Strana 2.

dubrovačkog teritorija
do osnovanja Dubrovnika.
Napisao Prof. Dr. Božo Cvjetković.
a &) Rimsko doba.
(Svršetak).

Kad je bila svladana kraljica Teuta od Ri-
mljana, primi i Epidavr vrhovno rimsko gospod-
stvo. Partenci otpraviše sada poslanike u susret
konsulima C. Fulviju i A. Postumiju te predaše
svojevoljno svoj grad Rimljanima. No čini se, da
su Partenci opet bili nmeodvisni od Rimljana te
da su neko vrijeme bili haračari maćedonskih
kraljeva. No kad Rimljani utrkaše ilirsku i ma-
ćedonsku moć, Epidavr postade ponovno rimska
imovina te se malo po malo posve preobrazi u

Grad Epidaurum ili Pitaura Konstantina Por-
firogeneta biva spomenut tek za građanskih ra-
tova između Cezara i Pompeja. Epidavr se naime
odluči za stranku Cezarovu našto ga M. Oktavije,
Pompejev morovođa pritisne i po moru i po suhu.
No Epidavr odolijevaše hrabro njegovim navalama.
Grad oslobodi od blokade Vatinije, Cezarov voj-
voda, koji ovamo dohrli s velikom flotom iz
Brindisi-a.

Poslije Cezarova umorstva (44. pr. Hr.) ilir-
ski se narodi digoše na oružje protiv rimskoga

gospodstva. To učiniše i Kpidavrani. Nato posla .

ćesar Avgust Azinija Polijona u Dalmaciju, da
svlada buntovnike. Ovaj pokori i Epidavr. Kad
je Avgusto maknuo sa političkog polja svoje prc-
tivnike republikance pa uklonio Lepida iz trium-
virata, a malo kasnije potukao Antonija i Kleo-
patru kod podbrježja Akcija, postade Oktavijan
Avgusto vladarom cijele rimske države (30. pr.
Hr.). Da Avgusto obezbjedi svoje veterane, a i
siromašne građane, udari po riječima Svetonija
32 kolonije po raznim gradovima i varošima. Tako
dođe i jaka rimska kolonija u Epidavr. Kad je
Avgusto vodio jake vojske proti ilirskim pleme-
nima, Epidavr je bio vijernim sekundantom grada
na Tiberu. No zato ne mine Epidavrane osveta
sa strane Ilira. Ovi ga osvojiše i nemilo poharaše
pod svojim vođom Batonom. Da se nadomjesti
izginulo većim dijelom pučanstvo Epidavra bi
dovedena u ovaj najprostraniji i najudobniji grad
donjeg Ilirika tako jaka rimska kolonija, da Pli-
nije i nazivlje Epidavr isključivo rimskim gradom
što nam potvrđuju i imena u natpisima, koja su
samo latinska. Za iza toga nastalog mirnog vre-
mena, ova se je kolonija sistemasično pomnoža-
vala. A ovo naseljivanje sa strane Rimljana uči-
nilo je, da su se Jelini grada Epidavra malo po
malo pretopili u Rimljane, isti proces, što ga ka-
šnje nalazimo u Dubrovniku, kad se romansko
pleme ovog grada pretopi u slavensko. Za rim-
skih ćesara bio je Epidavr najznamenitije mjesto
na putu od Neretve do Kotora. Tragovi puta,
koji je vezao Epidavr sa Salonom, Trogirom,
Zadrom itd. vidi se i danas u pozadini župskog
zaliva, visoko na brdu. U katastrima dubrovačkim
XIV. vijeka nazivlje se ovaj put ,via vetus, quae
vocatur via regis“. No na Obodu mogu se i da-
nas vidjeti tragovi puta, te spajaše Kpidavr sa
Asamumom kod današnjeg Trebinja. !Po jednom
natpisu, koji je bio urezan na ploči, te je bila na
grobu Rimljanina Dolabele dade se razabrati, da
se je onda (za Avgusta) Ilirik dijelio u gornji i
donji te da je Epidavr bio glavno mjesto drugoga,
koji je tekao od Neretve do Skadarskoga jezera.
Jedan natpis iz ove perijode nazivlje Epidavr re-
publikom. Ovo se u toliko ima razumjeti, što su
rimski koloniste, te je Rim slao u okupirane ze-
mlje za sjegurnost zaposjednutih zemalja, bili oso-
bito privilegovani te imali u rukama trećinu ci-
jelog zemljišta i birali svoj senat i činovnike kao
dekurijone, slično rimskim konsulima i pretorima
pa edile i kvestore.

