PRAVA

CRVENA HRVATSKA

 

CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 6.
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN'
I ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

te ALAN ŠSSS Aa a GS SSA i JOSS OM DNS tj EN LA ANN aL AL atp Ait ES AO pr SL
U DUBROVNIKU, 16. NOVEMBRA 1912.

= Br. 403.

Tamo i amo.

Otkad svijet postoji nigda nije tako
brzo, tako uspješno, tako slavodobitno
provedena jedna vojna u kratkom raz-
maku vremena. Turska se sila nije
mogla nigdje održati na otvorenom po-
lju, nego je poražena i zgniječena o-
stala na sva četiri kraja. Osobilo su
Bugari i ako znatnim gubitcima znali
ne samo prodrijeli kroz redove turske
sile, nego što je vanredno znamenito
znali su bodežem sebi otvoriti put i
kroz strašno utvrgjena mjesta, nadasve
kod Kir-Kilise i Lille-Burgasa. Još o-
staje tvrdim opkopima utvrgjena linija
Čataldža; eli po zadnjim vijestima i ta
zadnja nada Otomanskog Carstva ne
može zadržati pobjednike i po svoj pri-
lici, dok ovo pišemo, Bugari su osva-
nuli pred Carigradom. Dakle po ko-
načnom ispadu ovaj bi rat imao  svr-
šiti do malo dana; jer Jedrena i Ska-
dar ne mogu da donesu nikakovu pro-
mjenu, te neminovno će se morati u
kratko doba predati na milost. Hoće
li se pak izvršiti sve ono što su save-
znici utanačili, hoće li njima ostati što
god je osvojeno; hoće li Srbija imati
izlazak na more; hoće li Arbanija o-
stati o sebi ili biti raskomadana: to
su strašna pitanje, o kojim se već do
sad raspravlja, a i više će se raspra-
vljati u skoro doba, a kojim ako se ne
nagje izlazak da svi ostanu i ako pri-
vidno zadovoljni lasno da dovede do
onoga strašnoga rata, koji se davno
naslućuje i odgagja, i od kojega se
tresu svi narodi kao riba na ostima.

Po pravici, što god je stečeno, i o-
no što bi se do malo steklo, imalo bi
pripastiti saveznicima, koji su posve
pravedno odgovorili Velevlastima, da
će mir sklopiti izravno sa Visokom Ka-
pijom, a bez ičijega posredovanja: bilo
bi takogjer pravo da Srbija oduši svo-
jom trgovinom na more; ali za našijeh
dana tražiti što je pravo i razložito ne
ide, jer postoji običaj, koji je ušao u

PODLISTAK.

U ZNAKU SV. SOFIJE“,
N. Sabatini-Subotić,

Nakon svjetske pobjede bugarskoga oru-
žja nad turskom vojskom od 250.000 voja-
ka kod Liile-Burgasa uoči Svih Svetih, u
krvi boraca »za krst časni i slobodu zla-
tnu«, što je natopila pradavnu slavensku
zemlju, počinje nova povjest Jugoslavena.
Bugarski osvetnici kosovskog poraza 1389
i stoljetnih patnja porazom istočne turske
armije pod Nazim-pašom otvorili su sebi
put u — Carigrad! Istina, sunce sa istoka
rudi, ali preko veličanstvene kupole Svete
Sofije, na kojoj se radi nesloge Slavena
kočio polumjesec. Sada taj polumjesec ta-
mni i brzo će ga zamjeniti križ koji je do
provale turske čuvao Bospor, taj raj a isto-
dobno i ključ Evrope. Bugarska, na čelu
saveza proti »starom bolesniku«, kao što
je Bismarck nazvao Tursku, neće se zado-
voljiti okupacijom Maćedonije, nego hoće
da njena vojska pregje vrata Stambula, o-
čisti hram Svete Sofije i tu blagodari Kr-
stu za stečene lovorike. To nije naproslo
plan na stolu bugarskih diplomata ili voj.
skovogja, nego je to aspiracija svega sla-
venskoga življa, što eto sada kao neodo-
ljivom elementarnom silom primiče se ci-
lju — osvećenju Sv. Sofije, da Balkan o-
stane balkanskom  slavenstvu.  Svakojake

ORE e Pe a Ni

 

pravo, da se grabi i otimlje, a nema
li jače snage ugrabljeno ostaje kao da
je pravo stečeno. Tako su postupale
malo po malo sve vlasti, te je grabža
nekako postala megjunarodnim pravom.
Da ne idemo na daleko, tako je Ja-
ipan uništio brodovlje rusko u isti čas
kad je rat naviješten bio; a ltalija je
iskrcala vojsku i zauzela Tripolis na i-
sti način. Nije se digao osvetnik i sve
je poteklo sasvim glatko.

