Mi
PRAVA
CRVENA HRVATSKA
CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 6.
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN
I ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
Br. 431.
IZLAZI SVAKE SUBOTE
POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.
U DUGROVNIKU, 3. MAJA 1913.
PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE
tae
ŠTVU. — ZA ZAHVALE | PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU,
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI
UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.
ADMINISTRACIJI, A PISMA | DOPISI UREDNI.
God. IX.
Smirite se!
Spominjemo neku značajnu izreku,
oštroumnog seljaka, pri općinskim iz-
borima. Na biralište stupile dvije pro-
tivne stranke, te se pojavila golema
borba, sa svim onim petljanijama, koje
se obično pri tome dogagjaju. Na to
će oštroumni seljak: »lasno je vami,
gospodo, od objesti se bacati glavnja
preko naših glava, ali promislite na sve
posljedice, koje će nadoći; te ako ste
ljudi dogovorite se, a ne smućujte na-
rod, pohrdajte se i do krvi, ali pustite
u miru narod !«
_ Te nam riječi dozivlje pamet, kad
ovih dana čitamo u novinama raznih
izjava, opomena, razjašnjenja dapače i
strastvenih rekriminacija od pravaša,
koje je dovelo do bijesne borbe od-
stranjenje dvaju glavnih faktora sa u-
redništva »Hrvatske«.
Naravno, o tome žalosnome doga-
gjaju u stranci mi ne možemo ništa
odlučna kazati: prije svega, jer ne zna-
mo čisto otkud i otkle je stvar pote-
kla; osim toga jer ne znamo za sve
bilo otvorene bilo pokrite razloge i na-
mjere pojedinih osoba, koje se razno-
se po novinama kako vinovnici ili gla-
vni pokretači te nemile i udesne po-
jave, napokon, jer još nije rekao svo-
ju poslovni odbor stranke, a nadasve
vrhovna uprava, koji će bez dvojbe
gledati spor poravnati, poteškoće ugla-
diti, duhove smiriti, te ako je ikako
moguće sve zavagjenike navestit radi
narodnog dobrog glasa i ponosa, da
zataje svoju srdžbu, kolikogod i bila
dpravdana, te da tužnoj domovini po-
klone svoj rad, i isti svoj samoprije-
gor. Mi se to za stalno nadamo, naj-
više za to, jer osim banovinskih Hr-
vata, kojim možda plam zasjenjuje či-
sti vidik jaza koji prijeti stranci i sve-
mu narodu, ima tu uglednih pravaša
iz vana, kojim se za stalno nije zama-
glilo pred očima; a ti čestiti će ljudi
posredovati, i njihova nepristrana, pro-
mozgana otadžbenička riječ sklonuti i
jednu i drugu stranu da popuste, da
se dadu u razlog, i tako dovestit spor
do onog raspletaja, koji će obradovati
sve pravaše diljem domovine.
Nadasve nam uljeva u srce dobro
pouzdanje, kad vidimo kojom su gra-
jom i proračunanom radosti donijele
nemile po nas -glas>ve nami protivne
novine, nadasve njemačke i glavne ma-
gjarske, koje ne samo da izmišljaju i
ono što u stvari nije i ne može biti,
nego vade i sve konsekvencije i una-
prijed nagovještaju, kako našu domo-
vinu svezati i težim njegvama i pro-
vestit svoju sebičnu volju nadasve o-
ve godine kad bi se imalo nešto odlu-
čna dogoditi u financijskim odnošaji-
ma Hrvata prama Ugarskoj. Je li mo-
guće, pitamo, da takovo divljačko hi-
hotlanje, takova zlosietna radost naših
krvnih neprijatelja, neće doprijeti do
duše onih, koji se nazivlju rodoljubi,
onih, koji se priznavaju narodnim za-
stupnicima, onih, koji sami temelje da
ta stvar nema dovestit do raspada je-
dinstvene stranke prava, do uništenja
pakta sa koalicijom, te ih osvjestiti da
priznadu e je sveto pismo ona: »brat
brata do jame, ali u jamu nigda«..?