Veliki rimski Epidavr sterao se je dijelom
xa cavtatskom poluostrvu ili prvobitno ostrvu,
kako to tvrdi Plinije, pa preko Tihe do Oboda.
Ovu znamenitu koloniju i grad Rimljani opskr-
biše slatkom pitkom vodom. To bi učinjeno pu-
tem vodovađe, koju se protegnu od sela Vodo-
vađe u gornjim Konavlima sve do Epidavra Od
ove vodovađe biva Canalis dobiše Konavli svoje
ime. Ostaci ove vodovađe, koja je bila dijelom
obzidana, vide se i danas putem te vodi jna že-
ljezničku cavtatsku stanicu. Ova je vodovađa
ranoga trajala. Banduri dovodi svjedočanstvo T'u-
berovo, koji veli, da je u njegovq doba bio veliki
kanal u Konavlima, što se prije zvalo ,ager Epi-
duurius“ ili ,Parthenia Epidauria“- Rimljani uda-
riše u Epidavru svoj amfiteatar, teatar, kupelji,
državne i privatne zgrade od kojih su se mnoge
takiaile sa onim grada Rima, osobito u pogledu
veličanstvenih mozaika. Može biti da su Rimljani
ipak udarili svoj Municipium Romanum i sjelo
duumvir& ne u Epidavru pri moru nego u nje

dopunjka oko hrama Eskulapova na ko

D, M.
et Taurae maximae uzori eius Teurus maximus
et fratres titulum posuere natpis, kaže

»"CRVBNA HRVATSKA“,

i prema tome kao Municipium Romanum i to
baš oko današnje crkve sv. Ivana. Novo naselište
Epidavrana na konavojskome polju moglo je biti
jako i to s razloga prenapučenosti u gradu pri
moru, jer je po svoj prilici i Epidavr na Prevlaci,
zapadno od Oštrog Rta, bio naseobina velikog
Epidavra.

Uslijed prodiranja nauka nazaretskog muče-
nika dobi i Epidavr svoga biskupa. O uvedeniu
kršćanske vjere među Epidavranima donosi nam
prve pouzdane vijesti sv. Jeronim u životopisu
sv. Hilarijona. Odatle doznajemo, da je sv. Hila-
rijon smaknuo na epidavrskome poluostrvu stra-
hovitu zmiju Boas, te su je Hpidavrani štovali
pa tako utro put kršćanskoj vjeri kroz kapije ve-
likog Epidavra. No i ova legenda, izašla iz dobe
naroda, gdje je sve čuvstvo i slikovnost, život i
personifikacija ne znači drugo u naše doba raz-
mišljanja i ispitivanja, kad se sve rastvara i raš-
članjuje, no da napomenuta zmija Boas predsta-
vlja pogansku vjeru, koju istisnu novo nadošlo i
jače kršćanstvo. Epidavrski biskup potpisao je
god. 530 kanone solinskoga sinoda. Oko godine
592-593 bio je epidavrskim biskupom neki Flo-
rencije. S ovim biskapom padaju i zadnje vijesti
o Epidavru. Spominje se u pismima pape Grgura I.
Velikoga (590-602), da je nadbiskup Natalis (Božo)
iz Salone svrgnuo Florencija sa biskupske stolice
za neke tobožnje prestupke ali bez svećeničkog
suda pa ga poslao u progonstvo i oduzeo mu
imanje, Proti takovome postupku protestovaše
Epidavrani zahtjevajući, da im se povrati biskup.