Ovih se dana mnogo toga priča, ali
dok pišemo nezna se za izvjesno, da li
je slijedio pokolj kršćana u Carigradu;
da li je zaista naša Monarhija zauzela
dio Arbanije.

Kako se je jasno u Delegacijama na-
značilo, naša Monarhija na dvoje ni-
kako nebi mogla pristati: prvo da Sr-
bija zauzme dio arbanaške obale i ta-
mo sprovede trgovačku željezničku li-
niju sa Dunava; drugo da Arbanija
bude raskomadana. Kad se dobro pro-
mozga, na to da Arbanasi uzimadu oso-
bitu vladu jest uzrok otporu naše Mo-
narhije, jer da nije arbanaške obale,
tasno bi Austrija pregorjela neodvisnost
i jedinstvo Arbanije; nego baš ova
zadnja okolnost sili Monarhiju da se
opriječi namisli Srbije. Naravno je da
izvorna sveza sa Dunava nanijela bi
silnu škodu našoj trgovini, prometu i
brodarici; ali takogjer je živa istina da
ako prijeti takova pogibelj opet je kri-
vica onih goropadnih Madžara, koji se
lakome i u sebične svoje svrhe nijesu
htjeli nigda dopuštiti da se na veliko
osnuje željeznička mreža u našem za-
legju, tako da izduši na Dunav, prema
Solunu i u svim pravcima. Ima tride-
set godina i više da je Austrija zauzela
Herceg-Bosnu; kako je učinila tisuću
drugih investicija od veoma problema-
tične koristi, tako je mogla, dapače je
imala odma pridružiti svoju i našu o-
balu sa zalegjem, imala je glavne pru-
ge razgranati, tako da privuče u svoju
kolotečinu vas promet na Balkanu; a
eto smo i danas odijeljeni od ostalo-

priče kolaju odavnina u narodu državnih i

maćedonskih Bugara. Jedna kršćanska sla-
venska legenda pripovijeda, da je jedan
bogodani sveštenik još čatao inisu, kad su
turski čopori sa Muhamedom Il. kroz sru-
šena vrata nasrnuli u svetište Sv. Sofije.
Bilo je to iza posvećenja i misnik sa Sve-
totajstvom u ruci pobježe a za njim se za-
tvori — žid. Misnik će opet izaći iz skro-
višta i proslijediti svoju liturgiju u času
kad se u crkvi sv. Sofije pomoli kršćanska
četa i zauzme ovaj starodrevni hram božji.
Narod bugarski vjeruje, da je sada nado-
šao čas, da opet zasja križ na starom mje-
stu.

I zasjat će. Jerbo taj je ideal bio pred
očima svim bojovnicima bugarske ofeusiv-
ne armije počam od najzadnjih hajduka-
komitaša, kojih drugovi počivaju do  uskr-
snuća onamo negdje u špiljama Rodopskog
gorja, pa do najviših oficira. Kako je po-
znato, bugarska je vojska dobro uregjena,
oficiri su na zapadnu izobraženi, momčad
dobro uvježbana i artiljerija opskrbljena
najmodernijim topovima. To sve ne bi ipak
moglo suzbiti i svladati turskoga suparni-
ka, koji je brojem moćniji, a usto pretežno
uregjen na zapadnu ponajviše reformom
njemačkih oficira, navlastito baruna Goliza.
Glevni uzrok uspjeha bugarskog i srpskog
oružja nalazi se u beskrajnom i još nikada
nevigjenom oduševljenju slavenskih vojni-

ka. Ovo oduševljenje proističe iz stoljetne |

mržnje slavenskog elementa proti azijat-

skom turskom osvajaču, mržnje, što je sin

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

ga svijeta, i možda ratni dogagjaji pri-
sile Madžare na popuštanje, kad je
već luč dogorio do nokata. Ali bi mo-
glo biti kasno, i treba da se Monar-
hija izloži općem ratu da obezbijedi o-
no što je mogla davno imati. Naši su
vapili, listovi su pisali, bezbroj je
molba podastrto; bilo je obećano, da-
pače zakonom odregjeno, ali su goro-
padni Madžari znali uvijek osujetiti i
ne dopuštiti ono što i najelementarnija
pamet odma jednim pogledom može
razabrati. U ovim pogibeljnim časovima
nijesu podesne rekriminacije; ali istina
i pravica zahtjevaju da se iskaže ono
što jeste.

