3 \ musom (IZLAZI SVAKE SUBOTE. Gomoa CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA: ZA DU BROVNIK I ZA AUSTRO-UGARSKU NA GO- DINU KRUNA 10.— ZA INOZEMSTVO KRUNA 12.— KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE — SMATRA SE PRED BROJFN ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. +: ZA PO I ČETVRT GODINE RAZMJERNO. :- Dubrovnik, 6. marta 1913. CRVENA HRVATSKA izdavatelj | odgovorni urednik: IVO ARSETE. Godina XXIII. — Broj 10. POJEDINI 8ROJ ZAPADA 20 PARM PRETPLATA I OGLASI ŠALJU 8E UPRAVI, A PISI UREDNIŠTVU LISTA; ZA IZJAVE 8 PO RETKU, A ZA OGLASE 20 PARA, OGLASI VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBI uz RA POPUST. NEFRANKIRANA PISMA NE PRIMAJU SE. RUKOPIS SE NE VRAĆA Vjerski protektorat. Mnogo se govori sada, a mnogo će se više govoriti u skoroj budućnosti, o pro- tektoratu što bi ga Austrija željela i da- lje da vrši nad katolicima u novo osvo- jenim srpskim zemljama. Nas to pitanje također interesuje i sa narodnog i sa socijalnog i sa vjerskog gledišta — jer način kako će Srbija da postupa sa katoličkim podanicima nužno će i u nas da nađe snažna odjeka. Uvjereni smo, da Srbija niti može niti hoće, da druga država vrši na nje- zinom tako delekosežna djela: kako ona koja su posljedicom vjerskog protektorata. Srbija, kulturna i skroz samostalna država, nije spala na tanke grane bivše iznemogle turske carevine u Evropi — te će ona za cijelo naći i način i sred- stva da u sporazumu sa vrhovnom gla- vom katoličke vjere uredi bez ičijeg po- sredovanja ovo važno pitanje. — Mislimo pak da nije potrebito niti natuknuti uvi- đavnim srpskim državnicima od kolike bi vanredne važnosti bilo kad bi Srbija uspjela da za svoje katoličke podanike našega jezika postigne wuvedenje starosla- venskog liturdijskog jezika — toga drevnog prava našega cijelokupnog naroda. Kraljevina Srbija imaće poduhvano zgodu, sredstva i moć, da u vjersko-na- rodnom interesu znatnog dijela svojih novih podanika, kojima će ona (o tom ne dvojimo) osigurati potpunu slobodu djedovske vjeroispovjesti, prodre sa tim zahtjevom i da savlada eventualne izra- vne ili neizravne zaprijeke. A što se tiče željkovanog protekto- rata, mi ćemo sa svoje strane upitati sta- novitu gospodu: Ima li prava da govori o protektoratu ona diplomacija, koja radije, nego li do- puštati da se nama dade staroslovenska služba božja, voli da baca u očaj cijela sela, kao ono nedaleko Trsta, i koja naša prava brani tako živo, da nam je Sveto- jeronimski zavod preko noći bio eskamo- tiran iz roka? — Ona diplomacija koja tjera naše veoma zaslužne franjevce da ih nadomješta sa tuđincima, baš u onim dosle protežiranim krajevima? Stjepan Gradić. Stjepan Gradić rodi se u Dubrovniku 6. marta 1613, dakle one iste godine, kojom kuća Romanov dođe na rusko prijestolje. Ovu mladu klica a kašnje veliku granu dubrovačke diplo- macije brižno odgajahu Stjepanovi roditelji Miho Gradić i Marija Benešić. Kad prispje vrijeme te Stjepan počne da kiti svoj um svakovrsnim zna- njem i naukom bi povjeren u tu cijelj skrbi i brizi djeda Ivana Gradića i Igmacija Tadizića, koji su bili Isusovci. Poodmaknuvši dobro u ro- dnome gradu u literaturi i filozofiji dođe Stie- pan putem strica Petra Benešića, tajnika Urbana VIII. u rimsko sjemenište, a potom u klemen- tinski zavod. Za cijelo vrijeme naukA Stjepan tako odvoji u napretku, da mu u 28. godini, po sudu Appendinija, nije bilo ništa nepoznato, te se u rečenim zavodima predavalo bio to moral ili teologija, racijonalna filozofija, matematika, klasični jezici, govorništvo, poezija, historija, astro- nomija te sve