Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

t pazis godine  surazmjemno; za inozemstvo

me vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen | za

polugodište.

Skupoća.

Opća je tužba od svih stališa, od
svih razreda; domaćice za pomahnitati,
a kućna čeljad žalobno izjedu ono o-
broka uz neprestane tužbe i pripjevke,
i gotovo da im prisjede. Nadasve je
prekoračilo svaku mjeru u najmovima
i u glavnoj potrebitoj hrani. Bilo je
groznijeh demonstracija za to, koje su
unesrećile stotine i stotine obitelji, a
nikomu ne pomogle; bilo je vike i
prosvjeda, koji po sebi boljitka doni-
jeti ne mogu; sad su govori i napa-
daji u Parlamentu, koji, kako mi cije-
nimo, isto neće koristiti. Vlada naravno
ne spava, radi što može, ali praznih
ruka ne može ništa, a kad i nešto novca
sakupi, treba da ga izda činovnicima
i podregjenicima, koji živeći o samoj
namirnici nemogu sastaviti kraj sa kra-
jem, nego opterećeni dugom kubure i
mnogi se unesreće. Eto i sad će im
se kanuti i dati neka povišica, ali od
toga malo će ili nimalo biti koristi, jer
skupoća će porastit i taj pridodatak
otići će kako i dosadašnja plata u
žvalo one propasti svakdanjega življe-
nja, kojoj još niko ne zna kraja. Ve-
limo da će skupoća porastit, i tome
eto razloga;

Za pokriti ogromne troškove novih
izdataka treba da vlada nametne nove
poreze, a ovi će tištiti na jedan ili drugi
način stanodavce, bilo kućarinom, bilo
ličnom dohodarinom, a ovi odkle da
taj izdatak namire, nego povišujući
najam? Ista će nedaća zahvatiti i tr-
govce i obrtnike, a i njima ne ostaje
drugoga izlaza nego sve to naplatiti
od svojih mušterija, povišenjem svake
vrste trgovine. Isti težak, kojemu možda
ne nastave nove namete, kad bude sve
skuplje kupovati i on će skuplje pro-
davati svoje proizvode, a to će pastit
na one koji živu od plate, ili na one
što dobiju svojom nadnicom ili zara-
dom. To je kako neka veriga; jesi li
krenuo jednu viticu, priteže drugu i
tako ide dalje. Stvar je jako ozbiljna
i dati će mnogo glavobolje vladi, a još
više Parlamentu.

PODLISTAK.

NA ORJENI
Utisci s puta
(2 piše Ante Anić.
I.

Na Orjen/! bio je poklik moj i dragog
mi prijatelja profesora Krista Krile, pri svr-
šetku juna ove godine. Nu trebalo je da ga
čekam sve do septembra, dok se povrati sa
svog običnog dugog putovanja, kojeg ne bi
ni za živu glavu izostavio. Cijenim, da sva-
kom mladiću, više ili manje, milo je pu-
tovati, da vidi stvari što ih nije vidio, da
u spomen-knjigu svog života može zapi.

 

 

 

U DUBROVNIKU, 21 Oktobra 1911.

PRAVU CRVENA NRVATSKA

 

 

— Ko
"ei

Zastupnici trudno će pristati da odo-
bre vladi nove namete, jer se boje od
naroda koji ih šalje; a vlada bez novca
ne može da doskoči potrebama, i biti
će usilovana provestiti svojevoljno, i
tako njezine će se izvršiti ili na jedan
ili na drugi način. Istina je, moći će
snižiti štogod carine, i ako bi to bila
sama kapljica u čaši čemera, jer ostaju
carinski, općinski i pokrajinski nameti,
nu i ta kapljica uz prirast davanja
sdruge strane, nestala bi, kako da i
nije bila. Osim toga agrarci neće po-
puštiti, osilili su se, i kad bi vlada
htjela salomit im jogunstvo, mogli bi
joj dati mnogo brige preko poslanika,
koji bi upotrebili svako srestvo da o-
sujete vladine namjere, a tako bi isto
uradili svi oni koji su znali sklopiti
zgodne kartele, kako će metnuti u svoj
tobolac, izbijajuć novac od velikih masa.

