3 \

musom (IZLAZI SVAKE SUBOTE. Gomoa

CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA: ZA DU
BROVNIK I ZA AUSTRO-UGARSKU NA GO-
DINU KRUNA 10.— ZA INOZEMSTVO
KRUNA 12.— KO NE VRATI LIST KAD MU
PRETPLATA MINE — SMATRA SE PRED
BROJFN ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE.
+: ZA PO I ČETVRT GODINE RAZMJERNO. :-

Dubrovnik, 6. marta 1913.

CRVENA HRVATSKA

izdavatelj | odgovorni urednik: IVO ARSETE. Godina XXIII. — Broj 10.

POJEDINI 8ROJ ZAPADA 20 PARM

PRETPLATA I OGLASI ŠALJU 8E UPRAVI, A
PISI UREDNIŠTVU LISTA; ZA IZJAVE

8

PO RETKU, A ZA OGLASE 20 PARA, OGLASI
VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBI uz RA

POPUST. NEFRANKIRANA PISMA
NE PRIMAJU SE. RUKOPIS SE NE VRAĆA

 

Vjerski protektorat.

Mnogo se govori sada, a mnogo će se
više govoriti u skoroj budućnosti, o pro-
tektoratu što bi ga Austrija željela i da-
lje da vrši nad katolicima u novo osvo-
jenim srpskim zemljama.

Nas to pitanje također interesuje i sa
narodnog i sa socijalnog i sa vjerskog
gledišta — jer način kako će Srbija da
postupa sa katoličkim podanicima nužno
će i u nas da nađe snažna odjeka.

Uvjereni smo, da Srbija niti može
niti hoće, da druga država vrši na nje-
zinom tako delekosežna djela:
kako ona koja su posljedicom vjerskog
protektorata.

Srbija, kulturna i skroz samostalna
država, nije spala na tanke grane bivše
iznemogle turske carevine u Evropi —
te će ona za cijelo naći i način i sred-
stva da u sporazumu sa vrhovnom gla-
vom katoličke vjere uredi bez ičijeg po-
sredovanja ovo važno pitanje. — Mislimo
pak da nije potrebito niti natuknuti uvi-
đavnim srpskim državnicima od kolike
bi vanredne važnosti bilo kad bi Srbija
uspjela da za svoje katoličke podanike
našega jezika postigne wuvedenje starosla-
venskog liturdijskog jezika — toga drevnog
prava našega cijelokupnog naroda.

Kraljevina Srbija imaće poduhvano
zgodu, sredstva i moć, da u vjersko-na-
rodnom interesu znatnog dijela svojih
novih podanika, kojima će ona (o tom
ne dvojimo) osigurati potpunu slobodu
djedovske vjeroispovjesti, prodre sa tim
zahtjevom i da savlada eventualne izra-
vne ili neizravne zaprijeke.

A što se tiče željkovanog protekto-
rata, mi ćemo sa svoje strane upitati sta-
novitu gospodu:

Ima li prava da govori o protektoratu
ona diplomacija, koja radije, nego li do-
puštati da se nama dade staroslovenska
služba božja, voli da baca u očaj cijela
sela, kao ono nedaleko Trsta, i koja naša
prava brani tako živo, da nam je Sveto-
jeronimski zavod preko noći bio eskamo-
tiran iz roka? — Ona diplomacija koja
tjera naše veoma zaslužne franjevce da
ih nadomješta sa tuđincima, baš u onim
dosle protežiranim krajevima?

 

Stjepan Gradić.

Stjepan Gradić rodi se u Dubrovniku 6.
marta 1613, dakle one iste godine, kojom kuća
Romanov dođe na rusko prijestolje. Ovu mladu
klica a kašnje veliku granu dubrovačke diplo-
macije brižno odgajahu Stjepanovi roditelji Miho
Gradić i Marija Benešić. Kad prispje vrijeme te
Stjepan počne da kiti svoj um svakovrsnim zna-
njem i naukom bi povjeren u tu cijelj skrbi i
brizi djeda Ivana Gradića i Igmacija Tadizića,
koji su bili Isusovci. Poodmaknuvši dobro u ro-
dnome gradu u literaturi i filozofiji dođe Stie-
pan putem strica Petra Benešića, tajnika Urbana
VIII. u rimsko sjemenište, a potom u klemen-
tinski zavod. Za cijelo vrijeme naukA Stjepan
tako odvoji u napretku, da mu u 28. godini, po
sudu Appendinija, nije bilo ništa nepoznato, te
se u rečenim zavodima predavalo bio to moral
ili teologija, racijonalna filozofija, matematika,
klasični jezici, govorništvo, poezija, historija, astro-
nomija te sve znanje kojim se kitila klasična sta-

Rukopoložen za svećenika obnašao je čast
arhiprezvitera u dubruvačkoj stolnoj crkvi, bio je
također kanonik kod kolegijalne crkve sv. Jero-
nima u Rimu te opat sv. Kuzme i Damjana na
Pazmanu. U Vatikanu je obnašao velike časti.