znanje kojim se kitila klasična sta- Rukopoložen za svećenika obnašao je čast arhiprezvitera u dubruvačkoj stolnoj crkvi, bio je također kanonik kod kolegijalne crkve sv. Jero- nima u Rimu te opat sv. Kuzme i Damjana na Pazmanu. U Vatikanu je obnašao velike časti. F opazit ćemo, da je on bio isto tako vrstan kri- tičar i biograf kao što je bio uman diplomat, vješt matematičar, dubok filozof i teolog, odličan govornik i pravnik, bistar historičar, poletan pje- snik. No što je nad sve resilo ovog velikana jest njegova neograničena ljubav prema dubrovačkoj domovini, Kroz cijelo vrijeme dugog boravka u Rimu nije Gradić nikada uskratio bilo koju us- luga svome rodnome gradu kao ni slavni mu zemljak Ruđe Bošković. No mne budi ovime re- čemo, kao da bi ostali Dubrovčani činili iznimku u ovome posla. Harakterna je crta bila kod svih Dubrovčana, da su sve svoie sile, bogatstvo i u- pliv dragovoljno stavljali na raspoloženje svojoj domovini. U tome su im preteče jedino klasični narodi Rima i Helade. Ova nas rodoljubna crta Gradićeva haraktera najvećma i zanima kao i nje- gov diplomatski rad u tu svrhu ubilježen pa haj- demo da taj rad iz' bližega i promotrimo dok ćemo sve drugo pustiti iz vida. Dubrovačka je republika rado gledala, da svoje međunarodne odnose radi pomoću svojih sinova, te su bili u tuđoj službi. U tom je slu- čaju imala vazda dvostruki izlaz. Te bi diplo- matska misija dobro pošla, radovala bi se sa svo- jim rodoljubnim sinom; ne bi li diplomatski akt uspio, prala bi se dotičnom vlasti, kod koje je radio dotični diplomat. Stjepan Gradić je radio, kako je navedeno, kod Vatikana. A onda je bilo poznato da je vatikanska diplomacija najsavrše- nijeg tipa te da je jedino imala utakmicu s dip- lomacijom bivšeg vizantinskog dvora. Gradić se je bio tako. usavršio u diplomatskom radu kod Vatikana, da ga je dubrovačka vlada držala naj- darovitijim posrednikom svojih internacijonalnih poslova. Te uzmeno da proučimo njegova pisma, koja je slao dubrovačkoj vladi i svojim sugrađa- nima, moramo se ,čuditi, kako kaže Bogišić, nje- govu dubokom poznavanju najzamršenijeh odno- šaja svijeh tadanjijeh država i procijeniti koliko je on koristi donio tim rijetkim poznanjem svo- joj otadžbini tjekom svoga dugoga života. Premda je on cijelo vrijeme svoga diplomatičkog djelo- vanja u Rimu probavio, čovjek se ipak ne će is- tini iznevjeriti ako kaže, da je malo koji senator njegov suvremenik u samome Dubrovniku tako duboko poznavao javne i socijalne «dnošaje svoje otadžbine, da je ikoji tadanji dubrovčanin poznao svo stojne i tmaste strano te čudnovate države, njezinu pravu zadaću i sredstva kojim bi uzdr- žavala svoju slobodu i opet se podigla iz čemerne nevolje i sa kraja propasti u koju je dovedoše množina političkijeh, socijalnijeh i prirodnijeh biča, koji na Dubrovnik padoše i kojim najstraš- niji krolar bi porazni potres g. 1667. sa svojim posljedicami“. I baš za ove strašne katastrofe, te snađe Dabrovnik, kad on ,grad uglednijeh arhi- tektonskijeh crt&, uskijeh ulica, a visokijeh do- mova“ ležaše u razvalinama & pod njima preko 4000 što mrtvih što živo zatrpanih građana, Gra- dić se pokaza u pravom svijetla velikog rodoljuba. Teški udes svoje domovine razabra osobito Gra- dić iz pisama arcidjakona Brnje Gjorgjića te dru- gih Dubrovčana. Na prvi glas nemilog događaja uzme Gradić, i ako neovlašten od dubrovačkog senata, da o tome izvijesti papu Aleksandra VII. i zamoli ga te priskoči Dubrovniku izdašnom po- moći, što ovaj i učini kao i njegov nasljednik Klemenat IX. Gradićevim nastojanjem bi udaren u Rimu odbor za pomaganje