PRAVA

 

CRVENA HRV

CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 6.
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO: NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN

| ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO

1 UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

ASS LL ALL NL LA SELL SSA NAL LA SANSLNAONO

Br. 451.

Zgodna opaska.

Glavno pravaško naše glasilo u po-
krajini, sad kad su za pravaštvo na-
stali teški i odsudni dani, donaša skroz
solidne i duboko smišljene članke, ple-
menitom namjerom, da što više može
zatrpa jaz, koji se otvorio ispred na-
ših nogu radi strastvenosti i bezobzi-
ra nekijeh, a da na drugu ruku ostavi
vazda otvorena širom vrata svijem o-
nijem, kojima lebdi pred očima dobro,
napredak i sreća domovine. Sočni ti
članci jesu pravi putokaz svakomu, ko-
ji ako se izloži na političko polje,
te podnosi sve nevolje, tog križnog
puta, čini, jer ljubi sa svom dušom o-
no, što mu je kao Hrvatu najsvetije i
najmilije.

Pohvaljeni list u svom br. 81 ima

 

preugodan članak: program Stran-
ke Prava u dualizmu. To je posve
umjesna i pravedna poruka onim oko
»Hrvatske«, koji su izjavili, da pravaši
mogu kooperisati sa drugim strankama
i u dualizmu. Članak je posve umje-
reno napisan, te se završava čestitim
riječima: »Taj rad mogo bi zado-
voljit baruna komesara Skerlecza»
ali nikad Hrvate, a pogotovo
pravaše ne, i nadamo se, da će
»Hrvatska« u buduće batalit svo-
je teorije u dualizmu, jer naro-
dnih grobara imamo i tako pre-
već, a da bismo se mogli rado-
vat, da i jedan dio pravaša preu-
zme tu gadnu ulogu u propast
svoga naroda«. Zlatne su ove riječi,
a uzvišen je poziv »Hrvatskoj«, da se
odvrati od sklizave staze, koja bi ne-
minovno pravaštvo navela u propast,
prodanih mješina, izdajničkih munkača.

Dobro veli »H. K.«: još bi moglo
paliti donekle, kad bi se kazalo da
pravaši mogu kooperisati »uz duali-
zam«; ali i takova forma prepušta
mnogo pojedincima, a opet uvagja sme-
ću i smuću u pravaške redove: zato
je najbolje ono, što su pravaši uvijek
isticali: da Hrvatska ne smije koope-
risati na nijedan način, niti uz najbo-

PODLISTAK.

Sitne crtice o Biblioteci
* pitalo Braće“! u Dubrovniku.
Napisao: O, Frano Jurić.

Divno blago domorodnih uspomena, spre-
mište najnježnijih pragjedovskih osjećaja,
dragocjeni materijal kulturnog napretka, jest:
Biblioteka Male Braće u Dubrovniku. U njoj
su zastupana ponajbolja djela hrvatske i
srpske literature, te talijanske i latinske,
Nu prava njezina karateristika jest, da je
ona centrum Dubrovačke literature, a tim i
jeka Dubrovačke slave,

Tu su opisi najmarkantnijih dogagjaja
grada epigrama, satire i naobrazbe, tu ko-
lekcija svakog duševnog produkta slavnih
Dubrovčana, tu odraz ponosa i majstorske

Dubrovačke republike, Svaka

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

tetaRJAGTSA NAJ ESSR A ERE TTC

PRETPLATA | OGLASI SALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA | DOPISI UREDNI
ŠTVU. — ZA ZAHVALE | PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU,

ara MAS Pp SID

U DUBROVNIKU, 18. OKTOBRA 1913.

lje uvjete, nego jedino na platformi
da paktira i ugovara posve samostal-
no i slobodno, paritetno sa Austrijom
i Ugarskom, sa jednakim pravima i
povlasticama preko prejasne Krune.