S naše strane, kad ne možemo dru-
go, mi ih molimo i zaklinjemo da se
primire i da nagju zgodnu formu a da
se spor mirno i bratski izgladi, i baš
radi toga ne donašamo razne netakti-
čne a neke i krupne izjave, da ne smu-
čujemo i sablaznimo narod. Daj dobri
Bože! velimo i vapimo da se zavagje-
na braća smire!
— th
Borba na sve strane.
Dok gledamo, kako je sloga mogla
bilo došlo do noža izmegju zaraćenih
dinastija; izmegju Bugarske i Srbije,
koje su se malo godina prije kasapile
a neprestano jedna na drugu vikale;
izmegju Slavena i Grka, koji su se
smrtimice zlovigjeli, i divne probitke
takove sloge, koja im je namakla slavu
i ogromno proširenje svojih granica,
dotle kako da su sva nemila nadme-
tanja, svi prkosi, sve nesreće prešle na
tužnu našu domovinu, da od nje učine
ruglo i šprdnju u Monarhiji i ispred
svega Slavenstva! I u zadnjem smo
broju požalili ono bezsvijesno i ničim
opravdano smetanje da svak radi po
svojoj savjesti, te da bude slobodan
u iskazivanju i provedenju svojeg u-
vjerenji; a eto nove nam činjenice do-
kazuju, da postoji neko namjerno na-
stojanje, kako bi se uvjerenim katoli-
cima zapriječilo iskazivanje onih čuv-
stava, koji imađu biti od svakog po-
' štivana, dok se izrazuju u umjerenoj
formi i u pravednim granicama. Tje-
lovo je; a tad svaki uvjereni katolik
hoće i želi da iskaže poklonstvenu po-
čast Onomu, komu se on klanja, kako
svom Tvorcu, svom Gospodinu i Kra-
lju. Akademičari su neki u Zagrebu
zaželjeli prisustvovati ophodu sa aka-
demskim barjakom. Podigoše se oni,
ikoji vele da im je sloboda vrhovno
dobro, koji bi htjeli rastrgati sve veze
tako da svak po svojoj uvigjavnosti
radi što ga volja, i toliko su se izvi-
kali, toliko su se nametnuli rektoru
zagrebačkog sveučilišta, osnovanog od
velikog Strosmajera, te su postigli da
katolički akademičari ne prime druš-
tveni barjak. A ti isti pak viču u sve
\glase, ako pritišteni pravedno nastoje
sljubiti Srbiju i Crnu-Goru, gdje se je.
Ida reagiraju, i eto se tako uspiriva i|
vjerozakonska borba skupa sa nemilim ,
političkim borbama. |
| izjava monsignora Cankara baca.
hudu sjenu na rad rHvata katolika u
Herceg-Bosni. Ta barem tamo, ta go-
\spoda dobro znadu. da su hrvatstvo
\oživjeli, raširili, utvrdili, podigli fratri
'i popovi, ponadasve presvj. Štadler,
\a ipak oni odregjuju poslanički man-
\dat jednomu naprednjaku i hoće tako
da unesu i tamo vjersku borbu uz
složne Srbe i složnije Muslimane.
\Hvalimo veoma odreku monsignora
|Cankara, koji kako pravi rodoljub da
\ne ozlovolji fratre nije htio prihvatiti
mandat; hvalimo ga nadasve, jer je i
on od naše da svjetovnjak katolik može
\sto puta bolje koristiti i vjeri i narodu,
\nego li svećenik ili fratar, ali kad mu
(katolici mogu dati neograničeno svoje
pouzdanje; a on je to baš i tražio i
prepuštao upravi da predade mandat
komu god hoće, samo ne onomu koji
će se poslužiti svojim mandatom i na-
rodnim povjerenjem da raspiri borbu
vjersku i razdvoji narodne redove, koji
su ogromna manjina, i koji se jedva
mogu održati, ako budu u svemu i po
svemu složni i dogovorni. Izazivno je
uprava naznačila svojim kandidatom
priznatoga naprednjaka. Posljedica će
naravno biti, da će se zavitlati onaj
požar, ona nevolja, koja će naš narod
baciti unatrag za mnogo i mnogo go-
dina, a možda ga dovede do potpunog
ropstva.
