CRVENA HRVATSKA

PRAVA

 

 

CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU ILI $ POŠTOM NA GODINU K 6. 3
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE, :
:
i

1 ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO

tutti

PRID SRSRNSIPSIEPJRSNIP NS U

SMATRA SE )A JE PREDBROJEN
I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

 

AenatVstja

ALDA a ASA MASSA:

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

 

tai ta rtAA

i

4 PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA | DOPISI UREDNI-
4 ŠTVU. — ZA ZAHVALE I PRIOPĆENA PLAĆA SE 530 PARA PO PETIT RETKU,
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI
€ UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NRBFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.
4

 

titnA

A
RAPA AAS rt pil PRSP SAP
Br. 366.

Da li bolje ili gore?

Važne su se dvije promjene slučile
u vrhovnom krugu naše Monarhije.
Grof Aehrenthal, ministar izvanjskih
posala, još prilično mlad umro je, a
mješte njega bje imenovan u svojstvu
ministra grof Leopold Berchtold, do-
sadašnji poslanik u Petrogradu. Nagla
i nenadna smrt pokojnog ministra naj
bolje dokažuje, da se je bio povukao
radi slaba zdravlja i da sve ono što
su novine donašale nije bilo drugo
nego izmišljotina.

Istodobno je otstupio, kao što izvi-
jestismo, i ministar zajedničkih financi-
ja barun Burian, a imenovan je mjesto
njega bivši ministar financija Dr. Lav
vitez Bilinski, presjednik poljačkog klu-
ba na carevinskom vijeću.

Te promjene s našeg jugoslavenskog
gledišta — jer tim obuhvaćamo cijeli
Balkan — hoće li biti za bolje ili za
gore? Veliko pitanje, kojemu će se
moći odgovoriti do nekoliko godina;
ali se ipak može nagagjati, i kad se
promisli na sve i vagne pro et con-
tra, zaključak bi bio da će biti za bolje.

Pokojni je ministar Aehrenthal zai-
sta dokazao da ima znanja, spreme,
odvažnosti i takta u prigodi aneksije
Herceg-Bosne; ali je prezao od Sla-
vena, tako da su veoma bili nategnu-
ti odnošaji naše Monarhije i Rusije sa
balkanskim državama s druge strane,
a da ne spomenemo sve ono tužno i
nevoljno što se je zgodilo u istoj Mo-
narhiji na štetu Slavena. Novi je mi-
nistar grof Berchtold skoro neprekidno
bio u Petrogradu kao savjetnik a pak
kao poslanik. On je tamo bio veoma
uvažen, ljubljen i poštivan; on je ta-
mo vidio od kolike bi sreće bilo za
Monarhiju da se odnošaji svedu na
uzajamno prijateljstvo ; on je mogao
tegnuti što se kaže rukom, da kod nas
Slavena ne postoji tendencija na pan-
slavizam ni panrusizam; on kao vješti
i okretni državnik bez dvojbe zna, da
nezadovoljstvo navede mase na sva-
kojake domišljaje, a u očajnosti i do
vratolomnih pothvata, te se je nadati
da će izvanjsku politiku voditi tako, da
stojeć čvrsto na trojn.m savezu, isto-
dobno zametne skroz prijateljske odno-
šaje sa ruskim carstvom, sa pograni-
čnom Srbijom i Crnomgorom, a u Mo-
narhiji dade malko oduška razložitim
i opravdanim težnjama i željama Čeha
i nas Slavena na jugu Monarhije.

PODLISTAK.

=

LJUBAV.
Crtica iz života. Zabilježio — ja —

U cijeloj kući vlada grobni muk.

Na čisto uregjenoj postelji, u pokrajnoj
sobi kuće, leži starica. Lice joj je blijedo,
usahlo; a oči mutne, upale, Niti se miče,
niti govori... tek što je duh u njoj.