F

opazit ćemo, da je on bio isto tako vrstan kri-
tičar i biograf kao što je bio uman diplomat,
vješt matematičar, dubok filozof i teolog, odličan
govornik i pravnik, bistar historičar, poletan pje-
snik. No što je nad sve resilo ovog velikana jest

njegova neograničena ljubav prema dubrovačkoj
domovini, Kroz cijelo vrijeme dugog boravka u
Rimu nije Gradić nikada uskratio bilo koju us-
luga svome rodnome gradu kao ni slavni mu
zemljak Ruđe Bošković. No mne budi ovime re-
čemo, kao da bi ostali Dubrovčani činili iznimku
u ovome posla. Harakterna je crta bila kod svih
Dubrovčana, da su sve svoie sile, bogatstvo i u-
pliv dragovoljno stavljali na raspoloženje svojoj
domovini. U tome su im preteče jedino klasični
narodi Rima i Helade. Ova nas rodoljubna crta
Gradićeva haraktera najvećma i zanima kao i nje-
gov diplomatski rad u tu svrhu ubilježen pa haj-
demo da taj rad iz' bližega i promotrimo dok
ćemo sve drugo pustiti iz vida.

Dubrovačka je republika rado gledala, da
svoje međunarodne odnose radi pomoću svojih
sinova, te su bili u tuđoj službi. U tom je slu-
čaju imala vazda dvostruki izlaz. Te bi diplo-
matska misija dobro pošla, radovala bi se sa svo-
jim rodoljubnim sinom; ne bi li diplomatski akt
uspio, prala bi se dotičnom vlasti, kod koje je
radio dotični diplomat. Stjepan Gradić je radio,
kako je navedeno, kod Vatikana. A onda je bilo
poznato da je vatikanska diplomacija najsavrše-
nijeg tipa te da je jedino imala utakmicu s dip-
lomacijom bivšeg vizantinskog dvora. Gradić se
je bio tako. usavršio u diplomatskom radu kod
Vatikana, da ga je dubrovačka vlada držala naj-
darovitijim  posrednikom svojih internacijonalnih
poslova. Te uzmeno da proučimo njegova pisma,
koja je slao dubrovačkoj vladi i svojim sugrađa-
nima, moramo se ,čuditi, kako kaže Bogišić, nje-
govu dubokom poznavanju najzamršenijeh odno-
šaja svijeh tadanjijeh država i procijeniti koliko
je on koristi donio tim rijetkim poznanjem svo-
joj otadžbini tjekom svoga dugoga života. Premda
je on cijelo vrijeme svoga diplomatičkog djelo-
vanja u Rimu probavio, čovjek se ipak ne će is-
tini iznevjeriti ako kaže, da je malo koji senator
njegov suvremenik u samome Dubrovniku tako
duboko poznavao javne i socijalne «dnošaje svoje
otadžbine, da je ikoji tadanji dubrovčanin poznao
svo stojne i tmaste strano te čudnovate države,
njezinu pravu zadaću i sredstva kojim bi uzdr-
žavala svoju slobodu i opet se podigla iz čemerne
nevolje i sa kraja propasti u koju je dovedoše
množina političkijeh,  socijalnijeh i prirodnijeh
biča, koji na Dubrovnik padoše i kojim najstraš-
niji krolar bi porazni potres g. 1667. sa svojim
posljedicami“. I baš za ove strašne katastrofe, te
snađe Dabrovnik, kad on ,grad uglednijeh arhi-
tektonskijeh crt&, uskijeh ulica, a visokijeh do-
mova“ ležaše u razvalinama & pod njima preko
4000 što mrtvih što živo zatrpanih građana, Gra-
dić se pokaza u pravom svijetla velikog rodoljuba.
Teški udes svoje domovine razabra osobito Gra-
dić iz pisama arcidjakona Brnje Gjorgjića te dru-
gih Dubrovčana. Na prvi glas nemilog događaja
uzme Gradić, i ako neovlašten od dubrovačkog
senata, da o tome izvijesti papu Aleksandra VII.
i zamoli ga te priskoči Dubrovniku izdašnom po-
moći, što ovaj i učini kao i njegov nasljednik
Klemenat IX. Gradićevim nastojanjem bi udaren
u Rimu odbor za pomaganje razrušenog Dubrov-
nika te rasturen! razni glasnici na sve strane,
koji će moliti te se pomože Dubrovniku, Da se
pak izbjegne u budućnosti sličnim katastrofama
i da grad ne bude skučen na onim hridinama,
gdje se i danas nalazi, no da se razvije slobodno
u veliki svjetski grad, svjetova Gradić dubrova.
čkim ocima, da udare temelje novome Dubrov-
nikn u Lapadu. Sličan primjer imamo i u Mle-
cima, kad ono mletački dužd Petar Ziani iznese
prijedlog u mletačkome velikome vijeću, da se
cijelo pučanstvo Venecije preseli u Carigrad,
glavni grad latinskoga carstva i tu udari svjet-
ska moć krilatoga lava, Samo sa dva glasa ve-
ćine predobije konservativna stranka, da sijelo
republike ostane i nadalje u Mlecima. Također i
čudni ali rezumljivi prijedlog Stjepana Gradića
pade pri glasovanju ali, kako kažu, uslijed jed-
nog glasa većine, Dubrovčani nijesu htjeli ni za
ljubav veličine, da ostave one slavne hridi, koje
su toliko stoljeća bile stanom civilizacije, sklad-
nosti i razumnog napretka. Da se Dubrovnik po-
digne što dostojnije iz praha i pepela, u koji ga
baci sa prijestolja udes Lizboe i San Francisca,
pošalje Gradić što valjanije graditelje i arhitekte
iz Italije. Osobito mu je ležalo ma srcu, te se
podigne stolna crkva, koja se bila srušila do te-
melja. U ta svrhu bi poslan od Gradića osobiti

