|

v

Br. 276.

U DUBROVNIKU, 4. Juna 1910.

God. VI.

 

PRAIA CAREM (A

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po
1 Četvrt godine  surazmjerno; za inozemstvo godišnje K. 9
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen | za došasto

polugodište.

NMM

 

 

— Ko

 

 

Pada krinka.

Kad je »časna« koalicija preko ba-
na Tomašića uglavila pakt sa ministrom
Khuenom, ustali su stanoviti listovi
da to opravdaju, dapače da uzvisivaju
to djelo, kako veoma patrijot'čno i
znamenito, jer govorahu u zanosu svo-
me: eto se zemlji povraćaju sva do-
bra ustavnosti; odalečila se je korup-
cijona vladavina bana Raucha, novom
izbornom reformom daje se narodu
zgoda da jače i temeljitije izrazi svoje
želje i dade naputak svojijem prestav-
nicima, koje će stanovište zauzeti ;
pruža se prigoda da se dogje do do-
govora kako bi se nagoda uredila ;
otvara se novi put ekonomskomu na-
pretku narodnoga blagostanja: napo-
kon kad je zemlja bila dovedena do
skrajnoga ruba propasti, patrijotično je
bilo djelo poraditi barem toliko, koli-
ko se može; a to se postiglo. Na isti
se je način negda hvalila i riječka re-
solucija, i svi su bili ćoravi u oba oka,
koji to nijesu vidjeli, ili, kako se go-
vorilo, zlonamjerno su graktali da ne
vide sve to dobro; pak je prošlo ne
vele, i hvalospjevi su prestali, isti su
pokretaši priznali da su bili prevareni,
što im baš i vjerujemo; još je malo
prošlo, i svi su osugjivali nesmotreni
taj politički korak, koji je pak prou-
zročio sve nadošle nevolje. | koalicija
je tako hvalila svoje djelo, i nije pro-
šlo nego malo mjeseca, i već krinka
pada.

U saboru su novovjeki mameluci
sve primili, sve odobrili, sve objeručke
prigrlili, kako veliko narodno dobro,
što god im je ban Tomašić pod mo-
raš naznačio. Primili su odrte magja-
rone u novijem izborima; pustili su da
zasjednu uz bana nekada najomraže-
niji im protivnici; nepromijenjeno su
odobrili izbornu reformu, i sve zako-
ne koji su bili u Pešti glasani: proti
kojijem su prividno muževno ustajali
u Pešti, barem dobar dio njih, a tamo

PODLISTAK.

Harakteri u Manzonijevim
(14) »Vjerenicima“,
Prot. W. baron Ljubibratić.

U dijalogu izmegju Atilija i strica grofa
Manzonije podao najsjajniji primjer svoje
nedostižive umjetnosti u slikanju i prikazi-
vanju haraktera; pokazao je, kako daleko
može megju visoko položenim osobama
poći zloba, licumjerstvo, pretvaranje, ono
fino uvjerenje megjusobnog varanja. Neće-
mo ovdje navesti cijeli dijalog, jer nam pro-
stor ne dopušta, ali ćemo zato pokušati da
pokažemo, kako vješto i okretno u svoju
mrežu uvlači umišljenoga strica grofa, te
mu fino pokazuje način, kako će najlakše
odalečiti kapucina. Uprav velika je njegova
lukavost, da promijeni — kako bi se re-
klo — karte pred očima igrača, naime da
u najcrnijim bojama prikaže sve vrline fra
Kristofora. Znajući dobro, koliko taj umi-
šljeni političar drži do ugleda i časti svoje
porodice, draži ya protiv kapucina, veleći,
da je fratar kivan na Don Rodriga, da ga
izazivlje, da_je nemirno stvorenje, komu kao
da je zanat zadijevati plemiće, da to može
tim lakše činiti, pošto ga se ostali fratri
čuvaju, poznavajući ga kao nemimjaka, do-
čim kod seljaka uživa veliki ugled, jer se
gradi svecem. Umišljeni stric grof, koji
u uvjeren, da je njegovo ime, njegov dru-