razrušenog Dubrov- nika te rasturen! razni glasnici na sve strane, koji će moliti te se pomože Dubrovniku, Da se pak izbjegne u budućnosti sličnim katastrofama i da grad ne bude skučen na onim hridinama, gdje se i danas nalazi, no da se razvije slobodno u veliki svjetski grad, svjetova Gradić dubrova. čkim ocima, da udare temelje novome Dubrov- nikn u Lapadu. Sličan primjer imamo i u Mle- cima, kad ono mletački dužd Petar Ziani iznese prijedlog u mletačkome velikome vijeću, da se cijelo pučanstvo Venecije preseli u Carigrad, glavni grad latinskoga carstva i tu udari svjet- ska moć krilatoga lava, Samo sa dva glasa ve- ćine predobije konservativna stranka, da sijelo republike ostane i nadalje u Mlecima. Također i čudni ali rezumljivi prijedlog Stjepana Gradića pade pri glasovanju ali, kako kažu, uslijed jed- nog glasa većine, Dubrovčani nijesu htjeli ni za ljubav veličine, da ostave one slavne hridi, koje su toliko stoljeća bile stanom civilizacije, sklad- nosti i razumnog napretka. Da se Dubrovnik po- digne što dostojnije iz praha i pepela, u koji ga baci sa prijestolja udes Lizboe i San Francisca, pošalje Gradić što valjanije graditelje i arhitekte iz Italije. Osobito mu je ležalo ma srcu, te se podigne stolna crkva, koja se bila srušila do te- melja. U ta svrhu bi poslan od Gradića osobiti stari slavni i jaki Dubrovnik. Novi Dubrovnik me bijaše no sjena staroga grada. Potres, oganj, mač i pljačkanje uzdrmaše temeljima dubrovačke snage i dobrostanja. Kad još pukne provalija među vlastelom i pučanima i kad puk nije više vidio u svojoj vlasteli dobre oce, koje je prije vodila krilatica: ,obliti privatorum, publica cu- rate“ no oligarhe, žedne i pohlepne za zapovije- danjem, Dubrovnik poče da se primiče svome konačnome padu. Diplomatsko oko Stjepana Gra- dića predviđe ovu katastrofu te on savjetova vla- stelu, da puste pučanima da uđu en masse u sva državna tijela i tako pridruže pučane patricijatu i popune dvije trećine poginule vlastele u velikoj trešnji. Na žalost dubrovačka vlastela ne poslu- šaše najboljeg i najpamštaijeg rodoljuba. Omeo- s ko pridraženje nekoliko pučkili obitelji pa-, tricijatu učini, kako dobro opaža Vojnović, još nesnosnije i uvredljivije to neprirodno stanje. Iza trešnje nastade velika i otvorena borba između malog Dubrovnika i velikog osmanlijskog carstva. Za vladanja Mehmeda IV. (1649—1687) bio je velikim vezirom kod Porte Kara Mustafa koji je htio vidjeti Tarsku u sjaju vremena Su- lejmana Silnoga. U tu je svrhu trebao silnog novca, a taj su morali stvoriti podanici osman- lijske carevine i druge tributerne države. I Da- brovnik je imao da otkupi svoju sloboda elikom svotom novaca, koja je prekoračivala njegovu fi- nancijalnu snagu. Turci prijete da će zauzeti Du- brovnik i bosanski Ahmet Paša već ima dozvolu da zakrajini na republiku dubrovačku. No juna. čko držanje slabe republike i njezinih poslanika Nikolice Bone (Bunića) i Marojice Gučetića te Marojice Kaboge i Gjura Buća spasi Dubrovnik. U toj nerazmjernoj borbi Davida sa Golijatom živo sudjelova i Stjepan Gradić i ako je njegov rad bio negati rezultata. On pođe kao po- slanik dubrovačke republike k franceskome kralju Ljudevitu XIV., da bi isprosio pomoći za svoj rodni grad proti turskom zulumu i nasilju. No kralj ga i ne pušti k sebi no ga otpravi preko granice, a da mu se ne kaza zašto. Na dva su načina tumačili ovaj akt francuskoga kralja. Neki su htjeli, da je kralju bio nepoćadan Gradić, što se sumnjalo, da je sklon jansenizmu, a neki opet što je dubrovačka republika bila preodana španjol- skome dvoru. Ovo drugo i bilo je