namisao nije
mogla uspjeti, a na to je poručnik morna-
rice Tibaldi ustao, da provede silom, što se
nije dalo milom: zavede sobom još koji
ratni brod, i htjede da sa tri broda, koji mu
se pridružiše, zauzme arsenal sa svom rat-
nom opremom u Salamini. Na taj drzoviti
pokušaj ustane morovogja Miaulis, i sa tri
oklopnjače zauzme mjesto ispred arsenala
Salamine i otvori žestoku vatru na buntov-
nike, koji su bili prisiljeni nakon ne duge
borbe podignut bijelu zastavu i predati se.
Glavni krivac Tibaldi pobjegne, i šuljao se
je amo-tamo u Ateni, kad ga neko prepozna
i prisili da se predade u ruke pravde.

Taj razvratni pokušaj a nadasve sve to
otprtiji zahtijevi vojničke stranke prijete jav-
nomu poretku i miru u kraljevini: ako se
njima pogodi, nestati će stege i dogoditi će
se rastroj u vojsci; ako im se ne pogodi,
jer je u njihovoj ruci .oružje, snaga i sila,
lako je da proizvedu prevrat, koji bi mogao
imati nemilih i nedoglednih posljedica na
Balkanu. Hajka na kraljevu kuću raste; ne-
mir se u zemlji sve to više širi, i siloviti
pokušaji izvagjaju se, kako bi stvari do gu-
sta došle. Zadnji brzojavi javljaju, da je
gorjela kraljeva palača, sa ogromnom štetom
i troškom; po brzojavu ne zna se, da li je
oganj podmetnut ili nije, svakako je zemlja
veoma nemirna, i ne budu li velevlasti na
vrijeme ustale, da uklone sve te pogibeljne
pojave, doći će se do velikih zapletaja, iz
kojih bi lako mogao buknuti rat i raspaliti
onu zublju, koja kroz dva stoljeća neprestano

 

se posla. Silna vika pristajanja oglasi se, | piri vatru sad na jednu sad na drugu stranu
|vjetu, nego o očitoj zapovjedi, i da ćeš me |like propasti. Istina, zabunio se je na taj
ti poslušati baš i ako nećeš! Dobro razmi- | plač, ali je ipak otišao, i dok je izlazio čuo
sli; a ako me ne poslušaš, moja će se lju- je glas svoga oca, koji je ljuto naricivao:

bav i moj blagoslov od tebe odalečiti; tvoja |
će uspomena biti strašna onemu, koji te
porodio; ja ću te otstraniti iz ovoga pra-
gjedovskoga kašćela i od moje baštine. Ovo
je prem žalosna budućnost, Vilelme, što
bi je ti doradio: hoćeš li se dakle pokoriti?

— Ne mogu.

— Ne možeš? Odvrati otac jedovit: Ne
možeš? Ne možeš oca poslušati? Zar su ti
miliji prijatelji; oni prijatelji, koji te odvra-
tiše od ljubavi roditelja i sestre? Zar ćeš
ragje prosjakati koricu kruha, nego li se
meni pokoriti, i živjeti u obitelji?

— Da — odgovori Vilelm, koji smeten
ne znadijaše što govoraše.

— g&Hajde dakle, nevoljni sine — za-
viče otac i zaprijeti pestim. — Hajde,
i da nijesi nigda prošao prag ovoga ka-
HOS možda ćeš se povratit u
kratko doba, ali to da spustiš u grob ne-
voljnoga oca, jer ćeš ti oskoriti ranu moju
smrt: a onda ti prosto proklinjati kosti o-
noga, koji te je porodio.

Još je jeka tih riječi zvučila u dvorani,
a taj nesretni sin izagje ne osvrčući se na
teške suze i uzdisaje svojih. Bijedni starac
iznemogao od silne žalosti, jer je tako o-
štro postupao sa sinom, kog je neizmjerno

 

 

ljubio, u nadi, da bi ga tako spasio od ve-

— Ah, sine moj, sine moj!... Koliko si
neharan prama roditelju svome! Ne: ja neću
moći preživjeti tvoju sramotu. Oh! kako su
mi nevoljni zadnji dani moga života! Zar
tako nagragjuješ moju skrb i ljubav za tebe!

I te očeve riječi ganuše Vilelma do suza,
i ljubav, koju je još nosio svome roditelju,
razoruža nagon zlih njegovih navada, Za to
unišav iznenada u dvoranu, gdje bijahu sa-
kupljeni žalosni roditelji i sestra, srne na
noge oca svoga i kroz plač zaviče:

— Oprosti mi, oče.

Ganutim glasom i ljubezno na to otac
odvrati :

— Dakle, ti se pokoravaš?

— Jes, oče.

— Na sve uvjete, koje sam ti stavio?

— Na sve ono, što mi zapovidite,

— Nu dakle hajde da se zagrlimo.

I otac i sin neizmjerno ganuti zagrliše se.

|

Progjoše neke godine, i otac ne imagjaše
uzroka, da se na Vilelma potuži. bi
na vatrenim konjima pohagjali svoje zemlje
i svoje kmetove, a sin kao da nije onaj od
prije. Ali jedan dan, kad je starac ležao lo-
gom radi bolesti, Vilelm otigje da odjaše
malo podalje. Jezdeći sam na dugom putu,
kad ga niko nije zagovarao, sažali na da-