štveni položaj dostatan da zaštiti lopova,

iamo ih odobrili; pogazili su postenu
\svoju riječ narodu zadanu u svečanom
\proglasu na narod. U borbi proti to-
likom puzanju nije samo ostala kako
jedna duša naša stranka, nego su i još
neki ustali, a to cijenimo da je s je-
dne strane dokaz da ako su stranpu-
tno koraknuli, to su činili u najboljoj
namjeri, a s druge strane da netom
su uvidjeli gdje se cilja ustali su da od-
vrate narod, e ne bi srčao kako be-
zumne ovce za granutijem zvonarom.
U tijem časnijem iznimkama ubrajamo
i g. Frana Supila, našega sugragjani-
na, koji je branio mnogo toga koliko
muževno toliko nesebično i pošteno.
Naravno, neke mu ispade u religijo-
znom smislu nikako ne odobravamo,
niti hoćemo da o tome raspravljamo;
ali ograničeni na same političke ispa-
de, velimo da su u velike digli cijenu
prama njegovoj osobi u svakom pra-
vom rodoljubu.

Ustao je najprije, jer ban ne prati
Njeg. Veličanstvo u Bosnu. Govorilo
se je sa stanovite strane, da je bolje
e nije tamo, kad bi imao podregjeno
mjesto iza magjarskoga i austrijskoga
ministra, koji zastupaju zajednicu, ali
baš zgodno opaža »Novi L.«, daje to
sofistično shvaćanje jer kruna zastupa
zajednicu, a ban bio u neznam kojem
redu prestavljao bi trojednu kraljevinu,
te dijelimo i mi negodovanje presvj.
kremen biskupa Buconića, koji je o-
tvorito xazao da veselje s vanredno-
ga posjeta Ni. Veličanstva neće biti
potpuno veselje. Mnogo je takogjer
ispravaka predlagao Supilo, i posve
su mu imali mjesta, ali koalicija je pre-
šla na sav mah preko svega toga, i
primila sve što je hotio Tomašić. Zna-
čajan mu nadasve bijaše predlog, da
se ne odobravaju toliko zatorni zako-
ni primljeni u Pešti, nego neka se pre-
dadu odboru od 15 lica, koji neka
sasluša delegate, neka iznese izvješće,
a stoprva onda da se glasuje. Da se
je usvojio taj predlog, u dobri bi se

pak bio sto puta gori od razuzdanog Don
Rodriga, opaža na sve ovo Atiliju, da ka-
pucin svakako mezna, da mu je Don Ro-
drigo nećak. Da do toga dovede strica, bi-
jaše baš namjera Atilija; sada mu naime
stric grof sam pruži najbolje sredstvo da
ga predobije za svoju stvar. Što je moglo
više razjariti, što više razdražiti onu umi-
šljenu praznu glavu, nego uvjeravanje Ati-
lijino, da je kapucinu sve to dobro poznato,
ali da baš s toga osobito i uživa, što može
pokazati zube Don Rodrigu, koji ima tako
naravnog i moćnog zaštitnika? I da mu te
riječi ostanu što bolje usagjene u duši, da
ga njihov žalac što jače bude morio, na-
dodaje Atilije nekako nehajno, da se fra
Kristoforu malo mari za velikaše i politi-
čare, jer da pasac svetoga Frane drži ve-
zane i same mačeve. Ove riječi postigoše
svoju svrhu, sudbina je plemenitoga fratra
odlučena, u ponosu svojemu uvrijegjeni
stric, grof i političar, vadi iz škrabice svo-
jega stola jednu knjižicu i napisa, nepre-
stano puhajući, ime fra Kristofora.

Dok _Atilije s jedne strane slika kapucina
kao neko obijesno zadirkivalo, kao izazi-
vača, daje sdruge strane i njegovoj brizi

kako o toj stvari govori: »Taj štiti, što
znam ja? neku težakinju ondje; te ima pra-
ma njoj neku ljubav, neku ljubav ,.... neću
reći sebičnu, ali neku ljubav odveć ljubo-
mornu, sumnjivu, zlosutnu«. Pak kao da te
riječi nijesu dostatne da porode sumnju o

 

za Luciju nekakvi sumnjivi harakter, Evo |na

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI YROJ STOJI ! 10 | PAR A.

Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

čas ostavila otvorena jedna vrata, da
se zastupnici obrane od magjarskog
nasilja, a možda da narodu oposluju
pravednije postupanje u nagodbenijem
razmiricama; ali, kako je bilo zapovi-
gjeno, oni od koalicije sve su to ot-
klonili i spučeni i zavezani primiše ka-
ko je ban zapovijedao i što god je on
hotio. I ne samo to, nego su doži-
vjeli nešto što najbolje dokazuje do
koje su servilnosti dostigli u prepo-
kornome puzanstvu ispred Magjara. |-
zabraše kako delegate (što je negda
bilo), dočim sada kako proste zastu-
pnike sve one što je Tomašić zahtije-
vao i stekli su u tome pobratimstvo
sa ljutijem magjaronima, tako da ma-
gjarski listovi klikuju od radosti. A ka-
ko će se podnašati ti vajni zastupnici
najbolje svjedoči slučaj bez preceden-
sa, a taj je da je magjarsko ministar-
stvo, svojevoljno skalupilo izbornu re-
formu, svojevoljno naredilo da ima bi-
ti odobrena bez znatnijeh promijena,
svojevoljno nakon glasovanja pregle-
dalo, jeli nalog izvršen bio, i da će
svojevoljno magjarski ministar  presje-
dnik podastrijeti istu kraljevoj sankci-
ji. I tako uprav ban postaje pravi ex-
ponent magjarskoga ministarstva, a hr-
vatski sabor prosta skupština da daje
savjetujući glas.

Ipak takovi ljudi imadu obraza i smje-
losti prigovarati Starčevićanskoj našoj
stranci, da se je upustila u razgovore
i dogovore, a da ne spominjemo sve
ostale bezdušne i ogavne klevete i pri-
govore. Djela najbolje dokazuju, ko
je ugovarao nesebično, gledajući jedi-
no na narodno dobro. Ako su naši
ugovarali, nijesu ni dlaku popustili u
onome što utišti narod, i što bi mo-
glo narodnijem pravicama nanijeti ško-
de, ako je dobro kazao g. Dr. Hor-
vat, i baš jer su na lakovome stano-
vištu stajali nije se došlo do sporazu-
ma. Oni su, kako dobro veli »H, P.«,
tražili normalno stanje i odnošaje. A
taj će biti samo onda kada se Magja-

odnošaju izmegju fra Kristofora i Lucije,
nadodaje: »Htio on udati tu curu svoju:
bilo da je ukloni od pogibelji svijeta, bilo
radi čega drugoga..... htio je udati sva-
kako«. One jednostavne riječi »radi čega
drugoga« govore više nego i najveća i naj-
otvorenija optužba, tako da stric grof može
lako doći do zaključka, da je tu po srijedi
nešto, što ne bi moralo biti. Kad je to stric
grof čuo, kao i drugu priliku, da je naime
fra Kristofor htio tu svoju curu na vrat o-
bjesiti Rencu, tada će nekako uvrijegjen,
što se Don Rodrigo nije prije na njega
bratio, uskliknuti; »A zašto mi gospodin
Don Rodrigo ne kaže ništa o svemu tomu?
Zašto pušta da stvari dopru dotle i ne o-
braća se onomu, koji može i hoće da ga
brani«. Iz ovih riječi Atilije zaključuje, da
će stric grof uzeti stvari u svoje ruke i da
će jadni kapucin zlo proći, Ali da još više
u toj odluci učvrsti grofa strica, dobacuje
mu onako kao nuzgredice, da je Don Ro-
drigo sit i presit tih prostih uvreda kapu-
cina, te da voli po sebi, prijekim putem
tražiti pravicu nego je dobiti redovitim pu-
tem, pomoću strica; ali da ga je on, Ati-
lije, umirio, te videći kako stvari igju sve
gore, pomislio da mora obavijestiti o
tome grofa strica, koji je i glava i stup
porodice. Te riječi laskaju preko mjere stri-
cu, koji puhajući ponavlja: »Dakako, da-
kako!« i time je stvar riješena.

Nego Atilije hoće da stric grof, a da se
ne stavi, učini onako, kako on želi, te s toga

 

 

Pretplata i oglasi šalju se

 

Administraciji. Pisma dopisi Uredništvu. — Za.

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. —
nefrankirani ne primaju se. — Plativo | utužljivo u Dubrovniku.

Rukopisi se ne vraćaju. Listovi

 

ri odreknu svojijeh imperijalističkijeh
težnja nad Hrvatskom, kad prestanu
izrabljivati naše sile, svojatati naš te-
ritorij, kada pristanu da se Hrvatska
u hrvatskom duhu razvija u poštenomi
susjestvu s Ugarskom, ne kao magjar-
ska pokrajina, već kao ravnopravna
Ugarskoj kraljevini. To su tražili naši,
dočim kako su postupali i zatrli naro-
dna prava koalicijonaši najbolje doka-
zuje sve ovo što smo iznizali.

 

Bosanski izbori.

