W

 

m Br. 285.

PRAMA CRVENA 1

U DUBROVNIKU, 6. Avgusta 1910.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

1 četvrt godine surazmjerno; za inozemstvo
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da
polugodište.

NMM

God. Vi.

 

 

 

godišnje K. 9 — Ko
je predbrojen i za došasto

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA,
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

 

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

Pretplata | oglasi šalju se

 

Administraciji. Pisma dopisi Uredništvu. — Za

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo | utužljivo u Dubrovniku.

 

 

 

Otkad se je pojavila u nas u Dal-
maciji naprednjačka struja, nema dana
a da se u stanovitim novinama, koje
su tom strujom zaplovile, ne opaža o-
čita protuvjerska borba. »Hrvatska je
Straža« časopis za kršćansku prosvjetu,
tu utajanu borbu. od početka pratila.
Rekosmo utajanu borbu, jer dok suu
istinu proti vjeri, kažu da nijesu, da
ih se naprosto tim ubjegjuje. To nam
»Crvena Hrvatska« i u predzadnjem
broju svoga uvodnika poručuje. >Hr-
vatska je Straža« sad na koncu sku-
pila u jednu rukovet sve to otrovno
cvijeće naših naprednjaka — a sve iz
njihovih vrtova — i dala ga u javnost
s natpisom: »Kulturna načela i rad na-
prednjaka«. Ko nije u oba oka slijep,
može odatle lasno razabrati što sve
misle, rade i žele naši naprednjaci. Ka-
ko se igraju skrivice, kako se straše
otvorenim kartama pred narod, kako
im je farizejština geslo i vogja. Ali u-
zalud pišemo, ne vjeruje nam se; na-
prednjaci će i na ovo kako i na osta-
lo, da ih ubjegjujemo, da oni toga
grijeha na duši nemaju. Ali ako se ne
vjeruje nama, vjerovat će se napre-
dnjacima, pa čujmo što naprednjaci 0
naprednjacima pišu. »Hrvatska je Stra-
ža« pozvala tu skoro, presjedništvo
napredne stranke u Zagrebu, da prizna
jednom otvoreno svoja načela i težnje,
jer da tako moraju raditi ljudi, kojim
je istina, prosvjetljenje i napredak na
srcu, kao što to o sebi naprednjaci
tvrde. Pritisnuti o zid ne mogoše s
manjega, pa poslije skupljene sjednice
u ime h. p. napredne stranke odazvali
se Dr. I. Lorković presjednik, i N. No-
vak tajnik napredne stranke u Zagre-
bu. Poziv »Hrvatske Straže« nazivlju
kuražnim, a odgovaraju kako su i

PODLISTAK.

Harakteri u Manzonijevim
(20) »Vjerenicima“.
Prof. W. baron Ljubibratić.

I tad ispriča kardinalu u kratko otmicu
Lucijinu, strah i patnje te jadnice, kako ga
je zaklinjala i molila, strah što ga bijaše
spopao na te molbe, i kako je ona još u
njegovoj kuli. Kardinal nagovori /anominata
da bez oklijevanja izvrši svoju odluku, te
čuvši ime mjesta, odakle bijaše Lucija, po-
zva kapelana krstonošu, da mu odmah po-
šalje župnika crkve i našega staroga znanca
Don Abondija. Ovaj ugje nekako smeteno
i krzmajući u sobu, te bacivši brzi pogled
na /mnominata, podigne oči na kardinala,
kao da imu je htio reći: smilujte se meni
jadnome! Kad mu je na to Federiko ispri-
čao cijelu stvar, te mu rekao, da će s vla-
stelinom poći u kulu, da oslobodi Luciju,
toliki strah, tako se kukavna bojazan po-
kaza na njegovom licu, da je kardinal o-
stao duboko začugjen. Tumačeći tu pojavu
na sasvim drugi način, da ohrabri župnika
i da mu pokaže, da se je onaj inače tako
strahoviti silnik promijenio u krotko janje,
reče /nnominatu da se nada, da će ga skoro
opet vidjeti. A ovaj mu žumo odvrati: »Kad
biste me vi odbili, tvrđokomno bi se pribio
uz vaša vrata kao prosjak. Moram vam go-
voriti, moram vas čuti, vidjeti; potreba mi
je od vas«.

Kardinal, držeći za ruku /mnnominata, o-
tvori vrata dvorane i na pragu se pokaza
svećenstvu sakupi u predsoblju čudni

 

jenom
per. Vidješe dva lica, na kojima bijaše iz. |

naučni: kupe ustriške po »Hrvatskom
Narodu«, »Savremeniku«, »Hrvatskom
Djaku«, »Zvonu«, »Koprivami«, »Po-
kretu«, itd. pa se tim nabacuju kako
obično na vjeru i svećenstvo.