Možda se ipak nagje način da se
zadovolji i jednoj i drugoj stranci u
raspri, koja je nastala: mi bi zaista to
željeli: jer bi nas oslobodio od straho-
ća ogromnog rata, a junačkim bi po-
bjedicama pružio način da imadu i
stvarne koristi od vratolomnog voje-
vanja, koje je sretno uspjelo, a ipak
je moglo stati im glave. Teško je da

 

 

tako bude, kako je teško da vuk bude
sit a da su na mjestu ovce; nu ima
i ona druga naša poslovica, koja veli:
da ugovor vola siječe. Tako se mo- |
žda pregovorima predusretne rat; jer
spriječe li se saveznici, za njima stoji
Rusija, i europejski rat je neizbježiv.!
Pri aneksiji i ako se je malo htjelo!

da se dogje do rata, predomislili su se |
i Srbija i naša Monarhija, te su raspru
prekrpili: možda i ovaj put nagju taj.
sretni srednji put i svojim narodima
prištede grozne posljedice rata: to u-|
hvanje povećava fakat da je Srbija i/
ako slavodobitno i junački ipak pre-|
trpjela mnogo gubitka podanika u lju-|
tim bojevima, da je stekla veliki i o-|
gromni prostor, koji će zahtjevati mno- |
go godina dok se sve posve uredi; a
te okolnosti mogle bi ju navestiti da
popušti našoj Monarhiji. Svakako ovo
će malo dana nestati neizvjesnosti, i
biti ćemo na čisto što nas čeka.

La NN E

 

SESRININENEEI

+

baštinio od oca kao neki amanet. Bugarski
vojnik je uvjeren, da se bori za svoj op-
stanak, da se bori za potlačenu braću, što
su neprestano i uzaludno vapila pomoć od
salonskih evropskih diplomata, za braću,
koja je cvilila uslijed zuluma, za vjeru, ko-
ja je bila kroz vjekove potlačena. Nijesu
državni interesi, pitanje kolonizacije, ek-
spansivnost na tugje, diplomatska ambicija,
što sada slave pobjedu, nego krv, što se
osvećuje za krv. Ne samo Turska, nego
valjda nijedna velevlast nije kadra, da za-
metne ovako odlučnu i uspješnu borbu,
kao slavenski savez na Balkanu, jer ne bi
nijedna evropska vojska mogla računati na
onako strašno djelujuću autosugestiju svih
pojedinih vojnika, kao što se to opaža u
balkanskim saveznim četama i u grčkoj
vojsci, Kod trodnevne krvave bitke blizu
Lile-Burgasa Bugarin nije pazio na opo-
mene i taktiku svojih oficira, ne, nego su
svi ko jedan uz poklik »nu nože!« jurišali
sa golim bajunetama, prsi a prsi, uz ne-
znatnu pomoć artiljerije na turske najapa-
snije redove i logore, i dohranili Turcima
žalosni Sedan, Takove hrabrosti nije poka-
zala ni njemačka savezna vojska proti Fian-
cuzima kod Sedana, a ni japanska kod Mu-
kdena proti Rusima. Dopisnik velikog beč-
kog dnevnika »Reichspost«, što se nalazi
na ratištu, zove preziranje smrti bugarskih
vojnika naprosto »beispiellos«, besprimjer-

 

no. Rekao bi da su se vratili dani Nikole

3

1

 

 

Izvješća sa ratišta.

Velika bitka pred Kičevom.