Jer dobro veli »H. K.«: »u nepro-
mijenjenome dualizmu mi nemožemo
doć niti do jedinstva (a to je glavni
naš postulat, conditio sine qua non).
Sva je pače moć i korist i slast dua-
lizma u podjelbi hrvatskih zemalja. (A
ko nam prijeći sjedinjenje, pitamo, ne-
go dualizam?) Putem dualizma Hrvati
nemaju mora, nemaju ga oni, koji su
jedini na Primorju, a imaju ga i Ni-
jemci i Madžari. Putem dualizma po-
stoji austrijska i postoji ugarska trgo-
vačka mornarica, a hrvatske nema. Pu-
tem dualizma stvorit će se austrijska i
ugarska ratna mornarica, ali ni ta, niti
kao treći drug, neće biti kraljevine
Hrvatske. Putem dualizma trećina na-
še sveukupne domovine, Bosna i Her-
cegovina, stoji o sebi, pod dva gospo-
dara, kao condominium Nijemaca i
Madžara, s isključenjem Hrvata. U naj-
boljem slučaju dualizam bi mogao još
dosuditi samo Dalmaciju Banovini, o-
dnosno grobu nagodbe. To je sve što
se »u« dualizmu dade postići za na-
rodno ujedinjenje. A je li to pravaški?

Niti je pravaški, niti rodoljubno, ni-
ti prilično. Navedeni su razlozi tako
očiti, tako na dlanu, da bi bila besmi-
slica im protuslovit. Zato pravaši, pak
nadasve oni oko »Hrvatske«, koji su
prilično osumnjičeni, ako hoće prava-
ški da rade, što zaista želimo, neka
pobijaju svom snagom dualizam, pak
koje dlake i vrste bio, jer dualizmom
zamijenili tismo ljute okove. jedne
drugim i više ništa.

Sloboda savjesti.

Pod tim smo naslovom donijeli, kako
se je Gjurgjinka Pavlović obratila na ka-
toličku vjeru, i to same činjenice, bez
fraza ili tendencije. Ustanovili smo,
kako zakon, koji u Bosni postoji, nije
nikako u suglasju sa Božijim zakonom,

 

on misli i nalazeći se daleko od sjene drev-
nih zidova svojeg grada; sugestivni upliv
na njega ona ima, nalazeći se i dalje nego
se čuje hitac topa sa Minčete. Pred kultur-
nim svijetom on se šnjome diči: t& maleni
Dubrovnik od vjekova već ima ono, što
kulturni svijet tek sada sakuplja. Ona spaja
prošli naraštaj sa sadašnjim, i dok mlagji
Dubrovčani po zaprašenim onim spisima
traže slavu pregja svojih, dotle duhovi tih
ugasitih genija lebde nad njima bodreći ih,
da ne prekinu onu nft slavne povjesti, so-
koleći ih, da za što sjajnijim lovor-vijencima
teže. | da, onaj šaroliki spis varijantnih ruka,
ona istrošena karta, porušena pergamena
nekom magnetičnom silom podaje pero u
ruke mladom Dubrovčaninu.

O tom arsenalu Dubrovačke slave i kul-
ture izvesti ću njegov historijat, sve faze
njegovog: padanja i naprelka, Veličinu i
smještaj lokala opisati ću, i tek letimice
predočit ću njegovo blago, što ouo u sebi
krije. Navestit ću broj rukopisa, inkuna-
bula, libri patrii; prestavit ću zamašitija
djela vanjske literature.

Eda što korektnija izagje ova radnja, po-

| služio sam se svim mogućim spisima, koje

 

 

 

te nemilo zadire baš i tlači onu slo-
bodu savjesti, koja je bila u Proglasu
na narod i više puta svečano obećana
i ustanovljena. Jer su pak liberalne
novine o prostom tom slučaju učinile
grozomorno pitanje, i podigle straho-
vitu graju, te posve pristrano dapače
pokudno i gadno svu stvar prikazale,
ustao je Presvij. g. nadbiskup Dr. Jo-
sip Štadler, da u bečkoj »Reichsposti«
javnom izjavom, koja posve pobija
neispravni vladin komunikej, svaku

reče po istini.