Ne dirajmo u narodne svetinje, po-
štujmo one koji su uvijek dokazali da
uz vjeru sve im je dobro domovina,
i tad će narodna stvar uspjevati, tako
ćemo domovinu spasiti. Spomenimo se :
krov nam nad glavom gori, utrnimo
prije oganj, jer ako se budemo gložili
Sedmični prijegled.
Pritisak velesila na ratujuće stranke.
Sir Edvard Grey primio je u utorak po-
jedince šefove mirovnih misija balkanskih
država. Ovo je primanje u vezi sa zadnjim
zaključkom poklisarskog vijeća. Šefu srpske
mirovne komisije Novakoviću izjavio je Grey,
da ako izaslanici nijesu spremni potpisati
mirovni ugovor onakav, kakav jeste, nemo-
gu očekivati nikakova drugačijega ugovora.
To je odluka poklisarskog vijeća, jer je uvi-
djelo, da pregovori, koji su se vodili čita-
vu sedmicu, nijesu doveli do nikakva u-
spjeha. Novaković je izjavio, da je ovom
Greyevom izjavom položaj potpuno promi-
jenjen, pa da on čeka odgovor svoje vlade.
Šefu bugarske misije Danevu izjavio je
Grey, da mirovni izaslanici moraju odmah
potpisati ugovor o miru, bez obzira jesu li
oni skloni ili nijesu. Danev izjavi, da je
on spravan odmah potpisati. Jednaku izja-
vu dao je Grey i šefu grčke mirovne misi-
je. Takogjer i šefu turske mirovne misije,
koji izjavi da je spreman potpisati mirovne
preliminare.
Bugarska i Grčka.
Bugarski general Savov otići će u Solun,
da sa grčkim kraljem utvrdi pitanje ogra-
ničenja bugarskih i grčkih položaja izmegju
Seresa i Soluna. Grčka vlada pristala je na
o podjeli osvojenih zemljišta.
Srbija o zategnutosti megju saveznicima
Organ srpske vlade »Samouprava« megju
inim piše, da zategnutost izmegju saveznika
počinje ozbiljno uznemirivati sve iskrene
prijatelje balkanske slobode. Srbija iskrenim
uvaženjem prima sve dobre savjete svojih
prijatelja, Rusije i Francuske, ali je primo-
rana u svoje opravdanje reći, da je Srbija
doprinijela sve moguće žrtve za savez, po-
slušala je sve dosadašnje savjete velikih si-
la u interesu mira, doprirtijela svaku žrtvu,
i umjesto ugovorom obaveznih 150.000 bo-
raca, poslala je Srbija na ratište preko 300,000
vojnika, dakle više je podnijela nego po-
dvojeno žrtava u novcu i u krvi za dobro
saveza.
\kuća će nam do temelja izgorjeti!
Netom je Bugarska glavne svoje opera
PODLISTAK.
Srpsko narodno pozorište iz
Novog Sada na gostovanju po
hrvatskim gradovima.
To veoma vrijedno društvo*) sada je na
poduljem gostovanju u Sušaku, gdje svojim
umjetničkim i patriotskim radom uspješno
širi megju naš narod lijepu našu riječ, dič-
nu našu povijest, blagotvorne tečevine sta-
rije i moderne kulture, i to na udivljenje
i samih neprijatelja našeg naroda,
Prije toga zaustavilo se je ovo srpsko
društvo u našem Zagrebu i dalo je u dneve
20. i 21. o. mj. ove predstave: »O tugjem
hljebu« od I. Turgenjeva, »Hasanaginicu«
od A. Šantića, »Ljubav« od Potapenka. Za-
grebačka publika, znajući cijeniti nemale za-
sluge ovog kulturaog društva, koje je sada
baš navršilo 50-godišnjicu svojeg opstanka,
obilnim posjetom tih predstava iskazala je
društvu lijepo svoje priznanje i harnost.