Početkom VII. stoljeća nestade Epidavra. Ra-
zoriše ga Avari i Slaveni. Kada se je to dogodilo,
sjegurno ne znamo. O rasulu Epidavra ne saču-
vaše nam se savremene historičke date. Prema
tome treba da tražimo, te dođemo indirektnim
putem do željenog rezultata. Po vijestima nikij-
skog biskupa u Egiptu provališe inostrani narodi
i Avari u rimsku državu te uništiše kršćanske
gradove okrećući sve pod mač i odvodeći kršćane
u roblje. Jedino grad Solun bi pošteđen, jer su mu
zidovi bili tvrdi te ga inostrani narodi ne mo-
goše osvojiti. Ovdje se ne spominje Epidavr, ali
pošto se izuzimlje jedino Solun, misli se u ovome
i Epidavr. Napomenuti biskup kaže, da je ovo
bilo sedme godine vladanja vizantinskog ćesara
Foke (602-609), dakle god. 609. Tome se protivi
Teofan te kaže, da se je rečeno opustošenje rim-
skog carstva dogodilo za kraljevanja ćesara He-
raklija (610-641). Ovo potvrdiše i epigrafska istra-
živanja Fr. Bulića. Ovim putem dođe maš vrli
arheolog do rezultata, da Salona nije bila razo-
rena prije god. 612. niti kasnije od god. 641-2,
kad papa Ivan IV. (640-642), rodom iz Dalmacije,
posla opata Martina u Dalmaciju, te otkupi kr-
šćansko roblje od Slavena i donese moći saloni-
tanskih mučenika u Rim. Po mnijenju našeg naj-
boljeg historičara Natka Nodila, čijem se mijenju
pridružuje i Bulić, Salona je razorena oko god.
614, a tako isto i Epidavr. Koje slavensko pleme
razori Epidavr ne znamo, kako nijesmo sigurni
ni za Avare, jer Porfirogenet kaže, da Slaveni
s pomoću saracenskom dovršiše gradu propast
osvojivši ga. Sudeći po povelji, kojom Sankovići
ustupaju Dubrovniku Konavli i Vitaljinu (1391)
Epidavr se je malo po malo rasuo i opustio, a
to je počelo, po sudu Majkova, III. stoljeća, a
dovrši se VII. vijeka avarsko-slavenskim nava-
lama.

Za rimske dobe vrlo se lijjepo razviše Ela-
fitska ostrva, što bi u prijevodu značilo ,Jelenska
ostrva“, Odakle ovo ime, koje donosi Plinije, teško
je kazati. U koliko postoji pametara jelena nije
bilo na ovim ostrvima, nemoj u doba, kada je
ovaj arhipelag bio pripojen tvrdom kopnu. Appen-
din se podaje fautaziji pa umuje, da to dolazi od
cblika ovog arhipelaga, te bi odgovarao slici jed-
nog jelena pa drži Šipan za glavu, Lopud i Ko-
ločep za trup, a Daksu i Grebeni za rep. Ostrvo
Šipan krstiše Rimljani imenom Tawris i to, kako
se misli, prema obliku ovog ostrva pa i muhur
današnje šipanjske općine nosi sliku bika. Ostrvo
Šipan postado osobito glasovito od vremena gra-
đanskoga rata, te je bjesnio između Cezara i Pom-
peja, što Lukan lijepo opjeva. Kada je Cezarov
morovođa Vatinije potjerao Oktavija, Pompejeva
morovođu a ispod tvrdih epidavrskih bedema,
Oktavija odjedri i uđe u Luku Šipanisku. Vati-
nije udari za njim u potjeru i zatvori ga na iz-
lazu Luke Šipanjske, koja prostrana i lijepa po-
put Gardskog jezera, sužuje se na kraju amfite-
atralno. No na ovoj strani luke, što gleda debelo
more ima uski prodor. Ovaj prodor upotrijebi
Oktavije i izmakne blokadi. Od tada se i zove
ovaj prodor ,Pompejevim vratima“. Vatinije vi-
dje da je prevaren i udari iznova u potjeru ; kod
Visa ipak stiže Oktavija i razbi mu brodovlje.
Neki hoće, da ovu blokada prenesu na ostrvo
Sćedro, što nije ispravno. Za rimske dobe dostaše
se znatnosti ostrva Zopud (Delaphodia), Koločep
(Calaphodia) te Mljet (Melita).

