CRVENA HRVATSKA

PRETPLATA | OGLASI SALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA 1 DOPISI UREDNI
ŠTVU. — ZA ZAHVALE I PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJISE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODB

CIJENA JE LISTU SA DONASANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 10
NA POILIČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. !*

PRAVA

 

KO NEVRATILIST KAD MU PREDPLATA MINE, SMATRA SE DAJE
| ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU

 

Sudbina Italije.

Prodor u Italiju s naše strane dogodio
se munjevitom brzinom, a nastavlja se u
sve većem opsegu. I Tirolsku frontu, koju
su Talijani bili učvrstili što su bolje mogli
i znali, sad moraju da.mapuste i da traže
novo uporište. Na Tagliamentu nijesu se
mogli učvrstiti, već se povlače na rijeku
Piave. Pitanje je, da li će i tu oni moći
zaustaviti naše pobjedonosne čete.

Čitav svijet svraća sada svoju pozor-
nost na talijansko ratište; ne slijede se sa-
mo vojni dogogjaji, već se pita, kakovih će
posljedica sve ovo donijeti u Italiji, i kako
će to uplivati na tijek ovog svjetskog rata.
Osobito se raspravlja, hoće li ovi dogo-
gjaji utjecati na konac ili na produljenje

rata.

Bilo što bilo, jedno je svakako ne-
dvojbeno, naime da je ltaliji zadan teški
udarac u vojničkom pogledu, od kojega će
dugo bolovati, mnogo teže nego li Rusija
iza poraza kod Gorlica. Gubitak od 250
hiljada vojnika, osim onih hekatomba, što
su se prinosile za jedanaest talijanski ofen-
: ziva, veoma je težak. To je trećina talijan-
ske vojske. A Italija ne raspolaže sa ljud-
skim materijalom kao Rusija.

I sam general Cadorna uvigja, da bez
pomoći saveznika neće moći zaustaviti ne-
prijateljske čete, te se tješi sa pomoću
Engleške i Francuske, a svoj poraz oprav-
dava time, da je neprijatelj navalio odanle,
odakle se nije očekivalo.

Kakove će biti političke posljedice, to
se ne može još predvigjeti. Iz Italije nema
još nikakovih vijesti, jer je strogo zatvo-
rena granica prema Švajcarskoj. Bosellijevo
je ministarstvo demisijoniralo, a zamijenio
ga. je Orlando, koji tješi Cadornu.

Francuska i Engleška štampa udara u
talambase, da je ovaj udarac za ltaliju spa-
sonosan, jer sada, kad iz osvajalačkog rata
mora da prijegje na obrambeni rat, da će
u Italiji prestati unutrnji sporovi, a da će
se. megju strankama pojaviti sloga i jedin-
stvo, jer je spas domovine vrhovni zakon.

Italija će, umuju dalje, postati čednija

Izlet na Osojnik.

Ozrinović.

Dogovorih se s prijateljem Anastazijom, da
jednoga lijepoga dana odemo na Osojnik. Ljubim
šport. Drego mi je zaći u prirodu pa bila ona
pitoma i ljudskom rukom uregjena bila divlja i
teško čovjeku pristupačna. Jer u svakom njezi-
nom razvoju čovjek nalazi nešto što ga zanima,
nešto čemu se divi, nešto što ga diže iznad o-
bične zemaljske sveze.

je. Tmasti oblaci kruže nebes-
kim svodom. Jug; naš obični gost, osim ljeta,
daleko od nas,

 

 

i sposobnija, da shvati duh današnjega
vremena, te će se odreći svojih pretensija,
koje se protive načelima samoodregjenja
naroda, i postati će u svemu pokornija En-
tenti, u čijem je rukama već i cijela apro-
vizacija Italije.

Fakat je doista, da u ltaliji nije još
došlo do revolucije, kako se je to od mno-
gih očekivalo, ali je opet pitanje, da li je
ovo teoretsko umovanje ententinih držav-
nika osnovano na zbilji, ili samo visi u
zraku. Jer ako do onda, kad je Italija ne-
prestano slavila svoje »pobjede«, nije bilo
sloge i zadovoljstva u zemlji, te je često
dolazilo do pobuna i nemira, teško je vje-
rovati, da se nezadovoljnici neće htjeti oko-
ristiti današnjim prilikama.