Eto su svršili;j a mogu li zadovoljiti ro-
doljubno hrvatsko srce? Kažemo da ne
mogu; nego dapače da su novi klin koji
razdvaja i tako slabu slogu i nastojanje za
ujedinjenje mile naše domovine; nego su
nova kušnja, koja će donijeti narodu još
mnogo godina borbe i trzanja la se duhovi
nagju složni.

Da će oni, te se »Srbima« priznavaju i-
stupiti dogovorno na biralište, to smo uvi-
jek vjerovali; jer kad se radi o narodnom
probitku, ili »srpskom« načelu, oni veoma
pohvalno znadu zatomiti sve razmirice, koje
postoje; sve lične i osobne nesuglasice,
znadu vješto i lukavo zamazati svaku i
najnoviju pukotinu, tako da »srpska« zgrada
izgleda ko od tesanog kamena, ko nepre-
dobiva kula. Velika bi to imala biti poduka
za nas Hrvate, koji radi sićušnijeh razmi-
rica i nesuglasica potkopavamo jedni druge,
i ne znamo žrtvovati ni najmanji naš hir
općoj stvari, narodnomu dobru; a ipak
se ističemo kako gorljivi rodoljubi, koji bi
i zadnju kap svoje krvi potrošili za milu
domovinu. Dakle »Srbi« svi kako jedna
duša imenovaše svojijeh 31 zastupnika, što
ih pripada po izbornomu redu i zakonu.
Jedna frakcija koja se nije slagala rodolju-
bno je prepustila slobodno polje ogromnoj
većini, i dopustila da se izbor izvrši jedno-
dušno i ushićeno.

Rodoljubno srce treba da strepi, jer je
kod muslimana pobijedila stranka, koja hoće
da Herceg-Bosna bude o sebi, u nikakvom
odnošaju sa svojijem temeljem, biva sa na-
šom pokrajinom, u nikakvom odnošaju sa
svojijem zalegjem, biva sa Hrvatskom. Pri-
znavajući se Hrvatima, ta bi stranka mo-
rala dosljedno zagovarati i sajedinjenje, ali
da tome izbjegne, i da ostane kako ravna-
jući jezičak na vagi izmegju »Srba« i Hr-

dobacuje nuzgredice, da bi se stvar naje-
dnostavnije riješila, kad bi velemožni stric
polučio, da fra Kristofor bude odalečen iz
Peckarenika. Da mu je on što takova pre-
poručio, nije baš najmilije grofu stricu, i
zato mu reče malo osorno, da tu stvar pre-
pusti snomu, koga igje. Lukavi Atilije ne
časi časa da dade pravo stricu, te kao da
žali samoga sebe, priznaje, da on nije ni-
pošto čovjek, koji bi mogao savjetovati ta-
kovog gospodina. Nije lako reći, da li bi
u glavi strica grofa bila sinula misao, da

o-|na tako jednostavni način prekine onaj za-

mršeni čvor. Stalno je svakako, da Atilije
nije slučajno dao onaj savjet. Premda je
znao, da bi se daljnjem nagovaranju bio
opro stric grof radi sumnjičave i bahate
svoje naravi, ipak je htio, da mu u pameti
sjevne misao na to sredstvo, i da ga uputi,
kamo je htio da pogje. Da je najljepše po-
lučio svoju svrhu, to nam je već poznato.
Tako je poipuno opravdao riječi, koje je
izrekao u razgovoru s rogjakom Don Ro-
drigom, premda im se ne može zanijekati
neka dobra doza ironije: »Dragi taj gospo-
din grof stric! Koliko uživam, svaki put
kad ga navedem da radi za mene, on onako
mudra glavica!«

Atilije, taj mladi patricij, okretan, lukav,
podrugljivac, obijestan, prkosit, do skrajno-
sti pokvaren, služi u romanu samo da dra-
ži Don Rodriga i da raspiruje njegovu strast.
Kada više nema prigode za vršenje te ulo-
ge, nestaje ga s pozornice. Tek mimogred

 

 