vojne na Parte, Agezilaj ne htjede da mu se po-
kloni i bi zatočen na Mljet. Agezilaj sagradi na
zapadnom kraju ostrva sjajnu zgradu, od koje
imamo i danas ostataka, a po tome ona luka bi
nazvana ,Porto Palazzo“, Agezilajev sin Opian
Anazarbos, čuveni jelinski pjesnik, ispjeva na
Mljetu svoje pjesničke umotvore o lovu, ribaniu
i tičenju. Ovo se tako omili Severovu sinu i rim-
skome ćesaru Karakali, da je ocu pjesnikovu op-
rostio progonstvo, a pjesniku dao za svaki stih
po jedan zlatnik. Mnogo se je pisalo, a i danas
se piše, da li se je sv. Pavao na putu iz Jeruso-
lima za u Rim spasio od utopa na Maltu ili na
Mljet. Za Mljet se živo ugrijao i Ignjat Gjorgjić:
Rekbi da je pravorijek na maltskoj strani.

Ston je označen na Paitingerovoj tabli kao
,Turris Stagni“ te je imao u rimskoj dobi stra-
tegijsku vrijednost.

Na Pelješkom poluostrvu bilo je omanjih rim-
skih naselišta. Poluostrvo je nosilo ime ,Hyllis“.

Ostrvo Lastovo (Laadeston, Ladoston, Insula
Augusta) označeno je na Paitingerovoj tabli ime-
nom ,Ladestris“. A ppendini kaže, da Rimljani uda-
riše i na ovo ostrvo svoju koloniju, koju je oso-
bito pogodovao ćesar Vespazijan.

I ostrvo Korčula živo utječe u rimsku po-
vijest i ima velikog udjela u razvoju velike rim-
ske imperije. Rimljani nazivahu ovo ostrvo ,,Cor-
cyra nigra“ te imahu i ovdje svoja maselišta. U
povijesti nacijonalne ekonomije živo odskače Kor-
čula u brodogradnji, osobito glasovitih liburna, pa
sa svojim kamenolomima.

Ostrvo Hvar (Pharia) pripadaše rimskoj Dal-
maciji od gop. 221, a po svemu izviđu i Brač.
Staru jelinsku naseobinu na ostrvu Hvaru razori
Lucije Emilije Paul, a već od tog doba stvara
se centrum ostrva na mjestu današnjeg mjesta
Hvara. Na Braču udariše Rimljani jake temelje
jednomu gradu, koji razoriše barbari za seobe
naroda.

 

Gospodarsko Vijeće i
Gospodarske Zadruge.