Taj ugledni pastir, ta bogoduha duša,

iza kako je nanizala sve dogagjaje,

ožigosala po pravici postupak svijeh
onijeh, koji su upotrebili odurni priti-
sak na čednu djevojčicu, kako zname-
niti velikani u crkvenoj povjesti, Ata-
nasiji, Ćirili i Zlatousti, ovako otvoreno

čenje na katoličku vjeru praktički ne-
mogućim, dočim ne pravi otpadu od
katolicizma nikakve poteškoće. Ovo bi
se moglo, ako bi bilo nužno, još po-
bliže ilustrirati čitavim nizom činjenica,
naročito pogledom na konverzije iz
islama na katolicizam.

Uopće je položaj katoličke crkve gle-
dom na konverzije naprama ostalim
vjeroispovijestima vrlo nepovoljan, a
uslijed zakona o konverzijama biva
uprav nesnošljiv. Onaj, koji pregje iz
islama ili iz pravoslavlja na katolicizam,
mora da ostavi svoju domovinu, jer je
ilu Bosni izvrgnut najžešćim progon-
stvima sa strane njegovih bivših su-
vjernika. Onaj pak, koji otpadne od
katoličke crkve, može ostati mirno u
svom dosadašnjem boravištu; neće mu
se skriviti ni vlas na glavi. Ako druge

 

i neustrašivo šiba one, koji glasno pro-|konfesije mimoilaze zakon o konver-
povjedaju slobodu, a tamo se služe|zijama, što se češće dogagja, — na
sredovječnim srestvima. Čestitamo tomu | štetu katoličke crkve, ostaje sve mirno,

velikanu, koji je više puta punu čašu
popio čemera, radi pravice i istine.

Evo znamenitih riječi:

glasoviti franjevac O. Dolci (Slade.)

 

 

 

nagjoh u istoj Biblioteci, u tajnom Arkivu | knjiga,

 

Što se toga zakona tiče, to biva već
iz gore navedenog dogagjaja jasno, da
taj zakon za katolike nije provediv.
Taj zakon odregjuje, da se mora onaj,
koji hoće da pregje na drugu vjeru,
predati njegovoj dojakošnjoj vjerskoj
oblasti, da imade ova prigode, da
kroz više vremena na njega utječe.
Gdje se god radi o otpadu od kato-
ličke vjere, ne naigje taj korak na
nikakve poteškoće. Katoličke vjerske
oblasti nijesu upotrebile još nikada i niti
u jednom slučaju moralna ili fizička
prisilna sredstva kojegod vrsti, da za-
priječe one, koji hoće da pregju iz ka-
tolicizma na drugu koju vjeru. A ka-
kva sredstva upotrebljavaju u tom slu-
čaju pravoslavni Srbi, to se vidi jasno
iz gornjega slučaja. Samo onaj, koji je
tako jak, da je spreman i na muče-
ništvo, može se izvrgnuti — kao ka-
tehumen — takovoj kušnji; ali takova
se jakost ne može pretpostavljati ni u
koga. Drugim riječima: bosanski zakon
o prelaženju na drugu vjeru čini obra-

samostana te u Nekrologiju, koga napisa

Biblioteka, to je ora slikovita biljka, koja
od davnih vremena shodni teren nalazaše
po redovničkim samostanima. U tišini onih
svetih zidova mnoge hlagorodne plodove
znanja obasuše oni po njoj svijetom. | da
uz mističnu psalmodiju, koja se uzvišenim
akcentom razljegala redovničkim korima,
prama žurba, zanos po samostanskim bi-
bliotekama žuborio je. Knjiga i biblioteka
bijaše hrana i obrana; trud i rad njihov,
Svaki, koji je pročitao ma samo kratki kom-
pendium svjetske povjesti, mora priznati,
da za prvašnjih vremena crnilo, pero, per-
gamena, debele knjige kožom i daskom
uvezane odabrani materijal bijaše redovnika.
Na mnogo niskom stupnju kultute i dan-
danas bili bi smo, da oni redovnici pre-
strižene kose, bosih nogu, proste mantije,
upornom rukom a zornim okom u zapra-
šenim svojim bibliotekam nijesu knjige pi-
sali, 1 dok velika gospoda: carevi i kra-
ljevi, dičili su se po kojom knjigom, to i
u manjim samostanima bio ih je lijepi skup.
Odmah pri rujnoj zori Franjevačkog reda
biblioteka lijepi broj pregaoca kod