Bio bi lijek, ali ga neće i ne-
mogu upotrebiti.

Jedini bi lijek i izlazak bio, dok traje
ova nevoljna i nesretna kriza i sku-
poća, kojom su zabrinute i oslale vlade,
da se iste dogovore kako bi prikratile
ogromne i strašne vojničke troškove,
koji svaki dan rastu i zoblju viši dio
prihoda, te ne dopuštaju da narod o-
dahne, nego ga sve jače sapinju i da-
ve. Taj jedini ustuk ne mogu vlade
upotrebiti, jer se meće dogovoriti u
tome, a osim toga politički je položaj
u Europi tako napet, tako nesjeguran,
da svaki čas prijeti pogibelj općega
rata, a zato treba da je vojska spravna,
dobro uregjena, dobro snabdjevena i
po kopnu i po moru; a kad ne mogu
naravno da i neće se toga latiti. Za
najniže slojeve nešto će koristiti, ako
se poduzmu velike radnje nadasve oko
željeznica, ali i to će malo koristiti, a
baš ništa nižim slojevima po gradovi-
ima, koji na te radnje ne idu, a koji
bi mogli strkom i pobunom vladi
mnogo jada zadati; a nadasve da vla-
da suži broj činovnika.

Neka se svi maknu!

Po onomu što smo kazali, očito je,
da je do nekle više štetno nego ko-

godišnje K. 9

dalje zrati, sve vidjeti, sve prstom taknuti,
U takovu vrst ljudi spada i moj prijatelj.
Nema rašta, da ga grize savjest što svake
godine potroši bez milosrgja, svoju teškim
trudom sabranu numizmatičnu sbirku, a do-
nese sobom knjigu uspomena. Kristo — još
mlad — proputovao je skoro polu svijeta :
zapaduu Evropu uzduž i poprijeko sve gori
do Nordkapa, Južnu i Sjevernu Ameriku a
ove godine šalje mi pozdrav s egipatskih
piramida i s razvalina jeruzolimskog hrama,
a nakon malo dana, s veličanstvenog slapa
Schaffhausena na Rajni, kamo, kan da se
je zaklonio bio, da se ublaži od afrikanske
nesnosne sparine, koja mu je lice ogorjela
a isisala snagu tijela. A treba na Orjen!
|Mora dakle skupiti snage u junačke žile.
Šale nema. Društvo će bit sastavljeno od do-
brih kaminatura, kako ih Kristo nazivlje.
A ti kaminaturi, ta brigada i bez puške
i olova bojna, čekala je u Qružu dneva 9

 

 

 

IZLAZI. SVAKE SUBOTE. — - POJEDINI BROJ STOJI 10 PAKA

Brzotisa i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

risno zahtjevati od vlade da predusrete
nevolju od skupoće, jer što daje je-
dnijem oduzimlje drugijem, pak se o-
staje na istomu; nego bi se imali svi
zauzeti, da najmovi stanova budu u-
mjereniji, a nadasve oni od dućana,
općine prve, pa gradski odbori, bez
vike, bez larme, bez skupština i pa-
rada; imale bi nadasve općine svaki i
najmanji trošak, koji je suvišan, uki-
nuti, kako bi olakšali namete, a tako
isto Zemaljski Odbor, a napokon i isti
trgovci imali bi odbaciti svaki luksus,
kako bi jeftinije mogli davati mušteri-
jama. Imalo bi se navlastito doskočiti
bezobzirnoj samovolji trgovaca, koji
dogovorno uzdržavaju visoke cijene.
Ako se svi zauzmu, naravno je da će
se prebrditi i ova mevoljna kriza, te
dobri Bog dade li zemlji blagoslov i
bude li obilatijih godina, priživjet će
se; ali ako se svi ne zauzmu, svaki
u koliko može, crna nam se budućnost
spravlja, koja bi mogla donijeti silu
nevolja, jer glad donaša očaj, a očajna
svjetina kadra je svega! Mi bi smo že-
ljeli da se nešto stvarna zato učini
ovdje u Dubrovniku, gdje po prizna-
nju svijeh našijeh i inostranih viša je
skupoća nego igdje u Austriji. Do koga
je, neka nešto uputi, jer će tim narodu
iskazati najbolju ljubav i privrženost!