Ukućani su do nje svi na okupu, samo
tamo u jednom kuta obližnje sobice — uz
koljeno držeći dva mališa, jeca mlada že. |—
na... najmlagja joj i najmilija kćerka, de-
ruka staričina.

Starica je čutjela, pa se još jutrom sa
svima oprostila i poljubila, blagoslovila svo-
o I — dala pozvati svećenika. —

O podne kao da je bolesnici bilo lake,
oči i pogleda u okolo, kao da ne:
traži... pa će tihim, tihim glasom ;|

dii

 

AVANT v

Žalosna je činjenica za nas, da je i-
menovan ministrom zajedničkih finan-
cija vitez Bilinski, jer cijenimo da se
je mogao u našem narodu naći zgo-
dan muž da pokrije to mjesto, a ne
da budemo uvijek ko tužna Pepeljuga,
ili bolje prosjak Lazar koji kupi mrvi-
ce sa bogate sofre; ali koliko god bi-
lo teško našem narodnom ponosu, jer
naš nije imenovan, ipak se radujemo
jer je zasio na to najvažnije mjesto
Slaven, Poljak, koji nosi u grudima
slavensko srce, i koji će gledati da
braći svvjoj na jugu bude na ruku, da
ih već dalje ne tlači odurna ruka ko-
jekakovih Kallaya ili Burjana. Naš na-
rod kaže: krv nije voda, a do viteza
je Bilinskoga da posveti tu mudru po-
slovicu, i da svoje ime proslavi kao
zdušni zagovaratelj i obranitelj našijeh
prava, za kojim uzdišemo otkad smo
odrasli. Osijedili smo, a narodnog ni-
kakvog dobra vidjeli nijesmo; ne osta-
je nam nego uhvanje, a to je sidro
spasa, da će sunce i do nas za naši-
jeh dana ako ne svjetliti svom _ žesti-
nom, barem se ukazati na mutnom na-
šem obzorju.

Ipak se kreće....

Ipak se kreće naprijed hrvatsko pitanje.
Bilo pravo ili krivo našim »prijateljima« Ma-
džarima, Talijancima a naročito Srbima, hr-
vatska stvar počela je zanimati širje krugo-
ve. Nije više hrvatsko pitanje samo hrvatsko
—madžarsko pitanje, nego je to pilanje
čitave monarhije, kao što je bilo 1848. a ta-
kogjer i 1861. godine, To naše hrvatsko
pitanje nastojao je famozni Khuen-Hederva1y
posvema i jedino madžarskim učiniti, dočim
je pri nastupu njegova banovanja poradi
Davidovih noćnih grbova riješavalo se u Be-
ču. A kako je taj Khuen uživao a uživa i
sada na mjerodavnom mjestu tako rekuć ne-
ograničeno povjerenje pošlo mu je za ru-
kom stvari Hrvatske posvema dobiti u svoje
ruke, t. j. u mađžarske ruke. Nebi mu bilo
pošlo za rukom, uz svu njegovu bezobzirnu
energiju, da mu u njegovim madžarskim o-
snovama nijesu hrvatski Srbi pripomogl'.
Kroz dvadeset godina vijemi su bili sluge
lošeg gospodara madžarskoga proti svojoj
vlastitoj domovini Hrvatskoj. Istina je, da
su im obilne mrvice otpadale sa stola ma-
džarskog satrape; nu najposlije ipak je do-
broćudnim Hrvatima to madžarsko-srpsko
ponašanje dozlogrdilo. Najprije su u Za-
grebu Srbima p« kazali, da su ipak Srbi u
Hrvatskoj, te da moraju imati obzira prama
Hrvatima. Jer neka znadu, da ih Hrvati ho-
će i priznaju za braću, ali za svoje gospo-
dare, milošću madžarskom, neće ih. Onda
je došao na red Khuen paša, te neka Bogu
zahvali što je živu glavu iznio. Nu Madžari

Imastavljaju svoj posao. | opet je Khuen u

»Da mi ga je vidjeti... samo...« i dubo-
ki, teški uzdah zakrči joj riječ. Samo je još
suza, žarka majčina suza lazila niz narova-
no staričino lice, —

Daleko tamo, najmlagji joj sin Ivan bijo
boj, strašni, krvavi boj: na život i smrt;
sveti boj: za Boga i Hrvatsku — protiv ja-
ka i moćna dušmanina.