Talijanska je diplomacija sputana do-
ista u rukama Entente, ali hoće li i puk
pustiti, da služi tugjim interesima, ili će
reagirati proti plaćenicima engleškim, to je
opet otvoreno pitanje. Teško da Talijanski
narod neće imati veće energije nego li ru-
ski, kad se uzme u obzir i južnjački tem-
peramenat romanske rase prema hladnoj
sjevernoj i tihoj slavenskoj ćudi.

Poraz Italije ima i svoj moralni mome-
nat. Pravedna stvar pobjegjuje a na Italiji
ostaje proklestvo i žig izdajstva te općeniti
odium. Italija se je znala hvastiti, da je svo-
jedobno spasila potučenu Rusiju, i da je
olakotila izmorenu Francusku. Njezina je
megalomanija sasma uništena. Jednom ju
je spasio Brusilov, a sad je upućena na
jedinu francusku pomoć.

Lukava Engleška već je ostavlja izja-
vom, da joj ne može poslati direktne po-
moći, ali da će je indirektno pomoći time,
jer će držati živu frontu u Flandriji. | kao
da joj to nije dosta, proglasuje talijansku
frontu sporednom, ratištem drugog reda,
dok flandrijsko područje ostaje glavnim ra-
tištem prvog reda.

Još i gori jadi stižu Italiju. Primorana
je sada, da povuče svoju vojsku iz Arba-
nije i Epira i da malo po malo napusti one
gradove, što ih je Grčkoj bila otela. Sam
se Venizelos tome veseli, a sav grčki na-
rod čeka rek bi čas, da se oslobodi jarma

rem danas. Mogli smo jutros otići, ali ko je znao.
Nije za vjerovati vremenu u ovo doba, jer kaže se
»ne vjeruj zimskoj vedrini ni ljetnoj oblačini«.
Premda nijesmo još u zimi, ali smo joj na vratima

Ja za danas prekrstih naš izlet, dok ga
opet ne urečemo.

Objedovah, prošetam se malo po dvorištu
i sjednem za pisući stol, da nastavim sa prije-
vodom jedne lijepe knjige. Oko dva sata bane
Anastazije sav zapjehan; sa :kabanicom, kišo-
branom, štapom, te viče s vrata: »homo na
Osojnik I«

Ja mišljah da se on šali, ali kada ga vigjoh
tako oboružana pomislih: on je sigurno došao
da idemo, pa ću onda: »Dakle de idemo«. a
ne bojiš se kiše ?«

— Kakva kiša, nema danas kiše, lijepo će
vrijeme, hajdemo !

— Znaš koja je, ja ću mu tada, ribari po-

: težu mrežu, pogji ti na more pa kupi ribe, a ja

ću se u toliko urediti, te ćemo noge ua opanke.

— Tim ćemo počastiti našega prijana Don | zapadne

gotov, a on bane sa ribom.
Mata, jer on gori u brdu uialo kada se obribi,
ja.

rekoh

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 20 PARA.

 

Entenle, koja ga muči nevoljom i gladom.
Dolaze pak glasovi, da i u Tripolisu vojska
talijanska zlo prolazi, jer se urogjenici još
uvijek bune i bore proti talijanskoj invaziji.

Ugroženo je još k tome i snabdlje-
vanje talijanske vojske, jer u svomu su po-
vlačenju Talijani na jednom uništili 80 ti-
suća vreća brašna, 200 tisuća kilograma
drugih životnih namirnica, a znatne koli-
čine" pale su u ruke pobjedonosnim četama.
Nije isključena mogućnost, da i s te stra-
ne talijanska vojska dogje u kritični polo-
žaj. Mislili su, da nema sile, koja bi ih
potisnula sa Soče i Tirola, pak su se na-
ravno tamo bili dobro opskrbili.