stari slavni i jaki Dubrovnik. Novi Dubrovnik
me bijaše no sjena staroga grada. Potres, oganj,
mač i pljačkanje uzdrmaše temeljima dubrovačke
snage i dobrostanja. Kad još pukne provalija
među vlastelom i pučanima i kad puk nije više
vidio u svojoj vlasteli dobre oce, koje je prije
vodila krilatica: ,obliti privatorum, publica cu-
rate“ no oligarhe, žedne i pohlepne za zapovije-
danjem, Dubrovnik poče da se primiče svome
konačnome padu. Diplomatsko oko Stjepana Gra-
dića predviđe ovu katastrofu te on savjetova vla-
stelu, da puste pučanima da uđu en masse u sva
državna tijela i tako pridruže pučane patricijatu
i popune dvije trećine poginule vlastele u velikoj
trešnji. Na žalost dubrovačka vlastela ne poslu-
šaše najboljeg i najpamštaijeg rodoljuba. Omeo-
s ko pridraženje nekoliko pučkili obitelji pa-,
tricijatu učini, kako dobro opaža Vojnović, još
nesnosnije i uvredljivije to neprirodno stanje.

Iza trešnje nastade velika i otvorena borba
između malog Dubrovnika i velikog osmanlijskog
carstva. Za vladanja Mehmeda IV. (1649—1687)
bio je velikim vezirom kod Porte Kara Mustafa
koji je htio vidjeti Tarsku u sjaju vremena Su-
lejmana Silnoga. U tu je svrhu trebao silnog
novca, a taj su morali stvoriti podanici osman-
lijske carevine i druge tributerne države. I Da-
brovnik je imao da otkupi svoju sloboda  elikom
svotom novaca, koja je prekoračivala njegovu fi-
nancijalnu snagu. Turci prijete da će zauzeti Du-
brovnik i bosanski Ahmet Paša već ima dozvolu
da zakrajini na republiku dubrovačku. No juna.
čko držanje slabe republike i njezinih poslanika
Nikolice Bone (Bunića) i Marojice Gučetića te
Marojice Kaboge i Gjura Buća spasi Dubrovnik.
U toj nerazmjernoj borbi Davida sa Golijatom
živo sudjelova i Stjepan Gradić i ako je njegov
rad bio negati rezultata. On pođe kao po-
slanik dubrovačke republike k franceskome kralju
Ljudevitu XIV., da bi isprosio pomoći za svoj
rodni grad proti turskom zulumu i nasilju. No
kralj ga i ne pušti k sebi no ga otpravi preko
granice, a da mu se ne kaza zašto. Na dva su
načina tumačili ovaj akt francuskoga kralja. Neki
su htjeli, da je kralju bio nepoćadan Gradić, što
se sumnjalo, da je sklon jansenizmu, a neki opet
što je dubrovačka republika bila preodana španjol-
skome dvoru. Ovo drugo i bilo je pravim uzro-
kom nemilosti Ljudevita XIV. prema poslaniku
dubrovačke republike. ,U zao čas, ali primorana
prekinućem odnosa s Ugarskom i represaljama
Karla V. bješe se republika privezala za sreću
Španjolske države“. Na ovaj je korak prisili i
pomještaj centruma trgovine sa Sredozemnoga
mora na Atlantski ocean. Taj trgovački maksi-
mum silno dignu krila narodima na Atlantskom
oceanu, a prijašnje jake trgovačke republike Sre-
dozemnoga mora nađoše se u jedan mah u trgo-
vaškome minimumu. Da republika dubrovačka
spasi sebe i svoju trgovinu prikuči se što više
rečenom atlantskom trgovačkom maksimumu i to
putem Španije, kojoj silno ponarastoše krila ot-