pravim uzro- kom nemilosti Ljudevita XIV. prema poslaniku dubrovačke republike. ,U zao čas, ali primorana prekinućem odnosa s Ugarskom i represaljama Karla V. bješe se republika privezala za sreću Španjolske države“. Na ovaj je korak prisili i pomještaj centruma trgovine sa Sredozemnoga mora na Atlantski ocean. Taj trgovački maksi- mum silno dignu krila narodima na Atlantskom oceanu, a prijašnje jake trgovačke republike Sre- dozemnoga mora nađoše se u jedan mah u trgo- vaškome minimumu. Da republika dubrovačka spasi sebe i svoju trgovinu prikuči se što više rečenom atlantskom trgovačkom maksimumu i to putem Španije, kojoj silno ponarastoše krila ot- krićem Amerike. I dok su se Mleci tvrdokorno držali starih trgovačkih puteva i mastojali da u- nište putem Mameluka portugalsku indijsku tr- govinu, dotle republika mirno i dostojanstveno primi promjene u trgovačkom tijeku stvari i u- zima velikijeh koristi. Otkrićem Amerike dubro- vački brodovi mirno brodariše po Atlantiku uče- stvujući živo u trgovini sa novim svijetom. Zna- meniti pučani, kaže Vojnović, kao Bune, Maži- bradići, Stefani-Skočibuhe, Pracati popeše se do amiralskijeh časti u onoj velikoj (španjolskoj) mo- narhiji ili prosuše u Dubrovnik nebrojeno blago. Ali za znamenitu polugu te su je imali u špan- skim katoličkim veličanstvenima za očuvanje slo- bode i slobodne trgovine te konkurencije sa dru- gim pomorskim državama, a osobito sa Francu- skom morali su Dubrovčani doprinositi velike i prevelike žrtve. Dubrovačko brodovlje učestvova u ekspediciji Karla V. na Tanis pa na Alžir, U ovom drugome vojnom pohodu rastepe štrašna oluja špansko-dubrovačko brodovlje te na samom Lopudu ostade, kako se priča, trista Vica udovica. Dubrovačko brodovlje učestvova i u ,nepobjedi- voj wrmadi“ te ,indiskoj floti“, Veliki gubitci pri ovakovim ekspedicijama silno trgnuše snagom dubrovačke republike i još joj pribaviše neprija- teljstvo Francuza. No mimo Gradićeva pisma u odnosima du- brovačke republike sa Francuskom, preznamenita su i ona gledom na odnose Dubrovnika sa Por- tom, Mlecima, Rimom te sa tadanjim povećim m državama. Iz tih se pisama razabire, kako su Dubrovčani mrzili osmanlijske silnike ali ipak s njima prijateljevali, jer su im bili na vre- tima i možemo rijeti u rukama. Dubrovačka je republika gruvala iz topova na svaku vijest te bi joj je doglasili Turci o kojoj pobjedi polumjeseca vad krstom ali u isto vrijeme slala skoroteče na svo strane, da javo kršćanskim vladarima o tur- skim planovima i kretanju njihovih vojska. Kad su se neke države dogovarale god. 1662, da udare saves proti Osmanlijama pa Mlečani upriješe, da u . taj savez stupi i Dubrovnik, ovaj se tome silno opre kao i za ,svete lige“, jer bi to graničilo sa njihovom p . Dubrovnik se zbilja oprosti ljutog škripca u koji ga htjede da stjera lukava Venecija, i to putem Stjepanu Gradića i moćnog kardinala Barberinija. Preznamenita su takođr Rei pisma i u pitanju dubrovačkih trgo- vačkik kolonija na istoku te odnosima Dubrov- nika sa kršćanskim «podanicima turse imperije, kod kojih nastojahu steći upliva i privrženosti, Gradićeva pisma govore i o lastovskoj buni, te je potpiriše Mlečani u XVII. stoljeću pa odnoša- jima republike sa svojim klerom. Lijepi su podatci o dubrovačkim sudovima, o načinu kaznivanja i pomilovanja političkih prestupaka te o dubrova- čkim državnim dohocima i. t. d. No što osobito treba. istaknuti jest, da ova pisma daju lijep po- gled u ondašnje socijalne odnošaje, što može da vrlo dobro posluži modernom piscu .socijologije, te mlade ali krasne znanosti. Dr. Božo Cvjetković. Novo