Ali što nije učinio Dr. Lorković i
N. Novak u ime h. p. napredne stran-
ke, eto čine V. Wilder presjednik i J.
Polić-Kamov tajnik radikalnog krila h.
p. napredne stranke, Oni u ime svoje
stranke udaraju na postupanje Dra. |.
Lorkovića i N. Novaka, govoreći da
njihove izjave i njihovo pisanje, ne
odgovara programu napredne stranke
i da bi takovo postupanje moglo i di-
skreditovati naprednu stranku.

Na dugo bi pošli kad bi htjeli po-
tanko sve ispisati, pa ćemo se ogra-
ničiti samo na neke misli u izjavi gg.
Wildera i Polić-Kamova proti Lorkovi-
ću. »Mi hoćemo — pišu oni u ime
radikalnoga krila p. napredne stranke
— našu borbu protiv furtimaštva da
postavimo na dublje, nepokolebive traj-
ne temelje. Mi hoćemo pred svim svi-
jetom da izjavimo, da nama furtima-
štvo ne znači popovsku lakomost, pu-
tenost i slične trice. Mi hoćemo, da
glasom groma doviknemo cijelom na-
šem narodu, da bismo mi bili o-
vaki radikalni antiklerikalci ili
antifurtimaši i onda, kad bi svi
njaši popovi bili angjeli svojim
životom« . . »Jest, mi hoćemo,
da naša stranka već jednom otvoreno
i neustrašivo izjavi, da je »furtima-
štvo«, protiv kojega se ona bori, sam
kršćanski nazor o svijetu, sama
katolička vjera, sama načela
Krista i evangjelja! Mi smo uvje-
reni, da je taj nauk (Kristov nauk) —

ma se on propovijedao bez ikakva i- |*

zopačivanja ili izrabljivanja — lažan,
štetan i u današnje vrijeme neodrživ.
On se ne slaže s rezultatima moderne

raženo različito ali duboko ganuće: na Fe-
derikovu licu neka harna nježnost, neka
smjerna radost; na licu /mnominata neka
zabuna ublažena utjehom, meki novi stid,
neko kajanje, iz kojeg je ipak provirivala
sva odlučnost one divlje i oštre ćudi.

U to dogje kardinalov komornik, da javi,
da je sve gotovo. Davši mu kardinal neke
druge upute, pozdravivši se još jednom
s Innominatom, komu na rastanku reče, da
će ga čekati, pogje u crkvu. /nnominato
ostade sam u dvorani s Don Abondijom,
koji ga je imao pratiti u kulu. Stajaše sav
zamišljen, nestrpljivo čekajući čas, da pogje
osloboditi od muka i zatvora svoju Luciju,
svoju sada u sasvim drugom smislu nego
je bila dan prije. Na komornikov znak da
je sve gotovo uputi se žurno iz sobe, Nego,
došav na vrata, sjeti se Don Abondija, na
koga bijaše u svojoj žurbi gotovo zabora-
vio, te se zaustavi, da ga čeka. Zatim mu
se, kao da će pitati oproštenje, pokloni, i
pusti ga, da pogje napred. Prolazeći mimo
crkve pune puncate naroda, digne /nnomi-
naio pred crkvenim vratima klobuk i pri-
gne duboko ono svoje strahovito čelo. Svje-
tina, koja nije mogla naći mjesta u crkvi,
te se bila sakupila pred crkvom, videći taj
neobični prizor, govoraše jednoglasno: Bog
vas blagoslovio.

Dok su putem jašili, moglo se je vidjeti,
gdje preko /nmominatova lica prolaze mi-
sli, kao što u burno vrijeme pred suncem
lete oblaci, izmijenjivajući svaki čas živo
svijetlo i mrklu tamu. Duša mu se, još u-
vijek opojena od onih slatkih riječi Fede-
rika, uzdizala, kao pomlagjena i obnovljena
u novom životu, k onim mislima milosrgja,
oproštenja i ljubavi, pak bi opet klonula

znanosti, s potrebama i težnjama mo-
dernih ljudi, on je možda nekad bio
dobar i potreban, ali se danas već pre-
živio i zato smo protiv njega i
svakoga onoga, koji taj nauk
brani ili širi, pa živio taj čo-
vjek kao gjavo ili kao angjeo,
to nam je svejedno . .