Oko dva sata poslje podne donesoše mu
brzojavno pismo. Otvori ga... pročila..
potrese čitavim tijelom i pade onesviješćen

sve u jedan tren,

Nešto kasnije ugje k njemu prijatelj —
jedini, koji je ostao uz njega nepokolebivo,
dok mu druge prisiliše da ga ostave. Ta-
kova je — zapovjed bila! »Za Boga« — kli-
kuuo — »Ivane, Ivane, što ti je?« — pri.
skoči da mu pomogne. '

 

eOLLSA tS Alat JES SS DA a OST a SJ ES Bla AJE SaN oš

U DUBROVNIKU, 2 MARTA 1912.

vlasti. Samo je sreća za nas Hrvate, što ga
Madžari ne podupiru. Nikakova više neće i-
mati uplivnijega čovjeka u Beču, nego što
je on, Khuen-Hedervary. Vidi se da je neka
viša sila kaznila bahatost madžarsku, te o-
ni ne vide u Khuen-Hcdervaryu najuplivni-
jega muža u monarhiji, i njega upravo ne-
mogu i ne produpiru ga. A lukav je taj
Khuen. Tako je namakao Srbe u Banovini,
da ih je opčarao, zaslijepio: te su pomišljali
da će i zavjetnu srpsku misao pomoću
Khuena i Madžara ostvariti i u život provesti.

Svak je bio u tome uvjeren, da će iza o-
kupacije slijediti aneksija Bosne i Hercego-
vine. Samo su Srbi — inače veliki cincari
— u svom slijepilu pomišljali, e će im Bo-
sna i Hercegovina u krilo pasti. Mi bi rada
znati, ko bi na svijetu, da je bio na mjestu
naše monarkije, Bosnu tako rekuć poklonio
Srbima ? Da nije Rusija morala, nebi bila
izašla iz Bugarske; a znamo da je skoro
do rata došlo izmegju Austrije i Rusije radi
Kaulbarsa u Bugarskoj. Ne vjerujemo, da
bi se i Srbi bili podavali toj fiksnoj ideji;
kad ih nebi bili Madžari opčinili, kako će
im oni pomoći do Bosne. A kad tamo izve-
dena je aneksija, a miljenice Mađžara i Khuen-
paše došle su na optuženičku klupu. Tako
se je poigrala madžarska mačka sa srpskim
mužem. Tako je ta madžarsko-s1pska igra
pioti Hrvatskoj svršila. Srbi kad su se do-
zvali pameti, sa Hrvatima počeli su se bra-
timiti, ali opet ne za Hrvate nego i opet
za srpsku zavjetnu misao. Ali me proti Ma-

. | džarima nego proti, Beču. Kao da su u Beču

Madžari! Nerazumljivo je to, kako ima i
megju Hrvatima a po gotovo megju Srbi-
ma muževa, koji za svaku nedaću i nepra-
vdu nanešenu Hrvatima i Srbima krive Beč.
Ako je do 1848. godine možda Beč odlu-
čivao u monarkiji, ali od te godine odlučuje
Budimpešta. Za pravo govoreć odlučivali su
do g. 1868 Nijemci, dočim od te godine
glavnu riječ vode Madžari, Ne odlučuje tu
Beč, t. j. dvor, nego madžarska prevlast, A
zašto ? Jer su Madžari sa Nijemcima podi-
jelili vladanje; a mi smo Slaveni bili pre-
slabi pretrgnuti tu njihovu premoć, Ta vi-
dimo u ovoj poli austrijskoj koju borbu su
izdržali te ju i sad podržavaju Česi u ze-
mljama česke krune, Premda su u većini,
te imaju za sebe i feudalno plemstvo, zna-
nje i imanje, ipak teško idu naprijed, Ko-
je čudo, da se i mi Hrvati teškom mukom
odupiremo prevlasti madžarskoj. Tim teže,
što su na strani Madžara obično Srbi. Oni
u misli, da rade za svoju zavjelnu misao :
rađe i proti sebi i proti nama.