Turska vojska, koja se povukla iz Sko-
plja preko Tetova i Gostivara u Dibru, gru-
pisala se oko Kičeva, i pomognuta vojskom
kičevskom, oduprla se srpskim vojskama.
Turci su imali 20 batalijona i svu potrebitu
artiljeriju. Od srpske vojske bila je morav-
ska divizija drugog poziva. Bitka je trajala
nekoliko sati. Turci teško potučeni povuko-
še se u najvećem neredu. Po svijem viso-
vima bilo je mnoštvo Arnauta. Kada su srp-
ske prestraže došle pred Kičevo, neprijatelj
nenadano otvori vatru a Arnauti sa sviju
strana upadoše, žestoko. pomagajući Turke.
Ipak je i tada srpska vojska pokazala me-
gju svestranom vatrom junačku prisebnost.
Turci držahu skoro nesavladive pozicije na
visovima od 1000 metara. Prvi dan borbe
ostade neodlučan. Pored sviju terenskih te-.
škoća srpska vojska drugi dan navali tako-
vom odvažnošću i junaštvom, da je zauzela
više pozicija i dominirajući položaj Javorac.
Turci potučeni razbježali se u najvećem ne-
redu prema Bitolju, ostavivši veliki broj
poginulih. Srba je bilo mrtvih. i ranjenih o-
ko 250.

|Teški boj kod Prilipa

Turci raspršani kod Prilipa, zaustaviše se
u bijegu na položajima kod Alinca. Srpska
konjica, koja je uvijek do sada vanredno
dobro djelovala u uništenju-razbijenih Tu-
raka i ovaj ih je put stigla, te (pomoću di-
jelova drinske divizije tako razbila, da je
put do Bitolja bio sasvim slobodan. Sada se
izvjesno doznaje, da bitka kod Prilipa, po
otporu neprijatelja i srpske (vojske nije ni
najmanje zaostala za bitkom kod Kumano-
va, i ako nije imala toga strategijskoga zna-
čenja. Turske je vojske bilo preko 20.000,
a teren za Turke bio je vanredno dobar.
Potpuno se izjalovila nada Turaka, da će u
tom neprelaznom terenu osvetiti Kumanovo
i spriječiti prodiranje u srce Maćedonije. Još
se više uzrađovali videći da Srbi ne mogu
razviti artiljeriju, ali i ovaj put boj nije iz-
vojevalo oružje već junaštvo srpskih vojni-
ka. Srbi su puzali uz velike strmine neza-
štićeni artiljerijom i stopu po stopu zauzi-
mali položaje, gazeći preko mrtvaca i pra-
veći od njih zaklone, U toj je bitci bilo
mrtvih i ranjenih Srba oko 2500, a Turci
ostaviše na samom bojištu mrtvih i ranje-
nih preko 6000. Turska vojska skupila se

Zrinskoga, Dušana Silnoga ili Simeona Ve-
likoga. Bugarske pobjede najbolje dokazu-
ju da ne odlučuje u ratu samo sprema ofi-
cira i jaka artiljerija, nego i sugestija po-
jedinog vojnika, da se bije i umire za pra-
vednu stvar i s toga da mora pobijediti, I
opet, nakon toliko stoljeća, povraća se ne-
oboriva sila religijoznog čustva kod slaven-
skih boraca na Balkanu kao najmoćniji ru-
šitelj svih zapreka na putu do cilja. Bez
uvjerenja, da borba očajna znači za kršćan-
sku vjeru proti alkoranu, jugoslavenski voj-
nik, obično brgjanin ili ratar, bio bi bez
otporne snage, jer prosti regruta ne razu-
mije visoku politiku. Jagoslaven je skroz i
skroz religijozan, kršćanstvo je za njega
prvo i životno pitanje, koje odlučuje u či-
tavom sadašnjem ratu. Političari kod Hr-
vata i Srba i kod Bugara, uzgojeni na tu-
gjim školama, nijesu razumjeli psihologiju
naroda, kad su prvi put kod nas uveli fraze
klerikalizma, antiklerikalizma, što za razvoj
našeg Jugoslavenstva nema nikakvo zna-
čenje. Prilike su kod nas posve drugačije
nego n. pr. kod Francuza ili Nijemaca, u
nas je domaće svećenstvo sraslo s narodom
kao brštan oko duba i nalazilo se vazda u
prvim redovima za narodne interese i ideale,

Kralj Ferdinand na čelu bugarskih i srp-
skih političara označio je, kako se vidi, da-
lekosežni i smjeli pravac čitavoj borbi proti
zakržljalom i izmožđenom »Status Quo« na

prošlosti Jugoslavena. Sve tamo od časa, | koncentrisati

PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI-

ŠTVU. — ZA ZAHVALE I PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU,
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI
UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.