Sa talijanskim porazom odlanulo nam
je svima, a u prvom redu braći Sloven-
cima, sad se već poduzimlju potrebiti ko-
raci, da se Slovenci, koji su do sada bili
podtalijanskom vladom, pripoje našoj državi.

Bez prave potrebe, iz pukog gramze-

nja za našoj obalom ušla je Italija u rat.

Da je bar ostala neutralna, koliko bi u sva-
kom pogledu bila dobila, a ovako sama
srće u propast.

Broti Papinu posredovanju za mir naj-
većma je rogoborila Italija, htjela se je pri-
je dočepati Trsta, a sad je u brizi i za Mlet-
ke, svoj biser-grad, te je primorana pro-
glasiti ga slobodnim, e da ga očuva od
ratnih strahota.

Otac sadašnjeg generala Cadorne pro-
bio je 20. septembra 1870. vrata Rima
.porta Pia“ i oteo Papi Rim, da ga učini
sijelom framasonskih loža, a sad Cadorne
sin nije uspio sa svom ujedinjenom Italijom,
da probije naše fronte, već mora da bježi
glavom bez obzira. Nije li pri svemu tomu
i prst pravde Božje? !

Previšnja zapovjed vojsci.

Javlja se iz stana ratne štampe : Njegovo
Veličanstvo blagoizvoljelo je premilostivo izdati
ovu naredbu za vojsku :

Naredba vojsci :

Prije dvije pol godine poslali su Talijani
za legja Monarhije milijone svojih vojnika. Oni
su imali da izvrše posljednji udarac. Ali Moji
junački borci na Soči izdržali su pobjednički sve

Bijasmo spravni i krenusmo: Mome Anasta-
ziju bijaše ovo prvi put, da će vidjeti Osojnik.
Odabrasmo put preko Petrovasela, jer je tuda
najbliže i najbolje.

— Oh kako je ovuda -ružno ići! on će.

— Polagano, nije nam o glavu, stići ćemo
do noći.

Put iz Mokošice do Petrovasela nije! dalek,
ali je uzbrdit, traje jedno dvadeset časaka. Po-
lagano se uspinjući otvara se krasni pogled na
Rijeku Dubrovačku, Srgi, istočna brda, otoke.
Uzduž Rijeke s jedne i druge strane nižu se sela
i vile dubrovačke vlastele. Divan je pogled prama
izvoru. Ozgar stršu brda razne visočine, kroz
koje se tamo dalje put istoka kao zmija provlači
put od željeznice u obliku zavoja, dok se sa
Brgata proteže ravno puštajuć se Srgjem do
Gruške luke. Ispod brda istječe rijeka, a tamo i
amo naokolo rasiplju se miloviđna sela. Na des-
noj strani obale na brežuljku ponosno se koči
župna crkva sa lijepim zvonikom. Malo niže
ispod brežuljka na zapadnoj strani nalazi se
starodrevni franjevački samostan. Ispod nas kao
na tanjuru prostire se Mokošica sa župnom

velebnim zvonikom s druge je strane
milovidni Sustjepan sa vilom grofa Caboge. Put
strane otvara se pogled na ulaz Oruške
luke, ušće rijeke, Lapad i dubrovačke otoke, Sve
ukupno daje ti oku čarobni, romantični vidik. U

UZ POPUST RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEF

 

NEPRIMAJU SE

juriše u jedanaest teških krvavih bitaka : u toku
tri ljeta mogli su se izvojevati na istoku silni bo-
jevi sa puno snage, bez briga za jugozapad : sa
puno snage morao se pripremiti onaj odlučni
udarac, koji je doveo do dvanaeste bitke, a na
osnovu pogodaba, koje su otvorile Moje sočan-
ske vojske svojim nesravnjenim otporom. Naj-
toplije se sjećam u ove dane oslobogienja
Moga Primorja, svih sjajnih djela, koja su
izveli zapovjednici i čete protiv Italije od Du-
hova 1915. Najvjerniju uspomenu za uvijek
posvećujem onim nebrojenim junacima, koji su
bili primorani, da pobjedu otkupe cijenom
svoga života. Hvala neka bude Svemogućem !
Nije uzalud tekla krv ovih hrabrih ljudi,
Borbene snage Moje i Mojih vjernih saveznika
nalaze se daleko na neprijateljskom zemljištu.
Ponosne uspomene na Moju Furlaniju obranbe-
enu moć oživjele su u pored stražarske vatre,
To su uspomene na davuo (minula slavna vre-
mena, od kojih se nikada ne može odvojiti voj-
nička mladost Moga nezaboravljnnoga ujaka, cara
i kralja Frana Josipa, i imena Mojih p