Mi Hrvati osim bana Mažuranića nijesmo
ni imali bana, koji bi istiuski hrvatski o-
sjećao. Jer ako se i jest ban Pivao Rauch
prikazivao Hrvatom, to je on ipak kao ex-
ponent madžarski u kritično za Hrvate do-
ba morao provagjati veleizdajničku parnicu
proti gragjanima hrvatskim na komandu ma-
džarsku a proti hrvatskim interesima. U
opće čudnu igru zaigrali su Madžari proti
Hrvatima. U banovini kao da progone Srbe,
jer da stoje uz Hrvate; dočim im u Bosni po-
goduju, jer rade proti Hrvatima. Madžari će u-

On je stao tako, ukočeno, a da se ni
maknuo nije, Jedino se pričinjalo da k pr-
sima pritiskuje desnicu u kojoj je grčevito
stiskao komad papira.

Prijatelj ga poduhvati, pričigne i položi
na obližnje drveno sjedalo, uz stol jedino
pomješće male mu uredničke sobice. Uhva-
ti za papir, da vidi... o u to se probudi
i on.

Opaziv miloga prijatelja svoga, jedinu u-

tjehu svoju u teškim danima koji ga za-

.|skočiše, udari u jecanje .. . pobije ga ledeni

znoj | opet se obesvijesti.

Ovaj mu istrgne papir, razvije ga i vidi;
»Dogji, majka je na umoru, želi te zadnji
put vidjeti, Otac,« —

»Jadni moj Ivane« — vine mu uzdah, a
suza mu sijevnu na oku — »majka ti umi-
re, & ti daleko od nje u krvavom boju; i
korica ti suha hljeba fali. Razumijem bol
tvoju: bori se u tebi žarka sveta ljubav za
dobri narod naš | sinovska ljubav pram ro-

 

činiti i pokušati sve, da obale Hrvate: znajući
dobro, da oslabivši Hrvate lako će sa Srbima.