krićem Amerike. I dok su se Mleci tvrdokorno
držali starih trgovačkih puteva i mastojali da u-
nište putem Mameluka portugalsku indijsku tr-
govinu, dotle republika mirno i dostojanstveno
primi promjene u trgovačkom tijeku stvari i u-
zima velikijeh koristi. Otkrićem Amerike dubro-
vački brodovi mirno brodariše po Atlantiku uče-
stvujući živo u trgovini sa novim svijetom. Zna-
meniti pučani, kaže Vojnović, kao Bune, Maži-
bradići, Stefani-Skočibuhe, Pracati popeše se do
amiralskijeh časti u onoj velikoj (španjolskoj) mo-
narhiji ili prosuše u Dubrovnik nebrojeno blago.
Ali za znamenitu polugu te su je imali u špan-
skim katoličkim veličanstvenima za očuvanje slo-
bode i slobodne trgovine te konkurencije sa dru-
gim pomorskim državama, a osobito sa Francu-
skom morali su Dubrovčani doprinositi velike i
prevelike žrtve. Dubrovačko brodovlje učestvova
u ekspediciji Karla V. na Tanis pa na Alžir, U
ovom drugome vojnom pohodu  rastepe štrašna
oluja špansko-dubrovačko brodovlje te na samom
Lopudu ostade, kako se priča, trista Vica udovica.
Dubrovačko brodovlje učestvova i u ,nepobjedi-
voj wrmadi“ te ,indiskoj floti“, Veliki gubitci
pri ovakovim ekspedicijama silno trgnuše snagom
dubrovačke republike i još joj pribaviše neprija-
teljstvo Francuza.

No mimo Gradićeva pisma u odnosima du-
brovačke republike sa Francuskom, preznamenita
su i ona gledom na odnose Dubrovnika sa Por-
tom, Mlecima, Rimom te sa tadanjim povećim

m državama. Iz tih se pisama razabire,
kako su Dubrovčani mrzili osmanlijske silnike ali
ipak s njima prijateljevali, jer su im bili na vre-
tima i možemo rijeti u rukama. Dubrovačka je
republika gruvala iz topova na svaku vijest te bi
joj je doglasili Turci o kojoj pobjedi polumjeseca
vad krstom ali u isto vrijeme slala skoroteče na
svo strane, da javo kršćanskim vladarima o tur-
skim planovima i kretanju njihovih vojska. Kad
su se neke države dogovarale god. 1662, da udare
saves proti Osmanlijama pa Mlečani upriješe, da u

.

taj savez stupi i Dubrovnik, ovaj se tome silno
opre kao i za ,svete lige“, jer bi to graničilo sa
njihovom p . Dubrovnik se zbilja oprosti
ljutog škripca u koji ga htjede da stjera lukava
Venecija, i to putem Stjepanu Gradića i moćnog
kardinala Barberinija. Preznamenita su takođr
Rei pisma i u pitanju dubrovačkih trgo-

vačkik kolonija na istoku te odnosima Dubrov-
nika sa kršćanskim «podanicima turse imperije,
kod kojih nastojahu steći upliva i privrženosti,
Gradićeva pisma govore i o lastovskoj buni, te
je potpiriše Mlečani u XVII. stoljeću pa odnoša-
jima republike sa svojim klerom. Lijepi su podatci
o dubrovačkim sudovima, o načinu kaznivanja i
pomilovanja političkih prestupaka te o dubrova-
čkim državnim dohocima i. t. d. No što osobito
treba. istaknuti jest, da ova pisma daju lijep po-
gled u ondašnje socijalne odnošaje, što može da
vrlo dobro posluži modernom piscu .socijologije,
te mlade ali krasne znanosti.

Dr. Božo Cvjetković.

Novo doba na vidiku.

u.