God. Viil. |

sa raznih strana oslabljena pod Bitolj, gdje
je u subotu jutro osvanula srpska vojska i
žestoko navalila. Prispjela je vijest, još ne-
potvrgjena, da su poslije nekoliko sati Srbi
osvojili Bitolj.

Glad u Skadru.

Kršćansko stanovništvo u Skadru trpi glad
i veliku oskudicu. Iz vojnih magazina izda-
vaju hranu samo muslimanima. Bojati se,
da se kršćani ne pobune.

Kralj Petar prema muslimanima.

Otkako je srpski kralj Petar u Skoplju,
prima u audijencije prestavnike sviju vje-
roispovjesti i zadržava ih na objedima. Pro-
šlog je petka bio u Muratovoj džamiji i
zapovidio je, da muslimani obavljaju i da-
lje sve vjerske obrede, što se Turaka sa-
svim dobro dojmilo. Jača povjerenje u no-
vo stanje.

Zauzeće Soluna.

Grčka je vojska zarobila u Solunu 27.000
turskih vojnika i sve upravne činovnike.
Prije predaje Turci su izvršivali grozan po-
kolj nad kršćanima. Solun ima 186.000 sta-
novnika.

Osvojeni visovi Papatepa.
Bugarska vojska, poslije dužeg boja, što
je trajao cijeli dan, osvojila je vrlo važne

tvrgji Bekšitepi.

Velika nevolja u Skadru.“

Potvrgjuju se vijesti, da je velika nevo-
lja u Skadru došla do vrhunca. Crnogorci
svojom uspješnom topovskom paljbom ra-
zorili su nekoliko utvrgjenja na južnoj stra-
ni Taraboša. Neprestano slijede bombardo-
vanjem na Taraboš.

Sayezna vojska pred Carigradom.

Grci su se prošlog petka iskrcali na li-
jevoj obali rijeke Marice. Sad se nalaze s
Bugarima i Srbima pred Čataldžom, potpu-
no koncetrisani. Očekuje se veliki napadaj.
U Car'gradu vlada užasan strah ma vijesti
da je savezna vojska kod Čataldže spre-
mna, da do malo sati zamaršira na Cari-
grad. Sjedinila se i srpska artiljerija i pje-
šadija, koja je učestvovala u bitci kod Čolua.

Turci htjeli pobjeći sa Taraboša.
Crnogorci bombarduju i Skadar predgragje
Bakčelik. Posada na tvrgji Taraboš, što je

kada je sultan Muhamed Il. preko lješina
kršćanskih Carigragjana dojašio konjem u
hram Sv. Sofije, jugoslavenski narodi u ne-
prestanom hrvanju sa nekrstom nikako se
nijesu mogli mirno razvijati, dotično napre-
dovati pod uplivom zapadne kulture. Došlo
je vrijeme i Grčka, Srbija i Bugarska ugle-
ćale su svijetlo slobode i neodvisnosti. Pa
ipak uza sav relativni napredak što ga može
postići jedna državica u nekoliko decenija
svog opstanka, ni Bugarska, a još manje
Srbija — da ne govorim o Crnoj-Gori —
nijesu se mogle niti iz daleka mjeriti sa

kulturom i industrijom n. pr. jedne Holan- .
dije ili Belgije. Uzrok tom sporom razvoju.

ima se tražiti u činjenici, da je slavenski
elemenat na Balkanu bio dosad u vrenju;
druga polovica istokrvnog naroda čamila je
sveudilj pod turskim igom, i vikala pomoć.
Stanje kršćana u Turskoj, osobito u Maće-
doniji, nije se nikad poboljšalo, pa niti iza
proglašenja sultanove volje (Hatti-Šerif 1839.
i Hatti Humajum 1856.), da kršćani uživaju
slobodu vjeroispovjedanja i gragjanska pra-
va. Nije pomogla ni obveza Turske na Ber-
linskom kongresu, da će uvesti reforme. Pu-
sta obećanja i ništa drugo. Naravno, da se
je u Bugarskoj i Srbiji morala razviti po-
litika sa tendencijom panbulgarizma i veli-

 

visove Papatepa. Turci se povukoše prema _

i WS RD O.

e,