Upravo sada kao da je bijesnilo obuzelo
Madžare. Oni u Hrvatskoj upravo su na
muke stavili dobroćudne Hrvate. Da je na
njihovu mnogi bi došli ma vješala. Hoće
oni milom ili silom pripitomiti Hrvate. Nu
Khuen-Hedervary kao da je zaboravio, ka-
ko je prošao u Hrvatskoj i kako je i oti-
šao. Što je njemu Khuen-Hedervaryu po-
šlo za rukom, neće moći a ma nikomu
drugomu više poći za rukom. | ne može
poći. Jer su se i Hrvati osvijestili, a čini
se da i Srbi dolaze k pameti. Hrvate kao
da ostavlja njihova narodna mana, nesloga.
Stranka prava obuhvatila je sve krajeve hr-
vatske, te se ujedinila. Do sada bilo je pra-
vaša posvuda gdje ima Hrvata, nu bili su
za sebe. Teda negda okupili su se, sjedi-
nili se i organizovali. Slovenci i to katoli-
čki Slovenci poduprli su ih i bili im pri
ruci. Ako je ko bio pozvan da nam pre-
dnjači, to su bili Slovenci, i to oni Sloven-
ci, koji ujedno visoko dižu i barjak krš-
ćanski. Kako su oni divno uredili i poskr-
bili se za narod svoj, da je milota to čuti;
te se samo tomu diviti i nasljedovati ih
moramo. Možemo tim više, što oni upravo
kršćanskom samozatajom sve nam pružaju;
dočim od nas tako rekuć ništa ne traže.
Možemo Bogu hvaliti, što ih imamo za
susjede na tako rekuć najpogibeljnijoj toč-
ci, proti Nijemcima. Ko je megju njima
živio, te na svoje oči motrio njihovo jadno
stanje; gdje ih Nijemci već za siguran za-
logaj smatrali: taj može procijeniti njihovu
upravo divsku borbu proti Germanstvu. Ne
znamo da li je ikoji slovinski narod tako
se časno podigao na takvom kulturnom boj-
nom mezevu kao Slovenci. Naročito i na
gospodarskom polju. I tu je bila i kako o-
čajna borba. Ne samo proti novčanim za-
vodima njemačkim, nego i onim liberalnih
Slovenaca. Jer | ti nijesu bili na korist na-
rodu nego na korist pojedinaca. Možda u
tome i stoji strah i trepet stanovitih liberal-
nih Hrvata pred kat. Slovencima, jer se i
oni boje za svoje džepove. U toj svoj nji-
hovoj borbi prednjačili su im njihovi kat.
sveštenici, dakako i uz darovite i spremne
svjetovne rodoljube. Na bez kat. klera Slo-
venci nebi se bili na takovu visinu pridigli.
Kler je bezprimjernom samozatajom i pri-
jegorom obavljao svaku rabotu na narod-
noj slovenačkoj vjeri. Nije tu bilo pitanja
po srijedi: koliko će to meni nositi, što ću
ja od toga imati; nego kako ću najbolje
koristiti svome narodu. Otuda megju Slo-
vencima tako zvani klerikalizam. U glužbi
za narod stekli su ljubav narodnu. Sloven-
ski narod zna zašto slijedi svoje svećenike.
I u tom treba da uči hrvatsko svećenstvo
od slovenskoga. U službi, nesebičnoj službi
za narod hrvatski, Ako i jest popreke hrv.
svećenstvo i do suda prednjačilo ostalim
stališima u borbi i radu za hrv. narod. Sa-
da po gotovo mora. Naprednjaštvo hoće da
zasjedne i na pravaški stol. Nu iskustvo
nas uči, da su nekadašnji najveći vikači
pravaški malo po malo kao naprednjaci,

ditelja .. . htjeo bi da ideš — rado bi ostao...
okrutno srce izroda ne pozna svetoga čuv-
stva ljubavi... Što sad? — Plemeniti mla-
diću, Bog ti pomogao !« —

Sutra se dan Ivan pridigne, Glava mu je
teška, teška; ruka mu se trese, a blijedo li-
ce odavalo je unutrnju muklu bol, pa je
jedva jedvice mogao da napiše:

»Mila moja majko |

Srce mi cijepa od boli. Ah! kako bih ra-
do došao, letio bih, da još jednom polju-
bim tvoju blagu ruku, tvoju sijedu kosu ;
da me blagosloviš. — Ali, jao si ga meni!...

i

 

LEDA ALE SS ĐL DagraSJ EJESSDa  ONJ u. |

praktični naprednjaci, zašli u tedove magja
rona. Kao uzor takovih naprednih pravaša
služi huljitelj Gospodina Jezusa: Dr. Frano
Spevec. | taj je bio i te koliki pravaš! A
sada magjarončina... S toga treba poput
Slovenaca isticati kršćanske ideale u pra-
vaškim redovima svagdje i na svakom mje-
stu, jer vidimo kako tako zvanim mapre-
dnjacima ne samo hrvatskim nego i po dru-
gim narodima, slabo stoji do naroda; već
gledaju za sebe, da bude njihovo dobro;
dočim narod iza njih dolazi.