Naša vlada makla se je napokon da i u Dal-
maciji potakne osnivanje Kotarskih Gospodarskih
Zadruga, kojima je zadaća udružiti poljodjelce i
podupirati gospodarstvo, te je u nas toliko za-
ostalo. 1 ako kasno, ovo djelo naše vlade po-
hvalno je. Nu dosta je da nešto od nje dogje,
pa da ne bude od velike koristi. Kao u svemu,
tako i u ovome vlada birokratizam, centralizam
i parada. N. pr. državna subvencija mjesto da
se dijeli na kotare prema broju pučanstva ili
prema potrebi i prilikama, ona se prepušta Go-
spodarskome Vijeću u Zadru, a ovaj je dijeli.
'To dijelenje ne čini se razumno, jer se daju ista
prava svim članovima, bio on siromah ili bogat ;
tako da dobrostojeći posjednici, koji nebi ni
smjeli primati od države potpore, najviše crpe ko-
risti, na štetu siromašnih članova, koji imadu
pravo na potporu. Ovi siromašniji članovi ošte-
ćeni su, jer Vijeće u Zadru dijeli potpore, daje
robu uz sniženu cijenu, samo ,dok zaliha traje“,
pa oni, koji se prvi prijave aprofitiraju na štetu
siromašnih, koji nijesu imali raspoloživa novca u
ono doba kad se je trebalo prijaviti.

Za naš Dubrovački Kotar osnovana je ,,Ko-
tarska Gospodarska Zadruga sa sijelom u Du-
brovniku“ i kako čujemo imade već lijepi broj
članova, ali nema jošte dovoljan prihod da po-
krije sve troškove. Uprava radi bezplatno, ali
tajnika treba platiti. Naš Kotar je najpodobniji
u Dalmaciji za gospodarstvo zbog svojeg blagog
podneblja, pa baš amo trebalo bi posvetiti po-
trebitu pažnju. Ali dogagja se da Gospodarsko
Vijeće u Zadru, najmanje regbi da mari za ovaj
kotar, pa drugi kotari crpe velike koristi i ako
nemadu pravo na prednost. Tako daleko ido za-
nemarenje ili nepredvigjenost Gospodarskoga Vi-
jeća u Zadru, da ove godine naručbe umjetnoga
gnoja stigle su nakon 3 mjeseca! Naravno da je
ovo ozlovoljilo naše članove, pa mjesto da nam
Zadruga cavti i napreduje izgubiti će mnogo
članova. Naša zadruga, ako izgubi veliki broj
članova, ne može učiniti ništa, jer članarina K 2
na godinu joj je jedini prihod. Odatle mora pla-
titi tajnika, troškove kancelarije i poslužnika. A
kad bi imala veći prihod držala bi i svoje ma-
gaze sa činovnicima.

Članovi danas robu moraju naručiti preko
Zadrage kod Gospodarskoga Vijeća u Zadru, a
sve naručbe šalju se u Zadar kumulativno, a to
nije dobro, jer se mora čekati mnogo vremena
to se naručbe sakupe, dočim dosta puta nekim
članovima roba treba odma. Za ove razloge, ako
je c. k. vladi zbilja više do podupiranja težačkoga
poljodjelskoga staleža, no do parade i reklame,
morala bi drukčije udesiti. Naime, morala bi nu-
desiti tako kako će državna potpora doći jednako
u sve kotare prema broju pučanstva, a da Ko-
tarske Zadruge budu imati slobodne ruke za na-
bavu i za sniženje cijeno ma robi, kao i
koji može pojedini član imati, jer kako
već rekosmo danas većinom se koriste qpi, koji
nebi se imali koristiti,

Jedan član Zadruge.

Broj 15.

Domaće vijesti.

je fasija. Rok ustanovljen otpisom
13 februara 1913 za predaju fasija za odmjerenje
lične dohodarine i prihodarine za god. 1913, pro-
doljilo je c. k. ministarstvo financija do dana
31. Maja 1913.

Nađena lješina. Na 24 o. m. doplatalo je pred
otok Mljet jedno mrtvo muško tijelo od po pri-
lici 40 godina. Na sebi nema nikakove odjeće.
Identičnost još nije ustanovljena.