Treći je ovo put da novosadsko ovo dru-
štvo gostuje u Zagrebu. Prvi njegov dola-
zak u taj grad ostao je markantno zabilje-
žen u povijesti p »ilirskog«
Zagreba. To je dogagiaj koji vrijedi da oba-
znamo i mi Dubrovčani, koji smo imali veza
sa starim našim »llircima«.
*) Za ovaj članak poslužili su članci o životu
i radu Dra Dimitrije Demetra u: 1) Matičinom iz-
danju Demetrove tragedije »Teuta« (Zagreb.
g) u zagreb. listu »Vienac«, god. 1801., br. 52.
Ovi su, kako je poznato, živo osjećali
potrebu kazališnog foruma, u kojem bi se
sa dasaka govorilo narodu u njegovom ma-
terinskom hrvatskom jeziku. Bilo je tada i u
Zagrebu jedno kazalište, ali nažalost tugje,
protuhrvatsko — njemačko. Glasoviti ilirski
književnik Dr. med. Dimitrija Demeter, (koji
je preradio dubrovačke drame: Glegjevićevu
»Zorislavu« i »Sunčanicu« Šiška Gundulića,
i tako preragjene izdao pod novim naslo-
vima), dobro je shvaćao važnost kazališta
kao sredstva za narodnu naobrazbu. On je
onaj koji je god. 1838. u 50,tom broju za-
grebačke »Danice« upozorio na 200-godi-
šnjicu smrti našeg Gjiva Fr. Gundulića i
tom prigodom vješto i oduševljeno pisao o
Gundulićevom pjesničkom radu, nadasve o
njegovim dramatskim proizvodima, te je
time na osobiti način potakao hrvatsku mla-
dež da izučava ljepote Gundulićeve Muze.
I tada su, istina je, poduzetnici njemač-
kog kazališta u Zagrebu dopuštali, da se i
na našem jeziku iznesu pred općinstvo ra-
zni dramatski prizori, te da se ispjeva ili
deklamuje po koja naša pjesma. Ali tako
mršave dozvole nijesu mogli ni smjeli tr-
piti rodoljubni Ilirci, U zagrebačkoj ilirskoj
sčitaonici« stalo se je živo raditi o tome,
da se otvori prava hrvatska kazališna se-
zona, te najvažniji zadatak bi povjeren baš
dr.u Demetru. O tome djelovanju stala je
god. 1839. pisati »Danica« i stalo se je sa-
kupljati novčane prinose. Ilirci učiniše tada
nešto što vrijedi ovdje istaknuti: pozvaše u
Zagreb na gostovanje novosadsku glamačku
družinu. Ova se pozivu rado odazva i na-
zva se »Ilirsko narodno kazališno društvo«,
Premijera bila je na 10. juna 1840. u sta-
rom zagreb. kazalištu na »Markovom trgu«.
Predstava poče, uz burno pljeskanje općin-
stva, lijepim prologom, što ga sastavi knji-
ževnik Ivan Mažuranić (glasoviti dopunjač
»Osmana«). Prvi im komad bješe Kukulje-
vićeva junačka igra »Juran i Sofija, ili Turci
kod Siska«. Kroz 2 mjeseca i 20 dana dali
su 20 predstava. Društvo je lijepo uspjelo
i rodoljubno zagrebačko općinstvo bilo je
snjime zadovoljno. U istom kazalištu da-
vale su se kroz to dana i njemačke pred-
stave, ali one »naše« bile su bolje posje-
ćene. Kao posljednja predstava dati su
»Strijelci« (prijevod Šandorov sa njemačkog),
nakon koje Novosagjani lijepo otpraćeni od
gragjanstva odoše iz Zagreba u Karlovac,
pa u Sisak i Varaždin, Repertoir toga mla-
dog glumačkog društva bijaše onda, čemu
se ne čudimo, dosta mršav,
U toliko su na prijedlog Ivana Mužura-
nića rodoljubi u svim trajevima kupili pri-
nose, Ljubav se narodnog jezika probudila
te sabor mije mogao da ne posveti, i on,
svoju brigu razvitku literature, a napose
kazališta. Banski namjesnik: zagrebački bi-
skup Haulik odrješito je stupio na čelo
toga pokreta, iza kako je svojim novčanim
darom već bio dosta pripomogao, da se
upriliče prve hrvatske predstave. Glumačka
novosadska družina povrati se u dećembru
god. 1840, u Zagreb, gdje joj pristupi više
novih članova, a megju njima i vrijedna
Zagrepkinja Franjica Vesel, čiji je talenat,
duhovitost, ljepota veoma zanašala Dr.a De-
metra. (Vrsna ta glumica, za koju bi se
| Demeter sigurno bio oženio, preminu od
sušice god. 1852. Deineter ju je silno žalio,
\te osta neženja). Novosadska je družina dje-
'lovala u Zagrebu do 16. II. g. 1842., kad
\ju srpska vlada pozva u Beograd, jer se je
li tamo bilo sastavilo glumačko društvo. De-
\metru bješe žao, što Zagreb ostaje bez hr-
vatskih predstava, ali ga je i veselio taj po-
jav bratimstva, taj novi dokaz istovjetnosti
našeg jezika obaju imena. Od god. 1842.