Karla i Albrechta, kao i uspomene Rađetzkoga.
Duh ovih velikana, koji i dalje živi u Mojoj o-
branbenoj moći za sva vremena, neka Nas i da-
lje vodi na putu uspjeha, na kome jedino mogu

Moji narodi zadobiti 'mir, što ga cijeli svijet sa -

čežnjom izčekuje.
Neka bude Bog s Nama!
Baden, kod Beča, 2. novembra 1917
Karlo, s. r.

Uoči novih dogogjaja.

»Hrv. Dnevniku« javljaju iz Beča, da se
onamo pronosi glas iz najpouzdanijega izvora, da
stojimo pred novim dogogjajem. Taj se dogo-
gjaj odnosi na budućnost poljskoga naroda. Radi
se o slijedećoj stvari :

Na godišnjicu proglašenja »slobodne« Polj-
ske izaći će novi manifest, koji proglašuje uje-
dinjenje ruskih i austrijskih Poljaka pod žezlom
Habsburgovaca. Unija će biti šamo presonalna.
Na to je pristala i Njemačka uz uvjet, da ostane
dalje u njezinom okviru Poznanjska. Govori se
još o nekakovim uvjetima, kojih nije zgodno
sada spominjati.

Bila ta vijest istinita ili ne, opaža »Hr.
Dnevnik«, mi svakako znademo, da Poljaci otvo-
reno govore o jedinstvu čitave Poljske, i to u
obje kuće. Dr. Globinski je dosta jasno, pače
posve jasno maslikao ovaj ideal svih  Polja-
ka u svom govoru od 19. pr. mj. On nije za-
dovoljan s kakovom bilo Poljskom, već zahtijeva
uspostavu jagelonske kraljevine, kakova bijaše
g. 1772. Završujući politički dio svoga govora
reče, da je poljsko pitanje megjunarodno pitanje

duši ti se stvara panorama, koja te podsjeća na
mnoge zgode iz dubrovačke prošlosti. Eno ti
onamo Čubranovićeva otoka, pane ti na pamet
»Lopudska Sirotica«. Čini ti se, da vidiš Vojno-
vićevu »Ksantu«, gdje se kupa na lapadskom
žalu. Tu ti sine i Vojnovićeva »Tužna Jele« i
i čini ti se, kao da vidiš pripravu one strašne
ekvinocijske noći. I Šimunovićev »Tugjinac« nagje
tu svoj izražaj. I kad se malo više popneš, oko
ti nehotice zapne o kitnjastu Petku, Goricu sv.
Vlaha i činiti se kao da čuješ tužni jecaj zvona
na Sv. Mihajlu, gdje zove jednoga! po jednoga
od dubrovačke vlastele na vječni počinak, Tada
ti ožive u pameti onaj Vojnovićev sonet o pro-
šlosti Dubrovnika.

Tada rekoli svome drugu: Divan ti je do-
ista Dubrovnik sa svojom okolicom, ko ga mo-
tri sada, ali postaje još divnijim onomu, koji ga
motri duševnim okom u njegovoj prošlosti.

Mi še uspinjemo lagano, a sunce se spu-
staše k svom počinku. Njegovi zadnji traci umi-
rući prodirahu kroz pepeljaste oblake na jesensku
prirodu. Najednom se ovo spusti nekoliko metara
nad razinom morskom u obliku crvene masične
kruglje. I kao što čovjek na moru izgubi onaj
svoj žar, onu svoju živahnost, tako je sade i
sunce izgubilo svoj sjaj i žar, dok se sasvim ne
ugasi tamo u Jadranu.

(Svršit će 86.)