Jest, to je istina! | za vas, kao iza
nas — za cijelu našu naprednu stran-
ku — dosta je, da netko vjeruje u o-
sobnog boga i da mu kakvu čast i
službu iskazuje, pa da ga smatramo
protivnikom, klerikalcem ili — kako
se hrvatski uobičajilo reći — furtima-
šem. Prema tomu lako je razabrati, što
je zapravo i u istinu za sve nas na-
prednjake »furtimaštvo«. Ništa drugo,
do li ma kakva vjera u vrhuna-
ravan princip, a napose — danas
par excellence vrhunaravna vjera —
katolička vjera i crkva«.

Hoće li i poslije svega ovoga naši
naprednjaci govoriti, da oni nijesu pro-
ti vjeri? Ono što smo mi od početka

kazivali, a oni bezočno nijekali, danas

im kazuju i sa svojim potpisima po-
tvrgjuju gg. Wilder i Polić-Kamov. ll
tempo č galantuomo!

 

Ko su neprijatelji Austrije?
Zagreb, 2. Kolovoza 1910.

U novije vrijeme počelo je rusko i italijan-
sko novinstvo u velike svraćati pažnju, svo-
jijeh u geografiji vrlo slabo poućenijeh čita-
telja, na nutarnje prilike i dar-mar u Austro-
Ugarskoj monarkiji, te, dapače, proricati
skoro njezino rasulo. Na ta proročanstva do-
kolnijeh sanjara i vajnijeh proroka misli-
mo upozoriti i štovane čitatelje ovoga ugle-
dnoga lista, u svrhu, da pokušamo ispraviti
neispravne neke kombinacije novinara, koji
u govoreći o položaju Hrvata u opće u
sklopu Habsburške monarkije, na osnovu
nepoznavanja prilika i krivijeh, svakako,
pretpostavaka, stvarali čedne zaključke i pro-
gnoze.

pod teretom strahovite prošlosti. Grozničavo
je i naglo mislio, koja zla djela može od-
mah popraviti, koja li prekinuti; koja bi
sredstva bila najuspješnija i najprobitačnija
da razriješi toliko zamršaja, da se oslobodi
od svojih sukrivaca: pamet mu se mutila,
kad je samo mislio na to. Na jadnu je Lu-
ciju mislio nekako tužno, jer je osjećao, da
je on drži na muci, premda je znao, da će
je eto brzo osloboditi. Došavši napokon u
dvorište kule, skoči sa svoje mazge, po-
mogne Don Abondiju saći, te odvede i njega
i ženu u Lucijinu sobu. I tako nakon ci-
jele jedne noći najtežih duševnih patnja Lu-
cija se opet nagje oslobogjena.

Vijest se o Innominatovom obraćenju raz-
glasi po svuda, svagdje izazivajući zabunu,
nemir i žamor. Prvim bravima, koje vidi,
naredi da ga slijede, isto tako i ostalim
susljedice. Svi igjahu za njim, nekom no-
vom neizvjesnosti, ali običnom podložno-
sti. Sakupivši oko sebe u dvorištu sve svoje
sluge, naloži im, da ga čekaju u velikoj
dvorani. Zatim stupi on unutra i reče jakim
glasom: »Djeco! put, kojim smo do sada
hodili, vodi nas u dno pakla. Ne ću da vas
time ukorim, jer sam ja, koji pred vama
stojim, najgori od svih vas. Nego slušajte,
što vam imam reći. Milosrdni me Bog po-
zvao da promijenim život: a ja ću ga pro-
mijeniti, već sam ga promijenio... Znajte
dakle i držite za stalno, da sam tvrdo od-
lučio prije umrijeti, nego išta učiniti protiv
njegovog svetog zakona. Opozivljem sve
zločinske naredbe, što ih imate od mene ....
pače vam naregjujem, da ne činite ništa od
onoga, što vam je bilo zapovijegjeno. | bu-
dite ujedno uvjereni, da niko nema odsele

 

zla činiti uz moju zaštitu, u mojoj službi.

Mora, da je i grofu Aehrenthalu dojadilo
bilo, što je pitanje stranoga novinstva o to-
božnjem rasulu Habsburške ćesarevine, u-
pravo u doba aneksije Bosne i Hercegovi-
ne, počelo prevršivati sve granice, mjere i
obzire, pak se svi i sjećamo ove službene,
energične izjave, upravljene, mislimo, ponaj-
pače na adresu italijanskoga, ruskoga i sr-
bijanskoga novinarstva, kojom se je takovo
pisanje osugjivalo, te ujedno upozoravalo
italijansko i rusko općinstvo, neka nikako
ne vjeruje bajkama njihovoga novinarstva
o tobožnjem raspadanju organizma Habsbur-
ške monarkije u tako skoru budućnost.