 

e e
Dogorilo nam je više!
(Iz učiteljskih krugova). *)

U sarajevskom »Hrvatskom Dnevniku« od
9. ov. mj. br. 227 uvodnik je: »/li — ili

U njemu bosansko-hercegovačko učitelj-
stvo baš muževno i dostojanstveno poručuje
vladi, zastupnicima, zemlji i narodu, da ako
se sada ne urede njihovi materijalni i pra-
vni odnošaji, da će oni posegnuti za kraj-
njim srestvom.

Evala im! To su ljudi! Tako valja! A ne
dati se voditi za nos kao medvjedi i kao
djeca zadovoljavati se lijepim riječima ili
kao lude praznim obećanjima.

I-mi, dalmatinsko učiteljstvo, koje kudi-
kamo stojimo materijalno gore nego naša
braća u Herceg-Bosni, poručujemo vladi,
Zemaljskom Odboru, zastupnicima i narodu:

 

*) Umoljena su Ugl. Uredništva svih novina,
koja ljube učiteljski stalež, da prenesu ovaj članak.

kujemo s istim parobrodom, kojim imamo
krenuti. Svi smo raznih karijera, različitog
političkog mišljenja a ipak složni i ugodni
drugovi. »Les extremes se touchent«. Nu
što je najglavnije, svi junački na nogama,
svi dobri kaminaturi. Možda sam ja — mo-
ram priznati — najslabiji u istrajanju du-
gog hoda kod mojih suputnika, premda sam
jednoć s Kristom prevalio kakovih 70 kilo-
metara pješke. Nu, ko da se suprostavi na-
šem Gjigji i njegovim vilovitim nogama —
kojih snagu upoznaćete kroz ovo putovanje
— a ko ustrajnosti Stijepovoj, koji i ne o-
sijeća da ga noge nose. Za Krista mi je
bilo lako, Bio sam uvjeren, da će se on
biti dosta razmazio, buduć ga kroz dva mje-
seca prenosila s jednog kontinenta na drugi,
snaga mekaničkih strojeva.

Ko zna hoće li doći? upitat će jedan od
nas Krista, dok smo stali na gruškom mulu.
Ko! — Lujo! začugjeno će Kristo. On da
fali! Neće bit noćas ni usnmuo od želje za
našom turnejom. Lujo N, tourist je u pra-
vom smislu riječi, naporni tourist, koji je
izmijerio svojim nogama cijelu skoro domo-
vinu, uzduž i poprijeko. Malo je puteva o-
stalo po valovitoj Bosni i kamenitoj Herce-
m kojim nije njegova noga prošla. Od

 

Ikllometara puta. To je pravi ratnik u hodu.

 

Pretplata | oglast šalju se

 

 

Administraciji. Pisma dopisi Uredništon, — Za

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
netrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

 

Dogorilo nam je više! Dosta nam je više
lijepih fraza i praznih obećanja! Unapred
učiteljstvo sve to energično odbija od svoje
adrese. Nek se izrazi sućuti, sažaljenja i
sve bombastične fraze i obećanja uprave na
drugu adresu. Dalmatinsko učiteljstvo, po-
učeno gorkim iskustvom, više ne vjeruje ni
riječima ni obećanjima. Ono će se unapred
vladati lozinkom glasovitog Edisona: »Ne
riječi, već djela«.

U ovim teškim, preteškim i nesnošljivim
danima nečuvene skupoće, svak se diže i
traži neka bi se pomoglo nevoljnicima. No-
vine se cijelog svijeta, — budi bez zamjerke
rečeno, — natječu koja će čim slikovitije
opisati tužno i žalosno stanje ovog ili onog
stališa, a žalibože, rijetko je koja ili nikoja
uzela u obranu mukotrpni stalež pučkog
učiteljstva, tog najzaslužnijeg narodnog trud-
benika, tog najposlijednjeg zapuštenjaka,
tog od Boga zamrženog pedagoga!