Jasno je svakome, koji je živio u ovo par
zadnjih mjeseci u ovim našim krajevima, a na-
ročito u Dalmaciji, da se nalazimo u jednom po-
sve novom i lijepom položaju, kad nacijonalna
svijest trijumfuje i broji svoje najnovije i naj-
ljepše uspjehe, i kad naša rasa pokazuje, vidljivo
a dosta jasno i onima u Beču, da danas ona ima
svoje osobito mlado i-svježe ali jako pouzdanje u
svoju egzistenciju i ušto bolji i kulturniji razvoj.
Pored svega toga, što misle po kabinetima beč-
kim i peštanskim još uvijek s golemim utvara-
njem, da su prilike iste iz prošlih godina, ili bo-
lje: što to hoće i besvijesno da javnosti po Ev-
ropi nametnu i uvjere druge, da oni takve na-
zore imaju, sa još onim kukavnim i sažaljenja
vrijednim izjavama i pisanjima tolikih (i naših)
novina i ličnosti, svakome kome je narav oči dala
da gleda i čita, a uši da sluša, može da vidi neku
osobitu promjenu u našem narodnom pitanju, u
pitanju naše buduće nacijonalne borbe, Ona sva
sila bajuneta što gonjahu ,hrvatsku masu“ i ,srp-
sku stoku“ po našim gradovima, a da istaknemo
onu impozantnu i sjajnu slika i onaj vrlo lijepi
primjer dolaska narodnih zastupnika sa zbora u
Spljet, kazuje jasno da je taj korak pošljedica
uviđavnosti, da su zbilja prilike nove, njima da-
kako neprijatne, i ako hoćete, tako nedrage, da
im osobitu nervozu tjera u glave. Svejedno,
mi im ne zaviđamo: jedna bolest glave dala
bi se lako ostraniti, kad ne bi bila više nego
jedno prosto neraspoloženje živaca i moždana.
Ova konstatacija dosta jasno, a za nas odveć utje-
šljivo, govori, da se danas Dalmacija nalazi u
novome vremenu, koje je, izazvano svim narav-
nim procesima, napredovanjem i boljitkom pra-
vednih akcija i snagom i svijesti nacijonalisanih
Srbohrvata, nastupilo u ovo doba, kad jadna Hr-
vatska živi sputana i zlostavljena od tih, koji ,ne
razumiju“ ove nove dane. Možemo vjerovati i
biti uvjereni, da se baš tom reakcijom pokazuje
najvidljivije, koliki napredak označuje ovo probu-
đenje nacijonalne svijesti. U ostalom u Dalmaciji
je već i toliko prije bilo življeg interesa, ako ne
akcija, radi čega dalo se je naslućivati, da mo-
žemo računati na veću nacijonalnu svijest, ali ni-
kad prije, nikada Dalmacija nije davala ovakve
simptomatičae znakove svoje borbenosti i svoga

Balkanski rat probudio je uspavanu energiju
i degonerisanu volju ovog naroda, koji je, uza
sve one aklamacije i proteste, ipak pokazivao oso-
bita klonulost, uslijed svih onih i ovih progona i
tlačenja, mnogo prije i posve blizu Svanuća na
Balkanu. Možda je nevjerojatno, da se takove
promjene mogu događati, ali mase u
tome daje nam velikog razjašnjenja. Srbi osvetivši
Kosovo izvršiše dvije misije: svoju braću pod tur-
skim igom oslobodiše od materijalnog ropstva, da
ih kulturno odgoje, a nas ovamo osvijestiše i otr-
gauše nam moralno ropstvo, jer progledasmo. Mi-
slim na cio narod. Jer ako reasumiramo, općeniti

kupljala ona misao, koja danas vodi cijelu našu
prodoljubnu“ štampu i ljude od politike, Ali no
zaboravimo ono najznatnije, narod je ovim 1atom
dobio najveću korist, jer dok god danas opet u
našim stranačkim novinama dolazi do snažnog
izražaja ona šučljiva stranačka nesnošljivost, u
narodu, u onom čistom i nepokvarenom dijelu ovi
zadnji naši n&cijonalni uspjesi utjecali su osobito
vidljivo i ostarilo osobito vidljiv i dubok dajem
šta više, stvoriše u narodu neki viši kult, probu-

divši njegove instinktivne osjećaje rasno zajednice

sa braćom na Balkanu.

PIROPĆENA, ZAHVALE PLAĆA SE 30 PARA '

oš aš
rz

PE, DST

 

RO RAF RKO

a O ROJ EE IOA+ sE ARE 3

riza
: ii

oN SS OI

— Ri r