doba na vidiku. u. Jasno je svakome, koji je živio u ovo par zadnjih mjeseci u ovim našim krajevima, a na- ročito u Dalmaciji, da se nalazimo u jednom po- sve novom i lijepom položaju, kad nacijonalna svijest trijumfuje i broji svoje najnovije i naj- ljepše uspjehe, i kad naša rasa pokazuje, vidljivo a dosta jasno i onima u Beču, da danas ona ima svoje osobito mlado i-svježe ali jako pouzdanje u svoju egzistenciju i ušto bolji i kulturniji razvoj. Pored svega toga, što misle po kabinetima beč- kim i peštanskim još uvijek s golemim utvara- njem, da su prilike iste iz prošlih godina, ili bo- lje: što to hoće i besvijesno da javnosti po Ev- ropi nametnu i uvjere druge, da oni takve na- zore imaju, sa još onim kukavnim i sažaljenja vrijednim izjavama i pisanjima tolikih (i naših) novina i ličnosti, svakome kome je narav oči dala da gleda i čita, a uši da sluša, može da vidi neku osobitu promjenu u našem narodnom pitanju, u pitanju naše buduće nacijonalne borbe, Ona sva sila bajuneta što gonjahu ,hrvatsku masu“ i ,srp- sku stoku“ po našim gradovima, a da istaknemo onu impozantnu i sjajnu slika i onaj vrlo lijepi primjer dolaska narodnih zastupnika sa zbora u Spljet, kazuje jasno da je taj korak pošljedica uviđavnosti, da su zbilja prilike nove, njima da- kako neprijatne, i ako hoćete, tako nedrage, da im osobitu nervozu tjera u glave. Svejedno, mi im ne zaviđamo: jedna bolest glave dala bi se lako ostraniti, kad ne bi bila više nego jedno prosto neraspoloženje živaca i moždana. Ova konstatacija dosta jasno, a za nas odveć utje- šljivo, govori, da se danas Dalmacija nalazi u novome vremenu, koje je, izazvano svim narav- nim procesima, napredovanjem i boljitkom pra- vednih akcija i snagom i svijesti nacijonalisanih Srbohrvata, nastupilo u ovo doba, kad jadna Hr- vatska živi sputana i zlostavljena od tih, koji ,ne razumiju“ ove nove dane. Možemo vjerovati i biti uvjereni, da se baš tom reakcijom pokazuje najvidljivije, koliki napredak označuje ovo probu- đenje nacijonalne svijesti. U ostalom u Dalmaciji je već i toliko prije bilo življeg interesa, ako ne akcija, radi čega dalo se je naslućivati, da mo- žemo računati na veću nacijonalnu svijest, ali ni- kad prije, nikada Dalmacija nije davala ovakve simptomatičae znakove svoje borbenosti i svoga Balkanski rat probudio je uspavanu energiju i degonerisanu volju ovog naroda, koji je, uza sve one aklamacije i proteste, ipak pokazivao oso- bita klonulost, uslijed svih onih i ovih progona i tlačenja, mnogo prije i posve blizu Svanuća na Balkanu. Možda je nevjerojatno, da se takove promjene mogu događati, ali mase u tome daje nam velikog razjašnjenja. Srbi osvetivši Kosovo izvršiše dvije misije: svoju braću pod tur- skim igom oslobodiše od materijalnog ropstva, da ih kulturno odgoje, a nas ovamo osvijestiše i otr- gauše nam moralno ropstvo, jer progledasmo. Mi- slim na cio narod. Jer ako reasumiramo, općeniti kupljala ona misao, koja danas vodi cijelu našu prodoljubnu“ štampu i ljude od politike, Ali no zaboravimo ono najznatnije, narod je ovim 1atom dobio najveću korist, jer dok god danas opet u našim stranačkim novinama dolazi do snažnog izražaja ona šučljiva stranačka nesnošljivost, u narodu, u onom čistom i nepokvarenom dijelu ovi zadnji naši n&cijonalni uspjesi utjecali su osobito vidljivo i ostarilo osobito vidljiv i dubok dajem šta više, stvoriše u narodu neki viši kult, probu- divši njegove instinktivne osjećaje rasno zajednice sa braćom na Balkanu. PIROPĆENA, ZAHVALE PLAĆA SE 30 PARA ' oš aš rz PE, DST RO RAF RKO a O ROJ EE IOA+ sE ARE 3 riza : ii oN SS OI — Ri r