Bečka vlada, uvjerena da današnjim pla-
ćama pri ovakovoj skupoći njezini službe-
nici ne mogu živjeti, naprešno saziva parla-
menat, e da u njemu zastupnici naroda od-
mah glasuju zakone o poboljšanju ne samo
činovničkih već i poslužničkih plaća. A što
se za nas radi, i ako smo plaćeni gore nego,
ne saino državne, već i privatne sluge?

Možda se čeka otvor sabora (a kada?),
pa da nam se kao za porugu obeća štogod
ili iznese kakova mršava zakonska osnova,
pa se je predade odboru ili Zemaljskom
odboru na pokopanje? Ne! Dogorilo nam
je više! Ponovno velimo, u ništa više ne
vjerujemo, ništa nas više ne umiri već djela,
i to djela koja dolikuju nama, našim nau-
kama i važnosti našoj u zemlji i narodu
našemu.

Prošla su vremena kad je dosta bilo znati
čitati bukvicu, a da budeš školnikom, kad
je više vrijedio karantan, nego danas kruna.
Danas se od mas iziskuje kultura, i to ta-
kova, da osim akademski |(naobraženom čo-
vjeku, ne dopuštamo nijednom drugom, da
nam reče da je vaspitaniji od nas. Poslije
akademski naobraženih staleža, naš je prvi
i kao takovim mora se unapred s nama i
računati. Ne dopuštamo da nas se bagate-
liše. Učitelj, koji će unapred to dopuštati,
nije pravi učitelj, on je slabić. Nije dosto-
jan imena učiteljskog. Trpili smo i trpili,
sve za ljubav ove jadne naše zemlje, ovog
tužnog naroda. Ali kad više ne možemo,
jer mi i maše obitelji trebamo kruha, tre-
bamo odjeće, obuće, trebamo krpu krova
gdje da zaklonimo glavu, trebamo .... tre-
bamo sve ono što treba vaspitanom čovjeku,

 

a ne divljaku; tada pred ovakovom crnom
slikom gine svaki ideal. Dalje ovako ne

O njemu se bar ne može reći, da je pere-
grinus in patria.

A na žalost, koliko ih imade, koji uz
mnogo bolje prilike, nijesu vidjeli ni naj-
poglavitije krajeve naše domovine, gdje nas
poplavjuje valovjem svakojakih ljepota.

Koliko ih imade, koji su se bratimili na
Velebitu ili Orjenu s lakokrilom vilom, o-
krvavljenih skuta, iz junačkih naših megda-
na ? Koliko ih je, te su uživali sirenske gla-
sove ogromne hercegovačke špilje Vjetre-
nice i divili se u utrobi zemlje, tom hramu
i njegovom raznovrsnom graditeljstvu go-
tičkog, grčkog i baroko stila, kojeg je pri-
roda bez nacrta, silom svoje osebujne te-
hnike, sebi podigla? Ili se uronili u Bišev-
sku špilju, te se zagmnli njezinim plaveti-
lom, sred drhtaja olovna svjetla i iskrenja
mora, u raznim mijenama boja, koje umje-
tnikov kist, teškom mukom u slaboj kopiji,
na platno može prenijeti? — Imade ih n.
pr. i kod nas u Dubrovniku — nek mi je
dozvoljeno u dobroj namjeri primjetiti —
takovih, koji se nijesu za cijelog svog ži-
vota niti jednom popeli ua tjemen čarobnog
Srgja, da se dive kraju gdje im je priroda
u prelijevajućem sjaju južnog sunca, sred
mirisa leandara i pinja, pred širokim sagom
sinjeg mora, zipku dala, pa da joj zahvale
s visa ponosne glave njezinog junaka.

 

Uvijek sam nastojao zainteresovati mlade
ljude riječju i perom za ljepotama naše do-

.

možemo, nemoguće nam je, a očinska nam
dužnost i briga ne dopuštaju!

Žele li: država, vlada, zastupnici i ostali
faktori na polju pučke prosvjete, da narod
bude prosvijetljen, ne zalupan, žele li da
ga pridignu u blagostanju, neka nam dadu
ono što se danas svakom čovjeku dava,
neka obezbijede nas i naše porodice, pak
onda će se moći od nas i zahtijevati! Dajte
nam da ne gladujemo! Uredite jednom naše
materijalne i pravne odnošaje, kako se do-
likuje nama, kulturnom stališu, ili će te nas
usilovati, vašim nehajem i nemarom, da
slijedimo djela naše braće u Herceg-Bosni.
Ali onda, mislite na posljedice!