Ako se to isto dogodi jednom sa ka-
toličke strane, alarmira se čitavo tu i
inozemstvo i stvar se upotrebi za ge-
neralni juriš na hatoličku crkvu.

Nakon svega ovoga, što je rečeno,
bilo bi svako objašnjavanje suvišno,
zašto sv. Stolica o bosanskom zakonu
o konverzijama ovako sudi: »Quae
enim decretum gubernii praescribit, ejus-
modi sunt, ut nedum probari ullo modo
possint, sed nec tolerari; at vi adactos
et injuria sustineri solum et perpeti«.
(Što naime ta vladina naredba propi-
suje, tako je, da se ne može niti pod-
nositi, kamo li odobriti; samo sila i
nepravda mogu prisiliti, da se pod-
nosi i trpi.) Očito je, što odatle slijedi
za jednog katoličkog biskupa, kojemu
imadu da budu intencije sv. Stolice
mjerilom i koji ima da Boga više slu-
ša nego li ljude.

Zakon, koji stavlja prelazu na kato-
ličku vjeru neprehodne zapreke, stoji
u protimbi sa božjim zakonom, s na-
redbama najviše vlasti u katoličkoj cr-
kvi, i osim toga s načelom slobode sa-
vjesti, koje je u modernoj državi prokla-
mirano i u bosanskom ustavu priznato.

tog reda nagje; tako i u Dubrovniku, o-
\snivajući se Franjevački samostan, bi usta-
novljena i Biblioteka. Ona datira od god.
1317., kad slavna Dubrovačka republika sa-
gradi sinovima Asiškog siromaha ovaj da-
našnji prostrani i ukusni samostan.
Kritično govoreći, pravo se nezna u ko-
jem dijelu samostana bi smještena Biblio-
teka, nu budući god. 1667 iz crkve pro-
dre oganj u nju, — kako suglasno govore
svi spisi tadašnjeg vremena — to mirnim
srcem možemo zaključiti, da je bila baš u
onom krilu samostana, gdje je i sada.
Uzaludno je tražiti ma koji povjesnički
dokumenat o njoj sve do god. 1667. Te
godine, kao što prije napomenusmo, izgori
ništa manje nego 7500 dragocjenih knjiga,
te sav Arkiv provincije bogat, najstarijim i
najdragocjenijim rukopisima. Nad pepelom
tih knjiga, nad prahom tih rukopisa svačije
se srce ražalosti i hitriji redovnici dadoše
se u svijet, da požarom uništene dvore na-
prave. Ali da, tugja zemlja ljubi svoje, ne
poznaje jade grada Dubrovnika potresom i
požarom uništena. | tako za punih 13 go-
dina kiši i oluji, svakom nemilom udesu
ostade izvrgnut izgoreni samostan. Tek oko
g. 1680. biskup Stona, O. fra Flavij Mače-

 

ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI
UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.

RS asist A Pi
aa DA mE DASE ERA JE E

God. IX.

Dok god s toga ovaj zakon postoji,
katoličko je svećenstvo ili prisiljeno, da
dogje u sukob sa sv. Stolicom i bo-
žjim zakonom, ili pak da uskrati po-
slušnost jednom državnom zakonu.

Smatrao sam za nužno, da o tom
stanju stvari izvijestim javnost naše
monarhije. Neka bi ova otvorena riječ
doprinijela tomu, da se ovaj kamen
smutnje, koji sigurno ni visokoj vladi
nije poželjan, što prije ukloni i da se
stvori zakon o konverzijama, što će
ga moći prihvatiti i sv. Stolica.