[prijaznosti i ponudio

vata ona voli očijukati sa »Srbima«, a pri-
stajati uz vladu, kako bi najbolje napokon
za sebe poradila. Velika je i ugledna stranka
muslimana Hrvata, ali je podlegla većemu
broju, a nadasve izvrsnoj organizaciji koju
je proveo Alibeg Firdus; i za ovo nekoliko
godina čuti će se jedino glas ove neutralne
stranke, ali svakako Hrvatima protivne, te
je zadobila za sebe svijeh 24 mandata.
Nu najviše ima biti ogorčeno svako hrvat-
sko srce radi borbe izmegju samijeh Hrvata.
Prama ukupnom broju koliko grčko-istoč-
njaka toliko muslimana oni su u malom
broju, i baš je ta okolnost imala najviše
uplivati, da sagju na izborno poprište do-
govorno i složno. Ne niječemo da megju
pristašama Zajednice ima čestitijeh rodo-
ljuba, jer neke u glavu poznamo; ali ipak
i megju onijem Udruge ima ih ne samo
gorljivijeh nego i veoma politički spremni-
jeh te je i to imalo navestiti sve nesebične
i ugledne da porade, kako bi se jaz zatr-
pao, te skupa poradđili. Ne stoji što se
zamjera presvj. Stadleru, jer je htio na kon-
fesijonalnoj bazi provesti akciju Hrvata, jer
napokon na toj bazi stoje i muslimani i
grčko-istočnjaci, a to je baš i sililo kato-
like da istupe kako katolici-Hrvati; niti vri-
jedi prigovor da bi tijem od sebe odalečili
Hrvate muslimane, jer naravno zajednica
katolika hodila je za tijem da brani vjerske
probitke katoličanstva u jednoj skupini, a
tijem nije bilo obvezano u narodnom smi-
slu ne pružati ruku inovjerniku kojem bilo,
kad bi ovaj čuvstvovao hrvatski i radio na
programu, na kojemu stoje mal da ne svi
bilo »Zajednice« bilo »Udruge«. Drugi su
razlozi i pokrenuli i potpirili taj razdor; nu
volimo ne dirati u osinjak, nego zamoliti i
jedne i druge, koji su bili izabrani, i koji
imadu napučivati narod, i narodno dobro
a nadasve ujedinjenje uvijek otvorito, mu-
ževno, neprestano istaknivati, da barem kad
su bili nesložni i jedn drugijem tugji prije
izbora, budu dobra braća, junački pregaoci
iza izbora; jer ima ih tako uglednijeh, tako
učenijeh, tako vrijednijeh, da će za stalno
za hrvatstvo moći mnogo poraditi i posti-
gnuti, ako budu strpjeli jedni druge, ako
se ne budu u javnom poslovanju kosili,
ako budu znali uvijek izmegju sebe uzdr-
žati ako ne tijesnu uzornu slogu, barem one
dobre odnošaje, na koje ih napućuje sama
stvar koju brane i koju kažu obe stranke
da im je madasve na duši i sveta. To na
dušu stavljamo onoj šesnaestorici Hrvata,

koji će pod dičnijem hrvatskijem barjakom

doznajemo, da je umro. On je u jednu ri

ječ pravi tip one mladeži, koja, raskalaše-

na i razuzdana, nema niti jednog plemeni-

tog osjećaja, a sije pokvarenost na sve strane.
*

**#

Ovdje ćemo odmah spomenuti strica gro-
fa. On stanovaše u Milanu, 'jer bijaše član
španjolskog tajnoga vijeća trinaestorice. Kao
jedan od starijih u vijeću, uživaše tu neki
ugled; ali kako ga je on znao rabiti i iz-
vana pokazati, nije mu bilo para. Njegovo
šareno govorenje, njegovo značajno muča-
nje, ono prekidati se, ono stiskanje očiju,
koje je značilo: ne mogu govoriti, ono la-
skati ne obečavajući ipak ništa, ono prije-
titi s udvornosti, sve bijaše upravljeno
dnom cilju, da još više podigne svoj ugled.
Dapače i jednostavne riječi: ja ne mogu
ništa u ovom poslu, rečene katkada i isti-
nito, ali na način da mu se nije vjerovalo
služile su da ojačaju mnijenje, a po tom
istinitost njegove moći: »kao one k
što se još vide u kakovoj ljekarnici,
jima su napisane neke arapske riječi
nutri nema ništa, ali služe da uzdrže
bar glas ljekarnice«. A dobar glas i
grofa strica, koji je odavna polagano i
stepeno rasao, bijaše u posljednje
na jedan put orijaški koraknuo,
putovanja u Madrid, radi nekog
k dvoru. Trebalo je njega čuti pripovijeda-
ti, kako je bio dočekan! Dosta je reći, da
ga je knez vojvoda bio počastio osobitom
mu svoje prijateljstvo

=

i

IH