Odavna ima da nam se priznaje, da nam
je nevoljno i teško življenje, da nam se po
što po to mora pomoći, a što se radi sada
za nas, kad se diže kuka i motika, te ja-
dikuje radi još nečuvene skupoće? Čemu
se ne diže ni jedan od odlučujućih faktora
da nam pomogne ?

Uza sve priznanje da nam se mora po-
moći, naš Zemaljski Odbor, ne znamo gdje
strpava lanjski pretičak školskog fonda od
140 tisuća kruna. To je kora kruha odne-
šena iz usta našoj siročadi. Da im je i ma-
lo bilo stalo do naših patnja i nevolja, bi-
li bi taj pretičak porazdjelili izmegju uči-
teljstva!

Pazite, ako se dalmatinsko učiteljstvo baš
sada nalazi na rubu ekonomske propasti,
ono će a da spasi sebe i svoje sirote obi-
telji, kao ljudi svijesni svoje očinske brige,
posegnuti sa najskrajnjim srestvom. Ako
prijeti pogibao učiteljstvu, kudikamo prijeti
veća pokrajini i marodu! Učiteljstvo će se
znati snaći i umjeti iskoprcati iz nevolje, te
će i bez gladne plaće preživjeti, ali gdje će
i kako će pokrajina i narod bez učiteljstva?
Komu je do razmišljanja, neka misli!

Mladi učitelji već bježe u druge službe.
Čast im! Svak bježi gdje mu je bolje, Već
je ove godine iz učiteljske službe prešlo
okolo 30 mladih, krephih i svijesnih sila. A

 

ako se čim prvo ne uredi učiteljsko eko-
uomsko pitanje, vjera i Bog, sve što je zdra-
vijega, boljega, radišnijega i sposobnijega,
odletit će trbuhom za kruhom.

Ne ima danas svjesna, a i prostijeg čo-
vjeka, da će raditi za plaću kojom mora
gladovati. A kako se to može zahtijevati od
vaspitana čovjeka?! Svak, pa i najprostiji
radenik traži, da svojom zaradom može se-
be i svoje uzdržavati. A zar to nije dopu-
šteno samo dalmatinskom učiteljstvu? I ne-
učeni i prosti trudbenik, kad mu jedna za-
rada ne dava toliko prihoda, a da zadovo-

 

lji svojim najnužnijim potrebama, on ju na-
prosto napusti i traži drugu. A kako neće

movine i pobuditi u njima želju da za nji-
ma pohrle.

I obradovala bi me ustanova bilo kojeg
planinarskog ili inog tourističkog društva.
Nu, često bi morao nakon dugog uvjerava-
nja nekojih mladića, kojima rumen i jedrina,
svjedoci zdravlja, licem se prolijevaju, uskli-
knuti s Ovidijem :

Curando fieri quaedam maiora videmus
Vulnera, quae melius non tetigisse fait
i pustiti vremenu nek ono učini svoju.

Jednom naime čuh od nekog zdravog i
jakog mladića, kad ga pozivah popet se na
jedno brdo : »E, kad bi mogla kočija na vrh«
odgovori mi »pošo bi rado«. — »I kad bi
bila gizdava tvoja draga s tobom u društvu
još ragje« odgovorih ja njemu i prekinuh
razgovor.

Nu ostavimo ove jadikovke, njih će jača
kultura pretvoriti u hvalospjev lirskog za-
nosa, a pogledajmo ka':o se naš parobrod
bribližuje k obali.

Na njem je Lujo. Nije — jest — izmije-
nivali su se glasovi naše male brigade, is-

|čekujući svoga general-majora, koji je imao

stići iz Zadra. Kristo je bio nehajan spram
ove izvijedljivosti, jer, poznavajući svoga
rOđu, a imajući pismenih dokaza o njego-
vom dolasku, ni za čas ne posumnja. Nije
rek bi ni promislio tad ni na onu Ovidije-
vu: »Ludit in humanis divina potentia re-

 

bus«.