Mi smo tada, kao i danas, predvigjali vi-
še nego za sigurno, da ona opomena neće
nikako učiniti kraj zloradom i zlonamjernom
pisanju italijanskoga, ruskoga i srpskoga
novinarstva o našoj monarkiji, jer, evo, da-
nas novinarstvo spomenutijeh naroda nasta-
vlja sa istom goropadnošću navaljivati i pi-
sati. Onodobno, uvjereni smo, nije niti ča-
sak sumnjao grof Aehrenthal, da će novi-
narstvo ovijeh naroda i država krenuti dru-
gijem pravcem, pak je i jasno, da on nije
niti išao za tijem. Ona je opomena tada bila
namijenjena sasvijem njekomu drugomu,
nego onomu, na koga je poimence ciljala
i upravljena bila!

Nedavno je upravo izišla iz pera pozna-
toga ruskoga publiciste Gorovčeva, knjiga,
\u kojoj ruski pisac upozoruje ua prohtjeve

 

| pangermanskoga šovinizma, koji su u prvom |
redu napereni proti opstanku Habsburške
\monarkije. Već je prije on napisao u jednoj

| ruskoj smotri o pangermanskom pokretu u
samoj Austro-Ugarskoj, te je bio iznio na
javu veliki niz podataka i navoda iz raznijeh
naučnijeh djela i listova u Njemačkoj, koji
dokazuju, kako njemačko javno mišljenje
smatra aneksiju Austrije po Njemačkoj vrlo
blizom i skorom eventualnošću. Mi smo u
svoje vrijeme upozorili, u drugom hrvatskom
listu, našu publiku na taj sastanak, koji je
pobudio pravu senzaciju, a upozorili smo
južno-slavenske jolitičare u tendenciju ovo-
ga ruskoga spisatelja i političara. Treba nam
kazati, da taj ruski publicista, ne samo da
nije protivnik opstanka Habsburške monar-
kije, već je on, upozorujući na pogibelj pan-
germanističkijeh prohtjeva za opstanak or-
ganizma Habsburške monarkije, htjeo da i
svoje zemljake upozori na pogibelj za svu

Ko hoće da ostane uz ove uvjete, za mene
će biti kao sin: ..... Ko neće, dobiti će
platu, što ga igje, i k tomu jedan dar: Ali
neka ne stupi više amo; ako ne s namje-
rom da promijeni život, jer će tada biti u-
vijek primljen raširenih ruku. Promislite još
noćas: sutra ću vas u jutro pozvati jednoga
po jednoga, da mi dadete odgovor.....
Bog, koji je bio sa mnom toliko milosrdan,
neka vas dobro nadahne«.

Ovdje završi, nasta duboka tišina. Kako
različite i burne bijahu misli u glavama o-
nih ljudi, ipak se ništa ne pokaza vani.
Bijahu se navikli slušati glas svojega go-
spodara kao izraz njegove volje, protiv koje
ne bijaše prigovora: a taj glas i ako je ja-
vljao, da se je volja promijenila, nije ipak
pokazivao, da je oslabila. Nikome od njih
ne dogje niti na um, da mu prkosi ili da
mu se opre, premda se je obratio. Sada ga
smatrahu svecem, ali jednim od onih, što
se slikaju s uzdignutom glavom i s mačem
u ruci, Osim straha gojili su prama njemu
i neko počitanje i neku ljubav. Stvari, koje
su sada čuli iz njegovih usta, bijahu do-
duše mrske njihovim ušima, ali ne tugje
njihovom umu. Ako su se u tom pogledu
često puta rugali i šale zbijali, ne bijaše
možda stoga, što nijesu vjerovali, već jer
su se žurili, da se otresu nekog osobitog
straha, što bi ih spopao, kad bi ozbiljnije
o tome mislili. Videći pak, kako je taj strah
djelovao na njihovog gospodara, i oni isti
bijahu pod utiskom tog istog čuvstva. Ra-
zmišljajući pak, kako se je narod silno ob-
veselio na vijest o njegovom obraćenju,
kako mu se svi klanjali, kako na jedan put
bijaše nestalo i straha i mržnje prama nje-
mu, postade za njih jednim mahom čudom

 

 

Evropu, dakle i za samu Rusku carevinu,
da se ostvare pangermanistički snovi o pre-
stanku naše monarkije. Dakako, da su po-
jedini ruski i ostali izvjesni slavenski listovi
i publiciste, upotrebili te podatke sasvijem
drugačije, nego li je to bilo na umu ono-
mu, koji ih je iz njemačkijeh vrela sabrao,
te su o samoj monarkiji stali širiti posve
krive i neosnovane vijesti. Ali za pravo, po-
glaviti uzrok tomu imade se tražiti u pan-
germanističkijem prohtjevima, u njemačkijem
vrelima, koja inače najnepobitnije osvijetlju-
ju te famozne prohtjeve.