Ribarstvo.

Do nazad malo godina, otkad je na-
dasve meso preko reda poskupilo, tako da
ga siromah ne može jestit, riba je bila kri-
jepka i sočna hrana oskudnoj ruci pučan-
stva i cijene su bile prilične, tako da je i
siromah uz začinu mogao omastiti brk; a
eto sad s nestašice ribe cijene su tako po-
| skočile, da ju siromah i srednja ruka, ni-
kako ne smije kupiti, jer začinom nadma-
šuje cijene mesa. Ovo je pak druga godina,
da ribe nema pak nema; biti će da nešto
pozoblju hoteli i restauranti; biti će da
nešto otrgnu nametni zakupnici, a da ju
pošalju dalje; nu ipak_činjenica je, da ribe
nema, a mi najbolje to vigjamo na našoj
ribarnici, gdje dogje po koji košić, do-
čim su prije dolazili obilati koši, to se raz-
nese razgrabi u malo časa pošto, zašto.
Do čega je pak ta ljuta nestašica, koja diže
vrijednom našem ribaru obilati godišnji pri-
hod, a siromasima jedinu okrijepu, ne znamo;
ali, po svoj prilici, da uzrok bude ono, što
je mudro i posve razložito iskazao g. Pa-
vao Radić u svojoj znamenitoj knjižici:
Podignuće ili propast ribarstva, koju smo
pomnjivo pročitali, i koju bi bilo dobro da
takogjer pročitaju svi oni, koji žele dobra
svom narodu, a nadasve oni te su pozvani
da bilo izravno ili neizravno podupru svaki
pothvat, koji bi mogao i imao donijeti do-
bra i koristi narodu. Nestašici ribe on na-
lazi uzrok u novijem spravama za ribanje,
a ponajpače u tomu, jer propada riblja o-
plogjena ikra, a niko se ne stara da se
umjetno umnožaju ribe, kako se radi u dru-
gim državama i u zemljama gdje nastoje
unaprediti svaki izvor hrane i blagostanja.
Ne cijenimo da pretjerava g. pisac, kad
kaže: ode li ovako naprijed da neće biti
ribe, osim male količine u našem moru,
i u našijem rijekama; to mi vigjamo sami

 

 

 

 

donić, nazvan Arbanasin, rogjen iz Župe,
milodarima prikupljenim po Španjolskoj, čiji
jezik perfektno poznavaše, dogradi krilo bi-
blioteke i nju mnogobrojnim knjigama u-
množi. Dragocjenjenu svoju biblioteku da-
rova Biblioteci Male Braće biskup Stona,
O. fra Vicko Lupis iz Konavala, koji na-
pisa dugu raspravu protiv Žudinskih po-
grešaka, naslovom: »Campo di battaglia«,
koji se rukopis nalazi i dandanas u biblio-
teci Mantove, On umre u Stonu 3. Stude-
noga 1705. Sa 200 knjiga bi umnožena Bi-
blioteka Male Braće od O. fra Frana Caffa-
relli iz Dubrovnika, koji bijaše teologom
republike. Umre 12. Veljače 1722. u 82. go-
dini života. Osobitim brojem od 500 knjiga
bi umnožena ova Biblioteka od glasovitog
O. fra Sebastijana Dolci (Slade) o kojem
će u svoje vrijeme biti govora. On umre 1,
Lipnja 1777. Iza smrti svi manuskripti bi-
jahu darovani Biblioteci glasovitog O. ira
Antuna Agića iz Dubrovnika, Rukopisi su
od velike važnosti: ima ih 14 na broju.
O. Agić umre 1830.

Zlatno doba osvanu za Biblioteku Male
Braće, kad godine 1800. dogje u Dubrovnik
zaslužni muž O. fra Inocent Čulić, rodom
iz Spljeta. On je njezin preporoditelj, nje-

 

 

 

 

 

ATSKA