S toga i danas naprednjaci osobito oni
u koaliciji, smiju se državnom pravu hrvat-
skom. A kako nas je nedavno iskustvo na-
učilo, i pravaši neki ter neki, koji ne mare
za kršćanstvo, dali su se birati kao prava-
ši, te kasnije uskočili megju nagodbenjake,
samo da dogju do korita, do vlade. Na-
godba, kako ju tumače Madžari, izvor je
svega zla u Hrvatskoj. Ta nagodba vrijedi
samo za Madžare, oni ju tumače kako nji-
ma ide u prilog. Pokraj najbolje volje mi
s nagodbom ne možemo naprijed. Za nas
Hrvate bilo bi zlo, kad sad nebi bili s na-
mi Slovenci. Slovenci s Hrvatima u Dalma-
ciji mnogo će zlo zapriječiti u Banovini.
Dokazati će Madžarima, da nijesmo sami.
Naš položaj na more za nas je od veliko-
ga domašaja. Bez mora se velevlast monar-
kije ne može pomisliti. A mi smo na moru
i s nama moraju računati. Na to bi morali
i Srbi promišljati. Njihov položaj nije to-
liko povoljan kao maš hrvatski. Na Srbiju
se Austrija ne mora toliko obzirati, koliko
na Hrvatsku. Srba ima malo na moru. S
toga bi oni već i radi sebe morali nas Hr-
vate bezuvjetno podupirati. Njihova zavje-
tna misao bez nas Hrvata ne ima smisla,
sve kad bi se mogla provesti. Dok njih u
Dalmaciji ne ima ni petina, dotle o srp-
skom primorju ne ima ni govora. Mi vidi-
mo kako razboritiji Srbi po hrvatskim kraje-
vima nekako su počeli se priljubljivati Hr-
vatskoj, dočim oni u Bosni kao da ne sna-
du svojom glavom misliti, Pogoduju Ma-
džarima proti Hrvatima. | tim olakoćuju na-
jezdu madžarsku i u Bosni. Kao da im te
najezde nije dosta po Slavoniji, gdje  srp-
ski elemenat a i hrvatski gubi se ispred ma-
džarskoga. Eto im Nijemaca ispred Beogra-
da u Zemunu, koji je više njemački grad
nego li hrvatski a i srpski.

Ugledajmo se u Slovence, ugledajmo se
u njihovu na kršćanskim principima istaknutu
borbu, pa ćemo i mi uz pomoć Božju pro-
kročiti naprijed !

Primjetba Uredništva: Donosimo ovaj
članak, koji je same na zgoljnim po-
vjesničkim činjenicama ; a pridružujemo se
rado značajnim riječima, kojijem je oslovio
naše Srbe u pokrajini i one u koaliciji u
Banovini e da bi poradili pa s nama,

za skupno i istovjetno si narodno dobro.
Ispovijedamo, da je istup i u Zadru i u
Banovini, glavnih srpskih rodoljuba korek-
tan i pohvaljiv, a uvjereni smo, da će nji-
hov div postignuti i to, da še
E u Herceg: -Bosni e svoje

rade skupa sa svojom bra-
m E 0 a smo odbacili tutorstvo, koje
nam se nameće

 

biti zdrava... Evo ti moje slike do tada.
Doći ću što brže... Primi vrući cjelov od
oca mjesto milog ti sina Ivana«,

Dva dana kasnije, iza kako je stiglo pi-
smo, dobra je starica — uz iskrenu žalost
svojih i mještana bez razlike — zaklopila
za uvijek svoje oči, Zadnja joj je riječ bi-
la: »Ivo, sinko... Bog ti bio na pomoći! —

Da je ko — godinu dana kasnije — pro-
šao istoga dana o zalazu sunca mimo kra-
sno grobište lijepe i napredne varoši J, na
Pelješcu, bio bi uočio mladoga svećenika
uz sijedog starca moliti na jednom grobu ...

Molio je... da, molio je za svoju majku,
za narod, za... jest... molio je i za one,
koji mu ne dadoše da majku vidi još jed-
nom — u životu! —

ud

a