Mi mislimo, da bi naše ministarstvo ino-
stranijeh poslova, a napose grofa Aehrentha-
la imalo upraviti, ne, na slavensko novinar-
stvo i javno mišljenje u Rusiji, oštru »no-
tu«, već bi trebalo da takovu diplomatičko-
političku gorku jabuku namijeni i upravi, u
prvom redu, na inspiratore pangermanisti-
čkijeh, opstanku Habsburške monarkije po-
gibeljnijeh pohlepa u samoj Njemačkoj. Da-
kako, bilo bi vrlo čudno danas, da se ova-
kova »nota« upravce adresuje na novinstvo
i javno mišljenje Njemačke carevine, koja
je tako »iskrena« saveznica naše monarkije!

Rekosmio, kako i u ltaliji učestava u pu-
blicistici sličan način pisanja o prilikama u
nsšoj monarkiji, pa nebi bilo laše, mislimo,
da grof Aehrenthal upravi kakav »memen-
to« i italijanskom novinstvu, a ne da se o-
braćaju oči, uši i pamet samo na ono, što
pišu slavenski listovi o prilikama Habsbur-
ške carevine.

Pročitali smo, vrlo pomljivo pročitali, sve
navodne duge članke austro-ungarske švap-
ske štampe, pa i one naročito Njemačke
carevine, kamo se, dobro poznate političko-
publicističke »firme«, osvrću na rad meosla-
venskog kongresa u Sofiji (Bugarskoj); a
namijenjeni (članci) u prvome redu Rusiji.
Mi znamo, da je na »neoslavenskom kon-
gresu« bilo svačesa; a bilo je i fantastični-
jeh, po običaju, izjava i kojekakvijeh ispra-
znijeh junačenja; ali opet zato nijesu svi
tamo niti ludo govorili. — MNehotice nam
pade na pamet ona dobro poznata o većoj
nevolji s hrgjavijem prijateljem, nego li s
iskrenijem neprijateljem .....

Njemačko i austro-ugarsko švapsko no-
vinstvo, osugjujući pesimističko pisanje ru-
ske, italijanske i stanovite južno-slavenske
štampe o Austro-Ugarskoj, — ono, megju

i kumirom: i ako obraćen stajaše pred nji-
hovim očima još uvijek nad ostalim svijetom.

Podignuvši svoju silnu ruku, dade im
znak, da se razigju, a oni se, kao krdo
ovaca, tiho tiho otšuljaše jedan za drugim.
Zatim izigje i om, te obišavši dvore, ho-
dnike, dvorane, pogje napokon spavati, jer
mu se silno drijemalo.

Grizodušje, koje mu prošle noći nije da-
lo spavati, ne samo da se nije umirilo, već
ga je još jače, još silnije mučilo; a ipak
mu se drijemalo. Onaj strogi red, što ga
bijaše kroz toliko godina, tolikom brigom,
tolikom smjelosti uveo, on ga sam raskli-
ma sa malo riječi; onu neograničenu ovi-
snost svoje čeljadi, onu njihovu spremnost
i vjernost, kojoj se bio od toliko vremena
naučio pouzdati, uzdrma on sam sa svojim
riječima; sva sredstva svoje moći i snage
učini on sam sa svojim riječima izvorom
svakojakih zamršaja, uvede na taj način
neizvjesnost i metež u kuču: a ipak mu se
drijemalo.

Ugje dakle u sobu, stupi k onoj poste-
lji, na kojoj prošle noći nije mogao naći
mira, te klekne s namjerom da se pomoli.
Sjeti se tada onih molitava, koje bijaše kao
dijete naučio; stade ih moliti, osječajući pri
tomu neku neopisivu smjesu čuvstava: ne-
ku osobitu milinu, vračajući se materijalno
na navike nevine dobe; neko poo trenje bo-
li, misleći na bezdan opačina, u koji se bi-
jaše strovalio; neku osobitu želju, da mo-
litvom i pokorom zadobije novu savjest;
neka zahvalnost, neko pouzdanje u ono mi-
losrgje, koje mu mogaše pribaviti to stanje,
koje mu bijaše dalo toliko znakova, da to
hoće. Dignuvši se zatim, pogje u postelju
i zaspi kao zaklan. (Slijedi).