prikazivalo se je hrvatski vrlo rijetko na
zagrebačkoj pozornici, na veliku radost nje-
mačkih glumaca u Zagrebu, koji se opet
osiliše i nametnuše općinstvu. Jasno se je
vigjalo, da bez konačnog zatora njemačke
Talije hrvatsko misao ne može da se pri-
digne. Zapinjao je, ujedno, i rad Iliraca oko
sastavljenja hrvatske stalne družine. | tali-
janske družine, uz njemačke, posjećivale su
onih godina Zagreb; tako, kad je Ni. Ve-
ličanstvo naš Kralj na 2. Il. god. 1852. po-
sjetio Zagreb, ne bijaše čuti hrvatske riječi
na pozornici; tada je pjevana na talij. jeziku
Donizettijeva opera »Lucrezia Borgia«.
Mjeseca novembra god. 1860. rasplamti
se hrvatska mladež, te jedne večeri bi, u
pravom smislu riječi, istjerano njemačko
društvo iz narodnog kazališta. Time poče
nova čisto hrvatska epoha zagrebačkog ka-
zališta, Demeter je bio od veselja izvan sebe.
Novosagjani dogjoše u Zagreb opet god.
hrvatskog kazališta, koje je tada već bilo
stalno utemeljeno. I taj put bili su oni u
Zagrebu lijepo dočekani i bratski čašćeni.
Ove je godine 1913. treći put da »Srpsko
narodno pozorište iz Novog Sada« pohodi
hrvatski Zagreb. Ovaj se je put zagrebačka
kritika izrazila ovako; »Novosadski glumci
ostavljaju megju nama posve ugodna sje-
ćanja na svoje umjetničko nastojanje. Oso-
bito će nam ostati dugo u živoj uspomeni
melodioznost njihova govora, koji je lijep
i čist i nadasve blagozvučan, a bez napre-
zanja i natege, nego od prirode, kao pravi
govor duše«. (List »Obzor« od 22. o. mi.
br. 137.)
Ovakovim hvalama zagrebačka inteligen-
cija označuje umjetnički i patriotski rad o-
vog vrsnog slavenskog pozorišta, koje je,
eto, dosta doprinijelo da se u našem Za-
grebu razbudi hrvatska svijest i hrvatski
ponos, te koje i dandanas sa oduševljenjem,
žrtvama i uspjehom vrši neprestano svoju
uzvišenu i blagotvornu zadaću po zemljama
gdje stanuju Hrvati i Srbi, gdje se čuje
slatka materinska nam riječ,
Ovo je društvo, dakle, zbilja zaslužilo,
da se za nj i Dubrovčani, nadasve Hrvati
i Srbi, bez razlike stranaka, živo interesuju:
da, i ako nešto iz daljega, prate njegov
uspješni rad, i da ga, što prije moguće,
oduševljeno prime na svoje klasično ilo,
doveđu na svoje pozorišne daske.
N. I. Oj.—i6.
pozvani na gostovanje od
koncu, da otpočne s Bugarskom pregovore
GS. AE O DGO ČL >