Banca Commerciale Triestina, neće da prizna
hrvatske namire. Pišu nam iz Trsta: Ovih dana
dogodio se je u Trstu pri Banca (Commerciale
Triestina slučaj koji karakteriše šovenstvo doti-
čne Banke proti svemu što je slavensko i koji
ne smije ostati nepoznat. Tvrdka Fran Lentić u
Trstu primila je od jedne svoje mušterije iz Dal-
macije stanovitu svotu novaca doznačenu preko
gornje Banke, te kad je toj banci prikazala hrvat-
sku namiru banka nije htjela na nikoji način istu
primiti jer, da njezini činovnici neznadu tog jezika,
dočim da tvrdki ostaje slobodno da u kskvomgod
drugom jeziku ispuni namirnicu. Tvrdka naravno
tom zahtjevu banke se je usprotivila znajući da
oni imaju činovnika koji poznaju hrvatski jezik.
da je to samo mržnja protiv našeg jezika. Šoven-
stvo činovnika i istog ravnatelja je išla tako da-
leko da na nijedan način nijesu htjeli isplatiti
dotičnu svotu i napokon je tvrdka bila usiljena
da ispusti dapače potpiše namirnicu od banke
sastavljenu u talijanskom jeziku. Ovo je napro-
tiv banka koja šilje po Dalmaciji cirkulare na
hrvatskom jeziku i koja ima između svojih muš-
terija priličan broj Hrvata i Srba koji time potpo-
mažu tuđinsko poduzeće.

 

Gradske vijesti.

Proganjanja. Brzo će po godine
dana da su u Dubrovniku bile manife-
stacije za sjajne pobjede slavenske braće
na Balkanu. Svak se vrlo dobro sjeća,
da je u Smotri Dalmatinskoj izašao bio
službeni comimunique kako vlada dopušta
manifestacije za balkansku braću, jer su
razumljive i prirodne, Svak zna, a ko
nije znao neka zna sada, da su manife-
stacije u Dubrovniku bile priregjene zna-
njem i dozvolom vlasti i da se na njima
nije klicalo a ma baš ništa što je vlast
prethodno bila zabranila. Manifestacije
su bile take, da državna vlast nije našla
a ma baš ništa da bi bila išta posredo-
vala.

Pa ipak, poslije toliko vremena, na-
pokon je uručena od drž. odvjetništva
optužnica gg. Luku Marquizu Boni i Dru
Mići Mičiću. Sudbeno će se dakle postupati
proti jednome od najuglednijih, najuvaženijih
i najzaslužnijih dubrovačkih graqjana g. Luku
Marguizu Boni i proti uglednom mladom du-
brovačkom «alvokatu g, Dru Mići Mičiću.

Kad se u gradu za ovo dočulo, ču-
dom se svak začudio, jer i sami državni
organi, koji su čuli govore okrivljenika
morali su priznati, da su se govornici
držali granica zakonskih, Uzelo se kao
posao za glavu da se progoni. Ili je malo
svakodnevnih denuncija i rasprava protiv
gragjanstva, jer se nekome provokateru
prohtije prijaviti, da je čuo to i to od
pojedinih građana, za koje zna, da nijesu
u milosti stanovitih krugova. Ili je malo
svega toga, pa se insceniraju procesi
protiv vaših najuglednijih i najuvaženijih
ljudi? Zar ostaju još uvijek bozuspješne
opomene austrijskih uglednih ljudi i u
samim bečkim novinama o neumjesnom
tjeranju te politike proganjanja ?

Ili se još ne dolazi do saznaje da se
tom politikom proganjanja ne postizava
ništa ?

Vrijeme bi bilo da se već jednom
svrši s ovakim proganjanjima.

Drugi ćemo put progovoriti nešto op-
širnije o ovim procesima, a naši će za-
stupnici ovo iznijeti pred forumom gdje
će se i kulturni svijet, malo na dalje,
upoznati sa novostečenim kapacitetima
koji podižu ovake parnice i optužnice.

+ Drago Marinović. U utorak na 7 sati
u veče umro je pravnik g. Drago Marinović.

Nemila smrt otela nam je prerano ovaj mladi

 

 

sere oš

PETR DR

zanm